REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-4610/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr.sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja JI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Ivici Paliću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika PI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Vinku Knezoviću, odvjetniku u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o prijedlozima tužitelja i tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Karlovcu broj Gž-311/2025-4 od 4. lipnja 2025. kojom je preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu P - 6438/2021-136 od 21. veljače 2025., u sjednici održanoj 3. veljače 2026.,

r i j e š i o  j e:

I. Tuženiku se dopušta revizija protiv presude Županijskog suda u Karlovcu broj Gž-311/2025-4 od 4. lipnja 2025. zbog povrede temeljnoga ljudskog prava na pravično suđenje iz čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske i čl. 6. st. 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

II. Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije se odbija u odnosu na postavljena pitanja.

III. Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije se odbacuje u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

IV. O troškovima postupka u povodu prijedloga za dopuštenje revizije odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Protiv presude Županijskog suda u Karlovcu broj Gž-311/2025-4 od 4. lipnja 2025. prijedloge za dopuštenje revizije podnijeli su i tužitelj i tuženik svaki u onom dijelu kojim nije uspio u žalbenom postupku.

2. Tuženik navodi da podnosi prijedlog za dopuštenje revizije na temelju čl. 385 .a st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11 – proč. tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 153/23, 146/25; - dalje: ZPP), a zbog povrede temeljnih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 5/14 - dalje: Ustav RH) i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“ - Međunarodni ugovori, broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/2003, 9/2005, 1/2006, 2/2010 - dalje: EKZLJP) i to zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku.

2.1. Tužitelj u odgovoru na prijedlog osporava navode tuženika.

3. Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije te postavio sljedeća pitanja:

„1. Da li drugostupanjski sud, pozivajući se na odredbu članka 373. ZPP -a, može bez provođenja rasprave neposredno izvedeni dokaz nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke ocijeniti drugačije nego što ga je ocijenio prvostupanjski sud ili je u tom slučaju dužan provesti raspravu radi ocjene nalaza i mišljenja građevinskog vještaka odnosno mora sam neposredno na ročištu saslušati građevinskog vještaka, a prije donošenja svoje presude?

2. Čini li drugostupanjski sud bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 373. ZPP-a ako u svojoj odluci jasno ne naznači tj. obrazloži razloge preinačenja prvostupanjske odluke pozivajući se pritom u obrazloženju svoje odluke konkretno na razloge preinačenja prvostupanjske odluke navodeći konkretno točku/točke od 1. do 3. čl. 373. ZPP-a (ovisno o temelju preinačenja) te da li drugostupanjski sud ukoliko preinačuje prvostupanjsku presudu temeljem odredbi čl. 373. točka 1. i 2. ZPP -a može svojom presudom preinačiti prvostupanjsku presudu bez da provede raspravu ili je dužan u tom slučaju provesti raspravu radi ocjene neposredno izvedenog dokaza građevinskog vještačenja i usmenog očitovanja vještaka na ročištu, a koji dokaz je očito ocijenio drugačije nego što ga je ocijenio prvostupanjski sud?

3. Je li u postupku pred drugostupanjskim sudom počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku jer presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, ako o odlučnim činjenicama nema razloga, ako o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju zapisnika o usmenom očitovanju vještaka i samog zapisnika o usmenom očitovanju vještaka i ako na tom pogrešno utvrđenom sadržaju zapisnika o usmenom očitovanju vještaka drugostupanjski sud utemelji odluku u predmetu?“

4.1. Tužitelj navodi da podnosi prijedlog za dopuštenje revizije i na temelju čl. 385 .a st. 2. ZPP, a zbog povrede temeljnih prava zajamčenih Ustavom RH i EKZLJP i to zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku a na koje povrede se pozivao i u nižestupanjskom postupku.

5. U skladu s čl. 385.a st. 2 ZPP Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju i ako stranka učini vjerojatnim da joj je u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđeno kakvo temeljno ljudsko pravo zajamčeno Ustavom RH i EKZLJP i da se stranka na te povrede, ako je to bilo moguće, već pozivala u nižestupanjskom postupku.

6. Prema odredbi čl. 389.b st. 3. ZPP u rješenju kojim se revizija dopušta Vrhovni sud Republike Hrvatske navest će u odnosu na koje pravno pitanje ili u odnosu na koju povredu temeljnog ljudskog prava te u odnosu na koji dio odluke dopušta podnošenje revizije. Za ostala će se pravna pitanja i povrede temeljnih ljudskih prava iz prijedloga za dopuštenje revizije uzeti da je prijedlog u odnosu na njih povučen.

7. Postupajući u skladu s čl. 385.a st. 2. ZPP revizijski je sud dopustio reviziju s obzirom da je tuženik učinio vjerojatnim da je obrazloženjem drugostupanjske presude ostvarena osobito teška bitna povreda odredaba parničnoga postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP jer ju nije moguće ispitati zbog izrazitih kontradikcija u njenu obrazloženju.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu dijela troškova obnove zajedničkih dijelova stambene zgrade u kojoj su stranke bile vlasnici stanova.

9. Sudovi su utvrdili sljedeće:

- da je tužitelj kupoprodajnim ugovorom od 28. rujna 2007. godine kupio stan površine 71 m[2] na II. katu stambene zgrade [adresa], te da je tuženik u vrijeme podnošenja tužbe bio upisani vlasnik poslovnog prostora u prizemlju iste zgrade,

- da su suvlasnici zgrade 10. ožujka 2003., sklopili Međuvlasnički ugovor kojim su upravljanje zgrade povjerili Gradskom stambenom komunalnom gospodarstvu d.o.o.

- da su suvlasnici zgrade 19. siječnja 2008., zbog opasnosti rušenja pojedinih dijelova zgrade, donijeli pisanu odluku potpisanu po svim suvlasnicima, uključujući i tuženika, kojom su odlučili naručiti nalaz i mišljenje građevinskog vještaka o stanju zgrade, i odredili da će se troškovi vještačenja isplatiti iz sredstava pričuve,

- da su suvlasnici zgrade aneksom od 10. ožujka 2008. Međuvlasničkog ugovora odredili tužitelja predstavnikom zgrade,

- da je temeljem ove odluke, u veljači 2008., stalni sudski vještak za graditeljstvo

Martina Cesar-Klemen izradila nalaz i mišljenje,

- da su suvlasnici zgrade 13. ožujka 2008. donijeli odluku o hitnom postavljanju zaštitne skele zbog opasnosti za život i zdravlje ljudi uslijed mogućeg rušenja fasade, dimnjaka i dijelova krovišta, a odluku su potpisali svi suvlasnici, osim tuženika,

- da je skelu postavila tvrtka Pavušin d.o.o. i izdala račun br. 4. od 20. rujna 2008. na iznos od 70.272,00 kn,

- da je izvođač pisanom potvrdom od 25. rujna 2008., potvrdio da je od tužitelja na ruke primio isplatu po računu 4. za iznajmljivanje skele u periodu od 15. ožujka do 15. rujna 2008.,

- da je tuženik 8. lipnja 2008. potpisao Izjavu kojom je dao pisanu suglasnost za izdavanje na ime tužitelja lokacijske dozvole i potvrde glavnog projekta za rekonstrukciju zgrade prema idejnom projektu T.D.22/2008 projektanta TI i dr.,

- da je svrha izrade idejnog projekta TI iz kolovoza 2008., bila prezentacija namjere tužitelja kao investitora da nakon rušenja nestambene mansarde, dijela II. kata i kompletnog krova izradi potpuno novi II. kat, oblikovan kao mansarda,

- da je prema idejnom projektu TI na zahtjev tužitelja, izdana lokacijska dozvola,

- da je 19. rujna 2008. tužitelj kao investitor ishodio potvrdu glavnog projekta, a temeljem te potvrde, na zahtjev tužitelja, 7. srpnja 2010. je izdana uporabna dozvola za izvedene radove na rekonstrukciji i nadogradnji stana na II. katu, natkrivenog mansardnim krovom,

- da je 22. rujna 2008. tužitelj sklopio ugovor o građenju s izvođačem -građevinskim obrtom vl. ŠI uz ugovorenu cijenu od 194.960,84 kn za radove opisane u ponudi izvođača broj 04/08 koja je sastavni dio ugovora,

- da je izvođač ŠI pisanom izjavom od 8. lipnja 2009., potvrdio da je od tužitelja primio u gotovini iznos od 146.486,84 kn, za radove na rekonstrukciji zajedničkih dijelova zgrade po ugovoru o građenju od 22. rujna 2008.

- da je tužitelj darovnim ugovorom od 26. veljače 2010. stan na II. katu površine 71 m[2] darovao kćerki JIG,

- da je kćer tužitelja bila vlasnica stana površine 118,70 m[2] na I. katu zgrade koji je prodala kupcima EI i ŽI tijekom 2009.

- da je 30. listopada 2010., tužitelj kao naručitelj sklopio ugovor o građenju s tvrtkom G.N.Z. kao izvođačem za cijenu od 406.487,00 kn, za radove prema ponudi kao sastavnom dijelu ugovora,

- da je po računu za avans od 8. prosinca 2008. tvrtke G.N.Z., tužitelj 9. prosinca 2008. izvršio uplatu iznosa od 406.487,00 kn, na poslovni račun izvođača

- da su nakon rekonstrukcije zgrade suvlasnici zgrade, uključujući tuženika, sklopili ugovor o uspostavi etažnog vlasništva, da su izrađena dva elaborata etažiranja u lipnju 2010. i siječnju 2012., oba potvrđena od strane nadležnog tijela,

- da je elaborat iz 2012. izrađen, jer je stanu na II. katu pripojen prostor potkrovlja iznad stana,

- da je prema elaboratu iz 2010., neto korisna površina stana na II. katu (u vlasništvu kćerke tužitelja) 149,09 m[2] sa suvlasničkim udjelom 3168/10000, a neto korisna površina stana tuženika je 63,25 m[2] uz suvlasnički udio 1344/10000,

- da je prema elaboratu iz 2012. neto korisna površina stana na II. katu (u vlasništvu kćerke tužitelja) 154,52 m[2] sa suvlasničkim udjelom 3249/10000, a neto korisna površina stana tuženika je 63,25 m[2] uz suvlasnički udio 1328/10000,

- da je 21. rujna 2012. između tužitelja i suvlasnika zgrade sklopljen Sporazum kojim su ugovorne strane utvrdile da je tijekom 2008. i 2009. izvedena rekonstrukcija i sanacija zgrade zbog lošeg stanja zgrade, da je troškove sanacije u iznosu od 873.038,16 kn snosio tužitelj, te da se ostali suvlasnici zgrade i vlasnici posebnih dijelova obvezuju tužitelju naknaditi troškove razmjerno suvlasničkim dijelovima u ukupnoj neto površini zgrade prema iskaznim postotcima iz članka 4.

- da su Sporazum potpisali vlasnici posebnih dijelova JIG, SI, MI, te suvlasnici stana na I. katu EI i ŽI, dok Sporazum nije potpisao tuženik,

- da se tužitelj odrekao tražbine po osnovi troškova rekonstrukcije prema suvlasnicima EI i ŽI (kupaca stana na I. katu JIG), pisanom izjavom od 21. rujna 2012., na kojoj je potpis tužitelja ovjeren 1. ožujka 2013.,

- da je pisanom izjavom od 30. rujna 2012. na kojoj su potpisi tužitelja i SI ovjereni 15. ožujka 2013., potvrđeno da je suvlasnica SI isplatila tužitelju dug na ime troška rekonstrukcije u iznosu od 119.693,51 kn,

- da je tužitelj pisanom izjavom od 21. svibnja 2013., potvrdio da mu je suvlasnik MI isplatio dug na ime troška rekonstrukcije u iznosu od 14.371,73 eura.

9.1. Iz nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke Valentina Etera, koji je prvostupanjski sud prihvatio, proizlazi:

- da prema stanju stambene zgrade u veljači 2008., za potrebe nužnih popravaka krovne konstrukcije, pokrova i fasade koji se opisuju u dopisu upravitelja zgrade od 26. lipnja 2007., nije bilo potrebno ishoditi lokacijsku dozvolu i potvrdu glavnog projekta,

- da je trošak postavljanja skele u iznosu od 70.272,00 kn bio potreban za sanaciju fasade,

- da se račun tvrtke GTP Marić d.o.o. u iznosu od 8.296,00 kn za dobavu i montažu krovnih prozora, odnosi na zajednički dio zgrade,

- da se račun tvrtke Prika d.o.o. u iznosu od 39.192,03 kn za krovni pokrov, odnosi na materijal za zajednički dio zgrade,

- da se radovi za glavni priključak zgrade na gradski vodovod po računu od 20. rujna 2010., na iznos od 18.500,00 kn, tvrtke Interkop Sesvete, odnose na zajednički dio, odnosno na instalacije građevine,

- da se računi s listova 49, 56, 57, 60, 61, 66 i 67, opisani u prilogu 1. nalaza, ne mogu povezati s troškovima rekonstrukcije zajedničkih dijelova,

- da se računi koji se odnose na nabavu materijala s listova 97 do 119, većinom ne mogu povezati sa zajedničkim dijelovima, dok tri računa za materijal nisu nužna za radove na zajedničkim dijelovima,

- da se ostali računi navedeni u prilogu 5. nalaza vještaka, ne mogu povezati sa zgradom, ili nisu nužni za zajedničke dijelove,

- da je nakon provedene rekonstrukcije površina stana na II. katu povećana sa 88,56 m[2] na 164,52 m (prema izmjeri vještaka na očevidu), s time da tržišna vrijednost stana iznosi 420.000,00 eura,

- da je nemoguće precizno utvrditi troškove ulaganja u zajedničke dijelove zgrade.

10. Na temelju izloženih činjenica pod točkama 6. i 7. ove odluke, prvostupanjski sud je pozivom na odredbe članka 87. stavak 2. i članka 89. stavak 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09. 143/12, 152/14 i 81/15, 94/17 – dalje: ZV), zaključio da ulaganja tužitelja poduzeta na zajedničkim dijelovima zgrade predstavljaju poslove izvanredne uprave za koje je tuženik dao suglasnost i dužan ih je snositi razmjerno svom suvlasničkom dijelu, ali da tužitelj nije dokazao visinu troškova građevinskih radova izvedenih na zajedničkim dijelovima iz točke 5.1. nalaza i mišljenja vještaka, zbog čega nije pouzdan ni izračun vještaka u točki 5.2. o suvlasničkom udjelu tuženika od 1328/10000, te slijedom ovih zaključaka odbio tužbeni zahtjev.

11. Drugostupanjski sud preinačava prvostupanjsku odluku te djelomično prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja sa obrazloženjem da prenamjena tavana i dogradnja krovne konstrukcije čija je svrha bila isključivo povećanje površine tužiteljeva stana sa 71 m[2] na 154,62 m[2] , koliko iznosi površina stana prema elaboratu etažiranja, nisu troškovi za održavanje i za poboljšavanje zajedničke nekretnine iz članka 89. stavak 1. ZV, da prema nalazu i mišljenju vještaka Valentina Etera, nije bilo moguće precizno utvrditi troškove ulaganja u zajedničke dijelove, te da je zahvatima rekonstrukcije izvedenim na II. katu, u cijelosti nestao krov prema stanju u veljači 2008., pa i prostor tavana koji se nalazio iznad tadašnjeg stana u potkrovlju, a površina stana na II. katu povećana sa 71 m[2] na 164,52 m , međutim da je kraj nespornih činjenica da je sanacija krovne konstrukcije, fasade i pročelja stambene zgrade bila nužna, da je tužitelj o svom trošku izveo ove radove i zajedničke dijelove doveo u stanje potpune uređenosti kako to proizlazi iz nalaza vještaka i fotografija koje su sastavni dio nalaza, da je tuženik potpisao suglasnost za ishođenje potvrde glavnog projekta o izmjeni konstrukcije krovišta kojim je izgrađen potpuno novi II. kat, oblikovan kao mansarda, a napose činjenice da su ostali suvlasnici dobrovoljno tužitelju platili troškove razmjerno svom suvlasničkom udjelu, tuženik je temeljem članka 89. stavak 1. ZV, dužan snositi troškove sanacije zajedničkih dijelova zgrade u omjeru koji odgovara veličini njegovog suvlasničkog omjera, a koji iznose 7.013,68 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana podnošenja tužbe.

12. Dakle, ključne tvrdnje iz obrazloženja drugostupanjske presude su kontradiktorne, s obzirom da navodi da je u cijelosti nestao krov i prostor tavana prema stanju u veljači 2008. i to isključivo za potrebe povećanja površine tužiteljevog stana, da nije bilo moguće precizno utvrditi troškove ulaganja u zajedničke dijelove, međutim potom utvrđuje tuženikov udio u ulaganjima u zajedničke dijelove koje je platio tužitelj, i to na temelju računa i radova po ugovorima o građenju koji se odnose na zajedničke dijelove iz nalaza vještaka, međutim zanemarujući pritom navode vještaka kako nije moguće jednoznačno odrediti koji dio radova bi bio vezan isključivo za zajednički dio zgrade, te da činjenica da je u nalazu u prilozima popisao dijelove troškovnika odnosno ugovora o građenju i uz njih dao svoju opasku, ni u kojem slučaju nije priznavanje troška te vrste radova u tom opsegu i u tom iznosu u kojem je to navedeno u tim troškovnicima.

13. S obzirom na navedeno, ovaj sud smatra da je tuženiku povrijeđeno pravo na obrazloženu sudsku odluku kao neizostavan aspekt prava na pravično suđenje zajamčenoga čl. 29. st. 1. Ustava RH i čl. 6. st. 1. EKZLJP pa je na temelju čl. 389.b st. 3. u vezi s čl. 385.a st. 2. ZPP odlučio kao u točki I. izreke.

14. U odnosu na prijedlog tužitelja valja reći da su pitanja kako ih tužitelj postavlja preopćenita te kao takva nemaju važnost za ujednačenje sudske prakse, što je osnovni smisao postupka koji se vodi povodom revizije, pa tako ni nemaju važnost za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Osim što je doseg takvih pitanja ograničen samo na važnost za ovaj, konkretni slučaj, ovise o okolnostima svakog (tj. konkretnog) slučaja.

15. Budući da, slijedom navedenog, u odnosu na prijedlog tužitelja nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju revizijskog suda u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP -a, ovaj sud je na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. ZPP-a riješio kao u točki II. izreke.

16. Prema ocjeni vijeća tužitelj navodima iznesenim u prijedlogu za dopuštenje revizije nije učinio vjerojatnim da mu je tijekom prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđeno temeljno ljudsko pravo (na pravično suđenje) zajamčeno Ustavom RH i EKZLJP u smislu čl. 385. a st. 2. ZPP pa je na temelju odredbe čl. 389.a st. 1. i 4. ZPP odlučeno kao u toč. III. izreke ovog rješenja.

17. Stoga je valjalo na temelju odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP odbaciti prijedlog za dopuštenje revizije temeljen na odredbi čl. 385.a st. 2. ZPP, te riješiti kao u točki III. izreke.

18. Odluka iz točke IV. izreke ovog rješenja temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.

Zagreb, 3. veljače 2026.

Predsjednik vijeća:

dr.sc. Jadranko Jug