Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-4924/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Marijana Vugića predsjednika vijeća, Renate Đaković Vranković članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Jadranke Travaš članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ČK, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćniku Mislavu Karlovcu, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska Avenija 6, zastupanog po Hrvoju Matiću, odvjetniku u Zagrebu, radi ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 3173/2022-24 od 23. srpnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 3. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Addiko bank d.d. kao neosnovana i potvrđuje se Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3173/2022-24 od 23. srpnja 2024.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu zatraženih troškova nastalih u povodu podnesenog pravnog lijeka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

- u točki I. izreke utvrđen je ništetnim i bez pravnog učinka dijelovi odredaba članka 3. i 6. kojima je ugovorena glavnica i plaćanje anuiteta vezano za švicarski franak (valutna klauzula) sadržane u Ugovoru o kreditu broj: 116-223/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 28. prosinca 2004. godine, solemniziran od javnog bilježnika Gordana Frković-Ljubica Jožinec, Samobor, Trg kralja Tomislava 13/I, pod brojem OU- 1948/2004 dana 31. prosinca 2004. godine, sklopljenog između tužiteljice RK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita te tuženika ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, (ranije Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., Zagreb, Koturaška 47), kao banke, i PK iz [adresa], kao sudužnika i založnog dužnika

- u točki II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici na ime stjecanja bez osnova zbog preplaćene valutne klauzule iznos od 16.073,93 eura sa pripadajućom zateznom kamatom tekućom od plaćanja svakog pojedinog iznosa do isplate,

- u točki III. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 4.029,87 EUR sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, tekućim od dana 23. srpnja 2024. pa sve do isplate,

- u točki IV. izreke odbijen je zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u cijelosti.

2. Protiv ove presude žalbu je podnio tuženik zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti prvostupanjsku presudu i odbiti tužbeni zahtjev te naložiti tužitelju da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka, podredno predlaže istu ukinuti i predmet vratiti na ponovno odlučivanje. Potražuje naknadu troška za sastav žalbe u iznosu od ukupno 406,92 eura.

3. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje djelomične ništetnosti Ugovora o kreditu koji su tužiteljica i prednik tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank sklopili 28. prosinca 2004. kao i zahtjev za isplatu iznosa od 16.073,93 eura na ime razlike tečaja valute CHF u odnosu na dan zaključenja ugovora o kreditu i isplaćenih iznosa, sve s pripadajućim zateznim kamatama na svaki pojedini mjesečni iznos kako je to navedeno u izreci pobijane presude.

4. Prvostupanjski sud je postupku koji je prethodio ovom žalbenom postupku u bitnome utvrdio:

- da je tužiteljici odobren stambeni krediti u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 151.600,00 CHF, koji je tužiteljica u cijelosti otplatila,

- da tuženik nije dokazao da je informirao tužiteljicu o specifičnim rizicima koje nosi valuta CHF,

5. Na temelju navedenih utvrđenja prvostupanjski sud je, pozivajući se na pravna shvaćanja izražena u odlukama Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i broj Pž-6621/2017 od 14. lipnja 2018., ocijenio da se o ugovornim odredbama o promjeni stope ugovorene kamate i kojima je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz švicarski franak, nije pojedinačno pregovaralo niti je tuženik prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora informirao tužitelja o egzaktnim parametrima i metodi izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, slijedom čega su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetne, te je pozivom na odredbe čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO) i čl. 1111. ZOO te čl. 1115. ZOO kao i odredbe čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 155/23, 146/25 – dalje: ZPP) i čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03 – dalje: ZZP/03), prihvatio tužbeni zahtjev.

5.1. Pri tome je prvostupanjski sud je otklonio kao neosnovan tuženikov prigovor zastare uz obrazloženje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO, i da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva iznova ponovno počinje teći od trenutka pravomoćnosti presude u predmetu Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., pa da je tužba od 1. lipnja 2022. podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka iz čl. 225. ZOO.

6. Prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

7. Žalba tuženika je neosnovana.

8. Ispitujući prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu i rješenje u okviru razloga navedenih u žalbi, kao i po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju povredu odredaba parničnog postupka na koju pazi po službenoj dužnosti.

9. Neosnovano tuženik u žalbi sadržajno ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, jer prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude je razumljiva, ne proturječi samoj sebi niti razlozima presude, navedeni su jasni razlozi o odlučnim činjenicama za presuđenje, te ne postoji proturječnost između onog a što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

10. U odnosu na sadržaj žalbe tuženika, valja reći da je za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari mjerodavno:

- da je pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđena navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu kojim se utvrđuje da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 1. srpnja 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorima o potrošačkom kreditiranju - Ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima,

- da je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. odbijena kao neosnovana revizija 1. -8. tuženih banaka i potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 u dijelu u koje je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

11. Postupanje tuženika po pitanju valutne klauzule unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite, riješeno na način da je utvrđeno kako tuženik nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, s obzirom na to da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik, kao i dodatni rizik specifičan za CHF, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike.

11.1. Naime, odredba čl. 502.c ZPP propisuje direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi. Drugačije postupanje bilo bi nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, a osim toga, bilo bi i u suprotnosti s navedenim odredbama ZPP (Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.). Stoga je sud u kojem pojedini potrošač ostvaruje svoja prava, temeljem odredbe čl. 502.c ZPP, vezan za postojanje povrede propisa zaštite potrošača, a slijedom toga i obvezan primijeniti već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu, s obzirom na to da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (" Narodne novine ", broj: 41/14, 110/15, 14/19 i 19/22), u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno, a kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP, i kako se o tome izjasnio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci br. Rev- 3142/2018 od 19. ožujka 2019.

11.2. Dakle, u navedenom kolektivnom sporu odlučeno je o nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF jer je ocijenjeno da su tužene banke, tako i tuženik, imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u CHF, a iz dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredbi kojima se glavnica veže uz valutu CHF, te informirano odlučiti o sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama.

12. Kako je predmetnim dijelom spornog Ugovora o kreditu valutna klauzula, sadržajno, izražena na identičan način kao i u naprijed navedenim odlukama u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, a da u ovom postupku ne postoje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženika prilikom ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule između stranaka bilo drugačije od utvrđenog u tom sudskom postupku, sud prvog stupnja je pravilno zaključio da su predmetne ugovorne odredbe u tom dijelu suprotne načelu savjesnosti i poštenja kojeg su se dužni pridržavati svi sudionici u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa i da su kao takve protivne odredbama ZZP koje su bile na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, kao i odredbama ZOO, slijedom čega su u takvim okolnostima te odredbe Ugovora o kreditu, protivno žalbenim navodima tuženika, u tom dijelu – ništetne.

13. Neosnovano tuženik ustraje u žalbi u osporavanju tužiteljevog statusa potrošača ukazujući da je tužiteljica po struci diplomirani ekonomist, jer je prema odredbi čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhu koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

13.1. Prema sadržaju Ugovora o kreditu tužiteljica je isti zaključila kao fizička osoba radi kupnje stana i nema nigdje podataka da bi kredit bio namijenjen bilo kakvoj poduzetničkoj djelatnosti, pri čemu i tužiteljica u svom iskazu navodi da nije bila vlasnica obrta ili tvrtke, pa je stoga navedeni prigovor tuženika pravilno ocijenjen neosnovanim.

14. U odnosu na prigovor tuženika vezano uz visinu potraživanja s osnove razlike nastale zbog ugovorene valutne klauzule, valja navesti da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio visinu tog zahtjeva na temelju provedenog financijskog vještačenja po vještaku Darku Prpiću, a koja se sastoji od utvrđene ukupne razlike u uplatama anuiteta kredita s obzirom na nedvojbeno povećanje tečaja CHF u odnosu na kunu, pa pretplata ukupne razlike između ugovorenih i plaćenih anuiteta koja se odnosi na tečajnu razliku i iznosi 3.163,41 euro, koliko tužitelj i potražuje konačno postavljenim tuženim zahtjevom.

14.1. Prvostupanjski sud je dao jasne i valjane razloge radi kojih je prihvatio nalaz i mišljenje financijskog vještaka, a koje razloge prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Iz spisa proizlazi da se sudski vještak očitovao pisano i usmeno na prigovore tuženika na način da je nalaz i mišljenje dao sukladno zadatku suda na temelju vjerodostojne dokumentacije koja mu je bila na raspolaganju, pri čemu je vještak u ovom postupku iskazao razlike samo po osnovi tečajne razlike, zbog čega su neosnovani žalbeni navodi koje tuženik ponavlja u vezi metode izračuna pretplate s osnove valutne klauzule stavljajući taj izračun u kontekst izračuna razlike s osnove promjene kamatne stope jer se radi o dvije različite metode izračuna u vezi razlike na ime preplaćenih kamata odnosno preplaćene razlike s osnova valutne klauzule.

15. U odnosu na prigovor zastare tuženik ispušta iz vida da prema Objedinjenom pravnom shvaćanju sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. koje prihvaća i ovaj sud, ako je ništetnost ustanovljena već u postupku zaštite potrošača, a što je slučaj u ovoj pravnoj stvari tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

15.1. Stoga, imajući u vidu navedeno time da je ništetnost ugovorne odredbe u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu utvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., a kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 1. listopada 2021., to je sud prvog stupnja pravilno odbio prigovor zastare jer je tužba podnijeta unutar zastarnog roka od 5 godina iz čl. 225. ZOO.

16. Ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc) a prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka je ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora.

16.1. Kako je tuženik sastavio predmetni Ugovor o kreditu i isključivo on predložio prema unaprijed pripremljenom sadržaju taj Ugovor, to je tuženik nepošteni te u smislu odredbi čl. 1111. ZOO i čl. 1115. ZOO mora vratiti, ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja pa do isplate.

16.2. Naime, tuženik je nepošteni stjecatelj jer je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora, kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara što je sve imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je također postupljeno suprotno odredbama tada važećeg ZZP i odredbama ZOO, slijedom čega su suprotni žalbeni navodi tuženika neosnovani.

17. Suprotno žalbenim navodima pravilno je prvostupanjski sud odmjerio troškove postupka primjenom tada važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje: Tarifa) i primijenio vrijednost boda prema izmijenjenom Tbr. 50, jer je Tbr. 48/3 Tarife propisano da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, zbog čega su žalbeni navodi u tom dijelu neosnovani.

18. Slijedom navedenog valjalo je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženika i potvrditi prvostupanjsku presudu.

19. Zahtjev tuženika za naknadu troškova za sastav žalbe u zatraženom iznosu odbijen je na temelju odredbe čl. 166. st. 1. ZPP u svezi odredbe čl. 154. st. 1. ZPP.

U Zagrebu, 3. veljače 2026.

Predsjednik vijeća:

Marijan Vugić