Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-1768/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Gabriele Topić Kordej, predsjednika vijeća, Suzane Radaković suca izvjestitelja i člana vijeća, te Sandre Artuković Kunšt, univ. spec. iur., člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja MP, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po opunomoćeniku Ivanu Dundoviću, odvjetniku u Požegi, protiv tuženika Erste&Steiermärkische banka d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB 23057039320, zastupan po odvjetnicima iz OD Metelko, Knežević & partneri d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Požegi, poslovni broj P-6/2025-32 od 5. ožujka 2025., na sjednici vijeća održanoj 3. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Požegi, poslovni broj P-6/2025-32 od 5. ožujka 2025.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova postupka nastalih povodom pravnog lijeka.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda odlučeno je:

„I Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe članka 7. Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5102114366, koji je ovjeren od javnog bilježnika Ante Brekala iz [adresa], pod brojem OV-15197/04, dana 18. studenog 2004., sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojemu je ugovorena valutna klauzula za dospjele obveze korisnika kredita za vraćanje anuiteta kredita iskazana u valuti švicarski franak (CHF), a koja glasi:

„7. Iznos anuiteta =331,36 CHF.

Valutna klauzula. Povrat obveza iz ovog ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenje u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će se po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa Banke.“ II Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische banka d.d., OIB 23057039320, [adresa] da tužitelju MP, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zbog primjene naprijed navedene ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica i ugovorna kamata švicarski franak, isplati razliku između iznosa otplaćenih anuiteta u CHF preračunatih u kune po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan plaćanja anuiteta u odnosu na početno utvrđene anuitete u CHF preračunate u kune po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan isplate kredita, uz isključenje utjecaja razlike plaćene redovne kamate, u iznosu od 2.155,75 eura (dvijetisućestopedesetpeteuraisedamdesetpetcenti), sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 15% počevši od 2. siječnja 2005. pa do 31. prosinca 2007., od 1. siječnja 2008. pa do 31. srpnja 2015. po stopi u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5% poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3% poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate sa zakonskom zateznom kamatom koja se utvrđuje uvećanjem referentne stope za 3% poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine (u daljnjem tekstu: z. z. kamata), tekućom na iznos od:

- 34,51 eura počev od 2. siječnja 2005. pa do isplate

- 0,79 eura počev od 8. siječnja 2005. pa do isplate

- 0,79 eura počev od 9. veljače 2005. pa do isplate

- 0,79 eura počev od 8. ožujka 2005. pa do isplate

- 0,79 eura počev od 7. travnja 2005. pa do isplate

- 0,79 eura počev od 5. svibnja 2005. pa do isplate

- 0,79 eura počev od 7. lipnja 2005. pa do isplate

- 0,79 eura počev od 7. srpnja 2005. pa do isplate

- 0,79 eura počev od 5. kolovoza 2005. pa do isplate

- 0,79 eura počev od 7. rujna 2005. pa do isplate

- 0,79 eura počev od 6. listopada 2005. pa do isplate

- 0,79 eura počev od 5. studenog 2005. pa do isplate

- 0,79 eura počev od 7. prosinca 2005. pa do isplate

- 0,79 eura počev od 6. siječnja 2006. pa do isplate

- 0,79 eura počev od 8. veljače 2006. pa do isplate

- 0,79 eura počev od 4. ožujka 2006. pa do isplate

- 0,79 eura počev od 6. travnja 2006. pa do isplate

- 0,79 eura počev od 6. svibnja 2006. pa do isplate

- 0,79 eura počev od 7. lipnja 2006. pa do isplate

- 0,79 eura počev od 7. srpnja 2006. pa do isplate

- 0,79 eura počev od 5. kolovoza 2006. pa do isplate

- 0,79 eura počev od 6. rujna 2006. pa do isplate

- 0,79 eura počev od 5. listopada 2006. pa do isplate

- 0,79 eura počev od 4. studenog 2006. pa do isplate

- 0,79 eura počev od 6. prosinca 2006. pa do isplate

- 0,79 eura počev od 5. siječnja 2007. pa do isplate

- 3,62 eura počev od 6. veljače 2009. pa do isplate

- 4,63 eura počev od 6. ožujka 2009. pa do isplate

- 1,46 eura počev od 7. travnja 2009. pa do isplate

- 3,37 eura počev od 7. svibnja 2009. pa do isplate

- 0,83 eura počev od 8. siječnja 2010. pa do isplate

- 4,01 eura počev od 9. veljače 2010. pa do isplate

- 3,71 eura počev od 9. ožujka 2010. pa do isplate

- 8,95 eura počev od 8. travnja 2010. pa do isplate

- 11,70 eura počev od 8. svibnja 2010. pa do isplate

- 15,14 eura počev od 8. lipnja 2010. pa do isplate

- 22,80 eura počev od 8. srpnja 2010. pa do isplate

- 15,86 eura počev od 8. kolovoza 2010. pa do isplate

- 32,04 eura počev od 8. rujna 2010. pa do isplate

- 39,68 eura počev od 5. listopada 2010. pa do isplate

- 1.933,69 eura počev od 5. listopada 2010. pa do isplate,

sve to u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische banka d.d., OIB 23057039320, [adresa], da tužitelju MP, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], naknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 1.732,69 eura (tisućusedamstotridesetdvaeurašezdesetdevetcenta) zajedno sa z. z. kamatom počev od 5. ožujka 2025. pa do isplate, a u roku od 15 dana.

IV Odbijaju se tuženikovi prigovori prijeboja koji glase:

"Utvrđuje se da postoji tražbina tuženika prema tužitelju koja iznosi kn 6.274,06 zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:

- kn 8,09 od 02.01.2005. pa do isplate,

- kn 44,54 od 02.02.2005. pa do isplate,

- kn 32,97 od 02.03.2005. pa do isplate,

- kn 70,09 od 02.04.2005. pa do isplate,

- kn 66,34 od 02.05.2005. pa do isplate,

- kn 70,35 od 02.06.2005. pa do isplate,

- kn 96,43 od 02.07.2005. pa do isplate,

- kn 102,76 od 02.08.2005. pa do isplate,

- kn 64,75 od 02.09.2005. pa do isplate,

- kn 71,64 od 02.10.2005. pa do isplate,

- kn 74,00 od 02.11.2005. pa do isplate,

- kn 75,45 od 02.12.2005. pa do isplate,

- kn 74,13 od 02.01.2006. pa do isplate,

- kn 85,92 od 02.02.2006. pa do isplate,

- kn 105,81 od 02.03.2006. pa do isplate,

- kn 115,81 od 02.04.2006. pa do isplate,

- kn 112,04 od 02.05.2006. pa do isplate,

- kn 108,36 od 02.06.2006. pa do isplate,

- kn 115,65 od 02.07.2006. pa do isplate,

- kn 117,90 od 02.08.2006. pa do isplate,

- kn 105,11 od 02.09.2006. pa do isplate,

- kn 109,29 od 02.10.2006. pa do isplate,

- kn 108,56 od 02.11.2006. pa do isplate,

- kn 114,49 od 02.12.2006. pa do isplate,

- kn 131,37 od 02.01.2007. pa do isplate,

- kn 142,72 od 02.02.2007. pa do isplate,

- kn 137,45 od 02.03.2007. pa do isplate,

- kn 140,53 od 02.04.2007. pa do isplate,

- kn 169,26 od 02.05.2007. pa do isplate,

- kn 176,32 od 02.06.2007. pa do isplate,

- kn 185,63 od 02.07.2007. pa do isplate,

- kn 185,56 od 02.08.2007. pa do isplate,

- kn 172,81 od 02.09.2007. pa do isplate,

- kn 191,79 od 02.10.2007. pa do isplate,

- kn 192,26 od 02.11.2007. pa do isplate,

- kn 178,94 od 02.12.2007. pa do isplate,

- kn 180,40 od 02.01.2008. pa do isplate,

- kn 156,41 od 02.02.2008. pa do isplate,

- kn 136,92 od 02.03.2008. pa do isplate,

- kn 117,68 od 02.04.2008. pa do isplate,

- kn 162,83 od 02.05.2008. pa do isplate,

- kn 175,37 od 02.06.2008. pa do isplate,

- kn 161,67 od 02.07.2008. pa do isplate,

- kn 188,97 od 02.08.2008. pa do isplate,

- kn 182,83 od 02.09.2008. pa do isplate,

- kn 155,87 od 02.10.2008. pa do isplate,

- kn 28,19 od 02.11.2008. pa do isplate,

- kn 125,32 od 02.12.2008. pa do isplate,

- kn 10,31 od 02.01.2009. pa do isplate,

- kn 3,03 od 02.02.2009. pa do isplate,

- kn 17,61 od 02.04.2009. pa do isplate,

- kn 19,44 od 02.05.2009. pa do isplate,

- kn 43,84 od 02.06.2009. pa do isplate,

- kn 72,44 od 02.07.2009. pa do isplate,

- kn 60,67 od 02.08.2009. pa do isplate,

- kn 39,95 od 02.09.2009. pa do isplate,

- kn 60,11 od 02.10.2009. pa do isplate,

- kn 62,09 od 02.11.2009. pa do isplate,

- kn 38,11 od 02.12.2009. pa do isplate,

- kn 18,88 od 02.01.2010. pa do isplate,

i to do 31. prosinca 2007. po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01. siječnja 2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj člankom 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31. srpnja 2015. koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za 5% poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena.

Utvrđuje se da postoji potraživanje tuženika s osnove razlike u depozitu u iznosu od 1.971,96 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 5. listopada 2010. pa do isplate po stopi propisanoj člankom 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za 5% poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena."

2. Protiv presude žali ste tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih Zakonom o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 02/2007- Odluka USRH, 84/2008, 96/2008 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019, 80/2022, 114/22 i 155/2023 - dalje u tekstu: ZPP). Predlaže da se pobijana presuda u smislu žalbenih navoda preinači ili ukine te stavlja zahtjev za naknadom troška sastava žalbe.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odrede Ugovora o kreditu od 18. studenog 2004. u dijelu u kojem je ugovorena valutne klauzula u CHF i zahtjev za isplatom iznosa na ime više preplaćenog s osnove ništetne valutne klauzule.

Nadalje, tuženik je u odgovoru na tužbu i tijekom postupka istaknuo prigovor prijeboja.

6. U žalbenom postupku sporno je, da li je predmetna odredba koja se odnosi na valutnu klauzulu ništetna i zastara kao i prigovor prijeboja sa osnova negativne razlike i razlike u depozitu, dok visina nije sporna.

7. Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji je prethodio ovaj sud je utvrdio da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

8. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama koje nisu u proturječnosti s izrekom presude. Ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati pa nije ostvarena bitna povreda postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na upire tuženik.

9. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s obzirom na to da je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima stranke temelje svoje zahtjeve i prigovore te na osnovi izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama i njihovom pravilnom ocjenom (čl. 8. ZPP-a) utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva.

10. U pogledu pak izuzeća kojeg od sudaca u ovom predmetu, ovaj sud ističe kako kod članova vijeća ne postoji koji od razloga za osnovanost zahtjeva za izuzeće tuženika iznesenog u žalbi, jer je isti i istaknut uvjetno – tek ukoliko tko od članova vijeća smatra da na njegovoj strani postoji koji od razloga za izuzeće koje je tuženik naveo u žalbi, tako da je o izuzeću odlučeno u predmetu ovog suda 29 S-821/2025-3 rješenjem od 1. listopada 2025.

11. Međutim, žalbeni navodi pogrešne primjene materijalnog prava su osnovani obzirom da se u ovoj pravnoj stvari budući je predmetni Ugovor sklopljen 18. studenog 2004. primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine " broj: 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 - dalje u tekstu: ZOO/91) time da pravilnom primjenom materijalno prava jednako je odlučeno.

12. U provedenom postupku prvostupanjski sud je u bitnom utvrdio:

- da su tužitelj i tuženik 18. studenog 2004. sklopili Ugovor o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula;

- da su u odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli, a o kojoj se nije pregovaralo relevantne odluke odnosno presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. te presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. te odluka Vrhovnog sud Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/18 od 3. rujna 2019.;

- da je iskazom tužitelja utvrđeno da mu djelatnik u banci nije ništa pojasnio a posebno značenje valutne klauzule;

- da je tuženik odustao od izvođenja dokaza saslušanjem djelatnika banke;

- da tuženik nije dokazao se o spornim odredbama u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pregovaralo;

- da tužitelj ima status potrošača i da je namjena kredita bila kupnja kuće;

- da je prigovor zastare neosnovan obzirom da je naprijed navedena odluka u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu postala pravomoćnom 14. lipnja 2018., a kako je tužba podnijeta 20.4.2021. nije nastupila zastara potraživanja;

- da prema nalazu i mišljenju vještaka LP tužitelj je preplatio utuženi iznos od 2.155,75 eura;

13. Pošavši od navedenih utvrđenja, prvostupanjski sud je zaključio je ništetna odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula i da je ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju te na temelju čl. 323. i čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015 i 29/2018 - dalje u tekstu: ZOO) u vezi čl. 1115. i čl. 29. st. 2.

ZOO-a odlučio na navedeni način.

14. Navedeni zaključak prvostupanjskog suda je pravilan, pa ga prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, a pravilnost i zakonitost navedenog zaključka niti žalbenim navodima nisu dovedeni u sumnju osim u dijelu primjene materijalnog prava kako je to navedeno odnosno odredbi ZOO/05 time da pravilnom primjenom materijalnog prava jednako je odlučeno.

15. Stoga, suprotne tvrdnje tuženika su bez pravnog uporišta.

16. Na žalbene navode koji se odnosne na ocjenu dokaza valja reći da tuženik ispušta iz vida odredbu čl. 8. ZPP-a, a prema kojoj, koje će se činjenice uzeti kao dokazane, odlučuje sud prema svom uvjerenju, na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

17. Naime, prvostupanjski sud je na temelju rezultata cjelokupnog postupka prema svojem uvjerenju odlučio koje će činjenice uzeti kao dokazane, a stečeno uvjerenje opravdao je logičnim razlozima iz kojih se može provjeriti da takvo uvjerenje ima valjanu osnovu ( čl. 8. ZPP-a), pa nije ostvarena bitna povreda postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u vezi čl. 8. ZPP-a na koju povredu sadržajno ukazuje tuženik.

18. Na žalbene navode potrebno je reći da je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima, koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o potrošačkom kreditiranju, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa, koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva, u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora, tuženik, kao trgovac i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračunavanja tih parametara, koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, utemeljeno na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/2003-dalje u tekstu: ZZP/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007., i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/2007, 125/2007, 75/2009, 79/2009, 89/2009 i 133/2009), i to čl. 96. i 97., te suprotno odredbama ZOO-a. I prema odredbi čl. 138. a ranije važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i danas važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 41/2014., 110/2015 i 14/2019) odredbi čl. 118., posljedice odluke po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa u odnosu na postupke po individualnim tužbama imaju isti učinak.

19. Jednako tako, odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 2221/18-11 od 3. rujna 2019. utvrđeno je da su tužene banke, među kojima je i tuženik, u određeno navedenim razdobljima, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditu, koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica CHF, a sve suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. ZZP-a, tim više što je predmetni ugovor unaprijed formuliran od strane tuženika, i to, u konkretnom slučaju, tužitelj nije imao utjecaja na njegov sadržaj.

20. Prema odredbi čl. 502. a st. 1. ZPP-a, udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije, koje su osnovane u skladu sa zakonom, koji se, u sklopu svoje registrirane i propisom određene djelatnosti, bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kada je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući propuštanjem, teže povrijedi ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

21. Odredbom čl. 502. b ZPP-a, propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502. a ZPP-a, dok je čl. 502. c ZPP-a, propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502. a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

22. Navedene odredbe ZPP i ZZP, propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu, mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude, kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502. a st. 1. ZPP-a.

23. U odnosu na žalbeni navod o nedopuštenosti retroaktivne primjene ZZP/2014, i slijedom toga nezakonite primjene utvrđenja iz kolektivnih presuda na ovaj postupak, drugostupanjski sud ponovno ukazuje na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Poslovni broj Rev-3142/2018-2., od 19. ožujka 2019. u kojoj je jasno izraženo pravno stajalište da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori, nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem članka 502. c ZPP- a, a isto tako i članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 41/14 i 110/15-dalje: ZZP/14), vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

24. Stoga su, u iznesenom činjeničnom i pravnom kontekstu bez utjecaja na pravilnost pobijane odluke, žalbeni navodi kojima se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluka u kolektivnom sporu za zaštitu interesa potrošač.

25. Na žalbene navode potrebno je reći da subjektivne granice pravomoćnosti (intervencijski efekt) presude donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17 odnose na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu, (o čemu dijelom govore i utvrđenja u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske Poslovni broj Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019.), ali to ipak ne znači da su automatizmom ništetne sve odredbe svih ugovora o kreditu glede valutne klauzule, a pogotovo da se u pojedinačnim parnicama te potencijalno ništetne odredbe uopće ne mogu preispitivati, o čemu je i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci Poslovni broj U-III-5458/2021., od 30. lipnja 2022., zauzeo stav da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što su ih utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima, posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

26. Međutim, u konkretnom slučaju prvostupanjski sud je saslušao tužitelja i utvrdio da se radilo o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru tuženika te da nije mogao utjecati na sadržaj ugovora i da mu djelatnik tuženika nije posebno razjasnio dijelove tipskog ugovora.

27. Nadalje, na žalbene navode potrebno je reći da tuženik ispušta iz vida da iz stanja spisa proizlazi da je tuženik tijekom postupka odustao od izvođenja dokaza saslušanjem djelatnika banke.

28. Stoga, tuženik nije dokazao da su u postupku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formuliranim ili standardnim ugovorom) pregovaralo i da su tužitelju na drugi način dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporene ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao.

29. Naime, imajući u vidu sve navedeno, u okolnostima konkretnog slučaja, kada tuženik na kojem je teret dokazivanja nije dokazao, da li je pregovarao sa tužiteljem kao i na okolnost jesu li uopće bilo kakve obavijesti dane prije sklapanja ugovora, time da iz činjeničnih navoda tužbe proizlazi da se o osporenim odredbama nije pregovaralo, kao i da je o odredbi ugovora koja se odnosi na valutnu klauzula već u kolektivnom sporu pravomoćno utvrđeno da su nerazumljiva da se o noj nije pojedinačno pregovaralo, i da je uzrokovala znatno neravnotežu u međusobnim pravima i obvezama, to su suprotne tvrdnje tuženika neutemeljene.

30. U konačnici, tuženik je bio stranka u istim postupcima po kolektivnim tužbama.

31. Obzirom na sve naprijed navedeno, u iznesenom činjeničnom i pravnom kontekstu pravilno je prvostupanjski sud postupio kada je zaključio da se o predmetnoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo i da je ništava, a niti su tužitelju dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredi te je suprotno tvrdnji tuženika u odnosu na vezanosti suda za utvrđenja u parnici vođenoj povodom kolektivne tužbe prvostupanjski sud za svoje uvjerenje dao jasne i valjane razloge koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

32. Stoga, nisu odlučni za pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude svi žalbeni navodi kojima tuženik osporava pravilnost zaključka o ništetnosti predmetnih odredbi.

33. Jednako tako, na žalbene navode valja reći da iz stanja spisa ne proizlazi da je tuženik u spis dostavio odgovarajući dokaz u prilog tvrdnjama o dovoljnoj informiranosti tužitelja vezano za sklapanje ugovora, a koji bi bili izvor saznanja na okolnost obaviještenosti tužitelja o mogućim rizicima zbog vezivanja obaveze korisnika kredita (potrošača) za valutu CHF.

34. Vezano za primjenu prava Europske unije i Direktive Vijeća 93/13/EEZ, valja odgovoriti da je Sud EU detaljno tumačio opće pretpostavke nepoštenosti ugovorne odredbe iz čl. 3/1 Direktive 93/13 EEZ, redoslijed utvrđivanja i njihovu međusobnu vezu, ali je konkretno tumačio i posebne kriterije. Tumačenjem pretpostavki nepoštenosti iz čl. 3/1 Direktive 93713 EEZ, Sud EU je odredio pravila za provođenje testa ravnoteže te testa nesavjesnosti koji se provodi kako bi se utvrdilo je li znatna neravnoteža u pravima i obvezama trgovca i potrošača na štetu potrošača posljedica nesavjesnog postupanja trgovca odnosno zlouporabe njegove jače pregovaračke pozicije prilikom sklapanja ugovora, da bi nakon presude M, nastavio razvijati test znatne neravnoteže te je u bitnom protumačio kako se neravnoteža u pravima i obvezama trgovca i potrošača na štetu potrošača treba provesti u svakom slučaju komparativnom analizom pravnog položaja potrošača u odnosu na spornu ugovornu obvezu s pravnim položajem koju bi potrošač imao da ta sporna odredba nije bila ugovorena i da se primjenjuje dispozitivna norma mjerodavnog prava.

35. S navedenim u vezi, valja ukazati kako su sudovi u navedenim presudama donesenim u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača, proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), kao i test nesavjesnosti te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostaloga i tuženika, utemeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali s rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da potrošača nisu informirali o uvjetima jednostrane promjene kamatne stope (prema odluci trgovca), da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima su banke bile ovlaštene jednostrano promijeniti obvezu potrošača, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, da potrošači nisu mogli imati utjecaj (reklamacijom) na izmjenu jednostrane odluke banke u pogledu promjene kamatne stope, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i trenutku sklapanja kredita.

36. Obzirom na navedeno, kako je prvostupanjski sud pobijanom presudom nije zauzeo pravno shvaćanje koje bi bilo u suprotnosti s tumačenjem Suda EU u pogledu tumačenja prava Europske unije, konkretno Direktive 93/13 EEZ, a koja Direktiva je implementirana u zakonodavstvu Republike Hrvatske, pa tako i danas u važećem Zakonu o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 41/2014,110/2015 i 14/2019 – dalje: ZZP), žalbeni navodi ukazuju se neosnovanim.

37. Jednako tako, suprotno tvrdnji tuženika prvostupanjski sud je pravilno postupio kada je utvrdio obzirom na iskaz tužitelja i namjenu predmetnog kredita da tužitelj ima svojstvo potrošača time da izričito prema čl. 3. Ugovora navedeno je da se radi o stambenom kreditu za kupovinu nekretnine, pa suprotne tvrdnje tuženika ostaju ničim dokazane i neargumentirane tvrdnje.

Naime, u smislu odredbe čl. 3. st. 1. toč 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.), a prema kojoj je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njenom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, s time da je i odredbama kasnijih Zakona o zaštiti potrošača, pa tako i Zakonom o zaštiti potrošača iz 2014. („Narodne novine“, broj 41/2014, 110/2015, 14/2019), potrošač definiran kao svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, valja odgovoriti da iz stanja spisa proizlazi da tuženik tijekom prvostupanjskog postupka na okolnost navedenog prigovora da tužitelj nema svojstvo potrošača i da kao takav ne uživa zatraženu pravnu zaštitu nije predložio izvođenje adekvatnih dokaznih sredstava, dok iz dokaza koje je tužitelj predložio na istu okolnost, ne proizlazi zaključak da je tužitelj predmetni ugovor sklopio u poslovne svrhe pri čemu iz samog Ugovora jasno proizlazi da su sredstva iz predmetnog Ugovora o kreditu, tužitelja namjenski odobrena radi kupnje nekretnine, što proizlazi i iz prihvaćenog iskaza.

38. Na žalbene navode valja reći da je vještak svoj nalaz utemeljio na priloženoj dokumentaciji, te ga iznio savjesno i u skladu s pravilima struke. Tuženik nije prigovarao matematičkom izračunu vještaka, te je prvostupanjski sud prihvatio nalaz financijskog vještaka kao objektivan i stručan, a upućivanje tuženika na drugu metodologiju izračuna predstavlja prigovor pravne prirode koji od strane prvostupanjskog suda pravilno nije prihvaćen.

39. U odnosu na prigovor zastare tuženik ispušta iz vida da prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. koje prihvaća i ovaj sud, a na koje se pozvao i prvostupanjski sud, ako je ništetnost ustanovljena već u postupku zaštite potrošača, a što je slučaj u ovoj pravnoj stvari tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

40. Stoga, imajući u vidu navedeno time da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu pravomoćna dana 14. lipnja 2018., a kako je tužba podnijeta 20. travnja 2021., to je prvostupanjski sud pravilno odbio prigovor zastare u odnosu na potraživanje za osnova ništetnosti valutne klauzule sukladno čl. 371. ZOO-a pa su žalbeni navodi neosnovani.

41. U odnosu na ostale žalbene navode tuženika kojima ponavlja prigovore koji su isticani u postupku, na koje je prvostupanjski sud u razlozima prvostupanjske presude jasno i argumentirano odgovorio, nije potrebno ponavljati obrazloženje prvostupanjske presude.

42. U iznesenom činjeničnom i pravnom kontekstu, prvostupanjski sud je pravilno postupio kada je sukladno nalazu i mišljenju vještaka koji je izrađen u skladu sa pravilima struke, obvezao tuženika da tužitelju s osnove ništetne i nepoštene valutne klauzule u smislu čl. 104.ZOO/91 isplati iznose pobliže navedene u izreci presude.

43. Pravilno je dosuđena i zatezna kamata s tijekom od pojedinog plaćanja tužitelja jer se tuženik ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa, te je slijedom toga dužan tužitelju sukladno odredbi čl. 214 ZOO/91 platiti zateznu kamatu od dana stjecanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa pa do isplate te naplate naknade.

44. Naime, tuženik je nepošteni stjecatelj jer je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora, kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara a niti je tuženik dao odgovarajuće obavijesti tužitelju kao potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama predmetnih odredaba, a što je sve imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je također postupljeno suprotno odredbama tada važećeg ZZP-a i odredbama ZOO/91 slijedom čega su suprotni žalbeni navodi tuženika neosnovani.

45. U odnosu na žalbene navode tuženika kojima obrazlaže tvrdnje vezano za izračun vještaka i negativne razlike vrijednosti valutnog tečaja i razlike u depozitu u istaknuti prigovor prijeboja valja reći da sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita (u tom smislu Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023.)

46. Obzirom na navedeno i rukovodeći se činjenicama na kojima tuženik temelji navedeni prigovor, a to je postojanje razlike u visini anuiteta u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od onoga u trenutku isplate kredita, za naglasiti je da plaćanjem anuiteta po tečaju nižem od početnog, tužitelj nije ništa primio, niti je išta stekao bez osnove, slijedom čega ne postoji niti njegova obveza na vraćanje stečenog bez osnove, pri čemu je tuženik, koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora, u skladu s odredbom čl. 108. ZOO/91 diskvalificirana u pravu na postavljanje zahtjeva za naknadu štete koja je za nju eventualno proizašla iz takvog ništetnog ugovora, tako da istaknuti prigovor radi prebijanja, nije osnovan niti kada se razmatra u kontekstu instituta stjecanja bez osnove, ali isto tako niti u skladu s naprijed navedenom odredbom.

47. Jednako tako, kako u konkretnom slučaju plaćanjem anuiteta kredita u periodu dok je tečaj CHF bio niži od početno ugovorenog, tužitelj nije ništa primio, niti je stekao bez osnove u smislu odredbe čl. 210 ZOO/91, jer je uplatu primio tuženik, stoga ne postoji obveza tužitelja na vraćanje nečeg što nije primio, a time niti konkretna tražbina tuženika po osnovi (djelomične) ništetnosti odredbe ugovora, kao što ne postoji niti konkretna tražbina tuženika s osnova naknade štete, jer je čl.108. ZOO/91 propisano da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ugovora, odgovoran za štetu suugovaratelju koji trpi zbog ništetnosti, ako ovaj nije znao ili morao znati za uzrok ništetnosti, a da je u konkretnoj situaciji tuženica ta koja je kriva za sklapanje ugovora (jer prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora, tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti), tako da je krivnja za ništetnost ugovorne odredbe na strani tuženika, a ne na tužitelju, pa stoga tužitelj niti ne može biti odgovoran za štetu, slijedom čega tuženik kao ugovaratelj koji je kriv za štetu, ne može osnovano potraživati štetu u smislu citirane odredbe.

48. U odnosu na žalbene navode ukazuje se da iz nalaza i mišljenja vještaka vezano za istaknuti prigovor prijeboja s osnova razlike u depozitu proizlazi da je tužitelj deponirao radi osiguranja potraživanja tuženika kao kreditora iznos od 4.193,00 CHF tj. 10 % od ukupno odobrenog kredita i da se dio uplata ne odnosi na uplatu iz oročenog depozita.

Dakle, iz nalaza proizlazi da isplate nisu vršene iz depozita.

49. Suprotno tvrdnji tuženika, iz svih naprijed navedenih razloga ne postoji predmetno potraživanje tuženika, a ne iz razloga zastare zahtjeva time da pravilnom primjenom materijalnog prava jednako je odlučeno.

50. Stoga, prvostupanjski sud je na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno postupio kada je utvrdio da je predmetna odredba ništetna te obvezao tuženika na isplatu iznosa kako je to pobliže navedeno u izreci presude i utvrdio ne postoji potraživanje tuženika time da kako je to navedeno pravilnom primjenom materijalnog prava jednako je odlučeno.

51. I odluka o troškovima postupka je pravilna i zakonita kako po osnovi (čl. 154. st 1. ZPP-a) tako i visini troškova (čl. 155. ZPP-a) te sukladna Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj:138/23) i vrijednosti boda u trenutku donošenja pobijane odluke, a sve prema konačno postavljenom sniženom tužbenom zahtjevu.

52. Na žalbene navode točno je da je tužitelj povukao dio tužbenog zahtjeva koji je zahtjev je uskladio sa nalazom i mišljenjem vještaka i da se tuženik protivio djelomičnom povlačenju tužbe kako to proizlazi iz sadržaja podneska od 12. prosinca 2012. (list 266 ).

53. Međutim, imajući u vidu naprijed navedeno te odredbu čl. 339. ZPP-a u vezi čl. 381. ZPP-a tuženik nije podnio prijedlog za donošenje dopunske odluke sukladno navedenim odredbama.

Stoga, izneseni žalbeni navodi su bez utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke.

54. Jednako tako, suprotno tvrdnji tuženika prvostupanjski sud je kako to i proizlazi iz obrazloženja pobijane odluke (toč. 54.) i naveo iz kojih razloga je priznao tužitelju troškove postupka neovisno o sniženju tužbenog zahtjeva.

55. U odnosu na žalbene navode tuženiku se ukazuje da prvobitno tužbeni zahtjev bio postavljen na iznos od 2.259,34 eura dok prema sniženom tužbenom zahtjevu tužitelj je zahtijevao isplatu iznosa od 2.155,75 eura, a koji zahtjev je prvostupanjski sud i usvojio.

56. Nadalje, potrebno je reći da je tužitelj snizio tužbeni zahtjev za iznos od 103,59 eur, to prama stanovištu ovog suda smanjenje tužbenog zahtjeva nije bilo od utjecaja na visinu troškova zastupanja tuženika po odvjetniku jer je i nakon tog smanjenja tužbenog zahtjeva riječ o naknadi koja je u istoj visini propisana Tarifom (primjenjuje se isti tarifni broj iz Tbr. 7. podstavak 1. Tarife), to tuženiku ne pripada pravo na naknadu troškova koje je imao u vezi dijela tužbenog zahtjeva za koji je zahtjev smanjen neovisno o uspjehu u sporu u situaciji kada je visina naknade za zastupanje sukladno Tarifi jednaka, kako u slučaju prvotno postavljenog zahtjeva, tako i u slučaju smanjenog tužbenog zahtjeva (tako i Rev-1069/24 od 12. studenog 2024.)

57. Stoga, iz svih naprijed navedenih razloga navodi tuženika kojima pobija odluku o troškovima postupka su neutemeljeni i bez utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke .

58. Slijedom navedenog, valjalo je žalbu odbiti kao neosnovanu i na temelju čl. 368. st.2. ZOO-a odlučiti kao u stavku I izreke ove odluke.

59. Kako tuženik nije uspio sa žalbom, to trošak povodom pravnog lijeka pada na njegov teret (čl. 154. st. 1. ZPP-a) pa je na temelju čl. 166. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u stavku II izreke.

U Zagrebu 3. veljače 2026.

Predsjednik vijeća

Gabriela Topić Kordej