REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-4970/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Damira Kontreca člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja RA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanoga po punomoćnici Ivani Mandić, odvjetnici u Osijeku, protiv tužene Addiko Bank d.d. sa sjedištem u Zagrebu, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, zastupane po punomoćnicima – odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Kožul & Petrinović d.o.o. sa sjedištem u Zagrebu, Radnička cesta 47, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o tuženičinom prijedlogu za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola poslovnog broja Gž-622/2025-2 od 7. svibnja 2025., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-583/2024-16 od 7. ožujka 2025., u sjednici vijeća održanoj 3. veljače 2026.,
r i j e š i o j e:
I. Prijedlog za dopuštenje revizije se odbija u pogledu postavljenih pravnih pitanja.
II. Prijedlog za dopuštenje revizije se odbacuje u pogledu pozivanja na povredu temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije.
Obrazloženje
1. Tužena je podnijela prijedlog za dopuštenje revizije protiv drugostupanjske presude.
2. U prijedlogu za dopuštenje revizije je postavila pravna pitanja koje smatra važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava kroz praksu.
2.2. Tužitelj je odgovorio na taj prijedlog, usprotivio se navodima tužene i predložio je prijedlog odbaciti tj. odbiti. Zahtijevao je trošak tog odgovora.
2.1. Uz to se pozvala i na povredu temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske („Narodne novine“ br. 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 05/14 - dalje: Ustav) i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine – Međunarodni ugovori" broj: 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17 - dalje: Konvencija).
3. U dijelu u kojem je prijedlog podnesen u smislu toč. 2. ovoga obrazloženja ovaj ga je sud kvalificirao kao prijedlog za dopuštenje revizije u smislu st. 1. čl. 385.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), dok je u dijelu u kojem je prijedlog podnesen u smislu toč. 2.1. ovoga obrazloženja, taj prijedlog kvalificirao u smislu st. 2. toga članka.
4. Ovaj sud je prijedloge razmotrio sukladno odredbama čl. 387. st. 1. i čl. 389. ZPP.
U pogledu prijedloga podnesenog u smislu čl. 385.a st. 1. ZPP
5. U pogledu pravnog pitanja naznačenog pod „i.“ je za navesti da se u odlukama viših sudova na koje se tužitelj poziva (kao na razloge važnosti pitanja za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava), nije izrazilo pravno shvaćanje u pogledu tih pravnih pitanja i to koje bi bilo protivno onom u pobijanoj odluci, a to u okviru situacije činjeničnopravne dostatno podudarne s ovopredmetnom. Time se nije (a niti je se to učinilo na neki drugi način) dokazao razlog važnosti tih pravnih pitanja u prethodno navedenom smislu (čl. 385.a st. 1. ZPP).
5.1. Samo je za napomenuti da pravno shvaćanje suda u pobijanoj odluci nije protivno pravnom shvaćanju sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. (broj Su-IV-47/2020).
5.2. Također je za napomenuti da je revizijski sud već zauzeo pravno shvaćanje u slučajevima tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništetnim (doduše, ne odredbi o ulaznoj nakadi, nego) odredbi ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i to kod ugovora o kreditu sklopljenih uz valutnu klauzulu u CHF. U njima je zatezne kamate na iznose koje su stečeni bez osnove utvrđivao od dana stjecanja, a ne od dana utvrđenja ništetnim ugovornih odredbi (v. VSRH u Revt 249/14 od 9. travnja 2015., Rev 2245/17 od 20. ožujka 2018. i Rev 3142/18-2 od 19. ožujka 2019.).
6. Pravna pitanja u prijedlogu naznačena pod „ii.“, „iii.“ i „iv.“, koja se odnose na odredbu o nakadi za prijevremenu otplatu kredita, nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni niti za razvoj prava, s obzirom na odluku revizijskog suda poslovni broj Rev-112/18 od 9. ožujka 2022., s kojom je pravno shvaćanje suda u pobijanoj odluci usklađeno.
6.1. Dodatno je napomenuti, a u pogledu pravnog pitanja naznačenog pod „ii.“, da, protivno implikacijama tog pitanja, nižestupanjski sudovi svoje pravno shvaćanje o nepoštenju nisu utemeljili samo na utvrđenju da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo.
7. Zbog svega navedenog, a u pogledu prijedloga za dopuštenje revizije u dijelu podnesenom zbog pravnih pitanja koje stranka smatra važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava
– valjalo je, na temelju čl. 389.b st. 1. i. 2. ZPP, odlučiti kao u izreci, pod toč. I.
U pogledu prijedloga podnesenog u smislu čl. 385.a st. 2. ZPP
8. Tužena u prijedlogu za dopuštenje revizije navodi da su u parničnom postupku u kojemu je donesena pobijana presuda nižestupanjski sudovi počinili određene osobito teške povrede odredaba parničnog postupka te da su pogrešno primijenili materijalno pravo čime su ujedno povrijedili njegovo pravo na pravično suđenje zajamčeno čl. 6. st. 1. Konvencije i čl. 29. st. 1. Ustava RH.
9. Sadržaj prijedloga za dopuštenje revizije se dijelom svodi na pritužbe o načinu na koji su nižestupanjski sudovi ocijenili dokaze odnosno o tome kako su utvrdili činjenično stanje, dakle na razloge koje se ne mogu isticati u reviziji niti mogu predstavljati povredu prava na pravično suđenje osim u izuzetno rijetkim slučajevima.
10. U pogledu navoda da je do povrede prava na pravično suđenje došlo uslijed pogrešne primjene materijalnog prava, treba istaći da čl. 6. st. 1. Konvencije i čl. 29. st. 1. Ustava sadrže samo određena procesna jamstva. Stoga do povrede tog prava u pravilu niti ne može doći zbog pogrešne primjene materijalnog prava, osim u slučaju da je pobijana presuda arbitrarna ili očito nerazumna, što ovdje nije slučaj.
11. Ovaj sud ocjenjuje da, iz njemu dostupnih dijelova spisa (v. čl. 387. st. 3. ZPP), ne proizlazi da bi u postupku pred nižestupanjskim sudovima tuženoj bilo onemogućeno da se izjasni o zahtjevima i navodima tužitelja, iznosi činjenice i predlaže dokaze te na taj način ravnopravno sudjeluje u postupku – a proizlazi da su u svojim presudama nižestupanjski sudovi odgovorili na sve odlučujuće navode tužene; njihove presude su dostatno obrazložene te se ne mogu smatrati arbitrarnima ili očito nerazumnima. Stoga ništa ne upućuje na zaključak o vjerojatnosti da tužena nije imala pravično suđenje.
12. Dakle, ovaj sud ocjenjuje da tužena nije učinila vjerojatnom povredu prava na pravično suđenje, pristup sudu, jednakost svih pred zakonom i na djelotvoran pravni lijek.
13. Slijedom navedenog, a u pogledu prijedloga za dopuštenje revizije u dijelu u kojem se poziva na povredu temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavom i Konvencijom – valjalo, na temelju čl. 389.a st. 4. ZPP, odlučiti kao u izreci ovoga rješenja, pod toč. II.
14. Zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije je odbijen na temelju čl. 155. st. 1. ZPP jer, u smislu čl. 155. st. 1. ZPP ta radnja u postupku nije bila od utjecaja na donošenje odluke povodom prijedloga za dopuštenje revizije.
Zagreb, 3. veljače 2026.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Jadranko Jug
