Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-2067/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, predsjednika vijeća Slavice Garac, suca izvjestitelja i člana vijeća Diane Preglej te člana vijeća Nike Grospić Ivasović, u pravnoj stvari tužitelja VB iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Davor Zimić, odvjetnik u Varaždinu, Banovinska 13, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj P-516/2023-29 od 28. veljače 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 3. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj P-516/2023-29 od 28. veljače 2025. u pobijanom dijelu pod točkom III. izreke, pod točkom V. u dijelu u kojem je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 169,69 eura i iznos od 271,51 eura, oba sa zateznom kamatom tekućom od 23. veljače 2007. pa do isplate, kao i pod točkom VII. izreke.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja je pod točkom I. izreke utvrđen ništetnim dio odredbe iz čl. 4. Ugovora o kreditu, [broj], od dana 23.02.2007. godine, koji je dana 23.02.2007. godine potvrđen od strane Javnog bilježnika Jagode Vajdić Sevšek iz [adresa], pod brojem: OV-2950/07, a koji glasi:

„koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila.“

te su ništetne i sve kasnije tuženikove jednostrane izmjene kamatne stope i kao takve ne proizvode nikakve pravne učinke.

Pod točkom II izreke je utvrđen ništetnim dio odredbe iz čl. 6.2. Ugovora o kreditu, [broj], od dana 23.02.2007. godine, koji je dana 23.02.2007. godine potvrđen od strane Javnog bilježnika Jagode Vajdić Sevšek iz [adresa], pod brojem: OV-2950/07, a koji glasi:

„U slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. ovog Ugovora, Korisnik kredita pristaje da Banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. O izmijenjenom iznosu anuiteta Banka će pisano obavijestiti Korisnika kredita.“

U točki III. izreke je utvrđen ništetnim dio odredbe iz čl. 11.3. Ugovora o kreditu, [broj], od dana 23.02.2007. godine, koji je dana 23.02.2007. godine potvrđen od strane Javnog bilježnika Jagode Vajdić Sevšek iz [adresa], pod brojem: OV-2950/07, a koji glasi:

„Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50 % (slovima: jedan cijelih pedeset posto) od iznosa kredita i naknadu za osiguranje kredita u visini od 2,00 % (slovima: dva posto) sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila.“

Pod točkom IV. je utvrđena ništetnom odredba iz čl. 11.9. Ugovora o kreditu, [broj], od dana 23.02.2007. godine, koji je dana 23.02.2007. godine potvrđen od strane Javnog bilježnika Jagode Vajdić Sevšek iz [adresa], pod brojem: OV-2950/07, a koji glasi:

„Potpisom ovog Ugovora Korisnik kredita i Protivnik osiguranja izjavljuju da su upoznati s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF, te potvrđuju da ih je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF.“

U točki V. izreke je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 3.637,95 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 169,69 EUR, od dana 23.02.2007. godine,

- 271,51 EUR, od dana 23.02.2007. godine,

te na ostale pojedinačno navedene iznose od dospijeća svakog pojedinačno navedenog iznosa pa do isplate.

Pod točkom VI. izreke je odbijen tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnim dijelova odredaba iz čl. 1. Ugovora o kreditu od 23.2.2007. broj 9012299492, kojim je kao valuta, uz koju je vezana glavnica kredita, ugovorena valuta u švicarskim francima, te kojim je propisana obveza vraćanja kredita (u anuitetima) uz valutnu klauzulu u švicarskim francima, te se odbija tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnim i svih kasnijih "odnosećih odredbi iz kasnijih isprava tuženika" koje kao takve ne proizvode nikakve pravne učinke.

U točki VII. izreke je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.981,80 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 28. veljače 2025. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referente stope za 3 postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

U rješenju prvostupanjskog suda poslovni broj P-516/2023-33 od 28. veljače 2025. je konstatirano da je povučena tužba preko iznosa od 3.637,95 eura do iznosa od 3.684,00 eura.

2. Protiv navedene presude u dijelu koji se odnosi na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, na naknadu za osiguranje kredita i troškove postupka, odnosno u točkama

III., V. i VII. izreke, žali se tuženik zbog svih zakonskih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 - dalje: ZPP) te predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan, uz naknadu parničnog troška tuženiku.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika je neosnovana.

5. S obzirom da su u dijelu presude koji pobija tuženik navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, da su razlozi jasni te da o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju se poziva žalitelj. Također nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2, 4, 8, 9, 13. i 14. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

6. Tuženik u žalbi navodi da prvostupanjski sud nije proveo test nepoštenosti, već je isključivo u točki 19. obrazloženja pobijane presude samo paušalno utvrdio kako se o spornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo te da se radilo o Ugovoru koji je bio unaprijed pripremljen (tipski ugovor) od strane tuženika.

7. U tijeku prvostupanjskog postupka je sud nespornim utvrdio:

- da su stranke sklopile Ugovor o kreditu broj 9012299492 od 23. veljače 2007., koji je istog dana potvrđen od strane javnog bilježnika pod brojem OV- 2950/07 kojim banka odobrava tužitelju kredit od 18.897,17 CHF u kunskoj protuvrijednosti na dan korištenja kredita,

- da je tužitelj taj kredit otplatio,

- da su ugovorene i naplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 169,69 eura te naknada za osiguranje kredita u iznosu od 271,51 eura, obje naknade 23. veljače 2007.,

- da je ugovorena kamata po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 5,10% godišnje,

- da je ugovorena odredba da se kredit otplaćuje u 84 jednake mjesečne rate plative u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja, a u slučaju promjene kamatne stope, da korisnik kredita pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta te se obvezao plaćati tako izmijenjene anuitete dok se banka obvezala o izmijenjenom iznosu anuiteta obavijestiti tužitelja kao korisnika kredita,

- da se i kamatna stopa u odnosu na početnu od 5,10% povećala na 6,10% od 1. kolovoza 2007. do 31. siječnja 2008. te na 7,45% za razdoblje od 1.2.2008. do isplate kredita,

- da je tužitelj u svom iskazu naveo da je Ugovor zaključen na standardnom obrascu tuženika kojeg je tužitelj mogao prihvatiti ili ne prihvatiti, te s djelatnikom banke nije pregovarao niti o jednoj ugovornoj odredbi, pa tako niti o kamatama niti o valutnoj klauzuli, tako da na sporne odredbe nije mogao utjecati; da je Ugovor bio unaprijed pripremljen od strane tuženika, a auto kuća "Automobil Lončar d.o.o." je s tuženikom riješila svu potrebnu dokumentaciju za ishođenjem kredita dok je tužitelj trebao samo potpisati ugovor i ovjeriti ga kod javnog bilježnika; da je točno da su sporne odredbe ugovora o kreditu jasne i uočljive, ali ne i razumljive jer ne sadrže određene parametre vezane za korekciju kamatne stope niti razrađuje što utječe na visinu promjenjive kamatne stope, pa obzirom da su te odredbe unijete na inicijativu tuženika bez utvrđenih parametara za promjenu kamatne stope i promjenu tečaja CHF i bez eventualnog objašnjenja metode izračuna tih parametara, a niti opći uvjeti ne daju temelje za ocjenu da se radi o objektivnom kriteriju koji bi se mogao smatrati odredivim predmetom obveze, već na općeniti način promjenu kamatne stope vezuje za odluke banke na čijem je obrascu Ugovor sastavljen i na čiju inicijativu je ta odredba unijeta, kao i odredba o valutnoj klauzuli, a koje kao takve sud smatra nepoštenim i protivnim načelu savjesnosti i poštenja.

8. Nadalje, prvostupanjski sud je u predmetnoj presudi naveo kako tuženik nije dokazao, niti je na tu okolnost predložio dokaze, da je tužitelj bio u mogućnosti pregovarati o ugovornim odredbama, da je ugovor o kreditu rezultat prethodnog pregovaranja stranaka gdje je tužitelj mogao utjecati na sporne ugovorne odredbe, a teret tog dokaza upravo je na tuženiku, a ne na tužitelju. Tako u pogledu ugovorne odredbe iz čl. 11. toč. 3. Ugovora koja se odnosi na plaćanje naknada za obradu kreditnog zahtjeva i naknade za osiguranje kredita u visini od 1,50% odnosno 2,00%, a koje ugovorne odredbe nisu bile predmetom kolektivne tužbe, sud prvog stupnja ocjenjuje da su i te odredbe nepoštene, a time i ništetne. To stoga jer se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a neovisno od toga što su doista odredbe jasne i uočljive, one su unaprijed formulirane od strane banke i na njih tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati te konačno suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana isključivo na štetu potrošača i to neovisno o visini tih naknada od 169,69 EUR odnosno 271,51 eura, a imajući u vidu da su i druge prije spomenute ugovorne odredbe nepoštene (o promjenjivoj kamatnoj stopi, o valutnoj klauzuli), a tužitelju nije niti prezentirano o kojim se iznosima naknada radi i koje naknade pruženih usluga plaća. Naime, tužitelju nije objašnjeno, a ni sam tuženik tijekom ovog postupka nije objasnio koji su to stvarni troškovi za obradu kreditnog zahtjeva i na koji način je osiguran predmetni kredit (polica osiguranja ili neki drugi instrument osiguranja kredita), stoga je prvostupanjski sud i te odredbe o naknada utvrdio ništetnima.

9. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu dana 30. srpnja 2007. bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. ("Narodne novine" br. 96/03 – dalje: ZZP/03).

10. Sukladno čl. 81. st. 1. ZZP/03, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema čl. 81. st. 2. ZZP-a se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Odredbom st. 4. navedenog članaka je propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. U skladu s čl. 87. st. 1. ZZP-a je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost.

11. U konkretnom slučaju se o odredbi o plaćanju naknade za obradu i osiguranje kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), te da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i osiguranje kredita), a što je u skladu s pravnim stajalištem iznesenim u odluci Vrhovnog suda broj Rev- 673/2023-2 od 13. veljače 2024.

12. Također su neosnovani i žalbeni navodi da je u odnosu na utuženo potraživanje naknade za obradu kredita i osiguranje kredita nastupila zastara. Naime, uvažavajući pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, ovaj sud ocjenjuje da zastarni rok počinje teći pravomoćnošću ove presude kojom je utvrđena ništetnost odredbe čl. 11.3. predmetnog Ugovora o kreditu.

13. Nadalje, tuženik ističe da se ne može smatrati nepoštenim stjecateljem jer je u svemu postupao u skladu s propisima kojima je strogo regulirano tuženikovo poslovanje.

14. Sukladno čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se platiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sud prvog stupnja je ocijenio da se tuženik kao sastavljač ništetnih odredbi smatra nepoštenim stjecateljem, zbog čega mu je naloženo isplatiti zakonske zatezne kamate na pojedine preplaćene iznose od datuma njihove uplate, a kako su isti utvrđeni nalazom vještaka.

15. Stoga je valjalo odbiti žalbu tuženika u pogledu odluke o glavnoj stvari.

16. U odnosu na odluku o troškovima postupka treba reći da je tuženik paušalno iznio da je i odluka o troškovima postupka iz prvostupanjske presude nezakonita, i to samo iz razloga što tuženik smatra kako je tužbeni zahtjev u pobijanom dijelu neosnovano usvojen, dok nije iznio niti jedan konkretan žalbeni navod kojim bi osporavao pravilnost priznatih i dosuđenih pojedinih radnji u postupku. Budući da je postupak u ovoj pravnoj stvari pokrenut nakon 1. rujna 2019., primjenjuje se novelirana odredba čl. 365. st. 2. ZPP-a prema kojoj drugostupanjski sud po službenoj dužnosti ne ispituje pravilnost primjene materijalnog prava u odnosu na odluku o troškovima postupka, tako da drugostupanjski sud nije ovlašten po službenoj dužnosti ispitivati jesu li troškovi za pojedine radnje trebali biti priznati, kao niti njihovu visinu.

17. Slijedom svega navedenoga i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a je odlučeno kao u točki I izreke ove presude.

18. Budući da tuženik nije uspio u žalbenom postupku, to je u skladu s odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 166. st. 1. ZPP-a odbijen njegov zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka (točka II izreke).

U Zagrebu 3. veljače 2026.

Predsjednik vijeća:

Slavica Garac