REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-239/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Josipa Turkalja člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice AC, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Matku Mamiloviću, odvjetniku u Našicama, protiv tuženice Addiko Bank d.d, OIB 14036333877, iz Zagreba, Slavonska avenija 6, zastupana po punomoćniku Zlatku Knezoviću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Kožul & Petrinović u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-566/2023-3 od 22. ožujka 2023., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Đakovu, Stalna služba u Našicama poslovni broj P-232/2022-7 od 26. siječnja 2023., u sjednici vijeća, održanoj 3. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e :

Odbija se revizija, kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđene su ništetnim odredbe članka 2. i članka 3. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita broj: [broj depozita]/2007 od 02.10.2007. godine, potvrđen kod javnog bilježnika Antuna Novačića u Orahovici dana 09.10.2007. godine po brojem: OV-5594/2007 sklopljen između tužitelja AC, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] i tuženika Addiko Bank dioničko društvo, OIB 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, kao pravni slijednik Slavonske banke d.d., kojim je ugovorena valutna klauzula CHF – švicarski franak (točka I. izreke). Utvrđene su ništetnim odredbe članka 3. i članka 4. gore navedenog Ugovora kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa (točka II. izreke) te je naloženo tuženici na ime preplaćenih iznosa razlike zbog ugovorene valutne klauzule isplatiti iznos od 4.273,89 EUR zajedno s pripadajućim zateznim kamatama (točka III. Izreke), dok je na ime preplaćenih iznosa kamata naloženo tuženici isplatiti tužiteljici iznos od 475,97 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama (točka IV. Izreke).

2. Drugostupanjskom presudom Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž- 566/2023-3 od 22. ožujka 2023., djelomično je odbijena žalba tuženice te je potvrđena prvostupanjska presuda u točkama I., II., III. i V. izreke, dok je djelomično žalba tuženice prihvaćena i preinačena prvostupanjska presuda u točki IV., na način da je u tom dijelu odbijen tužbeni zahtjev.

3. Rješenjem ovog suda poslovni broj Revd-3481/2023-2 od 16. studenog 2023., dopuštena je revizija tuženice u odnosu na pravno pitanje, koje glasi:

"Protivi li se članku 96. st.4. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/2007), a posebice stavku 4. ovog članka, odluka suda kojom je utvrđeno da se o odredbi potrošačkog ugovora (u konkretnom slučaju dijelu odredbe primjeni valutne klauzule u CHF) nije pojedinačno pregovaralo, bez izvođenja dokaza saslušanjem svjedoka kojega je trgovac predložio na okolnost pojedinačnog pregovaranja o navedenoj odredbi?".

4. Postupajući po navedenom dopuštenju, protiv navedene drugostupanjske presude tuženica je podnijela reviziju, pozivajući se na odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 – dalje: ZPP), i to zbog pravnog pitanja, koje glasi:

"Protivi li se članku 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003), a posebice stavku 4. ovoga članka, odluka suda kojom je utvrđeno da se o odredbi potrošačkog ugovora (u konkretnom slučaju dijelu odredbe primjeni valutne klauzule u CHF) nije pojedinačno pregovaralo, bez izvođenja dokaza saslušanjem svjedoka kojega je trgovac predložio na okolnost pojedinačnog pregovaranja o navedenoj odredbi?".

5. Odgovor na reviziju nije podnesen.

6. Revizija je neosnovana.

7. Na temelju čl. 391. st. 1. ZPP revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem je dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena. Ovdje valja napomenuti kako je tuženica podnijela reviziju zbog sadržajno identičnog pravnog pitanja zbog koje je revizija i dopuštena, no, pozivajući se na numeričko različit broj zakonskog članka. Pitanje je dopušteno sukladno odredbi čl. 96. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/2007), a revizija je podnesena pozivajući se u pitanju na odredbu čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003). No, neodlučivanje o navedenoj reviziji isključivo iz tog razloga, osobito kada se ima na umu da je riječ o sadržajno identičnim zakonskim odredbama, prema mišljenju ovog suda svakako bi predstavljalo u okolnostima konkretnog slučaja, pretjerani (ekscesivni) formalizam.

8. Tuženica naznačenim pitanjem u osnovi osporava pravilnost primjene odredbe čl. 81. ZZP (odnosno, čl. 96. ZZP), kod donošenja zaključka suda prema kojem se o odredbi potrošačkog ugovora (u konkretnom slučaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli u CHF) nije pojedinačno pregovaralo, iako na tu okolnost nije proveden dokaz saslušanjem svjedoka kojeg je tuženica predložila upravo na okolnost pojedinačnog pregovaranja o navedenim odredbama. Naime, tuženica smatra da je takvim postupanjem nižestupanjskih sudova povrijeđeno njezino pravo na procesnu ravnopravnost te da takvo postupanje nije u skladu s odredbom čl. 81. st. 4. ZZP.

9. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa kojeg potražuje s osnova ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli ugovora o kreditu i o promjenjivoj kamatnoj stopi te su utvrđenja nižestupanjskih sudova:

- da je tužiteljica kao korisnik kredita s prednikom tužene 2. listopada 2007., sklopila Ugovor o kreditu broj 51402300452-63000126782/2007, kojim je tužiteljici odobren kredit u iznosu od 20.400,00 CHF prema srednjem tečaju tužene na dan isplate, s rokom otplate od 7 godina,

- da je kamata ugovorena u času zaključenja ugovora po stopi od 5,25% godišnje, a promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora (članak 3. ugovora),

- da su anuiteti otplate ugovoreni u iznosu od 297,13 CHF mjesečno uz promjenjivu kamatnu stopu od 5,25% godišnje,

- da je tužena nakon sklapanja Ugovora višekratno i jednostrano mijenjala visinu kamatne stope, kao i da je došlo do promjene tečaja CHF, pri čemu je istovremeno mijenjan (povećan) anuitet kredita,

- da je riječ o potrošačkom ugovoru,

- da je kredit otplaćen.

9.1. Imajući u vidu sadržaj revizijom postavljenog pravnog pitanja, ovaj sud smatra dostatnim za navesti, da je sud u pobijanoj odluci izrazio pravno shvaćanje da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu kojim je utvrđeno da su banke, među kojima i prednica tuženice, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., povrijedile kolektivne interese i prava potrošača time što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno raspravljalo i koja je ništetna te da je Visoki trgovački sud u Zagrebu presudom broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu kojim je utvrđeno da su banke pa između ostalih i prednica tuženice povrijedile kolektivne interese i prava potrošača kredita koristeći u istima ništetne nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci informirale potrošače o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje. Nadalje, da je 2009. došlo do pripajanja Slavonske banke d.d. i tuženika (čija je tvrtka tada glasila; Hypo Alpe-Adria-Bank), da se učinak citiranih presuda proteže na tuženika neovisno je li ugovor zaključila Hypo Alpe-Adria-Bank ili Slavonska banka, s obzirom na pravnu osobnost koja je postojala u vrijeme vođenja postupka po kolektivnoj tužbi. Nadalje, navedeno je kako prema izmijenjenoj odredbi čl. 502.c ZPP (ZID ZPP/19) fizičke i pravne osobe mogu se u parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. tog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. Navodi se kako je u tom slučaju sud vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Isto tako da je odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14, 110/15 i 14/19) koji je na snazi u vrijeme pokretanja konkretnog postupka propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženice. Stoga da u smislu tih zakonskih odredbi ali i odredbe čl. 502.c ZPP treba zaključiti da je sud u povodu restitucijskih zahtjeva potrošača vezan odlukom suda iz parnice za zaštitu kolektivnih interesa potrošača kojom je utvrđeno da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da takva odluka ima direktni učinak zbog čega se u pojedinačnim postupcima potrošači mogu pozivati na utvrđenja iz kolektivnog spora. Stoga, kako je u postupku povodom kolektivne tužbe pravomoćno utvrđeno da su banke, a među njima i prednica tuženica, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći nepoštene i ništetne ugovorne odredbe o promjenjivosti redovne kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa da prvostupanjski sud nije bio dužan na okolnost ništetnosti takve ugovorne odredbe provoditi dokaze neovisno o tome što se u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na apstraktnoj i općenitoj razini. Dodatno je navedeno kako svjedoci nisu saslušani zbog proteka vremena uslijed čega su sudovi zaključili da isti neće vjerodostojno iskazivati kao i iz razloga što su egzistencijalno ovisni o tuženici. Tako je i nastavno tome dosudio iznos stečen temeljem osnove koja je utvrđena ništetnom.

10. Međutim, revizijski je sud u nizu odluka (između ostalih i recentnom odlukom) Rev-357/2024 od 18. veljače 2025., izrazio sljedeće pravno shvaćanje:

"[…] 18. Prema navedenom, stajalište je ovoga suda da se u postupku kolektivne zaštite o nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje u okviru ostvarivanja apstraktne zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi u kojem sud ne uzima u obzir specifičnosti konkretnog slučaja, tj. konkretnog ugovornog odnosa, dok je u postupku individualne zaštite kontrolu nepoštenosti ugovorne odredbe sud dužan raspraviti s obzirom na osobu (potrošača) koja je pokrenula postupak i s obzirom na sve okolnosti tog pojedinačnog slučaja, a to stoga što se stvarna ravnoteža u pravima i obvezama potrošača i trgovca uspostavlja u postupcima individualne sudske zaštite u povodu pojedinačne tužbe potrošača u kojima sud o nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje s obzirom na specifične okolnosti pojedinačnog slučaja.

19. Dakle, po shvaćanju ovog suda, tuženica je mogla dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu tužitelju kao potrošaču dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Kada tuženici ne bi bilo omogućeno dokazivanje da je određenom potrošaču u postupku sklapanja konkretnog ugovora o kreditu dala odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama, unatoč tome što je na njoj teret dokaza te okolnosti, tada bi se odluka suda o nepoštenosti (ništetnosti) tih odredaba, zbog povrede prava potrošača na obaviještenost, kao odlučnoj okolnosti za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva u pojedinačnim potrošačkim sporovima, temeljila na neoborivoj pravnoj presumpciji, a što je protivno ovlaštenju trgovca propisanom odredbom članka 81. stavka 4. ZZP.

20. Gore izneseno pravno shvaćanje ovog suda podudarno je shvaćanju Ustavnog suda Republike Hrvatske iznesenom u odluci toga suda broj U-III- 5458/2021 od 30. lipnja 2022., u kojoj je navedeno: […]".

11. Revijski sud ovom odlukom reafirmira citirano izraženo pravno shvaćanje pa ocjenjuje da je pogrešno sud u pobijanoj odluci primijenio postupovno pravo kada je, uz obrazloženje kakvo je dao (v. toč. 9.1. ovoga obrazloženja), odbio dokazni prijedlog saslušanjem svjedoka – zaposlenika tuženice, osobito kada se uzme u obzir da su sudovi smatrali opravdanim „a priori“ odbiti dokazne prijedloge tuženika za saslušanjem zaposlenika banke i to zbog proteka vremena te zbog egzistencijalne povezanosti svjedoka s tuženicom, iako valja napomenuti kako sukladno odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske U-III-4150/2019 od 3. veljače 2021., u ukupnosti cjelokupnog dokaznog postupka iskaze svjedoka zaposlenika banke valja tumačiti „restriktivno“.

12. Iz nišestupanjskih odluka razvidno je da je tuženica tijekom prvostupanjskog postupka navela razloge zbog kojih predlaže saslušanje svjedoka – bivšeg svog zaposlenika, koje se u bitnom dijelu svi svode na sljedeće, koje revizijski sud citira i ocjenjuje u nastavku.

- da je tužitelju „odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bila pojašnjena od strane radnika tuženika, kreditnog referenta…

- da je „radnik banke maksimalno odgovorno pristupio tužitelju“

- da je „tužitelja ozbiljno i potpuno informirao o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i o parametrima koji utječu na visinu kamatne stope“

- da je „poslovna praksa tuženika temeljito pročitati i pojasniti sve ugovorne odredbe i pojasniti smisao i posljedice ugovora“

- da se „o odredbi o valutnoj klauzuli pojedinačno pregovaralo“

- da „…tuženik, jednako kao ni tužitelj, nije imao razumnog osnova predvidjeti značajniji porast CHF-a…“.

12.1. Prvenstveno, u dijelu tih navoda ovaj sud vidi određenu kontradikciju jer, ako sama tuženica navodi da ni ona nije mogla znati kakve će okolnosti nastupiti, postavlja se pitanje kako je o stvarnim rizicima, koji su ipak, očito nastupili, obavijestila potrošača. Nadalje, u dijelu tih navoda ovaj sud navodi ako se dokazni prijedlog odnosio na to da se sasluša zaposlenik banke koji je sklopio s potrošačem ugovor (ovdje ABC), primjereno se mora obrazložiti taj dokazni prijedlog jer obveza suda saslušati zaposlenika banke odnosi se samo na obavijesti koje bi po svom sadržaju sudu bile dostatne za nedvojben zaključak da se potrošačev "pristanak na sklapanje ugovora mogao smatrati informiranim", što ovdje nije slučaj, a svakako tuženica nije dostavila podatke iz kojih bi sudu bilo razvidno da je riječ o svjedoku koji ima neposredna i potrebna saznanja.

13. Međutim, što je s ovdje relevantnog postupovnopravnog aspekta odlučujuće, tuženica, izlažući razloge i činjenice koje bi se trebale dokazivati spornim personalnim dokazom, nije iznijela konkretno u čemu su se sastojala objašnjenja (koja je navodno dala tužiteljici), obim i konkretni sadržaj pregovaranja, koja bi činjenično stanje utvrđeno u Presudi iz kolektivnog spora u relevantnoj mjeri "odmakla" od konkretnog činjeničnog stanja ovoga, individualnog spora.

14. Ne može se u potpunosti zanemariti zakonom predviđena primjenjivost u individualnoj parnici utvrđenjā iz Presude iz kolektivnog spora, primjenom zakonskih odredbi navedenih u toč. 9.1. ovoga obrazloženja. Ta primjenjivost svakako nije apsolutna i moguće je individualnom sporu dokazivati činjenice koje bi onda ukazale na činjenično stanje nepodudarno s onom iz kolektivnog spora, što bi dovelo do drugačije ocjene.

15. Međutim, pritom važe opća pravila postupovnog prava, da se dokazi predlažu radi utvrđivanja činjenica (čl. 219. st. 1., čl. 220. st. 1. ZPP). Te činjenice moraju biti određeno iznesene, a ne mogu predstavljati neke opće, nejasne i paušalno iznesene navode.

16. Uz postojanje utvrđenja iz presude donesene u kolektivnom sporu, kakva su gore navedena (toč. 9.1.), koja su, dakle, svojevrsna polazišna (no ne nužno i ishodišna) točka prilikom utvrđenja činjeničnog stanja u ovakvim predmetima – iznošenje činjenica koje se spornim dokazima trebaju dokazati (kako ih je u prvostupanjskom postupku iznijela tuženica) koji se, u ovom konkretnom individualnom sporu, u svojoj biti zapravo svode na simplificirane tvrdnje da je tužiteljici sve bilo objašnjeno, a da se pri tome nije konkretno (pri predlaganju dokaza) navelo što je to (činjenično) točno bilo objašnjeno i ispregovarano (koji konkretni elementi, koji mehanizmi, koji rizici valutne klauzule, koji "potrebni parametri bitni za donošenje valjane odluke utemeljeni na potpunoj obavijesti" – kako se potonje utvrdilo u Presudi iz kolektivnog spora) – ne može se smatrati postupanjem u smislu čl. 219. i 220. ZPP.

17. Bitno je i za naglasiti da su te sporne ugovorne odredbe, s obzirom na potrošačku narav konkretnog ugovora o kreditu, tužiteljici trebale biti objašnjene na način koji predstavlja standard za takav tip ugovora (u bitnom, s pojačanom pažnjom i pristupom koji je jasan prosječnom potrošaču), što se sve trebalo dokazati, a u ovom postupku se, dakle, čak ni činjenično dostatno ne iznosi.

18.1. Stoga odgovor na postavljeno pravno pitanje glasi; da se u postupku kolektivne zaštite o nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje u okviru ostvarivanja apstraktne zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi u kojima sud ne uzima u obzir specifičnost konkretnog slučaja, tj. konkretnog ugovornog odnosa, dok je u postupku individualne zaštite i kontrolu nepoštenosti ugovorne odredbe sud dužan raspraviti s obzirom na osobu potrošača koja je pokrenula postupak i s obzirom na sve okolnosti tog pojedinačnog slučaja, a to stoga što se stvarna ravnoteža u pravima i obvezama potrošača i trgovaca uspostavlja u postupcima individualne sudske zaštite u povodu pojedinačne tužbe potrošača o kojima sud o nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje s obzirom na specifične okolnosti pojedinačnog slučaja. No, navedeno pravno shvaćanje iako predstavlja doslovan odgovor na postavljeno pravno pitanje, svakako treba cijeniti u okolnostima konkretnog slučaja te imajući u vidu iznesena pravna shvaćanja u ovoj odluci, a kojima se u bitnom ističe, da je predloženim (i u reviziji problematiziranim) personalnim dokazom tuženica predložila dokazivanje nedostatno određenih činjenica, koje je u trenutku predlaganja tog dokaza ona morala znati u njihovoj cijelosti; morala je znati što je to (odlučujuće i bitno) objašnjavala tužitelju i kako je pregovarala na način drugačiji od onog kako je to ocijenjeno u Presudi iz kolektivnog spora (u spisu nema dokaza ni navoda koji bi upućivali na to da ih tužena nije mogla znati) pa da bi se tako i činjenično stanje u bitnom razlikovalo od onog koje je utvrđeno u kolektivnim presudama (što bi potencijalno dovelo do isključivanja primjene utvrđenja iz te parnice na ovu, individualnu). Tako ih je u potpunosti i jasne (činjenice) trebala i iznijeti prilikom iznošenja činjenica i predlaganja dokaza za dokazivanje tih činjenica, kako bi se one onda predloženim dokazima dokazivale. No, dokazi predloženi na potpuno neodređene i nejasne okolnosti u takvim slučajevima se niti ne mogu prihvatiti.

19. Uzimajući u obzir navedeno, i pravilnim je pravnim pristupom predloženi dokaz valjalo odbiti pa revizijski sud ocjenjuje da je i pravilnom primjenom prava valjalo na isti način odlučiti u ovom predmetu u pogledu materije koja se problematizira revizijom postavljenim pravnim pitanjem, pa je revizija ocjenjena neosnovanom.

20. Zato je, na temelju čl. 393. st. 1. ZPP, odlučeno kao u izreci.

Zagreb, 3. veljače 2026.

Predsjednik vijeća:

dr.sc. Jadranko Jug