Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-275/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Ksenije Jakovčević, predsjednice vijeća, Jadranke Matić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Lidije Bošnjaković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja BC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Đurđica Kos, odvjetnica iz Svetog Ivana Zeline, protiv tuženika Raiffeisenbanke Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupa punomoćnica Mateja Vidaković Sertić, odvjetnica iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Kutini, poslovni broj P-217/2024-12 od 28. studenog 2024., u sjednici vijeća održanoj 3. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika Raiffeisenbanke Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Kutini, poslovni broj P-217/2024-12 od 28. studenog 2024. te se kao neosnovan odbija zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđena je ništetnom i bez pravnog učinka odredba sadržana u čl. 3. Ugovora o [broj kredita], koji je između stranaka sklopljen 29. lipnja 2005. i koji je potvrđen po javnoj bilježnici Mariji Baković iz Zagreba, pod brojem OU-930/05 , u dijelu koji glasi. “3./treća/NAKNADA 3,30% ((tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“ (točka I. izreke), naloženo je tuženiku platiti tužitelju 533,27 eura sa zateznim kamatama tekućim od 02. srpnja 2005. do isplate (točka II. izreke), utvrđena je ništetnom odredba sadržana u čl. 9.2. navedenog Ugovora o kreditu u dijelu koji glasi: „Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor.“ (točka III. izreke), naloženo je tuženiku platiti tužitelju 160,44 eura sa zateznim kamatama tekućim od 19. prosinca 2010. do isplate (točka IV. izreke) i naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 966,66 eura sa zateznim kamatama tekućim od 28. studenog 2024. do isplate (točka V. izreke).

2. Protiv prvostupanjske presude u cijelosti žali se tuženik pozivom na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP). Predlaže da žalbeni sud preinači prvostupanjsku presudu na način da odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan i da mu prizna trošak parničnog postupka ili da ukine prvostupanjsku presudu i da predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje te zahtjeva naknadu troška nastalog podnošenjem žalbe.

3. Žalba nije osnovana.

4. Sud prvog stupnja odlučio je kao pod točkama I. i III. izreke prvostupanjske presude pozivom na odredbe sadržane u čl. 81. st. 1. do 4. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Nar. nov broj 96/03., dalje ZZP) te čl. 3., čl. 4., čl. 7. i čl. 8. Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov. broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje: ZOO) uz, u bitnom obrazloženje, da se radi o ugovoru koju je unaprijed sastavio tuženik, na sadržaj kojeg tužitelj nije imao nikakvog utjecaja, niti mu je omogućeno pregovaranje o sadržaju spornih odredbi, uz što da su sporne ugovorne odredbe općenite jer iz njih tužitelj nije mogao razumjeti ni koji će troškovi tuženika biti podmireni iznosom od tzv. ulazne naknade, a niti je znao kako će se izračunati visina tzv. izlazne naknade i zbog čega, slijedom čega je tuženik postupa o protivno načelu savjesnosti i poštenja te je sklapanje ugovora koji sadrži predmetne odredbe dovelo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana slijedom čega su iste ništetne. Zbog toga osnovanim ocjenjuje i zahtjev tužitelja za isplatu pozivom na čl. 323. st. 1. i 2., čl. 1111., čl. 1115. i čl. 29. st. 2. ZOO-a, pri tome neosnovanim ocjenjujući prigovor zastare.

5. Suprotno žalbenim navodima, sud prvog stupnja sastavio je presudu u skladu s odredbama ZPP-a i za svoje uvjerenje dao je jasne i razumljive razloge, koji imaju podlogu u izvedenim dokazima. Stoga u donošenju iste nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju žalbom upire tuženik, a nisu počinjene ni druge bitne povrede odredaba parničnog postupka, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP-a).

6. Sud prvog stupnja raspravio je sve tvrdnje na kojima stranke temelje svoje zahtjeve i prigovore te je na osnovi izvedenih dokaza, predloženih po parničnim strankama i njihovom ocjenom (čl. 8. ZPP-a), pravilno utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva na koje je pravilno primijenio odredbe materijalnog prava. Zbog toga nije osnovan žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kao niti pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 355. i čl. 356. ZPP-a).

7. Također, suprotno navodima žalbe, obrazloženje prvostupanjske odluke sastavljeno je na način propisan čl. 388. st. 4. ZPP-a, a donošenjem pobijane presude nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u vezi s čl. 326. (očitom greškom u pisanju naveden je čl. 326.a) i čl. 186.c tog Zakona. Ovo jer prvostupanjski sud nije zauzeo pravno shvaćanje da tražbina tužitelja dospijeva tek pravomoćnošću prvostupanjske presude kojom je utvrđena ništetnost te odredbe, već da tek od pravomoćnosti prvostupanjske presude počinje teći zastara predmetne tražbine. Kako se trenutak dospijeća tražbine ne mora nužno poklapati s početkom tijeka zastare, kao što je to ovdje slučaj, to prvostupanjski sud nije primijenio, niti je trebao primijeniti čl. 186.c ZPP, budući da ovdje nije riječ o nedospjeloj tražbini.

8. Nadalje, s o obzirom da iz provedenih dokaza proizlazi:

- da o sadržaju i opsegu ugovorenog s tužiteljem tuženik nije pregovarao,

- da je tužitelju na potpis ponuđen unaprijed sastavljeni ugovor koji je sadržavao predmetne odredbe,

- da na sadržaj i utjecaj istih po svoju obvezu tužitelj nije mogao ni na koji način utjecati,

- a spornim odredbama nije pojašnjeno kako je tuženik došao do postotka prema kojem se određuje naknada za obradu kredita i što se njome stvarno pokriva, te je

- i određivanje naknade za prijevremenu obradu kredita tuženik vezao uz svoju jednostranu odluku ne pojašnjavajući kako će i zašto biti određen iznos te naknade ako dođe do prijevremene otplate kredita,

to je, i po shvaćanju ovog suda ovog suda, ponašanje tuženika prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bilo protivno načeli savjesnosti i poštenja te je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja kao potrošača, jer je bez ikakvog obrazloženja teret plaćanja naknada u cijelosti prebačen na tužitelja.

9. Naime, imajući na umu propisano čl. 81. i čl. 82. ZZP/03, proizlazi kako je predmetni dio ugovorne odredbe sadržane u čl. 3. i čl. 9.2. Ugovora o kreditu nepošten, a time i ništetan, jer tužitelju nije na jasan i razumljiv način objašnjeno na što se odnose troškovi obrade kredita i kako će i zašto biti izračunata naknada za prijevremenu otplatu kredita, a niti koja je ekonomska svrha plaćanja istih. Iz toga dalje proizlazi zaključak da je tuženik, uz to što je sam sastavio ugovornu odredbu o plaćanju jednokratnih troškova obrade kredita i prijevremene otplate, koji je sklopljen kao formulirani standardni ugovor trgovca na tipskom obrascu, temeljem tih ugovornih odredbi, isključivo svojom (jednostranom) odlukom odredio visinu naknade, pri čemu tužitelj nije na to mogao ni na koji način utjecati, niti se o spornim odredbama pregovaralo. Zbog takvog je postupanja prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, tuženik postupio nepošteno i nepošten je stjecatelj primljene naknade za trošak obrade kredita.

10. Uz to ispravno je sud prvog stupnja ocijenio i da predmetna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Ovo jer tuženik nije dokazao koju je to konkretno uslugu / troškove tužitelj plaćanjem naknada za obradu kredita i za prijevremenu obradu, podmirio.

11. Pravilnost zaključka o ništetnosti odredbe sadržane u čl. 9.2. predmetnog ugovora nije dovedena u dvojbu navodima žalbe vezanim uz propisano čl. 1024. ZOO-a. Naime, odredbama čl. 1024. st. 2. i 3. ZOO propisano je da tužitelj kao korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje s tim da je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku a dužan je naknaditi štetu ako ju je tuženik odnosno njegov prednik kao kredita pretrpio. Odredbom čl. 1024. st. 4. ZOO propisano je kako u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti. Ujedno je općom odredbom o prijevremenom ispunjenju novčanih obveza iz čl. 25. st. 1. i 3. ZOO propisano kako dužnik novčane obveze može tu obvezu ispuniti prije roka, u kojem slučaju ima pravo od iznosa duga odbiti iznos kamata za vrijeme od dana isplate do dospjelosti obveze samo ako je na to ovlašten ugorom ili to proizlazi iz običaja. Odredba čl. 1024. st. 3. ZOO predviđa, dakle, dužnost korisnika kredita naknaditi banci štetu samo ako ju je banka pretrpjela, kao i zabranu davatelju kredita da korisniku kredita za slučaj prijevremene otplate kredita uračunaju kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti.

11.1. Tuženik je tijekom postupka tvrdio da je mogućnost prijevremene otplate kredita usluga koju pruža klijentima, pa tako i tužitelju, i za koju uslugu je obračunao naknadu koja predstavlja cijenu te usluge. Međutim, tuženik, osim općenitog pozivanja, ne navodi u čemu bi se sastojali troškovi prijevremene otplate kredita niti na što se odnosi visina tih troškova. Tuženik bi imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete odnosno onih troškova koji bi mu, kao vjerovniku, nastali prijevremenom otplatom kredita dakle na naknadu objektivno nastalih troškova, ali ta se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne bi smjela odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je tuženik trebao dobiti da nije bilo prijevremene isplate. Pri tom je bez utjecaja pozivanje tuženika na načelo dispozitivnosti i s tim u vezi činjenicu da je takva naknada slobodno ugovorena među strankama budući da se takva ugovorna odredba, ako je ništava, ne može ugovarati.

11.2. Pored toga što tuženik tijekom postupka nije dokazao koje je to opravdane i objektivno nastale troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita niti je dokazao na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita, opravdano je za zaključiti da naplata naknade za prijevremenu otplatu kredita predstavlja nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru tuženik trebao dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata ili izmakle dobiti. Kako je takva odredba suprotna kogentnoj zakonskoj odredbi čl. 1024. st. 4. ZOO i nepoštena, radi se o ništavoj odredbi. Budući da spornom odredbom nije povrijeđen samo interes jedne ugovorne strane odnosno tužitelja kao potrošača već i javni interes zbog povrede kogentne pravne norme iz čl. 1024. st. 4. ZOO, ne radi se o zabrani manjeg značaja.

12. Nadalje, prema odredbi čl. 323. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, dok je odredbom čl. 1111. st. 1. i 2. ZOO propisano da je stjecatelj, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe a taj prijelaz nema osnove u nekom pravom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, dužan vratiti ju, odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se kod prijelaza imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

12.1. Obveza vraćanja imovine ili nadoknada vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, tako da se pri vraćanju onog što je stečeno bez osnove moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva (čl. 1115. ZOO). Ništetnost potječe od tuženika i tuženik je taj koji je unaprijed sastavio sporne odredbe Ugovora o kreditu sa unaprijed pripremljenim sadržajem slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je tuženik nepošteni stjecatelj te je u smislu odredbi čl. 1111. i čl. 1115. ZOO dužan vratiti, ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

12.2. Tuženik stoga neosnovano osporava tijek zatezne kamate jer odredba čl. 1115. ZOO ne ostavlja nikakve sumnje od kojeg dana nepošteni stjecatelj mora platiti zateznu kamatu. S obzirom da se ovdje radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su ništetne, a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), pravilno sud prvog stupnja dosudio tijek zateznih kamata od dana izvršenih uplata od tuženika kao nesavjesnog stjecatelja, s obzirom da visina zahtjeva između stranaka nije bila sporna.

13. Neosnovani su i navodi žalbe o zastari utuženog potraživanja i to jer je ništetnost spornih ugovornih odredbi utvrđena tek u ovom postupku, slijedom čega nije došlo niti do zastare, sve imajućim na umu pravno stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. poslovni broj Su IV-47/2020.

14. Zbog navedenog je prvostupanjska presuda, glede odluke o glavnoj stvari, potvrđena na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a, bez potrebe odgovaranja na navode žalbe izvan rečenog (čl. 375. st. 1. ZPP-a).

15. Neosnovano navodima žalbe tuženik osporava i odluku o troškovima postupka u odnosu na podneska tužitelja od 02. rujna 2024. i trošak pristupa ročištu za objavu presude. Ovo jer se radi o radnjama koje su bile potrebne (čl. 155. st. 1. ZPP-a) te je za iste sud tužitelju pravilno i priznao trošak u skladu s čl. 154. st. 1. ZPP-a te u skladu s Tbr. 8/1. i 9/5. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Nar. nov. broj 138/23.).

16. Zbog rečenog je prvostupanjska odluka potvrđena i u ovom dijelu na temelju čl. 380. točka 2. ZPP-a, bez potrebe daljnjeg obrazlaganja (čl. 365. st. 2. ZPP-a).

17. Trošak žalbe tuženiku nije priznat jer sa žalbom nije uspio (čl. 154. st. 1. i čl. 166. st. 1. ZPP-a).

U Zagrebu 3. veljače 2026.

Predsjednica vijeća:

Ksenija Jakovčević