Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-149/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Josipa Grubišića kao predsjednika vijeća, Sabine Dugonjić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Vedrana Medakovića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ZZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Zoranu Kosanoviću, odvjetniku iz Kutine, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnici Maji Čuljak, odvjetnici iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Kutini, poslovni broj P-194/2025-23 od 24. studenog 2025., na sjednici vijeća održanoj dana 3. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Kutini, poslovni broj P-194/2025-23 od 24. studenog 2025.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke utvrđeno je da je ništetna odredba članka 11.3 Ugovora o kreditu broj 9012330800 koji su 12.3.2007. sklopili tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor u dijelu u kojem se korisnik kredita obvezuje prilikom prvog korištenja kredita platiti Banci za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% (jedno cijelih pedeset posto) od iznosa kredita i naknadu za osiguranje kredita u visini od 2,00% (dva cijelih posto) sukladno Odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila. Pod točkom II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 247,63 € sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 13. ožujka 2007. do isplate, dok je pod točkom III. izreke naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 490,60 €, zajedno sa zakonskom zateznom tekućom od 24. studenog 2025. do isplate.

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. toč. 1.-3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), te predlaže pobijanu presudu preinačiti na način da se odbije tužbeni zahtjev odnosno podredno ukinuti i predmet vratiti na ponovno odlučivanje uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Žalba nije osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje djelomične ništetnosti ugovora o kreditu broj 9012330800 od 12. ožujka 2007. u dijelu u kojem je među strankama u točci 11.3. tog ugovora ugovorena obveza tužiteljice na plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% od iznosa kredita i naknade za osiguranje kredita u visini od 2% te zahtjev za povrat iznosa plaćenih na temelju tih nepoštenih ugovornih odredbi.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti one koje žalitelj ističe u žalbi. Naime, sud prvog stupnja u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, kao što niti ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika. Ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, slijedom čega nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju povredu ukazuje tuženik u žalbi.

6. Isto tako neosnovani su žalbeni navodi da je prigovoreno statusu potrošača o kojem elementu nema niti jedan dio obrazloženja u samoj presudi, budući da iz obrazloženja pobijane odluke proizlazi da je prvostupanjski sud utvrdio da da tuženik neosnovano prigovara svojstvu potrošača tužiteljice jer je predmetni ugovor o kreditu sklopila tužiteljica kao fizička osoba te je kredit podignut radi kupnje osobnog vozila, iako u konkretnom slučaju se tužiteljica ne poziva na pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu. Isto tako, nisu osnovani ni žalbeni navodi o zastari novčanog potraživanja pa da bi deklaratorni zahtjev radi pomanjkanja interesa tužitelja trebalo odbaciti jer tužiteljica nije izgubila pravni interes za utvrđenje pojedinih odredbi Ugovora o kreditu ništetnim s obzirom da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od trenutka sklapanja pravnog posla.

7. Također, sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP) valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, time da u svojoj žalbi tuženik navodi neodlučne činjenice prema kojima bi činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno, a svode se zapravo na ocjenu provedenih dokaza od strane žalitelja odnosno njegovog viđenja predmetne pravne situacije, a isto tako djelomično u žalbi tuženik lamentira i da je ugovaranje valutne klauzule dopušteno te se nikako ne može ugovorni odnos u koji su stranke stupile svojom voljom mijenjati, a što uopće nije predmet ovog spora.

8. Tijekom prvostupanjskog postupka je utvrđeno:

- da su tužiteljica i tuženik zaključili Ugovor o kreditu broj 9012330800 od 12. ožujka 2007. za kupnju vozila prema kojem je tuženik kao kreditor tužiteljici kao korisniku kredita stavio na raspolaganje kredit s valutnom klauzulom CHF u iznosu od 27.312,70 CHF na rok otplate od 84 mjeseci;

- da iz odredbe čl. 11. 3. navedenog ugovora proizlazi da su stranke ugovorile da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% od iznosa kredita i naknadu za osiguranje kredita u visini od 2% sukladno odluci banke o kreditiranju građana za kupnju;

- da iz iskaza tužiteljice proizlazi da je u banci potpisala već gotovi sastavljeni ugovor tako da nije mogla pregovarati o pojedinim stavkama i nije joj ništa posebno pojašnjavano niti u vezi naknade za obradu kreditnog zahtjeva niti u vezi naknade za osiguranje kredita. Zatim, proizlazi da je potpisala ugovor i prije toga ga je pročitala te nije imala nikakvih nejasnoća. Isto tako, u dopunskom iskazu tužiteljica je navela da nije ni na koji način mogla promijeniti ništa u predmetnom ugovoru.

9. Temeljem takvih utvrđenja prvostupanjski sud je utvrdio da je tužitelj izvršio predmetnu ugovornu obvezu prema tipskom ugovoru koji je sastavio tuženik i dao tužitelju na potpis, a bez da je tužitelj na bilo koji način bio upoznat od čega se pojedinačno sastoji ova naknada. Naime, ocjenom dokaza, prvostupanjski sud je utvrdio da tužitelj nije bio informiran na što se konkretno ta naknada za obradu kredita odnosi, te o naknadi nije mogao pregovarati, a nije bio niti informiran o krajnjoj svrsi navedene naknade i o kojim se stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, te zašto istu mora platiti. Isto tako, prvostupanjski sud utvrđuje da navedena odredba nije bila razumljiva jer nije sadržavala parametre za određivanje njezine visine, a isto tako iz iskaza tužitelja proizlazi da je Ugovor bio unaprijed sastavljen i da je u njemu bila određena naknada o kojoj se nije moglo pregovarati dok je tuženik trebao tužitelju obrazložiti koja je svrha i što čini naknada, te mu dati parametre za njihov izračun, te se na taj način uvjeriti da bi tužitelj pristao na navedenu odredbu i da je bilo pojedinačnih pregovora. Prema tome, na tuženiku je teret dokaza da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade, ali tuženik to tijekom postupka nije dokazao, a iz iskaza tužitelja proizlazi da nije progovarao o navedenoj odredbi o naknadi za obradu kredita, niti mu je ponuđeno da pregovara.

10. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud je utvrdio da upravo iz iskaza tužiteljice proizlazi da nije imala nikakvog utjecaja na sadržaj ugovornih odredbi i da se sa tužiteljicom nije uopće pregovaralo o pojedinim ugovornim odredbama odnosno da ona nije mogla pregovarati o uvjetima kreditiranja, pa tako niti o predmetnoj naknadi za obradu kredita i za osiguranje kredita. Isto tako, prvostupanjski sud zaključuje da tuženik neosnovano prigovara svojstvu potrošača tužiteljice jer je predmetni ugovor o kreditu sklopila tužiteljica kao fizička osoba te je kredit podignut radi kupnje osobnog vozila. Fizička osoba koja sklapa ugovor o kreditu sa bankom ima status potrošača, a ukoliko banka tvrdi drugačije mora tu tvrdnju dokazati, tako da zaključuje da tuženik nije dokazao svoju tvrdnju već samo paušalno ističe navedeni prigovor.

11. Slijedom svega navedenog, prvostupanjski sud je zaključio da postupanje tuženika u odnosu na ugovaranje jednokratne naknadu za obradu kredita nije bilo nužno potrebno i dopušteno i da se radi o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i ista suprotno načelu savjesnosti i poštenja tako da uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao ugovorne strane. Naime, ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i o naknadi za osiguranje kredita sadržana u članku 11.3 je neodređena i nepoštena, o njoj se nije pregovaralo niti se je moglo pregovarati jer je ista sastavljena unaprijed u tipskom ugovoru odnosno radi se o standardnoj ugovornoj odredbi koju je unaprijed formulirao tuženik. Odredba je neodređena jer se njom uopće ne navodi od čega se sastoji predmetna naknada i zbog čega se ona naplaćuje upravo u visini 1,50% od iznosa kredita, te u visini od 2,00%, a tuženik nije dokazao opravdanost ugovaranja tzv. ulazne naknade u postotku od odobrenog kredita. Prema tome, prvostupanjski sud zaključuje da odredba Ugovora o kreditu o naknadi za obradu kredita je ništetna jer se radi o unaprijed formuliranoj odredbi Ugovora o kreditu na sadržaj koje odredbe tužiteljica nije imala utjecaj i jer se o istoj sa tužiteljicom nije pregovaralo, uz što tuženik nije tužiteljici niti objasnio kako je ista utvrđena i zašto je utvrđena u navedenom postotku, a isto tako tuženik u predmetnom Ugovoru nije naveo niti jedan parametar vezan za visinu i svrhu ove naknade tako da je opseg naknade tužiteljici bio razumljiv, ali joj nije bilo pojašnjen sadržaj te novčane obveze i svrha iste odnosno tuženik je istu naplatio bez specifikacije u ugovoru i bez ikakve informacije za koje se to radnje tuženika treba platiti naknada u visini od 1,50% od iznosa kredita i zašto uopće troškovi obrade rastu u ovisnosti od visine kredita. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud je zaključio da se o takvoj odredbi nije pregovaralo i takva je novčana obveza tužiteljici nametnuta, slijedom čega odlučuje kao pod točkom I. izreke.

12. Nadalje, budući da je predmetna odredba Ugovora o kreditu ništetna ta odredba među strankama ne može se primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorene odredbe, slijedom čega je sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21. i 114/22. - dalje: ZOO), tuženik dužan tužitelju vratiti ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom, slijedom čega prvostupanjski sud odlučuje kao pod točkom II. izreke pobijane presude.

13. Takva utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud jer iz izvedenih dokaza proizlazi da stranke oko naknade za obradu kredita nisu pregovarale jer je u pitanju unaprijed formulirana odredba Ugovora o kreditu (čl. 11. 3. Ugovora), te tužiteljica nije imala utjecaj na sadržaj te odredbe Ugovora, kako to jasno proizlazi iz njezinog iskaza.

14. Naime, sukladno odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03 - dalje: ZZP/03), na tuženiku je bio teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade kao i o naknadi za osiguranje kredita, dok tuženik ne samo da nije navedeno dokazao već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužiteljica obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% od iznosa kredita i naknadu za osiguranje kredita u visini od 2,00%, sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila te se radi o odredbi Ugovora koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a to znači da je nepoštena odredba čl. 11. st. 3. Ugovora o kreditu, u smislu odredbe čl. 81. ZZP/03, te ništetna u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03.

15. Kako iz iskaza tužiteljice proizlazi da nije mogla pregovarati s bankom o visini te naknade za obradu kredita niti naknadi za osiguranje kredita, a niti ne proizlazi da joj je itko objasnio od čega se sastoji ta ulazna naknada, tj. na što se odnosi, a platila ju je od odobrenog kredita i to prilikom isplate samog kredita te nije mogla pregovarati niti išta mijenjati u vezi te odredbe, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da tužiteljica kao potrošač nije bila u mogućnosti pregovarati sa tuženikom u svezi naknade za obradu kredita.

16. Isto tako, Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

17. Prema tome, suprotno žalbenim navodima pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da tužiteljica kao potrošač nije bila u mogućnosti pregovarati sa tuženikom u svezi naknade za obradu kredita. Naime, tužiteljici je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbe ugovora kako bi mogla predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužiteljica nije bila u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa. Isto tako, tuženik nije dokazao koji stvarni troškovi su obuhvaćeni predmetnom naknadom što, imajući u vidu i sve okolnosti slučaja, uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice.

18. Dakle, u smislu odredbe čl. 81. ZZP, o odredbi čl. 11. st. 3. Ugovora o kreditu koja se odnosi na obvezu plaćanja naknade za obradu kredita i naknadu za osiguranje kredita, nije se pojedinačno pregovaralo i nije jasno i nedvosmisleno tužiteljici kao potrošaču prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade, (konkretne usluge, troškovi i dr.), a niti je tužiteljica mogla utjecati kao i išta promijeniti u predmetnom ugovoru.

19. Odlukom Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-620/17, ECLI:EU:C:2019:820, odlučeno je: 1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

20. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 78/12).

21. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega pri čemu to ne traži nužno da u ugovoru o kreditu specificirano treba navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita. Međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga.

22. Iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da je tužiteljica informirana o obvezi plaćanja predmetne naknade ali nije bila informirana o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih), kao niti razlozima ugovaranja naknade za osiguranje. Dakle, imala je informaciju o obvezi plaćanja predmetne naknade i mogla razumno izvesti zaključak o njenoj visini (jer je određena u postotku od iznosa kredita), ali ne i njenoj krajnjoj svrsi (tuženik nije niti tvrdio da je tužiteljica s time upoznata, a niti je na tu okolnost predlagao izvođenje dokaza).

23. Stoga, kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li, imajući u vidu da je već ponuđenim ugovorom bilo obuhvaćena i sporna odredba, tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatiti takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu.

24. Iz okolnosti predmetnog spisa da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije ni moglo pregovarati, slijedom čega je zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa, tako da je neodlučno da navedeni iznos naknade predstavlja 1,50% zaprimljenog iznosa od strane tužitelja, te iznos od 2,00% koji su neznatni u odnosu na ukupnu isplatu koju je primila tužiteljica, budući da tužiteljica nije imala utjecaj na ugovaranje navedenih odredbi.

25. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita te naknade za osiguranje, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade) pri čemu iz navoda tužiteljice tijekom postupka proizlazi da je morala platiti naknadu za obradu kredita tj. ulaznu naknadu i nije mogla pregovarati s bankom o visini te naknade, slijedom čega proizlazi da bez predmetne naknade za obradu kredita i osiguranje nije bilo moguće sklopiti ugovor.

26. Slijedom navedenog, imajući u vidu da je tužiteljica kao potrošač pri sklapanju ugovora bila ograničena uvjetima iz ponude banke, može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužiteljica kao potrošač nije imala objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu kredita i osiguranje, niti oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

27. Pri tome sama činjenica da je trošak obrade kredita, naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnicima kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita, slijedom čega su žalbeni navodi u tom smislu neosnovani.

28. Valja još dodati da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 1201/17) od 12. listopada 2017. propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite ("Narodne novine" broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, slijedom čega su suprotni žalbeni navodi neosnovani.

29. U odnosu na žalbene navode da se prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude pogrešno pozvao na odredbe Direktive 93/13 EEZ, žalitelju valja reći da što se tiče Direktiva Vijeća Europskih zajednica, da se pojedine direktive ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu već je iste potrebno implementirati, pri čemu proizlazi da u vrijeme kada je sklopljen predmetni Ugovor o kreditu, Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije. Međutim, Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednica, a sve u svrhu da europsko pravo budu djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti. Navedena Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštenim odredbama), implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 78/12), slijedom čega su žalbeni navodi u tom smislu neosnovani.

30. Isto tako, suprotno navodima žalbe, pravilno je sud prvog stupnja ocijenio neosnovanim prigovor zastare. Naime, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare je na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak Broj: Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 25/13, 78/15, 29/18 i 126/21 - dalje: ZOO) kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa je prvostupanjski sud pravilno ocijenio prigovor zastare neosnovanim, i to kako u odnosu na glavnicu, tako i kamate koje zastarijevaju tek zastarom glavnog potraživanja.

31. Pitanje tijeka zakonske zatezne kamate također sud prvog stupnja utvrđuje sukladno odredbi čl. 1115. ZOO. Naime, kako je pravilno utvrđeno da je tuženik povrijedio interese i prava tužiteljice, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštene ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužitelju, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi čl. 1115. ZOO tužiteljica ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade.

32. Naime, žalbeni navodi glede ništetnih odredbi ugovora te činjenice da je tužiteljica bila upoznata sa visinom naknade za obradu kreditu nisu osnovani i ne dovode u sumnju odluku suda prvog stupnja, jer tužiteljici kao potrošaču onemogućeno je pregovaranje o visini iste, o čemu se izjasnio i Vrhovni sud RH na sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 5. studenog 2020., a isto tako žalbeni navodi tuženika glede dospjelosti novčane obveze, pa time i tijeka zakonske zatezne kamate razriješeni su odlukom Vrhovnog suda RH Revd-1294/21 gdje je naznačeno da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Početak tijeka zateznih kamata ovisi stoga o savjesnosti stjecatelja što se procjenjuje prema okolnostima svakog konkretnog slučaja. Kako je sud prvog stupnja prema mišljenju ovog suda pravilno utvrdio tijek zakonske zatezne kamate tj. pitanje nepoštenog stjecanja, to su suprotni navodi žalitelja neosnovani.

33. Odluka o parničnom trošku donesena je pravilnom primjenom odredbi čl. 154. stavka 1. i 155. ZPP-a te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", br. 138/23 - dalje: OT), dok tuženiku pravilno nije dosuđen trošak postupka kao niti troškovi žalbenog postupka i plaćene pristojbe jer je izgubio spor u cijelosti.

34. Osnovano tuženik navodi da kad se pored kondemnatornog tužbenog zahtjeva postavlja i deklaratorni koji predstavlja pravnu osnovu kondemnatornog zahtjeva, kao vrijednost predmeta spora treba uzeti samo vrijednost kondemnatornog tužbenog zahtjeva odnosno vrijednost od 247,63 € kao vrijednost predmeta spora po kojoj vrijednosti predmeta spora je pojedina radnja 25 bodova, a kako je pravilno prvostupanjski sud i računao parnični trošak, slijedom čega su žalbeni navodi u tom smislu neosnovani.

35. Slijedom svega navedenog, žalbu tuženika valjalo je odbiti kao neosnovanu temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP i potvrditi prvostupanjsku presudu te odlučiti kao u izreci presude pod točkom I.

36. Zahtjev tuženika za naknadom troška sastava žalbe nije osnovan jer sa žalbom nije uspio te je stoga valjalo, sukladno odredbama čl. 154. st. 1. i 166. st. 1. ZPP, odlučiti kao pod toč. II. izreke.

U Zagrebu 3. veljače 2026.

Predsjednik vijeća:

Josip Grubišić