Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-3518/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Iris Gović Penić, predsjednice vijeća, Sanje Joka Umićević, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Ines Kovačević, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŽR, Prgomet, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Jasminki Franić, odvjetnici u Splitu, protiv tuženika Generali osiguranje d.d., Zagreb, Slavonska avenija 1b, OIB: 10840749604, zastupanog po punomoćniku Jošku Mikuliću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Ljubičić & Vrdoljak d.o.o. iz Splita, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-31/2020-52 od 11. travnja 2025., na sjednici vijeća održanoj dana 3. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja ŽR kao djelomično neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-31/2020-52 od 11. travnja 2025. u točki I. izreke u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev u iznosu od 5.831,17 EUR, zajedno sa zateznom kamatom.

II. Preinačava se presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-31/2020- 52 od 11. travnja 2025. u točki II. izreke (odluka o troškovima parničnog postupka) te se odlučuje:

1. Nalaže se tuženiku Generali osiguranje d.d., Zagreb, Slavonska avenija 1b, OIB: 10840749604, nadoknaditi tužitelju ŽR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak parničnog postupka u iznosu od 1.457,89 EUR, zajedno sa zateznom kamatom tekućom od dana 3. veljače 2026. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

2. Odbija se zahtjev tužitelja ŽR za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 2.842,11 EUR.

III. Odbija se zahtjev tužitelja ŽR za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"l Nalaže se tuženiku Generali osiguranje d.d., OIB: 10840749604, u roku od 15 dana, isplatiti tužitelju ŽR, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 5.836,45 eura sa zateznim kamatama koje teku iznos od:

-iznos od 243,61 eura počev od 10.06.2017.g. do isplate

-iznos od 466,07 eura počev od 10.07.2017.g. do isplate

-iznos od 466,07 eura počev od 10.08.2017.g. do isplate

-.iznos od 466,07 eura počev od 10.09.2017.g. do isplate

-iznos od 466,07 eura počev od 10.10.2017.g. do isplate

-iznos od 466,07 eura počev od 10.11.2017.g. do isplate

-.iznos od 466,07 eura počev od 10.12.2017.g. do isplate

-iznos od 466,07 eura počev od 10.01.2018.g. do isplate

-iznos od 466,07 eura počev od 10.02.2018.g. do isplate

-iznos od 466,07 eura počev od 10.03.2018.g. do isplate

-iznos od 466,07 eura počev od 10.04.2018.g. do isplate

-iznos od 466,07 eura počev od 10.05.2018.g. do isplate

-iznos od 466,07 eura počev od 10.06.2018.g. do isplate,

po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a u razdoblju od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok se u preostalom dijelu preko dosuđenog iznosa od 5.836,45 eura do iznosa od 11.667,67 eura (za iznos od 5.831,17 eura) zajedno sa zateznim kamatama, tužbeni zahtjev valjalo odbiti kao neosnovan

II Svaka stranka snosi svoje troškove postupka."

2. Protiv točke I. prvostupanjske presude u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev u iznosu od 5.831,17 EUR te protiv točke II. prvostupanjske presude (odluka o troškovima postupka), žalbu podnosi tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, tj. zbog svih zakonskih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, dalje u tekstu: ZPP). Tužitelj ističe kako je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da je on (tužitelj) bio sposoban za rad nakon svibnja 2018. godine. Naime, tužitelj smatra da je vještak medicine rada pogrešno pretpostavio da je tužitelj obavljao samo poslove viličara, već je obavljao i teške fizičke poslove, koji uključuju nošenje teškog tereta do 50 kg. Radi navedenog, tužitelj je predlagao dopunu vještačenja medicine rada, koji prijedlog je prvostupanjski sud neosnovano odbio. Dakle, u postupku je pogrešno utvrđeno da je bolovanje tužitelja, nakon svibnja 2018., bilo neopravdano. Tužitelj pritom ističe da je njegov liječnik obiteljske medicine odredio bolovanje, vodeći računa o težini njegovih ozljeda i zaostalim posljedicama te težini posla koje tužitelj obavlja na svom radnom mjestu. Tužitelj nikako nije mogao utjecati na dužinu trajanja bolovanja koju je odredio njegov obiteljski liječnik. Tužitelj ističe da vještak medicine rada ne može utvrđivati je li duljina trajanja bolovanja ispravno određena, već to samo može odrediti njegov obiteljski liječnik i Povjerenstvo HZZO-a. Naposljetku, opravdanost bolovanja u cjelokupnom utuženom razdoblju potkrjepljuje činjenica da je tužitelj, nakon završetka bolovanja, dobio osobno uvjetovani otkaz zbog zdravstvene nesposobnosti za obavljanje poslova na njegovom radnom mjestu. Nadalje, tužitelj smatra kako mu pripada izgubljena zarada na ime razlike plaće u bruto iznosu, dok je prvostupanjski sud dosudio izgubljenu zaradu na ime razlike plaće u neto iznosu. Što se tiče odluke o troškovima postupka, tužitelj ističe da prvostupanjski sud nije cijenio kvantitativni i kvalitativni uspjeh tužitelja, već isključivo kvantitativni uspjeh, tj. uspjeh s visinom tužbenog zahtjeva. Nadalje, neovisno o uspjehu stranaka u sporu, prvostupanjski sud je trebao dosuditi tužitelju troškove vještačenja, budući da mu ti troškovi pripadaju neovisno o uspjehu. Slijedom navedenog, tužitelj predlaže ukinuti prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, podredno predlaže preinačiti prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu u smislu žalbenih navoda. Potražuje trošak žalbenog postupka.

3. Tuženik nije podnio odgovor na žalbu tužitelja.

4. Žalba tužitelja je neosnovana u pogledu glavne stvari, a osnovana je u pogledu odluke o troškovima postupka.

5. Ispitivanjem prvostupanjske presude u pobijanom dijelu i postupka koji je prethodio njenom donošenju nisu utvrđene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, a na što ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

6. Suprotno žalbenim navodima tužitelja, nije utvrđena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, budući da prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude je razumljiva i ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, a presuda sadrži sve razloge o odlučnim činjenicama.

7. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja, konačno uređen podneskom od 21. siječnja 2021. (list 209-210 spisa), za isplatu iznosa od 11.667,67 EUR, zajedno sa zateznom kamatom tekućom na pojedinačne mjesečne iznose. Utuženi iznos predstavlja naknadu štete zbog izgubljene zarade, tj. razliku između bruto iznosa plaće koju bi tužitelj ostvario da nije bio na bolovanju i iznosa plaće koja je tužitelju isplaćena u umanjenom iznosu radi bolovanja zbog privremene nesposobnosti za rad.

7.1. Utuženo razdoblje predstavlja razdoblje od svibnja 2017. godine do listopada 2018. godine, u kojem razdoblju je tužitelj bio na bolovanju te u kojem razdoblju mu je plaća bila isplaćivana u umanjenom iznosu.

7.2. Prvostupanjski sud je ocijenio da je zahtjev tužitelja djelomično osnovan u iznosu od 5.836,45 eura, koji iznos predstavlja razliku neto iznosa plaće koju bi ostvarivao da nije bilo štetnog događaja i iznosa naknade plaće koja mu je isplaćivana u umanjenom iznosu radi bolovanja, i to isključivo u razdoblju od svibnja 2017. do svibnja 2018. godine

7.3. Prvostupanjski sud je ocijenio da je zahtjev tužitelja djelomično neosnovan u iznosu od 5.831,17 EUR, ocijenivši da je tužitelj bio sposoban za rad nakon svibnja 2018. godine, radi čega tužitelj nema pravo tražiti naknadu štete zbog izgubljene zarade od lipnja 2018. godine do listopada 2018. godine. Osim toga, prvostupanjski sud je ocijenio da tužitelju pripada naknada plaće zbog izgubljene zarade u neto iznosu, dok je tužitelj potraživao bruto iznos izgubljene zarade.

8. Među strankama nije bilo sporno da se, dana 22. studenog 2015., dogodila prometna nezgoda, koju je prouzrokovao osiguranik tuženika i u kojoj je tužitelj zadobio tjelesne ozljede radi kojih je otišao na bolovanje.

9. Među strankama je bilo sporno, uzevši u obzir datum nastanka štetnog događaja, je li tužitelj bio nesposoban za rad od 22. studenog 2015. pa sve do listopada 2018. godine

10. U provedenom dokaznom postupku, prvostupanjski sud je utvrdio sljedeće:

- da je tužitelj, dana 22. studenog 2015., upravljajući biciklom marke "WHEELER ROUTE 61", broj šasije C6J0091, sudjelovao u prometnoj nesreći te zadobio teške tjelesne ozlijede

- da je prometnu nesreću prouzrokovao ZR, upravljajući motornim vozilom "Citroen Xsara", registarske oznake [registarska oznaka], koje vozilo je bilo osigurano kod tuženika

- da je tužitelj, u predmetnom štetnom događaju, zadobio tešku ozljedu glave lijeve nadlaktične kosti

- da je tužitelj, u vrijeme nastanka štetnog događaja, bio zaposlen na neodređeno vrijeme kod poslodavca LAGERMAX AED CROATIA d.o.o. na radnom mjestu skladištara I

- da radno mjesto skladištara I obuhvaća obavljanje sljedećih poslova: skladištenje robe viličarom, istovar kontejnera i kamiona, preslagivanje robe, uskladištavanje robe, briga o čištoći

- da su sredstva rada tužitelja sljedeća: viličar – ručni viličar i električni paletni viličar

- da tužitelj na poslu ručno diže i prenosi teret do 50 kilograma na udaljenost od 10 metara

- da je tužitelj bio na bolovanju od nastanka štetnog događaja (22. studenog 2015.) do listopada 2018.

- da je tužitelj bio sposoban za rad nakon svibnja 2018., budući da mu je u ožujku 2018. utvrđeno znatno poboljšanje funkcije lijevog ramena, radi čega je tužitelj mogao nastaviti raditi na svom radnom mjestu

11. Tuženik u žalbi prvenstveno prigovara nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka medicine rada, dr. med. Marije Muše-Danielov, ističući kako vještakinja nije uzela u obzir sve poslove koje je tužitelj obavljao na svom radnom mjestu te kako vještakinja nije ovlaštena kontrolirati opravdanost duljine bolovanja.

11.1. Iz pisanog nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka medicine rada, dr. med. Marije Muše-Danielov, od 23. ožujka 2022. (list 226 - 227 spisa) proizlazi da je tužitelju, nakon predmetnog štetnog događaja, bila jako ograničena funkcija lijevog ramena. Liječenje tužitelja je trajalo sve do kraja svibnja 2018., pa je za period od nastanka štetnog događaja do svibnja 2018. bila opravdana privremena radna nesposobnost tužitelja. Nakon svibnja 2018., tužitelj je bio sposoban za rad. Naime, tužitelju je, u ožujku 2018., utvrđeno znatno poboljšanje funkcije lijevog ramena te mu je preporučena intenzivna ambulantna fizikalna terapija i samostalno vježbanje u kući što je trajalo do kraja svibnja 2018., kada je funkcija lijevog ramena bila poboljšana na način da je tužitelj mogao obavljati poslove radnog mjesta na kojem je tužitelj radio do ozljeđivanja. Vještak ističe kako, nakon svibnja 2018., u medicinskoj dokumentaciji tužitelja nema podataka o funkcijskoj nesposobnosti organskih sustava koji sudjeluju u radu. Prema ocjeni vještaka, obiteljski liječnik tužitelja je pogrešno ocijenio da je tužitelj radno nesposoban nakon svibnja 2018. Vještak je uzeo u obzir cjelokupni opis poslova koje je tužitelj obavljao na svom radnom mjestu: skladištenje robe viličarom, istovar robe iz kontejnera i kamiona, preslagivanje robe viličarom, dizanje ručno tereta oko 50 kg težine itd.

11.2. Tužitelj je, podneskom od 9. listopada 2022. (list 240-241 spisa), prigovarao pisanom nalazu i mišljenju sudskog vještaka, ističući kako vještak nije ovlašten preispitivati opravdanost dužine bolovanja, već isključivo uzročno-posljedičnu vezu ozljede koju je pretrpio tužitelj i bolovanja koje mu je određeno. Ističe kako on (tužitelj) nije imao utjecaja na duljinu trajanja bolovanja, a da je opravdanost bolovanja dokazao javnim ispravama (doznakama o bolovanju) koje mu je izdao njegov izabrani liječnik obiteljske medicine.

11.3. Vještakinja Marija Muše-Danielov je, na ročištu održanom dana 6. ožujka 2023., usmeno nadopunila svoj nalaz i mišljenje na način da se očitovala na prigovore tužitelja (list 264-266 spisa). Ističe kako je, kao specijalist medicine rada, ovlaštena ocijeniti koliko je trajala privremena radna nesposobnost tužitelja u utuženom razdoblju. Nadalje, vještakinja ističe kako je notorna činjenica da je, u sustavu zdravstvenog osiguranja, bolovanje u ovlasti liječnika obiteljske medicine, a nadzire ga kontrolor HZZO-a. U predmetnom slučaju kontrola opravdanosti dugog bolovanja tužitelja obavljena je samo jedan put u kolovozu 2017., a nakon tog perioda bolovanje nije više kontrolirano, što predstavlja propust kontrolora HZZO-a. Obiteljski liječnik tužitelja je, sukladno Zakonu o zdravstvenom osiguranju, zbog dužine bolovanja u veljači i u rujnu 2018. uputio tužitelja na vještačenje radne sposobnosti u sustavu mirovinskog osiguranja, ali u oba slučaja nije utvrđena niti djelomična, niti potpuna nesposobnost za rad na radnom mjestu viličara, a potvrđena je profesionalna nesposobnost za poslove koji traže rad desnom rukom iznad glave i rad na visini, a koje poslove tužitelj ne obavlja na svom trenutnom radnom mjestu, a koju je nesposobnost tužitelj imao još od listopada 1994.

11.4. Nakon što je vještakinja Muše-Danielov usmeno nadopunila svoj nalaz i mišljenje na ročištu održanom dana 6. ožujka 2023., tužitelj nije iznosio nikakve daljnje primjedbe ni prigovore na njezin nalaz. Tek na ročištu održanom dana 5. ožujka 2025. (list 300-302 spisa), tužitelj ističe kako ima primjedbe na nalaz i mišljenje vještakinje Muše-Danielov, navodeći kako vještakinja nije uzela u obzir da je tužitelj obavljao fizički rad, tj. nošenje tereta do 50 kg, radi čega predlaže dopunsko vještačenje po vještakinji Muše-Danielov radi očitovanja na njegove prigovore, a koji dokazni prijedlog je prvostupanjski sud odbio provesti.

12. Budući da tužitelj u svojoj žalbi ističe kako je prvostupanjski sud neosnovano odbio njegov dokazni prijedlog provođenja dopunskog vještačenja, valja istaknuti da je prvostupanjski sud pravilno odlučio kada je odbio takav dokazni prijedlog. Naime, iz pisanog nalaza i mišljenja od 23. ožujka 2022. (list 226 - 227 spisa), jasno proizlazi da je vještakinja, prilikom ocjenjivanja radne sposobnosti tužitelja, uzela u obzir cjelokupni obujam poslova koje je tužitelj obavljao na svom radnom mjestu, pa tako i nošenje tereta do 50 kg. Dakle, vještakinja smatra da je tužitelj, nakon svibnja 2018., bio u potpunosti sposoban obavljati cjelokupni obujam poslova svoga radnog mjesta. Slijedom navedenog, budući da je vještakinja otklonila sve prigovore tužitelja, nije bilo potrebe da prvostupanjski sud provede dopunsko vještačenje.

13. Prema ocjeni ovog suda drugog stupnja, nalaz i mišljenje vještaka Marije Muše- Danielov, kao i njegova usmena dopuna, je stručan, jasan, obrazložen, sačinjen u skladu sa pravilima struke i sukladno čl. 258 st. 1. ZPP-a. Nadalje, vještak je u tijeku prvostupanjskog postupka jasno otklonio sve prigovore tužitelja.

14. Suprotno žalbenim navodima tužitelja, vještak medicine rada je ovlašten procjenjivati radnu sposobnost određene osobe, točnije ovlašten je procjenjivati je li određena osoba bila radno sposobna obavljati poslove radnog mjesta na kojem je zaposlena. Dakle, u ovom konkretnom predmetu, vještak medicine rada je ovlašten procijeniti da je tužitelj bio radno sposoban obavljati poslove svoga radnog mjesta, dapače, radi tog zadatka je i provedeno predmetno vještačenje.

15. Sukladno čl. 1095. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 - dalje: ZOO), tko drugome nanese tjelesnu ozljedu ili mu naruši zdravlje, dužan je naknaditi mu troškove liječenja i druge potrebne troškove s tim u vezi, a i zaradu izgubljenu zbog nesposobnosti za rad za vrijeme liječenja.

16. Dakle, u smislu gore citirane zakonske odredbe, tužitelj ima pravo na naknadu štete zbog izgubljene zarade isključivo dok je trajala njegova nesposobnost za rad, tj. za obavljanje poslova njegovog radnog mjesta, pri čemu duljina bolovanja ne mora u potpunosti odgovarati stvarnom trajanju nesposobnosti za rad. Drugim riječima, činjenica da je tužitelj bio na bolovanju od nastanka štetnog događaja sve do listopada 2018. ne znači da je tužitelj bio nesposoban za rad tijekom cijelog tog razdoblja.

17. Tužitelj tvrdi da nije mogao utjecati na duljinu trajanja svoga bolovanja, već da je na to utjecao njegov izabrani liječnik obiteljske medicine. Međutim, ne može ići na teret tuženika okolnost da je liječnik obiteljske medicine odredio tužitelju bolovanje i u vrijeme kada je on (tužitelj) bio sposoban za rad. Drugim riječima, tuženik je odgovoran nadoknaditi štetu tužitelju samo u vrijeme kada je on (tužitelj) bio nesposoban za rad, neovisno o odluci izabranog liječnika obiteljske medicine.

18. Naposljetku, činjenica da je tužitelj, u prosincu 2018., dobio osobno uvjetovani otkaz zbog nesposobnosti za obavljanje poslova koje je radio ne dokazuje da tužitelj uistinu nije bio sposoban za rad nakon svibnja 2018. godine, pogotovo kada se uzme u obzir da je vještak medicine rada jasno i argumentirano istaknuo da je tužitelj bio sposoban za rad nakon svibnja 2018.

19. Slijedom svega navedenoga, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo, točnije odredbu čl. 1095. st. 1. ZOO-a, kada je ocijenio da tužitelju pripada naknada štete zbog izgubljene zarade samo u razdoblju od svibnja 2017. godine do svibnja 2018. godine, budući da je tužitelj u tome razdoblju bio nesposoban za rad zbog štetnog događaja koji je prouzročio osiguranik tuženika.

20. Nadalje, tužitelj smatra da se naknada štete zbog izgubljene zarade mora tužitelju nadoknaditi u bruto iznosu, tj. kao razlika bruto plaće koju je tužitelj primao prije štetnog događaja i naknade neto plaće koju prima za vrijeme bolovanja.

Međutim, takvo tumačenje tužitelja je pogrešno.

21. U predmetnom postupku je provedeno financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku financijske struke Marijanu Joviću (list 291-294 spisa). Šestomjesečni prosjek osobnog dohotka tužitelja, prije nastupanja štetnog događaja, iznosi 6.954,61 kuna bruto, odnosno 5.489,20 kuna neto, te predstavlja realno ostvariv primitak, tj. primitak kojeg bi tužitelj ostvario da nije bilo štetnog događaja. Vještak ističe kako je naknada za bolovanje isplaćena od strane HZZO-a jednaka u bruto i neto iznosu. Naknada za bolovanje u mjesecu svibnju 2017. godine je isplaćena u iznosu od 3.653,75 kuna, dok je od lipnja 2017. do listopada 2018. isplaćena u iznosu od 1.977,60 kuna mjesečno. Kada se sve navedeno uzme u obzir, proizlazi da je tužitelj, u utuženom razdoblju, izgubio zaradu u bruto iznosu od 87.910,63 kuna, tj. 11.667,62 EUR, odnosno u neto iznosu od 61.532,65 kuna, tj. 8.166,80 EUR.

22. Prema ocjeni ovog suda drugog stupnja, tužitelj u sporu koji vodi radi naknade štete po osnovi osiguranja od automobilske odgovornosti ima pravo na naknadu imovinske štete s naslova izgubljene zarade kao razlike između prosječnog neto iznosa plaće koju je primao prije štetnog događaja i naknade neto plaće koju prima za vrijeme bolovanja, a kako je to pravilno zaključio i prvostupanjski sud. Naime, oštećenik, tj. tužitelj se mora dovesti u situaciju realne zarade koju bi ostvario da štetnog događaja nije bilo, a oštećeniku, tj. tužitelju se realno isplaćuje neto iznos, a ne bruto iznos. Takvo stajalište je zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojim recentnim odlukama: Odluka od 9. ožujka 2022, broj Rev 234/2022-2, te Odluka od

26. studenog 2024., broj Rev-976/2023-4.

23. Slijedom svega navedenog, prvostupanjski sud je pravilno odbio tužbeni zahtjev u iznosu od 5.831,17 EUR. Naime, tužitelj nema pravo potraživati naknadu štete zbog izgubljene zarade nakon svibnja 2018. godine, tj. od lipnja 2018. do listopada 2018. godine, te nema ni pravo potraživati izgubljenu zaradu kao razliku bruto iznosa plaće koja bi mu bila isplaćivana (da nije bilo štetnog događaja) i naknadu plaće koja mu je isplaćivana za vrijeme bolovanja, već se gleda neto iznos plaće koja bi mu bila isplaćivana (da nije bilo štetnog događaja). Kada se navedeno uzme u obzir, proizlazi da je zahtjev tužitelja neosnovan u iznosu od 5.831,17 EUR.

24. Dakle, žalba tužitelja u pogledu glavne stvari nije osnovana te je valjalo, primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a, odlučiti kao u točki I. izreke drugostupanjske presude, tj. potvrditi prvostupanjsku presudu u dijelu odbijen tužbeni zahtjev u iznosu od 5.831,17 EUR.

25. Međutim, žalba tužitelja je djelomično osnovana u pogledu odluke o trošku parničnog postupka, sadržane u točki II. izreke prvostupanjske presude.

26. Naime, osnovano tužitelj ističe da prvostupanjski sud nije cijenio kvalitativni i kvantitativni uspjeh tužitelja u predmetnom postupku, već isključivo kvantitativni uspjeh.

26.1. Uspjeh s osnovom tužbenog zahtjeva (kvalitativni uspjeh) se ne cijeni prilikom donošenja odluke o troškovima postupka isključivo kada među strankama nije sporna osnova tužbenog zahtjeva, već samo visina. U predmetnom postupku, tuženik nije osporavao da je njegov osiguranik prouzročio štetni događaj u kojem je tužitelj zadobio tjelesne ozljede, međutim, tuženik je osporavao da je tužitelj bio radno nesposoban radi zadobivenih ozljeda, što znači da je osporavao osnovu tužbenog zahtjeva, tj. osporavao je pravo tužitelja da mu se nadoknadi šteta zbog izgubljene zarade.

26.2. Budući da je tužitelj, u predmetnom postupku, dokazao da je predmetni štetni događaj doveo do privremene nesposobnosti za rad, ovaj sud drugog stupnja ocjenjuje da je tužitelj kvalitativno uspio u sporu u omjeru od 100%.

26.3. Međutim, tužitelj je utužio i razdoblje kada nije bio privremeno nesposoban za rad, ali to je pitanje uspjeha sa visinom tužbenog zahtjeva. S obzirom da je tužbeni zahtjev prihvaćen u iznosu od 5.836,45 EUR, dok je odbijen u iznosu od 5.831,17 EUR, tužitelj je kvantitativno uspio u sporu u omjeru od 50%, a tuženik također u omjeru od 50%.

26.4. Konačni uspjeh stranaka u sporu je taj da je tužitelj uspio sa 75%, a tuženik sa 25%,

26.5. Prvostupanjski sud je pogrešno cijenio samo kvantitativni uspjeh stranaka u sporu te je, primjenom čl. 154. st. 4. ZPP-a, odredio da svaka strana snosi svoj trošak (točka II. izreke prvostupanjske presude). Međutim, u konkretnom predmetu je trebalo primijeniti odredbu čl. 154. st. 2. ZPP te oduzeti konačan uspjeh tužitelja sa konačnim uspjehom tuženika i dosuditi trošak tužitelju u razmjernom dijelu. Primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a, kada se uspjeh tužitelja oduzme s uspjehom tuženika (75% - 25% = 50%), proizlazi da tužitelj ima pravo na naknadu troškova postupka u razmjernom dijelu od 50%. Slijedom navedenog, odluku o trošku parničnog postupka valja preinačiti i dosuditi tužitelju trošak parničnog postupka u razmjernom dijelu, sukladno čl. 154. st. 2. ZPP-a, vodeći pritom računa i o tome koji su troškovi bili potrebni za vođenje parnice, sukladno čl. 155. ZPP-a.

27. Uvidom u troškovnik tužitelja (list 310 spisa), koji je predan na ročištu za glavnu raspravu održanom 5. ožujka 2025., proizlazi da je tužitelj zahtijevao naknadu troška parničnog postupka u ukupnom iznosu od 4.300,00 EUR, i to: iznos od 2.300,00 EUR na ime troškova za rad odvjetnika, iznos od 1.000,00 EUR na ime predujmova položenih za izvođenje vještačenja te iznos od 1.000,00 EUR na ime plaćenih sudskih pristojbi.

28. Temeljem odredbe čl. 166. st. 2. ZPP donesena je odluka o troškovima postupka u točki II. stavku 1. i 2. izreke drugostupanjske odluke, pa je temeljem odredbe čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP uz primjenu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 138/23, 107/2025 dalje u tekstu: Tarifa) odlučeno o zahtjevu tužitelja za naknadu parničnog troška. Tužitelj ima pravo na naknadu sljedećeg troška parničnog postupka, koji se odnosi na odvjetničke radnje punomoćnika tužitelja:

– trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR, sukladno Tbr. 7.1. Tarife

– trošak sastava podneska od 28. rujna 2020. u iznosu od 50,00 EUR, sukladno Tbr. 8.4. Tarife

– trošak sastava tri obrazložena podneska od 15. siječnja 2021., 21. siječnja 2021. i 9. listopada 2022. u iznosu od 600,00 EUR (200,00 EUR za svaki podnesak), sukladno Tbr. 8.1. Tarife

– trošak zastupanja na pripremnom ročištu, održanom 21. siječnja 2021., u iznosu od 50,00 EUR, sukladno Tbr. 9.5. Tarife

– trošak zastupanja na pripremnom ročištu, održanom 7. listopada 2021., u iznosu od 200,00 EUR, sukladno Tbr. 9.1. Tarife

– trošak zastupanja na četiri ročišta za glavnu raspravu, održanih 17. listopada 2022., 6. ožujka 2023., 26. studenog 2024. i 5. ožujka 2025. u iznosu od 800,00 EUR (200,00 EUR za svako ročište), sukladno Tbr. 9.1. Tarife

– trošak zastupanja na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 EUR, održanom 11. travnja 2025., sukladno Tbr. 9.3. Tarife

Sveukupni osnovani odvjetnički trošak iznosi 2.000,00 EUR, a čemu treba pridodati i trošak vještačenja (medicinsko i financijsko vještačenje) u iznosu od 457,89 EUR, što sveukupno iznosi 2.457,89 EUR.

28.1. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 28. rujna 2020. u zatraženom iznosu od 200,00 EUR, već u sniženom iznosu od 50,00 EUR. Naime, predmetni podnesak predstavlja obavijest o statusnim promjenama dotadašnjeg tuženika Izvor osiguranje d.d. te pozivanje pravnog sljednika tuženika Generali osiguranje d.d. da preuzme postupak. S obzirom da podnesak ne sadrži obrazložene činjenične i pravne navode o predmetu spora, ovaj sud smatra da je trošak sastava takvog podneska primjerenije priznati kao trošak "ostalih podneska", sukladno Tbr 8.4. Tarife. Nadalje, tužitelju nije priznat trošak zastupanja na pripremnom ročištu, održanom 21. siječnja 2021., u zatraženom iznosu od 200,00 EUR, već u sniženom iznosu od 50,00 EUR. Naime, predmetno ročište je odgođeno prije nego što su parnične stranke započele sa raspravljanjem, stoga se primjenjuje Tbr 9.5. Tarife.

28.2. Tužitelj je potraživao trošak vještačenja u iznosu od 1.000,00 EUR, međutim, iz stanja spisa proizlazi kako je tužitelj, na ime predujma za provođenje medicinskog i financijskog vještačenja, ukupno platio iznos od 457,89 EUR (list 219-220 spisa, list 257-258 spisa i list 286 spisa). Slijedom navedenog, tužitelju se može priznati samo realni trošak vještačenja u iznosu od 457,89 EUR.

28.3. Također tužitelj potražuje iznos od 1.000,00 EUR na ime plaćenih sudskih pristojbi, međutim, iz stanja spisa ne proizlazi da je tužitelj plaćao sudske pristojbe, a radi čega tužitelj nije dokazao da mu je taj trošak nastao u smislu čl. 219. st. 1. ZPP.

28.4. Dakle, tužitelj osnovano potražuje trošak parničnog postupka u iznosu od 2.457,89 EUR. Međutim, određivanje troška u tom iznosu podrazumijeva da je tužitelj u cijelosti uspio u sporu. Primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a, tužitelj ima pravo na naknadu troškova postupka u razmjernom dijelu od 50 %, a pri čemu je potrebno razmjerno sniziti priznati odvjetnički trošak s 2.000,00 EUR na 1.000,00 EUR, dok trošak predujma za medicinsko i financijsko vještačenje od 457,89 EUR nije potrebno sniziti. Naime, u slučaju kada je tužitelj djelomično uspio u sporu u kojem je tuženik osporavao osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, a zbog čega je bilo potrebno provesti vještačenje za koje je tužitelj prethodno snosio troškove, tužitelju se takvi troškovi trebaju priznati u cijelosti bez obzira na visinu dosuđenog iznosa (isto tako je navedeno u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 15. listopada 2024., poslovni broj: Rev-1312/2024-2). Dakle, tuženik je u obvezi nadoknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.457,89 EUR, zajedno sa zateznom kamatom koja teče od dana donošenja ove drugostupanjske presude. Naime, tužitelj potražuje i ima pravo i na zatezne kamate koje teku na iznos priznatih troškova postupka od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova postupka, tj. od dana donošenja ove drugostupanjske odluke, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a.

28.5. Kada se uzme u obzir da je tužitelj potraživao ukupni parnični trošak od 4.300,00 EUR, od čega ima pravo na naknadu troška u iznosu od 1.457,89 EUR, sukladno čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP-a, preostali zatraženi trošak u iznosu od 2.842,11 EUR potrebno je odbiti (4.300 - 1.457,89 = 2.842,11).

29. Dakle, valjalo je, primjenom odredbe čl. 373. st. 3. ZPP-a, odlučiti je kao u točki II. stavku 1. i 2. izreke drugostupanjske presude te preinačiti odluku o trošku parničnog postupka prvostupanjskog suda na način da se naloži tuženiku da nadoknadi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.457,89 EUR, zajedno sa zateznom kamatom, dok je trošak parničnog postupka u iznosu od 2.842,11 EUR, kojeg tužitelj neosnovano potražuje, valjalo odbiti.

30. Sukladno čl. 166. st. 1. i 2. ZPP, odlučeno je i o zahtjevu tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka. Tužitelj je odbijen sa zahtjevom za naknadu troška žalbenog postupka, budući da je sa žalbom uspio samo u pogledu troška parničnog postupka kao sporednog potraživanja, dok nije uspio u pogledu glavne stvari. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki III. izreke drugostupanjske presude.

U Zagrebu, 3. veljače 2026.

Predsjednica vijeća:

mr. sc. Iris Gović Penić