Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-3246/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Ksenije Jakovčević, predsjednice vijeća, Jadranke Matić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Lidije Bošnjaković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice CH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Irena Blauhan, odvjetnica u Karlovcu, protiv tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, kojeg zastupa punomoćnik Damir Metelko, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj P-447/2024-8 od 19. svibnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 3. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj P-447/2024-8 od 19. svibnja 2025.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a kao neosnovana i potvrđuje se rješenje Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj P-447/2024-8 od 19. svibnja 2025.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a za naknadu troška žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđena je ništetnom i bez pravnog učinka nepoštena odredba sadržana u čl. 10. Ugovora o [broj kredita], solemniziranog kod javne bilježnice Blanke Žaja, pod brojem OU- 64/2007. dana 09. veljače 2007. u dijelu koji glasi: „za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti 01,000% (jedan posto) nakande na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00HRK, obračunato s datumom Ugovora.“ (točka I: izreke) i naloženo je tuženiku platiti tužiteljici 258,63 eura sa zateznim kamatama tekućim od 13. veljače 2007. do isplate (točka II. izreke).

1.1. Prvostupanjskim rješenjem odbijen je prigovor mjesne nenadležnosti (točka I. izreke) i naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 307,79 eura sa zateznim kamatama tekućim od 19. svibnja 2025. do isplate.

2. Protiv prvostupanjske presude i rješenja žali se tuženik pozivom na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP). Predlaže da žalbeni sud preinači prvostupanjsku presudu na način da odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan i da mu shodno tome prizna i troškove parničnog postupka ili da ukine prvostupanjsku presudu i da predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, a zahtjeva i naknadu troška nastalog podnošenjem žalbe.

U odnosu na presudu

3. Žalba nije osnovana.

4. Sud prvog stupnja odlučio je kao u izreci prvostupanjske presude pozivom na odredbu sadržanu u čl. 81. st. 1. i 4. Zakona o zaštiti potrošača (Nar. nov broj 96/03., dalje ZZP) te čl. 4. i 295. Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov. broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23. , dalje: ZOO) uz, u bitnom obrazloženje, da se radi o ugovornim odredbama o kojima tuženik s tužiteljicom nije pregovarao, a da ih je unaprijed formulirao i sastavio, slijedom čega da tužiteljica kao potrošač nije imala utjecaja na to kako sporne odredbe glase, čime da je stvorena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Slijedom toga osnovanim ocjenjuje zahtjev tužiteljice za isplatu pozivom na čl. 323. st. 1., čl. 1111., čl. 1115. i čl. 29. st. 2. ZOO-a, ocjenjujući pri tome neosnovanim prigovor zastare istaknut u odnosu na zahtjev za isplatu.

5. U žalbi tuženik, u bitnom ističe, da je prvostupanjski sud propustio cijeniti okolnost da je sporna ugovorna odredba jasna, lako uočljiva i lako razumljiva i da stoga uopće ne postoje pretpostavke za ocjenu nepoštenosti predmetne ugovorne odredbe te da samim time u konkretnom slučaju nije bilo mjesta utvrđivanju sporne odredbe ništetnom (pri čemu se tuženik u žalbi pogrešno poziva na odredbe Zakona o zaštiti potrošača, Nar. nov. br. 79/07., a ne na odredbe ZZP-a na koje se sud pravilno pozvao). Tuženik iznosi i žalbene navode u smislu da sud prvog stupnja nije dao jasne razloge u čemu se očituje značajna neravnoteža pravima i obvezama stranaka, ističe pogrešnu primjenu materijalno pravo glede prigovora zastare i poziva se na shvaćanja Suda Europske unije (dalje: Sud EU) u predmetu C-621/17 obrazlažući da je stav suda prvog stupnja protivan shvaćanjima izraženim u toj odluci te osporava tijek zateznih kamata.

6. Ispitujući prvostupanjsku presudu u okviru žalbenih navoda tuženika i po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP-a) u dijelu odluke o glavnoj stvari ovaj sud utvrđuje da prvostupanjski sud nije počinio niti jednu od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, a niti je počinio povredu iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP-a na koju se sadržajno ukazuje navodima žalbe. Isto tako, nisu osnovani žalbeni navodi kojima tuženik osporava utvrđeno činjenično stanje upirući na povredu iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP-a te navodi žalbe kojima se ističe žalbeni razlog iz čl. 353. st. 1. točka 3. ZPP-a.

7. Imajući u vidu dosljedan iskaz tužiteljice koja tvrdi da se nije pregovaralo o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu, pa tako niti o odredbi o isplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva iz čl. 10. st. 1. predmetnog Ugovora o kreditu, kao i imajući u vidu da za suprotno tuženik nije priložio dokaze, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da se u konkretnom slučaju nije pregovaralo o toj ugovornoj te da se radi o tipičnom obrascu ugovora, unaprijed sastavljenom od strane prednika tuženika, na koji tužiteljica nije mogao utjecati. Nadalje, prvostupanjski sud pravilno je utvrdio kako iz sadržaja sporne ugovorne nije vidljivo na što se točno odnose troškovi za obradu kredita u iznosu od 1,00% iznosa kredita – najviše 200,00 kn, niti je tuženik za to dao ikakve dokaze.

8. Slijedom toga, imajući na umu propisano čl. 81. i čl. 82. ZZP/03, važećeg u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, proizlazi kako je predmetni dio ugovorne odredbe čl. 10. st. 1. Ugovora o kreditu nepošten, a time i ništetan, jer tužiteljici nije na jasan i razumljiv način objašnjeno na što se odnose troškovi obrade kredita, a niti koja je ekonomska svrha plaćanja istih. Iz toga dalje proizlazi zaključak da je prednik tuženika, uz to što je sam sastavio ugovornu odredbu o plaćanju jednokratnih troškova obrade kredita, koji je sklopljen kao formulirani standardni ugovor trgovca na tipskom obrascu, temeljem navedene ugovorne odredbe, isključivo svojom (jednostranom) odlukom odredio visinu naknade, pri čemu tužiteljica nije na to mogla ni na koji način utjecati, niti se o istoj pregovaralo. Zbog takvog je postupanja prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, tuženik postupio nepošteno i nepošten je stjecatelj primljene naknade za trošak obrade kredita.

9. Uz to ispravno je sud prvog stupnja ocijenio i da predmetna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Ovo jer tuženik nije dokazao koju je to konkretno uslugu / troškove tužitelj plaćanjem naknade za obradu kredita, čija visina ovisi o iznosu odobrenog kredita, podmirio.

10. Ovdje valja ukazati i da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C- 224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi iznio stav:

„3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.“, pa iako se Direktiva 93/13 ne primjenjuje na konkretan slučaj obzirom je Ugovor o kreditu sklopljen 23. studenoga 2005., to razmišljajući (i) u duhu prava Europske unije proizlazi da je prvostupanjski sud pravilno ocijenio zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti i isplatu osnovanim čime se neosnovanim ukazuje tumačenje po tuženiku ove Direktive izneseno u žalbi.

11. Iz ovih razloga ovaj sud je stava da se u konkretnom slučaju ne može prihvatiti shvaćanje Suda EU iz odluke na koju se tuženik u žalbi poziva. Ne radi se, naime, o usporedivim činjeničnim situacijama jer je u predmetu C-621/17 banka navela niz parametara od kojih se sastoji naknada (iako ne sve) pa je sud EU ocijenio da u smislu čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. nije povrijeđen zahtjev transparentnosti. Međutim, u ovom predmetu tuženik u Ugovoru o kreditu kojeg je sam sastavio na standardiziranom obrascu nije naveo niti jedan parametar vezan za visinu i svrhu naknade. Navedeno je samo da se naplaćuje 1% od odobrenog kredita, a najmanje 200 HRK i zato tuženik bez osnove tvrdi da se radi o transparentnoj odredbi. Opseg naknade je tužiteljici zaista bila razumljiv, međutim sadržaj novčane obveze i svrha iste, bez specifikacije u ugovoru i bez ikakve informacije za koje to radnje tuženiku treba 1% i zašto troškovi obrade rastu u ovisnosti od visine kredita, tužiteljici nije pojašnjen. Nije se o tome pregovaralo i takva joj je novčana obveza nametnuta zbog čega je sud prvog stupnja s pravom ocijenio da je nepoštena i ništetna jer je tuženik postupajući suprotno dobroj vjeri uzrokovao značajnu neravnotežu u ugovornom odnosu stranaka na štetu tužiteljice.

12. Stoga je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je predmetna ugovorna odredba ništetna i da tužitelj ima pravo na restitucijski zahtjev primjenom čl. 1111. ZOO-a sa zateznom kamatom koja teče na način propisan čl. 1115. ZOO-a i u visini određeno čl. 29. st. 2. toga Zakona.

13. Neosnovani su i navodi žalbe o zastari utuženog potraživanja i to jer je ništetnost sporne ugovorne odredbe utvrđena tek u ovom postupku slijedom čega nije došlo niti do zastare, sve imajućim naumu pravno stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. poslovni broj Su IV-47/2020.

14. Također, neosnovan je i žalbeni prigovor na tijek zateznih kamata jer je o zateznoj kamati tekućoj na pojedine obroke, suprotno žalbenim navodima, pravilno odlučeno temeljem čl. 1115. ZOO-a. Naime, tuženik je nesavjestan stjecatelj s obzirom da su navedene odredbe ugovora ništave, pa je kamata pravilno dosuđena od dana uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta kao dana stjecanja

15. Slijedom navedenog prvostupanjska je presuda, glede odluke o glavnoj stvari, potvrđena na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a, bez potrebe odgovaranja na navode žalbe izvan rečenog (čl. 375. st. 1. ZPP-a).

U odnosu na prvostupanjsko rješenje

16. Sud prvog stupnja odbio je prigovor mjesne nenadležnosti uz obrazloženje da ugovorna odredba koja sadrži prorogacijsku klauzulu predstavlja situaciju iz točke 19. čl. 50. ZZP-a i to jer se o toj odredbi također nije pregovaralo i da ista uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, pozivajući se pritom na shvaćanje iz odluke Sud EU donesene u predmetu Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i dr. te čl. 49. i 50. ZZP-a i čl. 51. ZPP- a.

17. Ispitujući takvu odluku ovaj je sud ocijeni da prvostupanjska odluka nema nedostataka radi kojih se ne bi mogla ispitati njezina pravilnost i zakonitost. Naprotiv, ista sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, izneseni razlozi su jasni i određeni i bez ikakvog proturječja, slijedom čega nije ostvarena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju tuženik ukazuje u žalbi, a niti ijedna druga od bitnih povreda na koje ovaj sud, u žalbenom postupku, pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP- a.

18. Nije ostvarena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 3. ZPP-a, a sud prvog stupnja je i pravilnom primjenom prava zakonito odlučio kao pod točkom I. izreke pobijanog rješenja.

19. Naime, iako je ugovorna odredba koja sadrži prorogacijsku klauzulu omogućavala tužiteljici da procijeni pravne i ekonomske posljedice koje iz takve odredbe za nju proizlaze u slučaju spora, zbog čega se ista može smatrati transparentnom, to ne znači da je ista ujedno i poštena. Prema čl. 82. ZZP-a koji sadrži listu nepoštenih odredbi, ništetnim se mogu smatrati i ugovorne odredbe koje uz ispunjenje pretpostavki iz čl. 81. tog Zakona, isključuju, ograničavaju ili otežavaju pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom. Ugovorna odredba kojoj je svrha prenijeti nadležnost za sve sporove koji mogu proizaći iz potrošačkog ugovora na sud u mjestu u kojem trgovac ima sjedište, obvezuje potrošača da se podvrgne isključivoj nadležnosti suda koji može biti udaljen od njegova prebivališta ili boravišta što mu može otežati sudjelovanje u postupku jer troškovi mogu biti odvraćajući te utjecati na potrošača da odustane od tužbe koja je jedino učinkovito pravno sredstvo za zaštitu potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi. Takva odredba isključivo pogoduje trgovcu, u konkretnom slučaju tuženiku, jer mu omogućuje da sve sporove u vezi sa svojom profesijom vodi na sudu koji je nalazi u njegovom sjedištu, dok s druge strane tužitelj kao potrošač ne uživa nikakve pogodnosti, dapače za njega je takva odredba otežavajuća jer bi radi zaštite svojih prava morao dolaziti u sjedište tuženika koje je udaljeno od njegovog prebivališta što bi neminovno uzrokovalo povećane troškove, uključujući i njegovog osobnog sudjelovanja, što uz ispunjenje pretpostavki iz čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/03, takvu odredbu čini ništetnom na temelju čl. 87. st. 1. ZZP/03. Obzirom da se smatra da ništetna ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti nikad nije ni postojala (ništetnost prorogacijske kaluzule ex tunc), to dolazi do primjene odredbi o nadležnosti iz ZPP-a.

20. Prema odredbi čl. 46. st. 1. ZPP-a za suđenje je nadležan sud koji je općemjesno nadležan za tuženika, a prema čl. 48. st. 1. ZPP-a za suđenje u sporovima protiv pravnih osoba općemjesno je nadležan sud na čijem se području nalazi njihovo registrirano sjedište, dok je čl. 59. ZPP-a određeno da je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, a spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi. Kako tijekom postupka nije bilo sporno da tuženik ima svoju poslovnicu ili poslovnu jedinicu u [adresa], gdje je i sklopljen Ugovor o kreditu, to je sukladno čl. 59. ZPP-a sud prvog stupnja zakonito odlučio kao u izreci pod točkom I. pobijanog prvostupanjskog rješenja.

21. Nadalje, u odnosu na točku II. izreke prvostupanjskog rješenja kojom je tužiteljici priznat trošak parničnog postupka, na navode žalbe valja reći da neosnovano žalitelj prigovara da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je trošak tužiteljici priznao primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Nar. nov. broj 138/23.). Sukladno Tbr. 52/3. Tarife kada sud ili drugo tijelo odlučuje o dosuđivanju troškova zastupanja na teret protivne stranke, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, pa kako je odluka donesena 19. svibnja 2025.. u konkretnom slučaju prvostupanjski sud je pravilno obračunao parnični trošak po vrijednosti boda od 2,00 eura.

22. Isto tako, pravilno je prvostupanjski sud dosudio tužiteljici i trošak pristupa na ročište za objavu presude. Naime, kako je punomoćnik tužiteljice pristupio na ročište za objavu presude od 19. svibnja 2025. te kako je pravovremeno troškovnikom zatražio trošak pristupa na to ročišt, to mu je navedeni trošak i nastao tako da tužiteljica, sukladno odredbama iz Tbr. 9. st. 3., Tbr. 42. i Tbr. 50. Tarife u svezi čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a, ima pravo na naknadu troška pristupa na takvo ročište, slijedom čega je pravilno prvostupanjski sud postupio kada je tužitelju takav trošak i dosudio.

23. Zbog navedenog je odlučeno kao u izreci ovog drugostupanjskog rješenja na temelju čl. 380. točka 2. ZPP-a.

24. Trošak žalbe tuženiku nije priznat jer sa žalbom nije uspio (čl. 166. st. 1. i čl. 154. st. 1. ZPP-a).

U Zagrebu 3. veljače 2026.

Predsjednica vijeća:

Ksenija Jakovčević