REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-4954/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Damira Kontreca člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice II iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Marijanu Belčiću, odvjetniku iz Osijeka, protiv tužene Addiko bank d.d. Zagreb, OIB 14036333877, zastupane po punomoćniku Domagoju Petrinoviću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Petrinović i Kožul iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o tuženičinom prijedlogu za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovnog broja Gž-578/2024-2 od 8. srpnja 2025., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P - 1202/2023-8 od 5. prosinca 2023., u sjednici održanoj 3. veljače 2026.,
r i j e š i o j e:
I. Prijedlog za dopuštenje revizije se odbija u pogledu postavljenih pravnih pitanja.
II. Prijedlog za dopuštenje revizije se odbacuje u pogledu pozivanja na povredu temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Obrazloženje
1. Tužena je podnijela prijedlog za dopuštenje revizije protiv drugostupanjske presude.
2. U prijedlogu za dopuštenje revizije je postavila pravna pitanja koja smatra važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava kroz sudsku praksu.
2.1. Uz to se pozvala i na povredu temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske („Narodne novine“ br. 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 05/14 - dalje: Ustav) i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine – Međunarodni ugovori" broj: 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17 - dalje: Konvencija).
3. U dijelu u kojem je prijedlog podnesen u smislu toč. 2. ovoga obrazloženja ovaj ga je sud kvalificirao kao prijedlog za dopuštenje revizije u smislu st. 1. čl. 385.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), dok je u dijelu u kojem je prijedlog podnesen u smislu toč. 2.1. ovoga obrazloženja, taj prijedlog kvalificirao u smislu st. 2. toga članka.
4. Ovaj sud je prijedlog razmotrio sukladno odredbama čl. 387. st. 1. i čl. 389. ZPP.
O prijedlogu podnesenom u smislu čl. 385.a st. 1. ZPP
5. U pogledu prvog naznačenog pravnog pitanja, kojim se propituje utjecaj podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa na tijek zastare, pravno shvaćanje suda u pobijanoj odluci je usklađeno sa pravnim shvaćanjem revizijskog suda u odluci poslovnog broja Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018.
6. U pogledu drugog pitanja naznačenog, koje se odnosi na početak tijeka zateznih kamata, za uputiti je da je pobijana odluka usklađena sa pravnim shvaćanjem revizijskog suda izraženog već u presudi poslovnog broja Revt 249/2014. od 9. travnja 2015.
7. U odnosu na treće naznačeno pravno pitanje, koja se u svojoj biti odnose na promjenjivost, odnosno nepromjenjivost (i visinu) stope kamate nakon utvrđene ništetnosti, valja reći da je na to pitanje Vrhovni sud Republike Hrvatske odgovorio u presudi broj Rev-308/22-2 od 19. travnja 2022. na način da je iskazao shvaćanje da potrošaču pripada pravo na povrat plaćenog po osnovi nepoštene ugovorne odredbe kojom je ugovorena promjenjivost kamatne stope prema odluci kreditora u visini utvrđene razlike između plaćenih kamata i kamata obračunatih na temelju kamatne stope utvrđene ugovorom u dijelu koji nije oglašen ništetnim, bez da se dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim supstituira primjenom nekog parametra ili referentne stope koje bi određivao sud u okolnostima svakog pojedinog slučaja i u odnosu na tako utvrđenu stopu obračunava možebitna razlika. Pobijana je odluka u skladu s tim shvaćanjem.
8. U odnosu na četvrto naznačeno pravno pitanje je za obrazložiti da se u odlukama viših sudova na koje se tužitelj poziva (kao na razloge važnosti pitanja za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava), nije izrazilo pravno shvaćanje u pogledu tih pravnih pitanja i to koje bi bilo protivno onom u pobijanoj odluci, a to u okviru situacije činjeničnopravne dostatno podudarne s ovopredmetnom. Time se nije (a niti je se to učinilo na neki drugi način) dokazao razlog važnosti tog pravnog pitanja u prethodno navedenom smislu (čl. 385.a st. 1. ZPP).
9. Zato je – u pogledu prijedloga za dopuštenje revizije u dijelu u kojem je on koncipiran u smislu čl. 385.a st. 1. ZPP (zbog pravnog pitanja koje stranka smatra važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava) – valjalo, na temelju čl. 389.b st. 1. i. 2. ZPP, odlučiti kao u izreci, pod toč. I.
O prijedlogu podnesenom u smislu čl. 385.a st. 2. ZPP
10. Sadržaj prijedloga za dopuštenje revizije se dijelom svodi na pritužbe o načinu na koji su nižestupanjski sudovi ocijenili dokaze odnosno o tome kako su utvrdili činjenično stanje, dakle na razloge koje se ne mogu isticati u reviziji niti mogu predstavljati povredu prava na pravično suđenje osim u izuzetno rijetkim slučajevima.
11. Ovaj sud ocjenjuje da, iz njemu dostupnih dijelova spisa (v. čl. 387. st. 3. ZPP), ne proizlazi da bi u postupku pred nižestupanjskim sudovima tuženoj bilo onemogućeno da se izjasni o zahtjevima i navodima tužitelja, iznosi činjenice i predlaže dokaze te na taj način ravnopravno sudjeluje u postupku – a proizlazi da su u svojim presudama nižestupanjski sudovi odgovorili na sve odlučujuće navode tužene; njihove presude su dostatno obrazložene te se ne mogu smatrati arbitrarnima ili očito nerazumnima. Stoga ništa ne upućuje na zaključak o vjerojatnosti da tužena nije imala pravično suđenje.
12. Napominje se, a u pogledu problematiziranog odbijanja dokaznog prijedloga saslušanjem svjedoka, da je sud u pobijanoj odluci ocijenio da tužena nije dovoljno naznačila činjenice koje bi se trebale dokazivati tim svjedočenjem, dakle razlog odbijanja tog dokaznog prijedloga je postupovnopravni propust tužene prilikom predlaganja tog dokaza.
13. Ako se ta problematika nesaslušavanja razmatra u svjetlu nesaslušanja svjedoka
– javnog bilježnika (iako se u pitanju izričito spominje jedio jedan određeni dokazni prijedlog – saslušanje djelatnika banke), za uputiti na praksu Ustavnog suda Republike Hrvatske kojom se prihvatljivom ocijenila praksa redovnih sudova po kojoj se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru (vidi odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-4223/2021 od 1. prosinca 2021., U-III-3540/2021 od 30. lipnja 2022. etc.).
14. Imajući u vidu izneseno, tužena nije učinila vjerojatnim da joj je u postupku pred nižestupanjskim sudovima bilo povrijeđeno pravo na pravično suđenje, jednakost pred sudom i na djelotvoran pravni lijek, pa je prijedlog za dopuštenje revizije trebalo odbaciti kao nedopušten.
15. Zato je – a u pogledu prijedloga za dopuštenje revizije u dijelu u kojem je on koncipiran u smislu čl. 385.a st. 2. ZPP (pozivanjem na povredu temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavom i Konvencijom) – valjalo, na temelju čl. 389.a st. 4. ZPP, odlučiti kao u izreci ovoga rješenja, pod toč. II.
Zagreb, 3. veljače 2026.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Jadranko Jug
