Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-453/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja tog suda Ksenije Jakovčević, predsjednice vijeća, Jadranke Matić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Lidije Bošnjaković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja GŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Antun Missoni, odvjetnik iz Dubrovnika, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kojeg zastupa punomoćnica Bojana Bogdan, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Matulić & Bilić d.o.o. u Splitu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku, poslovni broj P-706/22 od 20. studenoga 2024., u sjednici vijeća održanoj 3. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Dubrovniku, poslovni broj P-706/22 od 20. studenoga 2024.

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50 kao neosnovana i potvrđuje se rješenje Općinskog suda u Dubrovniku, poslovni broj P-706/22 od 20. studenoga 2024. te se kao neosnovan odbija zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da je ništetna i bez pravnog učinka odredba čl. 1 Ugovora o kreditu br. 9012532090, sklopljenog između stranaka 24. svibnja 2007. sa Sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva i potvrđenog (solemniziranog) kod javnog bilježnika Nikše Viđena iz Dubrovnika, pod posl. br. OU

– 8845/07, koja glasi: “Banka se obvezuje Korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednost od 27.714,55 CHF (slovima: dvadesetsedamtisućasedamstočetrnaest CHF I pedesetpet C) po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita.” (točka I. izreke), naloženo je tuženiku platiti tužitelju 5.087,95 eura sa zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose glavnice od ukupno navedenog na način pobliže određen izrekom te presude (točka II. izreke) i naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.940,75 eura sa zateznim kamatama tekućim od odnošenja prvostupanjske presude do isplate (točka III. izreke).

1.1. Prvostupanjskim rješenjem dopuštena je preinaka tužbenog zahtjeva tužitelja od 24. srpnja 2024.

2. Protiv te presude i rješenja žali se tuženik pozivom na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP). Predlaže da žalbeni sud preinači prvostupanjsku presudu u skladu s navodima žalbe i zahtjeva naknadu troška nastalog podnošenjem žalbe.

3. Žalba nije osnovana.

4. Sud prvog stupnja je, pozivom na čl. 4., čl. 322. i čl. 324. Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov. br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje: ZOO), čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Nar. nov broj 96/03., dalje ZZP/03) , čl. 96. st. 1. i 2. i čl. 99. (Nar. nov broj 79/07 i 125/07., dalje ZZP/07), utvrdio, u bitnom, da je sporna ugovorna odredba (sporni dio citiran je pod točkom 1. ovog drugostupanjskog obrazloženja) ništetna jer se radi o unaprijed formuliranoj odredbi, o kojoj se nije pregovaralo, o odredbi koja je, doduše, lako uočljiva i razumljiva na gramatičkom nivou, ali ne i na način da potrošač stvarno na temelju nje može razumjeti što ugovaranje iste znači, a da ni sam tuženik, u skladu s načelom savjesnost i poštenja, tužitelja nije informirao o stvarnom značenju i rizicima ugovaranja takve odredbe za njegovu obvezu. Smatra da je takva nerazumljivost sporne odredbe uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja i to protivno načelu savjesnosti i poštenja. Ovo jer da tuženiku, kao pravnoj osobi koja se bavi financijskim poslovanjem i koji stoga nedvojbeno zna za rizik odabira švicarskog franka kao valutne klauzule, taj rizik nije mogao ostati nepoznat, a unatoč tome nije na transparentan način sve rizike i posljedice prezentirao tužitelju. Pri tome neravnotežu u pravima i obvezama ocjenjuje značajnom zbog općepoznate činjenice o porastu tečaja švicarskog franka i posljedično tome značajnog porasta visine anuiteta po Ugovoru o kreditu, teret čega je u cijelosti pao na tužitelja.

4.1. Također ističe da zbog svega rečenog, bez obzira što je kredit zatvoren, postoji pravni interes tužitelja voditi ovakav postupak, a neosnovanim smatra i prigovor tuženika postavljen u smislu čl. 326. st 2 ZOO-a, kao i prigovor zastare zahtjeva za isplatu, pozivom na čl. 241. tog Zakona, u vezi sa shvaćanjem sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020.

4.2. S obzirom na navedeno, a na temelju rezultata provedenog vještačenja, prihvaća kao osnovan i zahtjev za isplatu sa zateznom kamatom kako je dosuđena, sve pozivom na čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a.

5. Ispitujući pobijanu presudu ovaj je sud ocijenio da ista nema nedostataka zbog kojih ju se ne bi moglo ispitati u smislu čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP-a, a ocijenjeno i da u postupku pred sudom prvog stupnja nisu počinjene ni druge povrede iz te zakonske odredbe na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u skladu s čl. 365. st. 2. tog Zakona.

6. Ocijenjeno je i da je sud prvog stupnja ocjenu dokaza proveo u skladu s čl. 8. ZPP-a i da stoga nije osnovano isticanje povrede iz čl. 354. st. 1. toga Zakona, kao što se neosnovano navodima žalbe ukazuje na žalbeni razlog iz čl. 353. st. 1. točka 23. ZPP-a.

7. Stoga žalitelju valja odgovoriti da je valutna klauzula zaštitna klauzula koja ima svrhu osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije. Međutim ona nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču, već je kao zaštitna klauzula, koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća. Dakle, ista je sastavni dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja CHF naspram kune na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora – novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja. Stoga nije dovoljno da su odredbe samo gramatički razumljive, već sadržaj odredbe i ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne i prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora, nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka, kao pružatelj usluge, mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti, pa potrošač mora imati stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora. Ovo jer je pravodobna informacija, pružena prije sklapanja ugovora, za potrošača od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe pristupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio, što je sve u konkretnom slučaju izostalo.

8. Pri tome nije sporno da je ugovaranje valutne klauzule, pa i u odnosu na CHF, samo po sebi dopušteno u smislu čl. 22. st.1. ZOO-a, budući je riječ o odredbi koja je dispozitivne naravi. No, iz sadržaja predmetne ugovorne odredbe koja sadrži valutnu klauzulu, proizlazi da je pri izračunavanju mjesečnog anuiteta kredita, tužitelj kao korisnik kredita bio taj koji je u cijelosti snosio rizik promjene tečaja, što prema prosudbi ovog suda ipak nije odraz čl. 22. st.1. ZOO-a. Slijedom toga sud je u takvoj situaciji imao ovlaštenje ocijeniti i utvrditi radi li se ili ne o odredbama koje za posljedicu imaju neravnotežu između prava i obveza stanaka i ta dužnost i pravo suda nisu protivni niti shvaćanjima iz odluka Europskog suda C 81/19 i C 243/20. U konačnici na taj se način izjasnio i Ustavni sud RH u svojoj odluci poslovni broj U-I- 392/2011 od 13. prosinca 2016. (i drugim naknadno donesenim odlukama) rekavši, u bitnome, da je čl. 22. ZOO-a po svojoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obije ugovorne strane određenog pravnog posla.

9. Slijedom toga je, jer i u konkretnom slučaju sporni Ugovor sadrži odredbu kojom je sav rizik tečajnih razlika prebačen na tužitelja kao korisnika kredita, i po ocjeni ovog suda, nedvojbeno da takva odredba unosi značajnu neravnotežu u prava i obveze stranaka i to na štetu tužitelja kao potrošača i korisnika kredita, pa takva ugovorna odredba ne može biti odraz dispozitivnog čl. 22. st.1. ZOO-a te je ništetna zbog prethodno iznesenih razloga, koje pravilno ističe i sud prvog stupnja.

10. Valja odgovoriti i da je točno da je sud svoja utvrđenja o ništetnosti spornih odredbi ugovora temeljio i na utvrđenjima iz presuda donesenih u predmetima radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača i odlukama sudova koje su pobrojane u prvostupanjskoj odluci na osnovi odredbe članka 502.c. ZPP-a. Međutim, sve i da se ta odredba ne primjenjuje, iz pobijane odluke i provedenih dokaza, kako to sud pravilno i utvrđuje, proizlazi da i u odnosu na konkretni ugovor s tužiteljem tuženik ni o jednoj odredbi ugovora pa ni o spornima nije pregovarao pa su u takvoj situaciji, prema shvaćanju ovoga suda, na konkretni slučaj apsolutno primjenjiva shvaćanja o istim spornim pitanjima zauzeta u odlukama donesenim povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa.

11. Osim toga, neosnovani su žalbeni navodi da bi presuda iz postupka kolektivne zaštite na koju se poziva tužitelj mogla biti obvezujuća za prvostupanjski sud samo kada se parnica vodi radi naknade štete, a što ovdje nije slučaj. To iz razloga što pojam naknade štete u smislu čl. 502.c ZPP-a treba tumačiti u smislu uklanjanja posljedica povrede, pa time i prava tražiti vraćanje onog što je stečeno zbog takve povrede, na što upućuje i činjenica da je izmjenama i dopunama ZPP-a iz 2019. (Nar. nvo. br. 70/19.) izmijenjen sadržaj navedene odredbe članka 502.c na način da je sada i izričito propisano da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi i u parnicama radi isplate, slijedom čega je sud prvog stupnja vezan za utvrđenja iz gore navedenih presuda.

11.1. Drugim riječima, navedenu odredbu je potrebno tumačiti teleološki, a ne strogo gramatički. Naime, uzimajući u obzir svrhu unošenja u ZPP čitave glave 32. (Tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) te vodeći računa o tome da su "stjecanje bez osnove" i "naknada štete" kategorije materijalnog prava (obje predstavljaju izvanugovorne obveze i pravne osnove za isplatu), kao i činjenicu da je u glavi 32., zakonskom izmjenom na koju ukazuje žalitelj, izmijenjena samo odredba čl. 502.c ZPP-a dodavanjem iza riječi "naknada štete" riječi "ili isplata", ovaj drugostupanjski sud smatra da bi strogo formalističko tumačenje navedene odredbe bilo neprihvatljivo, slijedom čega ne nalazi da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 502.c ZZP-a (ni u odlukama Vrhovnog suda RH Rev-3142/18, a ni odluci Ustavnog suda RH br. U-III-2233/19, koje se također tiču primjene ove zakonske odredbe, nisu zauzeti stavovi koji bi dovodili u pitanje ovakav stav). Stoga termin "naknada štete" iz odredbe čl. 502.c ZPP-a treba tumačiti u duhu i cilju te odredbe - olakšanju i ubrzanju parničnih postupaka obeštećenja potrošača.

12. Neosnovano je i isticanje da tužitelj nije imao pravni interes za podnošenje tužbe. Pravni interes tužitelja za podnošenje tužbenog zahtjeva na utvrđenje proizlazi iz činjenice da je o osnovanosti tog zahtjeva zavisilo i pravo tužitelja na isplatu po osnovi ništetne odredbe o valuti obveze. Pri tome ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO), osim u izuzetnim slučajevima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni (da je zabrana manjeg značaja i da je ugovor u cijelosti ispunjen) pa stoga nije osnovano niti pozivanje na zabranu manjeg značaja.

13. Također, okolnost da je svoju ugovornu obvezu tužitelj ispunio ne isključuje njegovo pravo da u ovom postupku zatraži od tuženika da mu vrati ono što je stekao, a ne pripada mu. Naime, čl. 19.a st. 3. Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Nar. nov. 102/15.) isključuje primjenu odredbi te glave na kredite u CHF-u koji su do dana stupanja na snagu Zakona bili u potpunosti otplaćeni, ali ta odredba znači da se na otplaćene CHF kredite ne primjenjuje konverzija u eure propisana ZID ZPK-om. Stoga, korisnici CHF kredita koji su svoje kredite u potpunosti otplatili prije 30. rujna 2015. nemaju pravo na naknadnu konverziju ili obeštećenje prema odredbama ZID ZPK-a, ali ta odredba nije od utjecaja na obvezu vraćanja u smislu čl. 1111. ZOO-a u odnosu na kredite koji su otplaćeni i kod kojih nije došlo do konverzije.

14. Neosnovano žalbom tuženik osporava i pravilnost odluke suda prvoga stupnja vezano uz prigovor zastare. Prema obvezujućem pravnom shvaćanju Vrhovnog sud Republike Hrvatske sa sjednice Građanskog odjela br. Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022., a vezano uz shvaćanje Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO/05 (članak 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. To znači da kada ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača da tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Stoga, kako je presuda po tužbi radi zaštite kolektivnih interesa u odnosu na valutnu klauzulu postala pravomoćna 14. lipnja 2018., a tužba je u ovom predmetu podnesena je 07. listopada 2022., to neosnovano žalitelj ustraje na prigovoru zastare u odnosu na zahtjev za isplatu po osnovi ništetne odredbe o valuti obveze (čl. 225. ZOO).

15. Valja reći i da su točni navodi žalbe da je presudom Suda EU u predmetu C- 567/20 (5. svibnja 2022.) rečeno da se Direktiva vijeća 93/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ne primjenjuje na ugovore sklopljene prije pristupanja Hrvatske EU, čak i ako su ti ugovori naknadno konvertirani sukladno hrvatskom Zakonu o konverziji. Međutim, iako se sud poziva i na tu Direktivu, pitanje nepoštenosti ugovornih odredbi kakva je predmetna, ispitano je kroz odredbe materijalnog prava RH, koji u sadržajnom smislu odgovaraju shvaćanjima iz te Direktiva, pa pozivanje suda na istu u konačnici nije dovelo do pogrešne primjene materijalnog prava.

16. Nadalje, prema odredbi čl. 323. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, dok je odredbom čl. 1111. st. 1. i 2. ZOO propisano da je stjecatelj, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe a taj prijelaz nema osnove u nekom pravom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, dužan vratiti ju, odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se kod prijelaza imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

16.1. Obveza vraćanja imovine ili nadoknada vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, tako da se pri vraćanju onog što je stečeno bez osnove moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva (čl. 1115. ZOO). Ništetnost potječe od tuženika i tuženik je taj koji je unaprijed sastavio sporne odredbe Ugovora o kreditu sa unaprijed pripremljenim sadržajem slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je tuženik nepošteni stjecatelj te je u smislu odredbi čl. 1111. i čl. 1115. ZOO dužan vratiti, ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

16.2. Tuženik stoga neosnovano osporava tijek zatezne kamate jer odredba čl. 1115. ZOO ne ostavlja nikakve sumnje od kojeg dana nepošteni stjecatelj mora platiti zateznu kamatu. S obzirom da se ovdje radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su ništetne, a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), pravilno sud prvog stupnja dosudio tijek zateznih kamata od dana izvršenih uplata od tuženika kao nesavjesnog stjecatelja, s obzirom da visina zahtjeva između stranaka nije bila sporna.

17. Slijedom rečenog je sud prvog stupnja pravilnom primjenom prava na koje se pozvao zakonito odlučio kao pod točkama I. i III. izreke pobijane odluke (čl. 368. st. 1. ZPP-a).

18. Odluka o troškovima postupka, sadržana pod točkom III. presude, potvrđena je na temelju čl. 365. st. 2. i čl. 380. točka 2. ZPP-a.

19. Valja se još ovdje reći, glede povrede iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 190. st. 1. i 2. ZPP-a, da je nakon provedenog vještačenja tužba preinačena na način da se konačno preciziranim tužbenim zahtjevom traži više od onoga što je traženo u tužbenom zahtjevu postavljenom u tužbi. Međutim, i prema shvaćanju ovoga suda, odluka kojom se takva preinaka dopušta je zakonita te ni u tom smislu nije osnovano pozivanje na povredu iz čl. 354. st. 1. ZPP-a.

20. Nije, naime, sporno, kako to pravilno navodi tuženik, da se tužbu može preinačiti do zaključenja prethodnog postupka (čl. 190. st. 1. ZPP-a), a da je do preinake tužbe, u smislu čl. 191. st. 1. ZPP-a, došlo nakon te faze postupka. Međutim, čl. 190. st. 2. ZPP-a koji se primjenjuje u ovom predmetu bilo je propisano da je nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe potreban je pristanak tuženika; ali da i kada se tuženik protivi, da sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama. Dakle, st. 2. preinaku sagledava šire i ne ograničava preinaku striktno na period prije zaključenja prethodnog postupka već propisuje iznimke vezano uz preinaku tužbe nakon dostave tužbe na odgovor na način da se za takvu preinaku traži ili pristanak tuženika ili pak da je preinaka svrhovita pa da ju sud stoga dopušta. U vezi s time ovaj sud, kao i sud prvoga stupnja, smatra da je svrhovito i u skladu s pravom na pravično suđenje, koje podrazumijeva da se strankama mora omogućiti da se kroz presudu njihovi odnosi konačno i pravično razriješe, da se dopusti preinaka, zbog čega navode žalbe u ovom dijelu ocjenjuje neosnovanima. Naime, tužitelj u trenutku podnošenja tužbe nije imao stručna znanja potrebna za pravilno određivanje visine tužbenog zahtjeva, pa bi nedopuštanje preinake i nametnulo ograničenje prava na pristup sudu i pravično suđenje zajamčeno odredbom članka 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Nar. nov., Međunarodni ugovori 18/97., 6/99., 8/99., 14/02., 1/06.).

21 Slijedom toga potvrđeno je i prvostupanjsko rješenje na temelju čl. 380. točka 2. ZPP-a.

22. Trošak žalbe tuženiku nije priznat jer sa žalbom nije uspio (čl. 154. st. 1. i čl. 166. st. 1. ZPP-a).

U Zagrebu 3. veljače 2026.

Predsjednica vijeća:

Ksenija Jakovčević