REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-3238/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Marine Paulić članice vijeća, mr.sc. Senije Ledić članice vijeća i Đura Sesse člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja KOMUNALAC d.o.o., OIB: 79399174783, Biograd na Moru, Kralja Petra Svačića 28, kojeg zastupa punomoćnik Luka Mrkić, odvjetnik u Zadru, Zrinsko Frankopanska 38c, protiv tuženika VRANA d.o.o., OIB: 92679704563, Biograd na Moru, Jankolovica bb, kojeg zastupa punomoćnik Dragan Jurjević, odvjetnik u Zadru, Hrvoja Vukčića Hrvatinića 8, radi isplate, odlučujući o prijedlogu za dopuštenje tužitelja i tuženika protiv presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-853/2025-2 od 24. ožujka 2025. kojima su potvrđene presuda i rješenje Trgovačkog suda u Zadru poslovni broj Povrv- 601/2017-91 od 17. siječnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 3. veljače 2026.,

r i j e š i o  j e :

Odbacuje se prijedlog za dopuštenje revizije tužitelja.

Odbacuje se prijedlog za dopuštenje revizije tuženika.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom presuđeno je:

„I. Održava se na snazi platni nalog iz rješenja o ovrsi javnog bilježnika Alkice Kolega Zubčić iz Zadra, Stjepana Radića 42b, poslovni broj Ovrv-2143/17 od 13. srpnja 2017. u dijelu u kojem je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 115.039,89 eura / 866.768,80 kuna, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 13.700,13 eura / 103.223,63 kn od 7. lipnja 2017. do isplate - na iznos od 37.624,82 eura / 283.484,18 kn od 7. lipnja 2017. do isplate

- na iznos od 39.363,35 eura / 296.583,15 kn od 7. lipnja 2017. do isplate

- na iznos od 19.074,34 eura / 143.715,62 kn od 7. lipnja 2017. do isplate

- na iznos od 5.227,35 eura / 39.761,45 kn od 21. lipnja 2017. do isplate sve obračunate uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, kao i da tužitelju nadoknadi troškove ovršnog postupka od 1.476,54 eura / 11.124,99 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom obračunatom uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotnih poena, tekućom od dana 13. srpnja 2017. pa do namirenja tužitelja, sve u roku od 8 dana.

II. Ukida se platni nalog iz rješenja o ovrsi javnog bilježnika Alkice Kolega Zubčić iz Zadra, Stjepana Radića 42b, poslovni broj Ovrv-2143/17 od 13. srpnja 2017. u dijelu u kojem je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos glavnog potraživanja od ukupno 97.323,92 eura / 733.287,10 kuna, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, kao i u dijelu u kojemu je naloženo naknaditi mu troškove ovršnog postupka u iznosu od 2.862,60 eura / 21.568,26 kuna eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, te se u tom dijelu tužbeni zahtjev odbija.''

Pobijanim rješenjem o trošku riješeno je:

„III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 20.112,50 eura.

IV. Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 58.189,75 eura.“

2. Drugostupanjskom presudom i rješenjem potvrđena je prvostupanjska presuda i rješenje.

3. Protiv drugostupanjske presude i rješenja prijedlog za dopuštenje revizije podnio je tužitelj postavljajući dva pitanja za koja navodi da je riječ o pravnim pitanjima važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predlaže donijeti odluku kojom se dopušta podnošenje revizije u ovoj pravnoj stvari.

4. Protiv drugostupanjske presude i rješenja prijedlog za dopuštenje revizije podnio je i tuženik postavljajući pet pitanja ističući da je riječ o pravnim pitanjima važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Također ističe da mu je povrijeđeno temeljno ljudsko pravo na pravično suđenje i u njemu sadržanog prava na dostatno obrazloženu odluku i pravno na jednakost svih pred zakonom. Predlaže donijeti odluku kojom se dopušta podnošenje revizije u ovoj pravnoj stvari.

5. U odgovoru na prijedlog tužiteljica ističe da nisu ispunjene sve pretpostavke pa predlaže odbaciti prijedlog za dopuštenje.

6. Prijedlozi stranaka nisu dopušteni.

7. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatom neplaćenog dijela razlike cijene utroška vode za 2014., 2015., 2016. i 2017. godinu (za 2017. godinu za razdoblje od siječnja do travnja), te cijene utroška vode za svibanj i lipanj 2017., u odnosu na koju tražbinu je tužitelj tuženiku izdao pet računa priloženih uz prijedlog za ovrhu. Konkretno, radi se o računima br. 34-RJ 940-1 u iznosu od 350.558,41 tadašnjih kuna, 35-RJ 940-1 u iznosu od 433.484,18 kuna, 36 RJ 940-1 u iznosu od 446.583,14 kuna, 37-RJ 940-1 u iznosu od 193.715,63 kuna i 38-RJ 940-1 u iznosu od 175.714,65 kuna, a temeljem kojih tužitelj u ovom postupku potražuje ukupno tadašnjih 1.600.055,90 kuna, što predstavlja protuvrijednost sada važeće valute u Republici Hrvatskoj 212.363,91 eura.

8.1. Nižestupanjski su sudovi zaključili da tužitelj nije u cijelosti namiren za isporučenu vodu tuženiku za ovdje utuženo razdoblje (2014., 2015., 2016. i 2017. godine), te je tužitelj bio ovlašten naknadno tuženiku izdati račune za neplaćenu razliku cijene za nesporno mu isporučenu vodu do cijena određenih mjerodavnom Odlukom o cijenama vodnih usluga.

8.2. Istovremeno su sudovi odbili tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu od 97.323,92 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama te u dijelu u kojemu je naloženo naknaditi mu troškove ovršnog postupka od 2.862,60 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

9. Tužitelj je u prijedlogu postavio sljedeća pitanja;

„1. Je li sud ovlašten presudu u odbijajućem dijelu utemeljiti na nalazu i mišljenju vještaka koji je protivan zakonskim propisima i nije utemeljen na istima, kojim je regulirana isporuka pitke vode i to odredbi članka 215. Zakona o vodama te Općim i tehničkim uvjetima isporuke pitke vode donesenim od strane tužitelja na temelju predmetni odredbi Zakona o vodama?

2. Je li drugostupanjski sud prilikom donošenja pobijane drugostupanjske presude počinio apsolutnu povredu odredbe članka 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku kad je temeljem isprava koje prileže spisu pogrešno izveo zaključak da tužitelj nije dokazao da je tuženik vlasnik interne vodovodne instalacije iako iz isprava koje prileže spisu koje sam sud ocjenjuje kao izvedene dokaze izvodi pogrešan zaključak pa se presuda ne može ispitati jer su razlozi sadržani u obrazloženju presude u suprotnosti sa sadržajem isprava i provedenih dokaza?“

10. U odnosu na pitanja koja je postavio tužitelj potrebno je istaknuti da navode iz pitanja nije iznosio u žalbi protiv prvostupanjske presude tako da drugostupanjski sud nije bio u mogućnosti odgovoriti na njih. Time nije ispunjen uvjet iz čl. 385.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11-proč.tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22

- dalje: ZPP), koji određuje da će Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit reviziju ako se u povodu nje može očekivati odluka o pravnom pitanju koje su nižestupanjski sudovi u tom sporu razmatrali.

11. Tuženik u prijedlogu postavlja sljedeća pitanja;

„1. Mogu li ugovorne strane i to isporučitelj vodnih usluga s jedne strane i korisnik vodnih usluga s druge strane mogu regulirati, odnosno ugovoriti visinu cijene vodnih usluga drugačije od cijene koja je definirana čl. 206. Zakona o vodama i Odluci o cijeni vodnih usluga kod postojanja specifične situacije isporuke vode, putem cjevovoda, koji nije zatvoren sustav i služi isključivo za isporuku vode tuženiku, što znači da se ne radi o klasičnoj gradskoj vodovodnoj mreži, gdje voda teče slobodnim padom i je li takav način određivanja cijene sukladan čl. 45. Odluke tužitelja o općim i tehničkim uvjetima vodnih usluga, gdje je propisano da se iznimno naknada za utrošak vode može utvrditi u paušalnom iznosu, koji obračun su stranke primjenjivale dogovorno dugi niz godina?

2. Mogu li ugovorne strane kao nosioci prava i obveza, koje su kao takve ugovorile, izvršavale i primjenjivale dugi niz godina, na način da u prihvatile višegodišnju praksu plaćanja cijene vode prema mjesečnim obračunskim razdobljima, naknadno jednostrano mijenjati pravila u izvršavanju prava i obveza iz takvog pravnog posla i narušava li se time pravna sigurnost, odnosno može li ugovorna strana nakon što je primila uplate za određena mjesečna obračunska razdoblja prema mjesečnim računima naknadno protekom više godina izdavati nove račune i retroaktivno primjenjivati Odluku o cijeni vode na već izdane i plaćene račune nakon više godina, i račune s istim danom izdavanja i s istim danom dospijeća, a koji u svom opisu sadrže naznaku „razlika po računima za 2014.g.“, „razlika po računima za 2015.g.“, „razlika po računima za 2016.g.“; razlika po računima za 2017.g., kada je tužitelj već jednom za predmetnu isporučenu vodu izdao račune i zaprimio uplate od tuženika, koji su se odnosili na poslovni događaj isporuke vode u 2014.g: 2015.g.; 2016.g.: i 2017.g.: a bez da je odmah nakon primitka uplata ili u razumnom roku zadržao pravo da za istu isporuku vode može ponovno tražiti plaćanje, te da li je takvo naknadno izdavanje računa protekom više godina suprotno temeljnim načelima obveznog pravnog odnosa, načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu savjesnosti i poštenja, načelu zabrane zloupotrebe prava, zabrane uzrokovanja štete, odnosno predstavlja li uopće takvi računi vjerodostojne isprave u smislu čl. 31. st. 2. Ovršnog zakona?

3. Je li Visoki trgovački sud pogrešno primijenio materijalno pravo, zaključujući da Ugovor o opskrbi vodom nije obuhvaćen ugovorom o prodaji imovine stečajnog dužnika, kao cjeline, pa imovinsko pravo iz tog ugovora nije ušlo u temeljni kapital, te je kao takvo prestalo prestankom stečajnog dužnika, odnosno je li sud trebao primijeniti čl. 127. ZOO, koji regulira pitanje prijenosa ugovora po općim pravilima o prijenosu, kada se druga ugovorna strana ponašala u skladu s tim ugovorom, ispostavljajući račune po tom ugovoru i primajući po njemu uplate, te da li je slijedom toga tuženik postao nositelj svih prava i obveza iz tog ugovora, bez obzira na prestanak postojanja stečajnog dužnika, odnosno je li sud na odgovarajući način trebao primijeniti odredbe članka 213. ZOO-a kojom je propisano da smrću dužnika ili vjerovnika prestaje obveza samo ako je nastala s obzirom na osobna svojstva koje od ugovornih strana ili osobne sposobnosti dužnika, a što ovdje nije slučaj, slijedom čega je pravilnom primjenom materijalnog prava sud trebao odbiti tužbeni zahtjev?

4. Čini li sud drugog stupnja bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a odnosno ima li presuda valjane razloge o odlučnim činjenicama i da li je pogrešan pravni pristup da određeni tip ugovora, odnosno pravo iz tog ugovora mora biti uneseno u temeljni kapital ili mora biti obuhvaćen Ugovorom o prodaji imovine stečajnog dužnika kao cjeline, a u protivnom da takvo pravo iz tog ugovora prestaje prestankom postojanja stečajnog dužnika, ako druga ugovorna strana nastavi se ponašati kao da je takav Ugovor sklopljen s novom pravnom osobom, fakturirajući joj usluge i primajući uplate po tom Ugovoru, odnosno da li je takav Ugovor time konvalidiran i da li je takvim konkludentnim činima druga ugovorna strana pristala na takav ugovor pristajući da se po njemu nastavi ispunjenje prava i obveza, i da li se u suprotnom radi o pogrešnom pravnom pristupu zbog kojeg je sud drugog stupnja propustio utvrditi odlučne činjenice bitne za donošenje odluke.

5. Je li došlo do nezakonitog miješanja u pravo vlasništva tuženika osobito teških povreda odredaba materijalnog prava iz članka 173., čl. 3., čl. 4., čl. 6., čl. 9., čl. 10., čl. 160., čl. 169., čl. 420. i čl. 1112. Zakona o obveznim odnosima, koje su počinili prvostupanjski i drugostupanjski sud povrijedivši temeljno ljudsko pravo zajamčeno čl. 29. st. 1., čl. 14. i čl. 48., Ustava RH i čl. 6. st. 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (pravo na pravično suđenje, pravo na obrazloženu sudsku odluku i jednakost svih pred zakonom), što je utjecalo na pobijani dio odluke drugostupanjskog suda i to u vezi osnove i visine platnog naloga iz Rješenja o ovrsi Javnog bilježnika koji se održava na snazi uzimajući u obzir nespornu činjenicu da je tuženik uredno plaćao mjesečno izdane račune za 2014., 2015., 2016. i 2017. te legitimno očekivao da je platio svoj dug, dugogodišnjom obostranom prihvaćenom praksom plaćanja koje su se stranke pridržavale, a koje uplate je tužitelj prihvatio i nije u razumnom roku zatražio nova plaćanja, odnosno ispravke računa, pa zbog toga nije ni ovlašten nakon toga izdavati nove račune za isti poslovni događaj, jer takvi naknadni računi za usluge koje su već plaćene narušavaju pravnu sigurnost i ulaze u doseg ustavnog i konvencijskog jamstva, mirnog uživanja vlasništva i tako naknadno zaduživanje za već plaćene račune i stvaranje novih obveza za tuženika predstavlja nezakonito miješanje u njegovo vlasništvo zajamčeno čl. 48. Ustava RH.“

12. Tuženik za svoja pitanja, koja u stvari po svom sadržaju, strukturi i dužini ne predstavljaju pitanja već navode iznijete tijekom postupka ne dostavlja sukladno čl. 387. st. 2. toč. 3. ZPP-a, jasno naznačene razloge zbog kojih smatra da joj Vrhovni sud Republike Hrvatske treba dopustiti reviziju u smislu čl. 385.a st. 1. ili 2. ZPP-a, uz određeno pozivanje na relevantne propise i dijelove sudskih odluka. U tom smislu se ističe da su važna pitanja ona koja služe ujednačenju sudske prakse pa premda tuženik u prijedlogu za dopuštenje ističe da su njegova pitanja važna za odluku u ovom sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, očito je da pitanja nisu zbog toga postavljena jer tuženik ne ukazuje da praksa viših sudova nije jedinstvena kako to traži odredba čl. 385.a st. 1. alineja 2. ZPP-a. S druge strane, kad govorimo o pitanjima koja su važna za razvoj prava, tad je riječ o pitanjima koja iznose novu argumentaciju kako bi se preispitala dosadašnja sudska praksa (što u ovom predmetu prema sadržaju prijedloga za dopuštenje revizije nije slučaj) ili pak da izgradi praksu u vezi s pitanjem koje još nije razmatrano. Pitanja koja nisu razmatrana mogu biti dopuštena za razvoj prava u slučajevima u kojima bi rješenje predmeta bilo u širem društvenom interesu. Prvo pitanje tuženika nije u širem društvenom interesu jer u pitanju polazi od postavke da se kod njega ne radi o klasičnoj gradskoj vodovodnoj mreži pri čemu taj prigovor tuženik nije isticao u žalbi, čime nije ispunjen uvjet iz čl. 385.a ZPP-a, koji određuje da će Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit reviziju ako se u povodu nje može očekivati odluka o pravnom pitanju koje su nižestupanjski sudovi u tom sporu razmatrali. U odnosu na drugo pitanje, drugostupanjski je sud dao ispravno pravno shvaćanje da tužitelj nije ovlašten određivati i dogovarati cijenu vode sa svakim pojedinim korisnikom, već da ta cijena mora biti utvrđena i određena sukladno odredbama zakona i drugih propisa, zbog čega nije ostavljena na slobodnu volju ugovornih strana, a što je u skladu s odredbama čl. 248. i čl. 385. (i čl. 613. st. 1.) Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 155/2023 - dalje: ZOO) pa stoga ni to pitanje, prema ocjeni ovog suda nije važno za razvoj sudske prakse. U trećem i četvrtom pitanju tuženik problematizira pitanje prestanka postojanja stečajnog dužnika i prijenosa ugovora, a što u žalbi nije iznosio čime nije ispunjen uvjet iz čl. 385.a ZPP-a, koji određuje da će Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit reviziju ako se u povodu nje može očekivati odluka o pravnom pitanju koje su nižestupanjski sudovi u tom sporu razmatrali (tuženik uz prijedlog nije dostavio žalbu ali iz sadržaja drugostupanjske presude proizlazi da nije stavljao taj prigovor, pri čemu da i jest sigurno bi tad postavio procesno pitanje da mu nije odgovoreno na sve žalbene navode).

13. Peto pitanje tuženika odnosi se na povredu temeljnih ljudskih prava; pravo na pravično suđenje, pravo na obrazloženu sudsku odluku i jednakost svih pred zakonom. To stoga što je tuženik uredno plaćao mjesečno izdane račune za 2014., 2015., 2016. i 2017. te legitimno očekivao da je platio svoj dug, dugogodišnjom obostranom prihvaćenom praksom plaćanja koje su se stranke pridržavale, a koje uplate je tužitelj prihvatio i nije u razumnom roku zatražio nova plaćanja, odnosno ispravke računa, pa zbog toga nije ni ovlašten nakon toga izdavati nove račune za isti poslovni događaj, jer takvi naknadni računi za usluge koje su već plaćene narušavaju pravnu sigurnost. U odnosu na ove navode, potrebno je reći da kod svih pružatelja komunalnih i javnih usluga dolaze situacije usklađivanja stanja na način da se nakon izvršene komparacije plaćenog i dugovanog ispostavi račun za uplatu razlike. S tim u vezi pravilan je zaključak drugostupanjskog suda da „..tužitelj, kao isporučitelj vodnih usluga, mora svoju djelatnost obavljati na zakonom propisan način, a cijenu svojih usluga odrediti i naplatiti na temelju konkretnih odredbi, odnosno odluka temeljenih na zakonu i prema svim korisnicima na isti način, a što da znači da niti tuženik ne može biti izuzet od naplate tužiteljevih usluga po cijenama određenim na temelju ovlasti iz čl. 206. Zakona o vodama („Narodne novine“ broj: 153/09, 63/11, 130/11, 56/13, 14/14, 46/18 i 66/19)… Slijedom svega navedenog, tužitelj nije u cijelosti namiren za isporučenu vodu tuženiku za ovdje utuženo razdoblje (2014., 2015., 2016. i 2017. godine), a niti to proizlazi iz odredaba čl. 173. ZOO-a, kako to pogrešno u žalbi ocjenjuje tuženik, te je tužitelj bio ovlašten naknadno tuženiku izdati račune za neplaćenu razliku cijene za nesporno mu isporučenu vodu do cijena određenih mjerodavnom Odlukom o cijenama vodnih usluga.

14. Budući da iz navedenog proizlazi da tuženik nije učinio vjerojatnim da mu je povrijeđeno temeljno ljudsko pravo u smislu čl. 385.a st. 2. ZPP-a, to je na temelju čl. 389.a st. 4. i čl. 389.b st. 1. ZPP-a, valjalo odlučiti kao u izreci ovog rješenja.

Zagreb, 3. veljače 2026.

Predsjednik vijeća:

Ivan Vučemil