Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Kž-207/2024-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Gordane Mihele Grahovac kao predsjednice vijeća te Željke Skomeršić i Koraljke Bumči kao članica vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Marine Bobanović, u kaznenom predmetu protiv optuženog SH, zbog kaznenog djela iz članka 323. stavak 1. i 2. u vezi članka 34. Kaznenog zakona (Narodne novine br. 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18, 126/19 i 84/21 – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Općinskog kaznenog suda u Zagrebu broj K-507/2023 od 24. siječnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 3. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba optuženog SH kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinskog kaznenog suda u Zagrebu optuženi SH proglašen je krivim zbog kaznenog djela protupravne naplate u pokušaju iz članka 323. stavak 1. i 2. u vezi članka 34. KZ/11, te je na temelju članka 323. stavak 2. KZ/11 osuđen na kaznu zatvora 1 (jedna) godina, a na temelju članka 56. KZ/11 izrečena je uvjetna osuda pa se kazna zatvora na koju je osuđen neće izvršiti ako optuženik u roku 3 (tri) godine od pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo.

1.2. Na temelju članka 148. stavak 6. Zakona o kaznenom postupku (Narodne novine broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19 i 80/22 - dalje u tekstu: ZKP) optuženik je u cijelosti oslobođen obveze naknade troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavak 2. točke 1. do 6. ZKP.

2. Protiv te presude žalbu je podnio optuženik po branitelju Danielu Ćukušiću odvjetniku u Zagrebu, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i odluke o kazni, s prijedlogom da drugostupanjski sud pobijanu presudu preinači na način da optuženiku izrekne oslobađajuću presudu.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Na temelju članka 474. stavak 1. ZKP spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu.

5. Nitko od stranaka nije zahtijevao da bude izvješten o sjednici, niti je drugostupanjski sud u smislu članka 475. stavak 1. ZKP ocijenio da bi njihova prisutnost bila korisna za razjašnjenje stvari.

6. Žalba nije osnovana.

7. Optuženik samo u uvodu žalbe ističe žalbene osnove bitne povrede odredaba kaznenog postupka i povrede kaznenog zakona, nastavno ističe i povredu prava obrane što predstavlja tzv. relativno bitnu povredu, ali bez ikakvog pobližeg obrazloženja u čemu bi se konkretno navedene povrede sastojale. Osim toga, iako se nominalno žali i zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, ne obrazlaže u čemu se točno sastoji takav propust prvostupanjskog suda bilo u pogledu utvrđenja neke činjenice odlučne za presudu ili pak koji bi to bio dokaz koji je trebalo još provesti za utvrđenje odlučnim činjenica.

8. Budući da žalbom kritizira ocjenu dokaza na način kako to čini prvostupanjski sud, kojoj sa svoje stranačke pozicije suprotstavlja vlastitu, ustvari obrazlaže žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

9. Iako se samo u jednom dijelu poziva na bitnu postupovnu povredu iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP, budući da nastavno zamjera sudu kako je cijenio ponašanje optuženika s jedne i oštećenika s druge strane za kojega pak sugerira da je podnošenjem kaznene prijave sebi ishodio bitno bolju poziciju u postupku, ustvari se bavi sa činjeničnim pitanjima, nezadovoljan ocjenom vjerodostojnosti dokaza, konkretno iskaza optuženika i oštećenika.

10. Osporavajući pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, optuženik ukazuje na nedostatak materijalnih dokaza, smatrajući kako je oštećenik iniciranjem ovog postupka sebe doveo u povoljnu poziciju, te da prvostupanjski sud prihvaća iskaze pristranih svjedoka koji nisu imali neposrednih saznanja o spornom telefonskom razgovoru i koji svoje tvrdnje nisu ničim potkrijepili, tako da je po žalitelju sa sigurnošću utvrđena jedino činjenica da se dogodio telefonski razgovor.

11. Međutim, nije jasno u čemu si je oštećenik osigurao bolju poziciju u postupku niti kakav je to argument žalitelja za dovođenje u pitanje utvrđenja prvostupanjskog suda. Naime, ovdje se radi o kaznenom djelu protupravne naplate u pokušaju, koje nije dovršeno upravo zato što je oštećenik, ne odmah nakon prvog inkriminiranog telefonskog razgovora, već dan nakon drugog inkriminiranog telefonskog razgovora u kojem mu je optuženik opetovano uputio ozbiljne prijetnje izravnim napadom, sve radi naplate duga, podnio kaznenu prijavu.

11.1. Pri tome, optuženik nije osporio da je od oštećenika potraživao novac zbog povrata duga te da ga je u više navrata kontaktirao, ali je osporavao da bi mu ujedno izgovorio ozbiljne prijetnje na način kako mu je to stavljeno na teret, braneći se da je bio jako ljut i reagirao u afektu te da ga je oštećenik moguće krivo shvatio, tim više što je prilikom jednog telefonskog razgovora optuženik bio na poslu okružen bučnim strojevima i žao mu je ukoliko je oštećenik shvatio da prijeti njemu i obitelji jer mu to nije bila namjera, želio je samo svoj novac natrag.

11.2. Uvažavajući s jedne strane ovakav iskaz optuženika, prvostupanjski sud je pravilnom, kritičkom i sveobuhvatnom analizom s druge strane iskaza oštećenog LH u kojem među ostalim detaljno opisuje prijeteće riječi koje mu je optuženik uputio, povezao iskaze svjedoka ĆH supruge oštećenika i njihove kćeri RH koji ga podupiru, a radi se o svjedokinjama koje imaju i neposrednih saznanja o tome da je optuženik u više navrata pozivao oštećenika, prijetio mu, pa čak i dolazio na kućnu adresu, te ispravno zaključio da je optuženik počinio kazneno djelo.

12. Žaleći se zbog odluke o kazni (i sigurnosnoj mjeri koja mu prvostupanjskom presudom nije niti izrečena), optuženik smatra da sud nije u dovoljnoj mjeri cijenio činjenicu životne dobi i neosuđivanosti optuženika.

12.1. Međutim, optuženik nije u pravu jer ga je prvostupanjski sud, iako je kazneno djelo počinio s najvišim stupnjem krivnje što je polazišna točka za izbor vrste i mjere kazne, cijeneći prekršajnu i kaznenu neosuđivanost te ispriku oštećeniku kao olakotne okolnosti, osudio na minimalnu kaznu zatvora u trajanju jedna godina, budući da je za ovo kazneno djelo zapriječena kazna zatvora od jedne do osam godina, s time da je uvažavajući upravo u žalbi istaknutu životnu dob gotovo 66 godina procijenio da kaznu zatvora nije nužno neposredno izvršiti, već da će se u konkretnoj situaciji i uvjetnom osudom postići svrha kažnjavanja, pri čemu je rok provjeravanja tri godine primjeren i dostatan za ispunjenje svoje svrhe budući da se ovaj događaj može smatrati izvjesnim ekscesom u njegovu ponašanju, inače usklađenom sa zakonskom normama.

12.2. Stoga preispitujući prvostupanjsku presudu po toj žalbenoj osnovi, drugostupanjski sud smatra da su sve okolnosti relevantne za odluku o kazni potpuno i pravilno utvrđene te da je prvostupanjski sud utvrđenim okolnostima dodijelio odgovarajući značaj koji je rezultirao adekvatnom kaznom zatvora uz izricanje uvjetne osude kojom će u konkretnoj situaciji biti postignuta svrha kažnjavanja.

13. Budući da žalba optuženika nije osnovana, a ispitivanjem pobijane presude nisu utvrđene povrede zakona iz članka 476. stavak 1. ZKP na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 482. ZKP odlučeno je kao u izreci.

Zagreb, 3. veljače 2026.

Predsjednica vijeća:

Gordana Mihela Grahovac