Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-2053/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u vijeću sutkinja Slavice Garac, predsjednice, ULN, izvjestiteljice i članice, UL, članice, u pravnoj stvari tužitelja IL, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Ivanu Adžiću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog punomoćniku Josipu Grošeta, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 1941/2024-16 od 9. travnja 2025., u sjednici održanoj 3. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1941/2024-16 od 9. travnja 2025.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđena je ništetnom odredba članka 3. Ugovora o [broj kredita] od 11.08.2006. u dijelu koji glasi: „3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita...“. (stavak I. izreke); naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 261,01 eura sa zateznom kamatom tekućom od 16. kolovoza 2006. do isplate (stavak II. izreke) te naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.303,10 eura sa zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate sve po stopi pobliže određenoj kao u izreci (stavak III. izreke).

2. Protiv presude žali se tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 96/2008. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/2008. - ispravak, 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 28/2013., 89/2014. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023., u daljnjem tekstu: ZPP-a), predlažući njezinu preinaku, sukladno žalbenim navodima, podredno ukidanje i vraćanje predmeta sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz naknadu troška sastava žalbe.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je neosnovana.

5. Predmet spora jest zahtjev na utvrđenje ništetnima dijela Ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja i tuženika kojim je ugovoreno plaćanje jednokratne naknade za obradu /korištenje/ kredita, kao i restitucijski zahtjev za isplatu kao posljedica djelomične ništetnosti predmetne odredbe Ugovora o kreditu.

6. U žalbenom stadiju postupka sporna je pravilnost odluke suda kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti članka 3. Ugovora o kreditu kojim je regulirano plaćanje jednokratne naknade za obradu kredita, kao i restitucijski zahtjev po navedenoj osnovi, odnosno sporno je li banka kao kreditor imala pravo od klijenta naplatiti naknadu troškova za obradu kredita koji su, po tuženiku, jasno ugovoreni i određeni Ugovorom o kreditu, odnosno da li takva odredba ugovora, o plaćanju određenog ili odredivog novčanog iznosa na ime troškova obrade kredita, uzrokuje znatniju neravnotežu u pravima i obavezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, shodno odredbi čl. čl. 4. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, u daljnjem tekstu: ZOO-a), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, a kako to tvrdi tužitelj.

7. Ispitujući presudu u pobijanom dijelu, kao i postupak koji je prethodio utvrđeno je da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP-a), kao niti bitnu povredu odredba postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju u žalbi upire tuženik.

8. Sud prvog stupnja raspravio je sve tvrdnje, na kojima stranke temelje svoje zahtjeve i prigovore te je na osnovi izvedenih dokaza, predloženih po parničnim strankama i njihovom pravilnom ocjenom (čl. 8. ZPP-a) utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva, na koje je pravilno primijenio citirane odredbe materijalnog prava, radi čega nije osnovan niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kao niti pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 355. i čl. 356. ZPP-a).

9. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003, dalje u tekstu ZZP-a 96/03), a za vrijeme njegovog izvršavanja bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07 i 79/09, u daljnjem tekstu: ZZP-a). Sukladno čl. 81 st. 1 ZZP-a 96/03, odnosno čl. 96 st. 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Sukladno st. 2. čl. 81 st. 1 ZZP-a 96/03, odnosno čl. 96 st. 1. ZZP-a, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Odredbom st. 4. navedenih članaka je propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Sukladno čl. 102. st. 1. ZZP-a, posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina je ništetnost.

10. Čl. 1021. ZOO-a, propisano je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Tom odredbom je definirano što je tuženik ovlašten naplatiti temeljem ugovora o kreditu od tužitelja kao korisnika kredita, a to je glavnica te ugovorene kamate, iz čega je razvidno da tuženik nije imao zakonsko uporište od tužitelja naplatiti nikakvu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva ili prijevremene isplate kredita, a što znači da je tuženik u predmetni ugovor o kreditu uvrstio odredbe koje su suprotne čl. 1021. ZOO-a.

11. Sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništavog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništavosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništavosti.

12. Kako se radi o ugovoru koji je prethodno pripremio tuženik i kako se o odredbama ugovora nije pojedinačno pregovaralo, niti se moglo pojedinačno pregovarati, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da sporne odredbe Ugovora o kreditu (jednokratna naknada prilikom prvog korištenja kredita) predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu u smislu čl. 81. st. 1. ZZP-a, koja je prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a ništetna.

13. Stoga je plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3,30 % od iznosa kredita očito prouzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. S obzirom da je označena odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo bila unaprijed formulirana od strane tuženika, a tužitelj nije imao utjecaj na njen sadržaj, to i po ocjeni ovog suda tuženik nije dokazao suprotno odnosno da se o odredbi čl. 3. Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo, što je dužan dokazati u smislu odredbe čl. 81. st. 4. ZZP-a. Sama činjenica da u Ugovoru o kreditu nije jasno navedeno od čega se sastoji ta naknada u iznosu od 3,30%, niti je jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenog troška, već je jednokratna naknada za obradu kredita određena u paušalnom postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, što govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu “pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Naprotiv da su zaista ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita „pokriveni“ odnosno plaćeni, stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u proizvoljnom postotku od odobrenog iznosa kredita.

14. Kako je dakle, tuženik povrijedio interese i prava tužitelja kao potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštene ugovorne odredbe kojim je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini od 3,30 % od iznosa kredita, o kojoj se ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, a koja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kao potrošača, ta je ugovorne odredbe nepoštene, a time i ništetna, što rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužitelju kao potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj.

15. S obzirom na navedeno pravilno je prvostupanjski sud temeljem odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO-a prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu preplaćenog iznosa po ništetnoj odredbi kojom je ugovoreno plaćanje naknade za troškove obrade kredita u iznosu od 261,01 eura.

16. Nadalje valja reći da tužitelju, a kako to pravilno utvrđuje i sud prvog stupnja, osim dosuđenog iznosa kojeg je tuženik naplatio temeljem ništetne odredbe (čl. 323. st. 1. ZOO), pripada pravo i na isplatu zateznih kamata od kada je tuženik primio novac (16. kolovoza 2006.), jer se u ovom slučaju smatra da je tuženik nepošteni stjecatelj, a sve u skladu sa odredbama čl. 29. st. 2. i čl. 1115. ZOO-a.

17. Pravilno je zaključio sud prvog stupnja da potraživanje tužitelja nije u zastari sve to imajući u vidu da zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva (što je ovdje slučaj) počinje teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30.1.2020.), što je utvrđeno prvostupanjskom presudom, to zastarni rok od 5 godina koji se ovdje primjenjuje (čl. 225. ZOO-a) nije niti počeo teći za utuženo potraživanje tužitelja, s time da tuženiku valja ukazati da se pojam dospjelosti tražbine ne podudara s pojmom zastare. Tužiteljevo potraživanje, budući da se radi o nesavjesnom stjecatelju, dospjelo je za isplatu trenutkom kada je tuženik ustegnuo utuženi iznos od odobrenog iznosa kredita, jer se to ustezanje temeljilo na ništetnoj ugovornoj odredbi.

18. Također na potraživanje tužitelja nije od utjecaja okolnost ispunjenja ugovora u cijelosti, budući da je tužitelj ovlašten neovisno o navedenome, tražiti utvrđenje ništetnosti određene ugovorne odredbe, a posljedično i zavisno od toga postaviti i restitucijski zahtjev za isplatu.

19. U odnosu na žalbene navode kojima se osporava pravilnost odluke o troškovima postupka valja navesti da je pravilno sud tužitelju dosudio trošak sastava podneska od 7. svibnja 2024., jer se radi o trošku koji je bio potreban za vođenje parnice (čl. 155. st. 1. ZPP-a u vezi s tbr. 8/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika /„Narodne novine“, broj: 138/23), budući da se istim tužitelj očitovao na odgovor na tužbu.

20. Odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe, jer s istom nije uspio (čl. 154. st. 1. ZPP-a).

21. Slijedom navedenoga odlučeno je kao u izreci (čl. 368. st. 1. ZPP-a za stavak I. i čl. 166. st. 1. ZPP-a za stavak II.).

U Zagrebu 3. veljače 2026.

Predsjednica vijeća:

Slavica Garac