REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-510/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Damira Kontreca člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske, OIB 52634238587, kojeg zastupa Općinsko građansko odvjetništvo u Zagrebu, protiv tuženika SČ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Patricija Milas, odvjetnica u Zagrebu, Trg Vladka Mačeka 4, radi isplate, odlučujući o prijedlogu za dopuštenje revizije kojeg je tuženik podnio protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovnog broja Gž-1095/2025-2 od 26. kolovoza 2025., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni boj P - 11302/2019-51 od 17. siječnja 2026., u sjednici održanoj 3. veljače 2026.,

r i j e š i o  j e:

I. Prijedlog za dopuštenje revizije se odbija u pogledu postavljenih pravnih pitanja.

II. Prijedlog za dopuštenje revizije se odbacuje u pogledu pozivanja na povredu temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Obrazloženje

1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv drugostupanjske presude.

1.1. U prijedlogu za dopuštenje revizije je postavio pravna pitanja koja smatra važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava kroz praksu.

1.2. Uz to se pozvao i na povredu temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske („Narodne novine“ br. 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 05/14 - dalje: Ustav) i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine – Međunarodni ugovori" broj: 18/1997., 6/1999., 14/2002., 13/2003., 9/2005., 1/2006., 2/2010. i 13/2017. - dalje: Konvencija).

2. U dijelu u kojem je prijedlog podnesen u smislu toč. 1.1. ovoga obrazloženja ovaj ga je sud kvalificirao kao prijedlog za dopuštenje revizije u smislu st. 1. čl. 385.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03 , 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), dok je u dijelu u kojem je prijedlog podnesen u smislu toč. 1.2. ovoga obrazloženja, taj prijedlog kvalificirao u smislu st. 2. toga članka.

3. Ovaj sud je prijedlog razmotrio sukladno odredbama čl. 387. st. 1. i čl. 389. ZPP.

U pogledu prijedloga podnesenog u smislu čl. 385.a st. 1. ZPP

4. Prvo postavljeno pravno pitanje se ne može kvalificirati kao pravno pitanje u smislu čl. 385.a st. 1. ZPP. Ono je uopćeno i zapravo samo općenito pita jesu li nacionalni sudovi dužni uvažiti pravna shvaćanja Europskog suda za ljudska prava. Jasna je obveza nacionalnih sudova u tom smislu, međutim u pitanju se ne konkretizira u pogledu koje pravne problematike, u pogledu kojeg pravnog instituta i okviru koje činjeničnopravne situacije se treba sagledati (i koje) pravno shvaćanje nacionalnog suda i (usporedno) Europskog suda za ljudska prava. Navođenje da se radi predmetima u kojem su „predmet tužbe bile isplate razlika iznosa plaće“ dostatno ne definira tu problematiku.

5. Isto se odnosi na i na drugo postavljeno pitanje, pri čemu se u pogledu tog pitanja navodi i da se ono ne može kvalificirati kao materijalnopravno niti postupovnopravno pitanje u smislu odredbe čl. 385.a ZPP i zbog sljedećeg; njime podnositelj zapravo upire na (eventualnu) pogrešnu primjenu odredba parničnog postupka počinjenu pred drugostupanjskim sudom, a što samo po sebi nije razlog za dopuštenje revizije, one u smislu čl. 382. ZPP.

5.1. Naime, čak i u slučaju postojanja takove povrede u konkretnom slučaju – osobito u situaciji kad takva eventualno počinjena bitna povreda nije posljedica izraženog pravnog shvaćanja suda u pobijanoj odluci koje bi bilo nepodudarno sa shvaćanjem revizijskog suda – njezine posljedice ne premašuju dosege ovoga konkretnog slučaja, čime nemaju važnost za ujednačenje sudske prakse niti za razvoj prava kroz praksu, što je osnovni smisao postupka koji se vodi povodom navedene revizije, pa tako ni nemaju važnost za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, niti za razvoj prava kroz praksu.

5.2. Povrh svega je za obrazložiti i da tuženik za naznačena pitanja, nije iznio valjane razloge važnosti sukladno odredbi čl. 385.a st. 1. ZPP. Naime, u presudi u predmetu Solomun protiv Hrvatske na koju se poziva tuženik, u kojoj je utvrđena povreda prava na pravično suđenje, Europski sud za ljudska prava je svoje pravno shvaćanje izrazio u odnosu na činjenični supstrat koji u bitnom proističe iz postupovnopravne situacije nastale podnošenjem specifičnog izvanrednog pravnog lijeka - zahtjeva za zaštitu zakonitosti u smislu odredbe čl. 401. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" , broj 53/91, 91/92, 112/99 i 88/01), što u ovome predmetu nije slučaj, jer se radi o prijedlogu za dopuštenje revizije, kojeg može izjaviti svaka stranka u postupku te se stoga u tom smislu ne može postaviti pitanje jednakosti strana u postupku kao što je to bio slučaj u predmetu Solomun protiv Hrvatske (slično i Brletić protiv Republike Hrvatske. Također, u konkretnom slučaju ne radi se o grešci države, jer Vrhovni sud Republike Hrvatske nižestupanjskim sudovima nije dao uputu da ponovno razmotre iste činjenice (kao u slučaju Solomun protiv Republike Hrvatske) već je u svojoj odluci naveo da u nižestupanjskim presudama zbog pogrešnog pravnog pristupa nisu utvrđene odlučne činjenice, što predstavlja činjenično utvrđenje nižestupanjskog suda, a ovaj sud odluku o dopuštenosti revizije donosi unutar činjenih utvrđenja iz nižestupanjskih odluka (tako i Rev-1228/2018 od 11. siječnja 2023.). Također, presuda Brletić protiv Hrvatske je donesena također u okviru potpuno drugačijeg, mnogo kompleksnijeg činjeničnog utvrđenja, potpuno nepodudarnog s ovopredmetnim, pa se ni ta odluka se ne može smatrati valjanim razlogom važnosti u smislu čl. 385.a st. 1. ZPP.

6. Zato je, u pogledu prijedloga za dopuštenje revizije u dijelu u kojem je podnesen zbog pravnih pitanja koja stranka smatra važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava, na temelju čl. 389.b st. 1. i. 2. ZPP, odlučeno kao u izreci ovoga rješenja (pod toč. I.).

U pogledu prijedloga podnesenog u smislu čl. 385.a st. 2. ZPP

7. Iako tuženik u prijedlogu, u toč. 13. obrazloženja navodi da su „Nepravilnim odlučivanjem u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku počinjene su osobito teške povrede članka 6. stavka 1. Europske Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, članka 14. stavka 2., članka 29. stavka 1., članka 117. stavka 3. Ustava Republike Hrvatske i članka 354. stavak 2. podstavka. 11. ZPP -a“, on ne obrazlaže na koji način je povreda (koja mora po odredbi čl. 385.a st. 2. ZPP biti osobito teške naravi) te zakonske odredbe (čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP) dovela do vjerojatnosti povrede prava na pravično suđenje i pristup sudu (dakle, čl. 14. st. 2. i 29. st. 1. Ustava.

8. Ovaj sud ocjenjuje da, iz njemu dostupnih dijelova spisa (v. čl. 387. st. 3. ZPP), ne proizlazi da bi u postupku pred nižestupanjskim sudovima tuženiku bilo onemogućeno da se izjasni o zahtjevima i navodima tužitelja, iznosi činjenice i predlaže dokaze te na taj način ravnopravno sudjeluje u postupku – a proizlazi da su u svojim presudama nižestupanjski sudovi odgovorili na sve odlučujuće navode tuženika; njihove presude su dostatno obrazložene te se ne mogu smatrati arbitrarnima ili očito nerazumnima.

9. Sagledavajući prijedlog za dopuštenje revizije u njegovoj cjelovitosti, dalo bi se zaključiti da (iako to, kako je navedeno, ostaje potpuno nejasno artikulirano) da je shvaćanje tuženika da je do povrede prava na pravično suđenje došlo uslijed pogrešne primjene materijalnog prava. Tu treba istaći da čl. 6. st. 1. Konvencije i čl. 29. st. 1. Ustava sadrže samo određena procesna jamstva. Stoga do povrede tog prava u pravilu niti ne može doći zbog pogrešne primjene materijalnog prava, osim u slučaju da je pobijana presuda arbitrarna ili očito nerazumna, što ovdje nije slučaj.

10. Pri tome je za naglasiti da navode koje je tuženik istaknuo u toč. 5. do 7. obrazloženja prijedloga za dopuštenje revizije nije na taj način problematizirao u žalbi, pa se na takve prigovore ne može pozivati tek u ovom stadiju postupka, pa se ne može uzeti da mu je neuzimanjem u obzir tih navoda (u žalbenom postupku) došlo do vjerojatnosti povrede navedenih prava.

11. Stoga ništa ne upućuje na zaključak o vjerojatnosti da tuženik nije imao pravično suđenje.

12. Pozivanje tuženika na povredu čl. 117. st. 3. Ustava ostaje nejasno jer Ustav u tom članku ne sadržava taj stavak.

13. Zato je, u pogledu prijedloga za dopuštenje revizije u dijelu u kojem se njime poziva na povredu temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavom i Konvencijom, na temelju čl. 389.a st. 4. ZPP, odlučeno kao u izreci ovoga rješenja (toč. II.).

Zagreb, 3. veljače 2026.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug