Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-3591/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Ksenije Jakovčević, predsjednice vijeća, Jadranke Matić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Lidije Bošnjaković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja LU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Danijel Trubić, odvjetnik u Varaždinu, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kojeg zastupa punomoćnica Andreja Šooš Maceljski, odvjetnica iz Odvjetničkog društva Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda Varaždinu, Stalne službe u Ivancu, poslovni broj P-108/2024-10 od 30. lipnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 3. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda Varaždinu, Stalne službe u Ivancu, poslovni broj P-108/2024-10 od 30. lipnja 2025. te se kao neosnovan odbija zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđena je ništetnom 0dredba sadržana u točci 12.3. Ugovora o kreditu broj 9012392453, koji je između stranaka sklopljen 05. travnja 2007. i koji je potvrđen po javnoj bilježnici Melaniji Duić iz Varaždina, pod brojem OV-6678/07, u dijelu koji glasi. “12. ZAVRŠNE ODREDBE – 12.3. Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% (slovima: jedan cijelih pedeset posto) od iznosa kredita …“ te je ništenom utvrđena odredba sadržana u točci 3.3. tog Ugovora o kreditu u dijelu koji glasi; „…umanjen za iznos naknade iz točke 12.3. ovog Ugovora.“ (točka I. izreke), naloženo je tuženiku platiti tužitelju 257,37 eura sa zateznim kamatama tekućim od 06. travnja 2007. do isplate (točka II. izreke) i naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 289,81 eura sa zateznim kamatama tekućim od 30. lipnja 2025. do isplate.

2. Protiv prvostupanjske presude u cijelosti žali se tuženik pozivom na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP). Predlaže da žalbeni sud preinači prvostupanjsku presudu na način da odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan i zahtjeva i naknadu troška nastalog podnošenjem žalbe.

3. Žalba nije osnovana.

4. Sud prvog stupnja odlučio je kao pod točkom I. izreke prvostupanjske presude pozivom na odredbe sadržanu u čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Nar. nov broj 96/03., dalje ZZP). U bitnom obrazlaže da se radi o odredbama o kojima tuženik s tužiteljem nije pregovarao, da nije vidljivo koji su stvarno troškovi tuženika obuhvaćeni tom naknadnom, da tužitelju nije isplaćen iznos kredita koji mu je odobren, već je isti umanjen za visinu predmetne naknade i da se radilo o unaprijed formuliranoj ugovornoj odredbi, što da ukazuje da je tuženik postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokujući takvim postupanjem značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, što sporne odredbe čini ništetnima. Slijedom toga osnovanim ocjenjuje zahtjev tužitelja za isplatu pozivom na čl. 323. st. 1. , čl. 1111., čl. 1115. i čl. 29. st. 2. ZOO-a, ocjenjujući neosnovanim prigovor zastare zahtjeva za isplatu.

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu u okviru žalbenih navoda tuženika i po službenoj dužnosti u dijelu odluke o glavnoj stvari ovaj sud utvrđuje da prvostupanjski sud nije počinio niti jednu od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti primjenom čl. 365. st. 2. ZPP-a, a niti je počinio povredu iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP-a na koju se ukazuje navodima žalbe. Isto tako, nisu osnovani žalbeni navodi kojima tuženik osporava utvrđeno činjenično stanje upirući na povredu iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP-a, kao i navodi žalbe kojima se ističe žalbeni razlog iz čl. 353. st. 1. točka 3. ZPP-a.

6. Imajući u vidu dosljedan iskaz tužitelja koji je tvrdio da se nije pregovaralo o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu, pa tako niti o spornim ugovornim odredbama, kao i imajući u vidu da za suprotno tuženik nije priložio dokaze (pri čemu tuženiku valja ukazati da nije na tužitelju bilo dokazati istinitost negativne činjenične tvrdnje da se nije pregovaralo, već je na tuženiku bio trete dokazati da je s tužiteljem o spornim odredbama pregovarao u dobroj vjeri), pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da se u konkretnom slučaju nije pregovaralo spornim ugovornim odredbama te da se radi o tipičnom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sastavljenom od strane prednika tuženika, na koji tužitelj nije mogao utjecati. Nadalje, prvostupanjski sud pravilno je utvrdio kako iz sadržaja sporne ugovorne nije vidljivo na što se točno odnose troškovi za obradu kredita u iznosu od 1,50% iznosa kredita, niti je tuženik za to dao ikakve dokaze.

7. Slijedom toga, imajući na umu propisano čl. 81. i čl. 87. ZZP/03, važećeg u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, proizlazi kako je sporni dio predmetne ugovorne odredbe Ugovora o kreditu nepošten, a time i ništetan, jer tužitelju nije na jasan i razumljiv način objašnjeno na što se odnose troškovi obrade kredita, a niti koja je ekonomska svrha plaćanja istih. Iz toga dalje proizlazi zaključak da je tuženik, uz to što je sam sastavio ugovornu odredbu o plaćanju jednokratnih troškova obrade kredita, na tipskom obrascu, temeljem navedene ugovorne odredbe, isključivo svojom (jednostranom) odlukom odredio visinu naknade, pri čemu tužitelj nije na to mogao ni na koji način utjecati, niti se o istoj pregovaralo. Zbog takvog je postupanja prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, tuženik postupio nepošteno i nepošten je stjecatelj primljene naknade za trošak obrade kredita.

8. Uz to ispravno je sud prvog stupnja ocijenio i da predmetna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Ovo jer tuženik nije dokazao koju je to konkretno uslugu / troškove tužitelj plaćanjem naknade za obradu kredita, čija visina ovisi o iznosu odobrenog kredita, podmirio.

9. Ovdje valja ukazati i da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C- 224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi iznio stav da:

„3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.“, pa iako se Direktiva 93/13 ne primjenjuje na konkretan slučaj obzirom je Ugovor o kreditu sklopljen 23. studenoga 2005., to razmišljajući (i) u duhu prava Europske unije proizlazi da je prvostupanjski sud pravilno ocijenio zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti i isplatu osnovanim čime se neosnovanim ukazuje tumačenje po tuženiku ove Direktive izneseno u žalbi.

10. Zbog svega navedenog ovaj sud je stava da se u konkretnom slučaju ne može prihvatiti shvaćanje Suda EU iz odluke na koju se tuženik u žalbi poziva. Ne radi se, naime, o usporedivim činjeničnim situacijama. Ovo jer je u predmetu C-621/17 banka navela niz parametara od kojih se sastoji naknada (iako ne sve) pa je sud EU ocijenio da u smislu čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. nije povrijeđen zahtjev transparentnosti. Međutim, u ovom predmetu tuženik u Ugovoru o kreditu, kojeg je sam sastavio na standardiziranom obrascu, nije naveo niti jedan parametar vezan za visinu i svrhu naknade. Navedeno je samo da se naplaćuje 1,50% od odobrenog kredita i zato tuženik bez osnove tvrdi da se radi o transparentnoj odredbi. Opseg naknade je tužitelju time zaista bila razumljiv, međutim sadržaj novčane obveze i svrha iste, bez specifikacije u ugovoru i bez ikakve informacije za koje to radnje tuženiku treba 1,50% i zašto troškovi obrade rastu u ovisnosti od visine kredita, tužitelju nije pojašnjen. Nije se o tome pregovaralo i takva je novčana obveza tužitelju nametnuta zbog čega je sud prvog stupnja s pravom ocijenio da je nepoštena i ništetna, jer je tuženik postupajući suprotno dobroj vjeri uzrokovao značajnu neravnotežu u ugovornom odnosu stranaka na štetu tužiteljice.

11. Stoga je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je predmetna ugovorna odredba ništetna i da tužitelj ima pravo na restitucijski zahtjev primjenom čl. 1111. ZOO-a sa zateznom kamatom koja teče na način propisan čl. 1115. ZOO-a i u visini određenoj čl. 29. st. 2. toga Zakona.

12. Prema odredbi čl. 323. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, dok je odredbom čl. 1111. st. 1. i 2. ZOO propisano da je stjecatelj, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe a taj prijelaz nema osnove u nekom pravom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, dužan vratiti ju, odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se kod prijelaza imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

12.1. Obveza vraćanja imovine ili nadoknada vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, tako da se pri vraćanju onog što je stečeno bez osnove moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva (čl. 1115. ZOO). Ništetnost potječe od tuženika i tuženik je taj koji je unaprijed sastavio sporne odredbe Ugovora o kreditu sa unaprijed pripremljenim sadržajem slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je tuženik nepošteni stjecatelj te je u smislu odredbi čl. 1111. i čl. 1115. ZOO dužan vratiti, ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

12.2. Tuženik stoga neosnovano osporava tijek zatezne kamate, jer odredba čl. 1115. ZOO ne ostavlja nikakve sumnje od kojeg dana nepošteni stjecatelj mora platiti zateznu kamatu. S obzirom da se ovdje radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je ništetna, a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), pravilno je sud prvog stupnja dosudio tijek zateznih kamata od dana izvršene naplate od stranke tuženika kao nesavjesnog stjecatelja, s obzirom da visina zahtjeva između stranaka nije bila sporna.

13. Neosnovani su i navodi žalbe o zastari utuženog potraživanja i to jer je ništetnost sporne ugovorne odredbe utvrđena tek u ovom postupku slijedom čega nije došlo niti do zastare. Naime takva odluka o zastari utemeljena je na stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom u objedinjenom pravnom shvaćanju na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/22) održanoj 31. siječnja 2022., broj: Su-IV-33/2022 te nije protivna stajalištu Suda EU zauzetom u presudi od 10. lipnja 2021. u predmetu C-609/19 i u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19 BNP Paribas Personal Finance, C- 810/21 Caixabank SA i dr., C-561/21 Banco Santander SA. Ovo jer i prema shvaćanju Suda EU, zastarni rok za povrat neosnovano isplaćenih iznosa na temelju nepoštene odredbe, koji može isteći čak i prije nego što je potrošač mogao saznati za nepoštenost te odredbe, ne može ni u kojem slučaju biti u skladu sa Direktivom 93/13. Slijedom toga, kako je ništetnost predmetne ugovorne odredbe pravomoćno utvrđena donošenje ove drugostupanjske odluke to u vrijeme podnošenja tužbe utuženo potraživanje nije bilo u zastari.

14. Slijedom navedenog prvostupanjska je presuda, glede odluke o glavnoj stvari, potvrđena na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a, bez potrebe odgovaranja na navode žalbe izvan rečenog (čl. 375. st. 1. ZPP-a), pri čemu odlukom kakav je donesena nisu povrijeđena ustavna i konvencijska prava tuženika na koja se ukazuje navodima žalbe (odluka koju tuženik osporava je vrlo jasno i razumljivo obrazložena te njome nije povrijeđeno pravo tuženika na pravično suđenje ni u kojem smislu).

15. Odluka o troškovima postupka potvrđena je na temelju čl. 365. st. 2. u vezi s čl. 380. točka 2. ZPP-a.

16. Trošak žalbe tuženiku nije priznat jer sa žalbom nije uspio (čl. 166. st. 1. i čl. 154. st. 1. ZPP-a).

U Zagrebu 3. veljače 2026.

Predsjednica vijeća:

Ksenija Jakovčević