REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-5336/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Darka Milkovića člana vijeća, mr. sc. Senije Ledić članice vijeća i Đura Sesse člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ZAGREBAČKI HOLDING d.o.o., OIB 85584865987, Zagreb, Ulica grada Vukovara 41, Podružnica Tržnice Zagreb, Šubićeva 40/V, kojeg zastupa punomoćnik Marko Ramljak, odvjetnik u Zagrebu, Prilaz Gjure Deželića 57, protiv tuženika TH, vl. obrta [obrt], OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa]., kojeg zastupa punomoćnik Mirko Bogdanović, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Bogdanović, Dolički i Partneri iz Zagreba, odlučujući o prijedlogu tužitelja i tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-1765/2025-3 od 30. travnja 2025. kojom je djelomično potvrđena, djelomično preinačena i djelomično ukinuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-593/2022 od 28. veljače 2025., u sjednici održanoj 3. veljače 2026.,

r i j e š i o  j e:

I. Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-1765/2025-3 od 30. travnja 2025. odbija se u dijelu koji se odnosi na postavljena pitanja.

II. Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-1765/2025-3 od 30. travnja 2025. se odbacuje u dijelu koji se odnosi na postavljena pitanja, kao i u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnog ljudskog prava.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-1765/2025-3 od 30. travnja 2025. kojom je djelomično potvrđena, djelomično preinačena i djelomično ukinuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-593/2022 od 28. veljače 2025., u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev u iznosu od 3.056,67 Eur-a zajedno sa zakonskom zateznom kamatom.

1.1. Prijedlog podnosi zbog tri pravna pitanja koja smatra važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava kroz sudsku praksu.

1.2. Kao razlog važnosti postavljenih pitanja predlagatelj se poziva na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-x 446/13-2 od 21. veljače 2018., rješenje broj Rev-857/2015 od 23. srpnja 2019. i Rev-161/22 od 20. travnja 2022. te ne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 470/2023 od 7. veljače 2023. te Pž-4137/22 od 20. veljače 2023. Predlaže dopustiti podnošenje revizije protiv dijela pobijane drugostupanjske presude kojim je odbijen tužbeni zahtjev te potražuje trošak sastava prijedloga za dopuštenje revizije.

2. Tuženik također podnosi prijedlog za dopuštenje revizije protiv drugostupanjske presude zbog dva pravna pitanja koja smatra važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Prijedlog ujedno podnosi i na temelju odredbe čl. 385.a st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) jer trećim postavljenim pitanjem zapravo problematizira povredu temeljnih ljudskih prava uz tvrdnju, da su mu u ovom parničnom postupku u kojem je donesena pobijana presuda sudovi nižeg stupnja počinili određene osobito teške povrede odredaba parničnog postupka te su pogrešno primijenili materijalno pravo čime su ujedno povrijedili njegovo pravo na pravično suđenje zajamčeno čl. 6. st. 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“, broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17 - dalje: Konvencija) i čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 5/14 - dalje: Ustav). Predlaže dopustiti podnošenje revizije protiv drugostupanjske presude u odnosu na sva postavljena pitanja ili u odnosu povredu temeljnog ljudskog prava. Potražuje trošak sastava prijedloga za dopuštenje revizije.

3. Odgovori na prijedloge za dopuštenje revizije nisu podneseni.

4. Postupajući sukladno odredbama čl. 385.a i čl. 387. ZPP ovaj sud je ocijenio da pitanja postavljena u prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije nemaju značaj pitanja važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.

4.1. Imajući na umu činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova (koja revizijski sud ne može preispitivati), da se ne radi o isporuci usluge za koju je tužitelj ispostavio račun tuženiku već se radi o naknadi za bespravno korištenje predmetne nekretnine odnosno obvezi tuženika nastaloj u izvanugovornom odnosu na koju se ne obračunava PDV, da tuženik nije ostvario korist iz osnove PDV-a jer nije koristio a niti će koristiti pravo na odbitak predporeza, te sadržaja naznačenih pravnih pitanja o prijedlogu za dopuštenje revizije, a postupajući pritom u smislu odredbe čl. 385.a i čl. 387. ZPP ovaj sud nalazi da ista pitanja nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

4.2. Naime, na temelju provedenog dokaznog postupka nižestupanjski sudovi su utvrdili da je tuženik na temelju Ugovora o zakupu sklopljenog 2006. koristio tržni prostor površine 95,93 m[2] , na kojem se nalazio kiosk i zimski vrt, te 28,20 m nenatkrivenog prostora, da je Ugovor o zakupu otkazan 30. siječnja 2009. jer tuženik nije plaćao zakupninu, nakon čega je tuženik odbio predati tužitelju zakupljeni prostor, da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 5169/11 od 24. rujna 2014. naloženo tuženiku ukloniti kiosk i zimski vrt i predati u posjed tužitelju slobodan od osoba i stvari tržni prostor na kojem se nalazio kiosk i zimski vrt (95,93 m[2] ) i nenatkriveni prostor (28,20 m ), ali je tuženik i dalje u posjedu tržnog prostora na kojem se prema nalazu i mišljenju građevinskog vještaka sada nalazi tuženikov poslovni objekt ugostiteljske namjene (građevina površine 203,70 m[2] ), a koji se u svojoj cjelini nalazi na površini Tržnica i u građevinskoj zoni, te da u svezi s korištenjem tog prostora od strane tuženika tužitelj nije ostvario pripadajuću mu zakupninu, prihvaćaju tužbeni zahtjev na temelju odredbe čl. 165. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14

- dalje: ZV). Pri tome ocjenjuju da u konkretnom slučaju nema mjesta za obračun PDV-a na predmetne koristi jer se ne radi o isporuci usluge za koju je tužitelj ispostavio račun tuženiku, već o naknadi za bespravno korištenje predmetne nekretnine na koju se ne obračunava PDV, odnosno da tuženik nije koristio PDV kao odbitak pretporeza.

4.3. Pogrešno je i shvaćanje tužitelja da su odluke na koje se kao razlog važnosti postavljenih pitanja poziva u opravdanju postavljenih pitanja usporedive s pobijanom drugostupanjskom presudom u smislu da bi se radilo o pravnim pitanjima u kojima ona odstupa od prakse revizijskog suda ili da bi se radilo o neujednačenoj praksi viših sudova.

4.4. Naime, u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-x 446/13-2 od 21. veljače 2018. izraženo je slijedeće shvaćanje: „budući da je tuženik prijeporni poslovni prostor u razdoblju od 22. srpnja 2000. pa nadalje posjedovao bez ovlaštenja i da ga posjeduje ili bez osnove koja bi mu davala pravo da ga posjeduje to je pravilno shvaćanje da je tuženik za to utvrđeno razdoblje od prijepornog prostora stekao plodove ili koristi bar za iznos zakupnine koju bi inače za ovaj trebao plaćati, pa je ta korist ujedno i ono što je u smislu odredaba Zakona o vlasništvu dužan platiti tužitelju.“.

4.5. U rješenju ovog suda poslovni broj Rev-857/2015 od 23. srpnja 2019. izraženo je shvaćanje da ovlast davanja u zakup prostora daje tom ovlašteniku i ovlast zaštite tog prostora pa time i druge vlasničkopravne ovlasti od postojanja kojih ovisi ovlast ili mogućnost njegova davanja u zakup, primjerice: ovlast ostvarivati i štititi posjed prostora ili ovlast ostvarivati naknadu za njegovo protupravno korištenje - ako u svezi takvog korištenja nije ostvarivao pripadajuću mu zakupninu, a drugi se na račun toga neosnovano okoristio.

4.6. U rješenju ovog suda poslovni broj Rev-161/2022-2 od 20. travnja 2022. prihvaćeno je shvaćanje zauzeto u rješenju ovog suda poslovni broj Rev-x-857/2015 od 23. siječnja 2019.

4.7. U presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 3884/2023-2 od 20. veljače 2025. a na koju se kao razlog važnosti postavljanjem pitanja predlagatelj poziva uz tvrdnju da se radi o različitom shvaćanju drugostupanjskog suda valja istaknuti da nije izraženo shvaćanje koje bi ujedno predstavljalo odgovor na postavljeno pitanje. Naime, u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-3874/2023 navedeno je da: „Visinu tužbenog zahtjeva prvostupanjski je sud utvrdio uvidom u cjenik za usluge koje se tretiraju kao tržišne djelatnosti (list 23 spisa), za prostore od 20,01 do 50 m[2] u drugoj zoni, u iznosu od 100,00 kn / m[2] odnosno 115,00 kn / m za zimski vrt (100,00 po m za 23 m[2] lokala za ugostiteljstvo, 115,00 kn po m za 12 m zimskog vrta za svaki utuženi mjesec, uvećano za PDV.“.

4.8. Slijedom navedenog, u niti jednoj od presuda na koja se kao razlog važnosti postavljena pitanja predlagatelj poziva nije sadržan odgovor na postavljeno pitanje pa stoga isti ne daju razlog važnosti postavljenim pitanjima.

5. S obzirom na izloženo valjalo je na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. i 2. ZPP odbiti prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije u odnosu na postavljena pitanja, pa je riješeno kao u točki I. izreke.

6. U odnosu na prijedlog tuženika za dopuštenje revizije valja reći da se u tom dijelu tuženik nije pozvao niti na jednu odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske, niti višeg suda u kojem bi bilo izneseno pravno shvaćanje o navedenom pitanju koje bi bilo drugačije od shvaćanja iznesenog u predmetnoj odluci odnosno tuženik nije jasno naznačio razloge važnosti za pitanja koja postavlja u smislu čl. 387. ZPP, pa se stoga ne radi o važnom pitanju za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. To u konkretnom slučaju prema shvaćanju ovog suda nisu ostvarene pravne pretpostavke za dopuštenje revizije iz čl. 387. st. 3. ZPP.

6.1. Slijedom na navedenog u ovoj pravnoj stvari u odnosu na sadržaj tuženikovog prijedloga za dopuštenje revizije, u odnosu na postavljena pravna pitanja nisu kumulativno ispunjene pretpostavke iz čl. 387. st. 3. ZPP te je na temelju odredbe čl. 389. a st. 1. ZPP riješeno kao u točki II. izreke.

7. Tuženik u prijedlogu za dopuštenje revizije navodi da su mu u ovom parničnom postupku u kojem je donesena pobijana presuda sudovi nižeg stupnja počinili određene osobito teške povrede odredaba parničnog postupka te su pogrešno primijenili materijalno pravo čime su mu ujedno povrijedili njegovo pravo na pravično suđenje zajamčeno čl. 6. st. 1. Konvencije i čl. 22. st. 1. Ustava.

7.1. Sadržaj tuženikovog prijedloga za dopuštenje revizije se dijelom svodi na prigovore o načinu na koji su nižestupanjski sudovi ocijenili dokaze odnosno o tome kako su utvrdili činjenično stanje, dakle na razloge koji se ne mogu isticati u reviziji niti mogu predstavljati povredu prava na pravično suđenje osim u izuzetno rijetkim slučajevima.

7.2. Glede tuženikovih navoda da je do povrede prava na pravično suđenje došlo uslijed pogrešne primjene materijalnog prava, treba reći da čl. 6. st. 1. Konvencije i čl. 29. st. 1. Ustava sadrže samo određena procesna jamstva. Stoga do povrede tog prava u pravilu niti ne može doći zbog pogrešne primjene materijalnog prava, osim u slučaju da je pobijana presuda arbitrarna ili očito nerazumna, što ovdje nije slučaj.

7.3. Ovaj sud smatra da je u postupku pred nižestupanjskim sudovima tuženiku bilo omogućeno izjasniti se o zahtjevima i navodima tužitelja, iznositi činjenice i predlagati dokaze te na taj način ravnopravno sudjelovati u postupku. U svojim nižestupanjskim presudama sudovi su odgovorili na sve odlučne navode tuženika. Te presude su dovoljno obrazložene te se ne mogu smatrati arbitrarnima ili očito nerazumnima. Stoga ništa ne upućuje na zaključak da tuženik nije imao pošteno i pravično suđenje. Naime, činjenica da tuženik nije uspio u predmetnom sporu, ne znači da su mu ujedno i povrijeđena temeljna ljudska prava, a koja su zaštićena kategorija na temelju Ustava i Konvencije. Isto tako, to što nižestupanjski sudovi zauzimaju drugačija pravna shvaćanja i različito ocjenjuju dokaze od tuženika ne predstavlja povredu temeljnog ljudskog prava.

8. Slijedom navedenog, ocjena je ovog suda da nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju ovog suda u smislu čl. 385.a st. 2. ZPP i dopuštenje revizije.

9. Slijedom navedenog, u pogledu prijedloga tuženika za dopuštenje revizije u dijelu u kojem je on podnesen pozivom na čl. 385.a st. 2. ZPP valjalo je na temelju odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP odlučiti kao pod točkom II. izreke ovog rješenja.

Zagreb, 3. veljače 2026.

Predsjednik vijeća:

Ivan Vučemil