Zakon.hr

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-161/2026-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Gabriele Topić Kordej, predsjednika vijeća, Suzane Radaković suca izvjestitelja i člana vijeća, te Sandre Artuković Kunšt, univ. spec. iur., člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ZC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Ivki Dropučić, odvjetnici iz Sv. Ivana Zeline, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupana po Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Sesvetama, Stalna služba u Vrbovcu, poslovni broj P-1263/2019-36 od 12. prosinca 2025., na sjednici vijeća održanoj 3. veljače 2026.,

r i j e š i o j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se rješenje Općinskog suda u Sesvetama, Stalna služba u Vrbovcu, poslovni broj P-1263/2019-36 od 12. prosinca 2025.

p r e s u d i o j e

I. Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Sesvetama, Stalna služba u Vrbovcu, poslovni broj P-1263/2019- 36 od 12. prosinca 2025. u stavku I. izreke.

II. Preinačava se presuda Općinskog suda u Sesvetama, Stalna služba u Vrbovcu, poslovni broj P-1263/2019-36 od 12. prosinca 2025. u stavku II i III izreke i sudi:

Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužitelja koji glasi;

„II. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., OIB: 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, da tužitelju GORIČKI JURAJU, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], u roku od 15 dana isplati iznos od 15.136,06 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na taj iznos do isplate, i to:

-na iznos od 6,66 EUR od 02. 11. 2007.,

-na iznos od 10,96 EUR od 02. 12. 2007.,

-na iznos od 11,44 EUR od 02. 01. 2008.,

-na iznos od 19,29 EUR od 02. 02. 2008.,

-na iznos od 60,88 EUR od 02. 03. 2008.,

-na iznos od 67,89 EUR od 02. 04. 2008.,

-na iznos od 52,65 EUR od 02. 05. 2008.,

-na iznos od 47,56 EUR od 02. 06. 2008.,

-na iznos od 54,44 EUR od 02. 07. 2008.,

-na iznos od 43,46 EUR od 02. 08. 2008.,

-na iznos od 45,09 EUR od 02. 09. 2008.,

-na iznos od 52,49 EUR od 02. 10. 2008.,

-na iznos od 96,23 EUR od 02. 11. 2008.,

-na iznos od 64,13 EUR od 02. 12. 2008.,

-na iznos od 99,77 EUR od 03. 01. 2009.,

-na iznos od 104,60 EUR od 02. 02. 2009.,

-na iznos od 107,04 EUR od 02. 03. 2009.,

-na iznos od 101,25 EUR od 02. 04. 2009.,

-na iznos od 100,41 EUR od 02. 05. 2009.,

-na iznos od 91,34 EUR od 02. 06. 2009.,

-na iznos od 83,35 EUR od 02. 07. 2009.,

-na iznos od 113,61 EUR od 02. 08. 2009.,

-na iznos od 119,83 EUR od 02. 09. 2009.,

-na iznos od 116,28 EUR od 02. 10. 2009.,

-na iznos od 112,83 EUR od 02. 11. 2009.,

-na iznos od 120,77 EUR od 02. 12. 2009.,

-na iznos od 128,29 EUR od 02. 01. 2010.,

-na iznos od 136,20 EUR od 02. 02. 2010.,

-na iznos od 134,19 EUR od 07. 03. 2010.,

-na iznos od 147,46 EUR od 02. 04. 2010.,

-na iznos od 192,45 EUR od 21. 09. 2010.,

-na iznos od 176,65 EUR od 06. 11. 2010.,

-na iznos od 186,14 EUR od 15. 07. 2010.,

-na iznos od 168,38 EUR od 07. 08. 2010.,

-na iznos od 192,45 EUR od 21. 09. 2010.,

-na iznos od 183,46 EUR od 27. 10. 2010.,

-na iznos od 197,02 EUR od 12. 11. 2010.,

-na iznos od 150,92 EUR od 13. 11. 2010.,

-na iznos od 175,24 EUR od 03. 02. 2011.,

-na iznos od 172,47 EUR od 11. 03. 2011.,

-na iznos od 160,74 EUR od 12. 04. 2011.,

-na iznos od 183,01 EUR od 10. 05. 2011.,

-na iznos od 219,81 EUR od 21. 06. 2011.,

-na iznos od 250,93 EUR od 28. 07. 2011.,

-na iznos od 303,69 EUR od 19. 08. 2011.,

-na iznos od 262,84 EUR od 17. 09. 2011.,

-na iznos od 259,00 EUR od 05. 11. 2011.,

-na iznos od 248,95 EUR od 25. 11. 2011.,

-na iznos od 258,49 EUR od 22. 12. 2011.,

-na iznos od 216,67 EUR od 24. 01. 2012.,

-na iznos od 219,79 EUR od 25. 02. 2012.,

-na iznos od 213,44 EUR od 29. 03. 2012.,

-na iznos od 216,60 EUR od 04. 05. 2012.,

-na iznos od 219,70 EUR od 07. 06. 2012.,

-na iznos od 212,91 EUR od 20. 07. 2012.,

-na iznos od 263,83 EUR od 17. 08. 2012.,

-na iznos od 262,29 EUR od 22. 08. 2012.,

-na iznos od 255,68 EUR od 29. 09. 2012.,

-na iznos od 264,17 EUR od 20. 10. 2012.,

-na iznos od 268,00 EUR od 16. 11. 2012.,

-na iznos od 267,30 EUR od 05. 12. 2012.,

-na iznos od 252,59 EUR od 25. 01. 2013.,

-na iznos od 252,85 EUR od 15. 02. 2013.,

-na iznos od 264,84 EUR od 29. 03. 2013.,

-na iznos od 265,52 EUR od 02. 04. 2013.,

-na iznos od 262,65 EUR od 04. 05. 2013.,

-na iznos od 248,48 EUR od 06. 06. 2013.,

-na iznos od 299,35 EUR od 05. 07. 2013.,

-na iznos od 345,68 EUR od 21. 08. 2013.,

-na iznos od 263,61 EUR od 04. 10. 2013.,

-na iznos od 261,32 EUR od 04. 12. 2013.,

-na iznos od 264,70 EUR od 30. 01. 2014.,

-na iznos od 106,50 EUR od 18. 03. 2014.,

-na iznos od 100,03 EUR od 23. 05. 2014.,

-na iznos od 100,72 EUR od 04. 07. 2014.,

-na iznos od 107,87 EUR od 11. 09. 2014.,

-na iznos od 111,05 EUR od 06. 11. 2014.,

-na iznos od 112,20 EUR od 01. 01. 2015.,

-na iznos od 114,15 EUR od 10. 03. 2015.,

-na iznos od 114,15 EUR od 07. 05. 2015.,

-na iznos od 114,15 EUR od 30. 06. 2015.,

-na iznos od 114,15 EUR od 02. 07. 2015.,

-na iznos od 114,15 EUR od 05. 09. 2015.,

-na iznos od 114,15 EUR od 05. 09. 2015. do dana 31. prosinca 2007. po stopi propisanoj odredbom članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a za razdoblje od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 29.12.2023 po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja teče od dospjelosti svakog pojedinog iznosa pa do isplate, u roku od 15 dana.

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka u iznosu od 5.327,95 eura sa zateznim kamatama od 12. prosinca 2025.

Svaka stranka snosi svoj trošak postupka.

III Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova postupka nastalih povodom pravnog lijeka.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda odlučeno je:

„I. 1. Utvrđuje se ništetnim Ugovor o namjenskom kreditu, broj: 32066196924, kreditna partija: 7103024859, koji je dana 20.02.2006. potvrđen od strane Javnog bilježnika Vuger Ignaca iz Sesveta, pod brojem: OU-244/2006, sklopljen između tužitelja i tuženika, i to u člancima kako slijedi:

Članak 1

"…u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 146.000,00 CHF (slovima: stoočetrdesetšesttisućachf) obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita.

Korisnik kredita se obvezuje iznos kredita iz prethodnog stavka vratiti, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ovim Ugovorom." Članak 2

"…u anuitetima iznos kredita od 146.000, 00 CHF (slovima: stoočetrdesetšesttisućachf) i redovnu kamatu koja je (tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d."

Članak 7

"…u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 731,95 CHF (slovima: sedamstoridesetjedanchf i 95/100) obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja. …

Za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćatiatako izmijenjene anuitete. O izmijenjenom iznosu anuiteta Kreditor će obavijestiti Korisnika kredita u skladu s Općim uvjetima poslovanja Kreditora.",

te su ništetne i sve kasnije tuženikove jednostrane izmjene kamatne stope i kao takve ne proizvode ikakve pravne učinke.

II. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., OIB: 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, da tužitelju GORIČKI JURAJU, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], u roku od 15 dana isplati iznos od 15.136,06 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na taj iznos do isplate, i to:

-na iznos od 6,66 EUR od 02. 11. 2007.,

-na iznos od 10,96 EUR od 02. 12. 2007.,

-na iznos od 11,44 EUR od 02. 01. 2008.,

-na iznos od 19,29 EUR od 02. 02. 2008.,

-na iznos od 60,88 EUR od 02. 03. 2008.,

-na iznos od 67,89 EUR od 02. 04. 2008.,

-na iznos od 52,65 EUR od 02. 05. 2008.,

-na iznos od 47,56 EUR od 02. 06. 2008.,

-na iznos od 54,44 EUR od 02. 07. 2008.,

-na iznos od 43,46 EUR od 02. 08. 2008.,

-na iznos od 45,09 EUR od 02. 09. 2008.,

-na iznos od 52,49 EUR od 02. 10. 2008.,

-na iznos od 96,23 EUR od 02. 11. 2008.,

-na iznos od 64,13 EUR od 02. 12. 2008.,

-na iznos od 99,77 EUR od 03. 01. 2009.,

-na iznos od 104,60 EUR od 02. 02. 2009.,

-na iznos od 107,04 EUR od 02. 03. 2009.,

-na iznos od 101,25 EUR od 02. 04. 2009.,

-na iznos od 100,41 EUR od 02. 05. 2009.,

-na iznos od 91,34 EUR od 02. 06. 2009.,

-na iznos od 83,35 EUR od 02. 07. 2009.,

-na iznos od 113,61 EUR od 02. 08. 2009.,

-na iznos od 119,83 EUR od 02. 09. 2009.,

-na iznos od 116,28 EUR od 02. 10. 2009.,

-na iznos od 112,83 EUR od 02. 11. 2009.,

-na iznos od 120,77 EUR od 02. 12. 2009.,

-na iznos od 128,29 EUR od 02. 01. 2010.,

-na iznos od 136,20 EUR od 02. 02. 2010.,

-na iznos od 134,19 EUR od 07. 03. 2010.,

-na iznos od 147,46 EUR od 02. 04. 2010.,

-na iznos od 192,45 EUR od 21. 09. 2010.,

-na iznos od 176,65 EUR od 06. 11. 2010.,

-na iznos od 186,14 EUR od 15. 07. 2010.,

-na iznos od 168,38 EUR od 07. 08. 2010.,

-na iznos od 192,45 EUR od 21. 09. 2010.,

-na iznos od 183,46 EUR od 27. 10. 2010.,

-na iznos od 197,02 EUR od 12. 11. 2010.,

-na iznos od 150,92 EUR od 13. 11. 2010.,

-na iznos od 175,24 EUR od 03. 02. 2011.,

-na iznos od 172,47 EUR od 11. 03. 2011.,

-na iznos od 160,74 EUR od 12. 04. 2011.,

-na iznos od 183,01 EUR od 10. 05. 2011.,

-na iznos od 219,81 EUR od 21. 06. 2011.,

-na iznos od 250,93 EUR od 28. 07. 2011.,

-na iznos od 303,69 EUR od 19. 08. 2011.,

-na iznos od 262,84 EUR od 17. 09. 2011.,

-na iznos od 259,00 EUR od 05. 11. 2011.,

-na iznos od 248,95 EUR od 25. 11. 2011.,

-na iznos od 258,49 EUR od 22. 12. 2011.,

-na iznos od 216,67 EUR od 24. 01. 2012.,

-na iznos od 219,79 EUR od 25. 02. 2012.,

-na iznos od 213,44 EUR od 29. 03. 2012.,

-na iznos od 216,60 EUR od 04. 05. 2012.,

-na iznos od 219,70 EUR od 07. 06. 2012.,

-na iznos od 212,91 EUR od 20. 07. 2012.,

-na iznos od 263,83 EUR od 17. 08. 2012.,

-na iznos od 262,29 EUR od 22. 08. 2012.,

-na iznos od 255,68 EUR od 29. 09. 2012.,

-na iznos od 264,17 EUR od 20. 10. 2012.,

-na iznos od 268,00 EUR od 16. 11. 2012.,

-na iznos od 267,30 EUR od 05. 12. 2012.,

-na iznos od 252,59 EUR od 25. 01. 2013.,

-na iznos od 252,85 EUR od 15. 02. 2013.,

-na iznos od 264,84 EUR od 29. 03. 2013.,

-na iznos od 265,52 EUR od 02. 04. 2013.,

-na iznos od 262,65 EUR od 04. 05. 2013.,

-na iznos od 248,48 EUR od 06. 06. 2013.,

-na iznos od 299,35 EUR od 05. 07. 2013.,

-na iznos od 345,68 EUR od 21. 08. 2013.,

-na iznos od 263,61 EUR od 04. 10. 2013.,

-na iznos od 261,32 EUR od 04. 12. 2013.,

-na iznos od 264,70 EUR od 30. 01. 2014.,

-na iznos od 106,50 EUR od 18. 03. 2014.,

-na iznos od 100,03 EUR od 23. 05. 2014.,

-na iznos od 100,72 EUR od 04. 07. 2014.,

-na iznos od 107,87 EUR od 11. 09. 2014.,

-na iznos od 111,05 EUR od 06. 11. 2014.,

-na iznos od 112,20 EUR od 01. 01. 2015.,

-na iznos od 114,15 EUR od 10. 03. 2015.,

-na iznos od 114,15 EUR od 07. 05. 2015.,

-na iznos od 114,15 EUR od 30. 06. 2015.,

-na iznos od 114,15 EUR od 02. 07. 2015.,

-na iznos od 114,15 EUR od 05. 09. 2015.,

III. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, da tužitelju GORIČKI JURAJU, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], u roku od 15 dana nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 5.327,95 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 12.12.2025. do isplate po čl. 29 Zakona o obveznim odnosima, tj. po zakonskoj zateznoj kamati koja se obračunava po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

IV. Odbija se tužitelj s preostalim zatraženim parničnim troškom, kao s neosnovanim.“

2. Rješenjem prvostupanjskog suda odlučeno je;

„Dopušta se preinaka tužbe od 28. travnja 2020.“

3. Protiv presude i rješenja žali ste tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih Zakonom o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 02/2007- Odluka USRH, 84/2008, 96/2008 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019, 80/2022, 114/22 i 155/2023 - dalje u tekstu: ZPP). Predlaže da se pobijana presuda i rješenje u smislu žalbenih navoda preinači ili ukine te stavlja zahtjev za naknadom troška sastava žalbe.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba protiv rješenja nije osnovana.

6. Žalba protiv presude je djelomično osnovana.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu od 14. travnja 2006. u dijelu koji se odnosi na ugovorene odredbe o promjenjivosti kamatne stope i otplate kredita uz korištenje valutne klauzule uz CHF te zahtjev za isplatom iznosa na ime više preplaćenog s osnove promjenjive kamatne stope i valutne klauzule time da je sklopljen Dodatak ugovora 1. veljače 2016.

8. U žalbenom postupku sporno je, da li je preinaka dopuštena i da li su predmetne odredbe koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu ništetne i da li tužitelj ima pravni interes na tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnim navedenih odredbi i isplatu obzirom na sklopljeni Dodatak 1. veljače 2016.

9. Ispitujući pobijanu presudu i rješenje kao i postupak koji je prethodio ovaj sud je utvrdio da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

10. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud u obrazloženju presude i rješenja dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama koje nisu u proturječnosti s izrekom presude. Ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijanih odluka ne bi bilo moguće ispitati pa nije ostvarena bitna povreda postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na upire tuženik.

11. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s obzirom na to da je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima stranke temelje svoje zahtjeve i prigovore te na osnovi izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama i njihovom pravilnom ocjenom (čl. 8. ZPP-a) utvrdio činjenice odlučne za prosudbu dopuštenosti preinake tužbe i osnovanosti tužbenog zahtjeva.

12. Nije ostvarena niti bitna povreda postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u vezi čl. 190. ZPP-a obzirom da je prvostupanjski sud pravilno primijenio navedenu odredbu.

13. Kako je prvostupanjski sud odlučio u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva sukladno čl. 2. ZPP-a, to nije ostvarena bitna povreda postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP-a.

14. Međutim, zbog pogrešnog pravnog pristupa žalbeni navodi pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na zahtjev za isplatom su osnovani.

15. U provedenom postupku prvostupanjski sud je u bitnom utvrdio;

- da je tužitelj s tuženikom sklopio dana 14.02.2006. Ugovor o namjenskom kreditu u kojem je u čl. 1 ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti 146.00,00 CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, dok je u čl. 2 ugovoreno da je korisnik kredita dužan kreditoru platiti u anuitetima iznos kredita i redovnu kamatu koja je promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a koja temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. i na dan sklapanja ugovora iznosi 4,50% godišnje; da je čl. 6 namjena kredita za kupnju kuće; da je čl. 7. ugovorena valutna klauzula za CHF;

- da je tužitelj s tuženikom sklopio 1. veljače 2006. Dodatak ugovora o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopuna Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR;

- da su u odnosu na nepoštene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli relevantne odluke odnosno presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. te presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj P-7129/13 od 13. lipnja 2014. kao i presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. te odluka Vrhovnog sud Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/18 od 3. rujna 2019.;

- da je izveden dokaz saslušanjem tužitelja;

- da tužitelj ima status potrošača time da je tuženik sa tužiteljem kao potrošačem i sklopio predmetni Dodatak ugovoru 1. veljače 2016.;

- da se o predmetnim odredbama nije pregovaralo i da su predmetne odredbe nepoštene i ništetne;

- da radi utvrđivanja visine potraživanja tužitelja po kreditu provedeno financijsko- knjigovodstveno vještačenje po vještaku Anti Mrčeli kao i dopuna nalaza;

- da prema mišljenju vještaka po predmetnom kreditu s osnove promjena kamatne stope preplata iznosi 50.333,68 kuna, dok razlika u iznosu anuiteta zbog promjene tečaja iznosi 63.708,93 kune odnosno ukupno 114.042,61 kuna;

- da je vještak u dopunskom nalazu i mišljenju izvršio obračun zakonske zatezne kamate tekuće na razliku svakog pojedinog anuiteta u kunama od dana njegove uplate do dana konverzije u ukupnom iznosu od 48.218,79 kuna i da po sva tri osnova razlika iznosi 162.261,40 kuna;

- da je prihvaćen nalaz i mišljenje vještaka te dopuna nalaza i mišljenja kao stručan i objektivan;

- da je prigovor zastare neosnovan;

- da sam pristanak ne konverziju ne može značiti odricanje prava na punu restituciju i povrat stečenog bez osnove;

- da tužitelj ima pravni interes na utvrđenje ništenim predmetnih odredbi i zahtijevati isplatu preplaćenih iznosa;

- da je preinaka tužbe dopuštena sukladno čl. 190. st. 2. i 3. ZPP-a

16. Pošavši od navedenih utvrđenja, prvostupanjski sud je zaključio da je preinaka tužbe nakon provedenog financijskog vještačenja dopuštena sukladno čl. 190. st. 2. i 3. ZPP-a i da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula i da konverzija ne poništava pravne učinke osnovnog ugovora koji je bio na snazi do dana konverzije te se sklapanjem konverzije tužitelj nije odrekao prava na punu restituciju i povrat stečenog bez osnove te na temelju čl. 323. i čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015 i 29/2018 - dalje u tekstu: ZOO) u vezi čl. 1115. i čl. 29. st. 2. ZOO-a odlučio na navedeni način.

17. Navedeni zaključak prvostupanjskog suda je pravilan u dijelu u kojem je utvrdio da je preinaka dopuštena i da su predmetne odredbe ništetne, pa ga prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, a pravilnost i zakonitost navedenog zaključka niti žalbenim navodima nisu dovedeni u sumnju, dok u preostalom dijelu koji se odnosi na isplatu nije pravilan kako će to nastavno biti obrazloženo.

18. Stoga, suprotne tvrdnje tuženika u navedenom dijelu su bez pravnog uporišta.

19. U odnosu na žalbene navode koji se odnose na pobijano rješenje kojim je dopuštena preinaka tužbe valja reći slijedeće.

20. Na temelju odredbe čl. 190 st. 1. ZPP propisano je da tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu, dok je stavkom 2. ovog članka propisano da iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, a odredbom stavka 3. ovog članka propisano je da nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe potreban je pristanak tuženika, ali i kad se tuženik protivi, sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama.

21. Cijeneći utvrđeno činjenično stanje da tužitelj sve do trenutka dok nije sačinjen nalaz i mišljenje vještaka financijske struke nije mogao pravilno označiti visinu svog tužbenog zahtjeva budući ne raspolaže potrebnim znanjima financijske struke potrebnim za pravilno razrješenje ovog spora, radi čega je u konačnici i provedeno odgovarajuće financijsko vještačenje, prvostupanjski sud je uz pravilnu primjenu navedene zakonske odredbe čl. 190. ZPP pravilno dopustio navedenu preinaku.

22. Pri tome u odnosu na ovakvo pravno shvaćanje prvostupanjskog suda valja ukazati i na pravno shvaćanje zauzeto na sjednici predsjednika građanskih odjela županijskih sudaca sa sucima Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Su-IV-162/2001 od 26. studenog 2021. koje glasi: „U predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem“.

Jednako tako, to što je prvostupanjski sud o preinaci nije odlučio tijekom postupka nije odlučno, pa su izneseni žalbeni navodi bez utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja.

23. Stoga, u iznesenom činjeničnom i pravnom kontekstu, prvostupanjski sud je dao jasne i valjane razloge koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud kada je dopustio preinaku tužbe, pa su suprotne tvrdnje tuženika bez pravnog uporišta te je na temelju čl. 380. toč. 2. ZPP-a odlučeno kao u izreci ovog drugostupanjskog rješenja.

24. Nadalje, u odnosu na žalbene navode prvenstveno valja reći da su stranke sklopile Aneksa ugovora o kreditu dana 1. veljače 2016. sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 102/15, dalje: ZID ZPK) kojim su suglasno izvršile konverziju kredita u valutu euro i u skladu s tim utvrdile iznos preplate i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita na dan 30. rujna 2015. kao i uvjete otplate preostalog kredita u eurima.

Jednako tako, prvostupanjskom odlukom kojom je utvrđena ništetnost odredbi Ugovora o kreditu od 14. veljače 2006. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika koje se odnose na promjenjivost kamatne stope jednostranom odlukom banke i na valutnu klauzulu u valuti švicarskog franka odraz su pravilne primjene mjerodavnog materijalnog prava iz čl. 81. st. 1., 2. i 4. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03 i 46/07, dalje: ZZP/03).

25. Kada je pozivanjem na direktni učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa utvrdio ništetnost odredbi kojima je ugovoren jednostran način promjene kamatne stope sukladno odluci kreditora i valutne klauzule, prvostupanjski je sud pravilno primijenio čl. 502.c ZPP.

26. Na žalbene navode potrebno je reći da subjektivne granice pravomoćnosti (intervencijski efekt) presude donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/2013-4, odnose na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu, (o čemu dijelom govore i utvrđenja u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske Poslovni broj Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019.), ali to ipak ne znači da su automatizmom ništetne sve odredbe svih ugovora o kreditu glede promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a pogotovo da se u pojedinačnim parnicama te potencijalno ništetne odredbe uopće ne mogu preispitivati, o čemu je i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj U-III-5458/2021., od 30. lipnja 2022., zauzeo stav da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što su ih utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima, posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

27. Međutim, u odnosu na žalbene navode potrebno je reći da tuženik ispušta iz vida odlučnu činjenicu da tijekom postupka nije predložio izvođenje dokaza saslušanjem djelatnika tuženika.

28. Stoga, tuženik nije dokazao da su u postupku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formuliranim ili standardnim ugovorom) pregovaralo i da su tužitelju na drugi način dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovorenih odredbi na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao.

29. Naime, imajući u vidu sve navedeno, u okolnostima konkretnog slučaja, kada tuženik na kojem je teret dokazivanja nije dokazao, da li je pregovarao sa tužiteljem kao i na okolnost jesu li uopće bilo kakve obavijesti dane prije sklapanja ugovora, time da iz činjeničnih navoda tužbe proizlazi da se o osporenim odredbama nije pregovaralo, kao i da je o odredbama koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzula već u kolektivnom sporu pravomoćno utvrđeno da su nerazumljive, da se o njima nije pojedinačno pregovaralo, i da su uzrokovale znatno neravnotežu u međusobnim pravima i obvezama, to su suprotne tvrdnje tuženika neutemeljene.

30. U konačnici, tuženik je bio stranka u istim postupcima po kolektivnim tužbama.

31. Obzirom na sve naprijed navedeno, u iznesenom činjeničnom i pravnom kontekstu pravilno je prvostupanjski sud postupio kada je zaključio da se o predmetnim odredbama nije pojedinačno pregovaralo i da su ništave, a niti su tužitelju dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredi te je suprotno tvrdnji tuženika u odnosu na vezanosti suda za utvrđenja u parnici vođenoj povodom kolektivne tužbe prvostupanjski sud za svoje uvjerenje dao jasne i valjane razloge koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

32. Stoga, nisu odlučni za pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude svi žalbeni navodi kojima tuženik osporava pravilnost zaključka o ništetnosti predmetnih odredbi.

33. Između ostalog, na žalbene navode valja reći da iz stanja spisa ne proizlazi da je tuženik u spis dostavio odgovarajući dokaz u prilog tvrdnjama o dovoljnoj informiranosti tužitelja vezano za sklapanje ugovora, a koji bi bili izvor saznanja na okolnost obaviještenosti tužitelja o mogućim rizicima zbog vezivanja obaveze korisnika kredita (potrošača) za valutu CHF.

34. Jednako tako, slijedom pravnog shvaćanja iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020. (a tako i u prethodnim odukama br. Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. i br. Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020.) tužitelj prihvatom ponude konverzije i zaključenjem Dodatka 1. veljače 2016. nije izgubio pravni interes za utvrđenje ništetnosti.

35. Kao što je navedeno, u predmetnom Ugovoru o kreditu od 14. veljače 2006. ugovorena je jednostrana promjenjivost kamatne stope bez posebnog zaključivanja dodatka ugovoru i valutna klauzula u valuti Chf, tako da ne stoje žalbene tvrdnje o tome kako u ovom postupku ne bi bila primjenjiva utvrđenja iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz postupka pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P-1401/12 o ništetnosti odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u Chf. Za razliku od žalbenih navoda tuženika, prvostupanjski je sud odgovarajućom primjenom čl. 502.c ZPP u vezi čl. 81. st. 2. i 4. ZZP/03 prihvatio utvrđenje odlučne činjenice uzrokovanja značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer je, na tragu utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012, tuženik u unaprijed sastavljenom ugovoru unio odredbe o valutnoj klauzuli u Chf i kamatnoj stopi promjenjivoj njegovim jednostranim odlukama o kojima se nije posebno pregovaralo pri čemu je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prešutio odnosno umanjio rizike time što je propustio potpuno informirati potrošača o svim bitnim činjenicama koje utječu na procjenu rizika ugovaranja spornih odredbi (duty of disclosure) a njemu su s obzirom na profesionalnu djelatnost ti rizici bili poznati, prebacivši ih u potpunosti na potrošača. Navedenim je načinom ugovaranja tuženik maksimalno zaštitio svoje trgovačke interese a svaki njemu poznat i prešućen rizik povećanja mjesečnih anuiteta prebacio je na neobaviještenog tužitelja kao potrošača, narušivši time ugovornu ravnotežu.

36. Nadalje, nema dvojbe da su sporne odredbe predmetnog ugovora kako je to navedeno u dijelovima koji se odnose na valutnu klauzulu u Chf i kamatnu stopu promjenjivu jednostranim odlukama tuženika nedovoljno određene i za prosječnog potrošača neodredive, dakle nisu jasne ni lako razumljive, tako da nema mjesta primjeni čl. 84. ZZP/03.

37. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud je u navedenom dijelu pravilno primjeno materijalno pravo iz čl. 81. st. 1., 2. i 4. i čl. 87. st. 1 ZZP/03, pa su suprotni žalbeni navodi neosnovani.

38. U odnosu na žalbene navode koji se odnose na pobijani dio prvostupanjske odluke kojima je uz zakonske zatezne kamate naložena isplata s osnove ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i isplata s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, valja reći kako između stranaka sklopljenog Dodatak ugovora o kreditu obveza isplate razlike po osnovi ništetnih odredbi ne potpada pod direktni učinak navedene presude P-1401/12 za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

39. Nadalje, iako su stranke suglasnošću volja zaključile Dodatak ugovora dana 1. veljače 2016. u kojem su se sporazumjele o pretplati i uvjetima otplate preostale glavnice kredita jer su primjenom izračuna konverzije denominiranjem uz valutnu klauzulu u valuti euro i uz kamatne stope primijenjene na kredite uz valutnu klauzulu u euru izjednačile tužiteljev položaj s položajem ostalih potrošača – korisnika kredita s valutnom klauzulom u euru, prvostupanjski je sud vještačenjem utvrdio razliku plaćenih anuiteta prema prvom otplatnom planu i početnom tečaju kao posljedice ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi promjenjivoj prema odlukama tuženika i dosudio tužitelju traženu razliku preplaćenog iznosa.

40. Odredbama čl. 19.a do čl.19.e ("Narodne novine" broj: 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15., 102/15, 52/16, 128/22, 156/23 dalje u tekstu: ZPK) je u cilju otklanjanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i otklanjanja dužničke krize a na osnovu jednokratne i vremenski ograničene mjere u vidu konverzije kredita u valutu euro, predviđeno da se krediti vezani uz Chf konvertiraju u odgovarajuće kredite denominirane u eure i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima.

Kreditne institucije odnosno banke su temeljem navedenih odredbi ZPK bile obvezne postupiti po navedenom Zakonu dok su potrošači mogli sklopiti navedeni sporazum prihvaćajući konverziju (ili prijedlog banke sa izračunom konverzije ne prihvatiti već zadržati stari važeći kredit denominiran u Chf ili kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u Chf, u kojem slučaju se otplata kredita nastavlja prema važećim ugovorenim uvjetima).

41. Stoga, zbog odredbi čl. 19.a-19.e. ZPK koje su zaključenjem Dodatka ugovora dana 1. veljače 2016. sukladno odredbi čl. 19.a. tog zakona primijenjene na predmetni ugovor o kreditu, nisu ostvarene pretpostavke vraćanja stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO.

42. Povodom pozivanja na pravo restitucije i pravo obeštećenja valja reći da važeće odredbe ZOO umjesto pojma restitucije (lat. restitutio; popravljanje, vraćanje na staro, uspostava prijašnjeg stanja) sadrže odredbe o obvezi vraćanja stečenog bez osnove (čl. 1111.-čl. 1120. ZOO).

Nadalje, isto se tako umjesto obeštećenja (nadoknade, namirenja štete), u odredbama ZOO koristi izraz naknade štete, koja šteta može nastati zbog povrede ugovora (npr. zbog neispunjenja iz čl. 360. ZOO ili u slučajevima iz čl. 30. st. 2., čl. 76.-79, čl. 280. st. 3., čl. 284. st. 3, čl. 332., čl. 342. st. 2. ZOO i dr.) ili kao izvanugovorna šteta (čl. 1045.-čl.1110. ZOO) a moguća je i šteta kao posljedica ništetnosti (čl. 323. st. 2. ZOO).

U predmetnom slučaju nisu ostvarene ni pretpostavke za povrat stečenog bez osnove niti za naknadu štete.

43. Jednako tako, za tuženika kao kreditora je sadržaj odredbi Dodatak ugovora od 1. veljače 2016. određen ZID ZPK i za njega predstavlja ius cogens kojeg je unaprijed odredio zakonodavac dok je tužitelju kao potrošaču prepuštena odluka o tome hoće li ili ne prihvatiti ponudu s izračunom konverzije.

Obzirom da je tuženik izvršio izračun konverzije na temelju kogentnih odredbi čl. 19.c ZPK kojeg je tužitelj prihvatio te je postignut sporazum o korištenju utvrđenih preplata, ne može se osporavati restitucijski učinak Aneksa ugovora za tužitelja. Oni iznosi koje je tužitelj u anuitetima otplatio a koji prema obračunu konverzije iz čl. 19.c. ZPK predstavljaju pretplatu, vraćeni su u imovinu tužitelja tako da se njima podmiruju tužiteljeve obveze po novom, suglasno prihvaćenom otplatnom planu.

Kao što je odgovoreno na postavljeno materijalnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022. Tužitelj koji je kao korisnik kredita (potrošač) prihvatio konverziju na temelju ZID ZPK zaključenjem Aneksa ugovora s tuženim kao kreditorom (trgovcem), nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorne (redovne) kamate iz kredita denominiranog u kunama u Chf odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u Chf zato što izračun konverzije kredita iz članka 19.c ZID ZPK/15 stavka 1. uključuje i te uplate.

44. Slijedom navedenog Dodatka ugovora zaključenog tužiteljevim pristankom na ponudu konverzije i u skladu s pravnim shvaćanjem iznesenim u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022., tužitelj i tuženik su konverzijom kredita za razdoblje od zaključenja ugovora od 1. veljače 2016. na dalje ugovorili novu osnovu stjecanja u vidu nove valutne klauzule i kamatne stope.

Pravo na restituciju odnosno na vraćanje stečenog bez osnove ovisi o tome ima li osnove za stjecanje ili nema. Budući da su iznosi koje je tužiteljica platila na temelju ništetnih ugovornih odredbi iskorišteni u njegovom novom otplatnom planu za namirenje postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni Dodatkom ugovora radi se o tome da su ti više plaćeni iznosi sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO vraćeni tužitelju da bi ih on potom očitovanjem svoje volje iskoristila za podmirenje obveza iz novog otplatnog plana kao u navedenom Dodatku. Posljedično se ne radi o tome da bi banka bez osnove stekla nešto više od ugovorenog pa tako ni razliku između onog što je primila po ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli u Chf i kamatnoj stopi promjenjivoj odlukama banke iz ugovora od 14. veljače 2006. jer te razlike nema ni da bi bio u obvezi plaćanja zateznih kamata s obzirom da je razdoblje primjene ništetnih odredbi zamijenjeno sporazumno ugovorenim odredbama Dodatka ugovora od 1. veljače 2016.

Stoga, pretpostavke za prihvaćanje kondemnatornog tužbenog zahtjeva iz čl. 1111. ZOO nisu ostvarene.

45. Zbog toga nije prihvatljiv zaključak prvostupanjskog suda da postoji pravna osnova za isplatu razlike između početno ugovorene i primjenjenih kamatnih stopa te između početnog tečaja i primijenjenih tečaja Chf jer ta pravna osnova u vidu prava na vraćanje stečenog bez osnove ili na restitucijski zahtjev više ne postoji. Tužitelj nema pravo na povrat koristi koje je tuženik kao trgovac neopravdano stekao na temelju ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u Chf i kamatnoj stopi promjenjivoj jednostranim odlukama tuženika nakon što su uplate koje čine te razlike uračunate u korist podmirenja njegove obveze pri konverziji kredita sporazumnim zaključenjem Aneksa 4. prosinca 2015. čime je obveza tuženika kako kreditora na povrat tih iznosa prestala.

46. Vrhovni je sud Republike Hrvatske u odluci br. Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. zaključio da sporazum o konverziji sklopljen sukladno odredbama ZPK predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske. U predmetnom se slučaju ne može primijeniti pravilo općeg obveznog prava o tome da je obnova (novacija) bez učinka ako je prijašnja obveza ništetna ili ugašena jer se opća pravila o ništetnosti sadržana u ZOO, slijedom načela lex specialis derogat legi generali, ne protežu na sporazum o konverziji odnosno na Dodatak od 1. veljače 2016. zaključen temeljem odredbi posebnog ZPK.

47. Ujedno je vezano za naknadno pravomoćno utvrđenje ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli u Chf u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača nakon što je zaključen Dodatak 1. veljače 2016. otklonjena primjena općih pravila o nevaljanosti ugovora zbog nedopuštenosti pobude, jer je pobuda kod naplatnih ugovora nedopuštena ako je zabranjena ili nemoralna jednoj ugovornoj strani i drugi ugovaratelj to zna ili mora znati.

Ovdje kod konverzije kredita to nije slučaj jer je ZPK naložio kreditorima odnosno bankama ponuditi izračun konverzije dok su korisnici kredita kao potrošači imali dispoziciju u ostavljenom roku prihvatiti konverziju u kredite vezane uz euro ili zadržati važeće stare kredite vezane uz Chf.

48. U tom smislu na ovaj slučaj nije primjenjivo pravno shvaćanje iz odluke Suda Europske Unije br. C-118/17 u predmetu UC protiv Erste Bank Hungary od 14. ožujka 2019. o tome da ništetnost određenih ugovornih odredbi i njihova zamjena novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Za razliku od tog slučaja, u ovom se predmetu ne radi o tome da je zakonodavac zakonom koji se retrogradno primjenjuje izmijenio ugovor privatnog prava. Navedeno se shvaćanje iz odluke br. C- 118/17 tiče održanja ugovora izravnom zakonskom intervencijom u ugovorni odnos stranaka putem zakona za razliku od predmetnog slučaja utemeljenog na načelu slobode uređivanja obveznih odnosa iz čl. 2. ZOO.

49. U odnosu na zaključenje Dodatka 1. veljače 2016. prihvatom tuženikovog izračuna, valja ukazati na zakonske odredbe o nastanku obveze suglasnošću volja ugovornih strana iz čl. 20. i čl. 247. ZOO te o učincima obveze s dužnošću njezina ispunjenja iz čl. 9. i 65. st. 1. ZOO. U okviru ocjene eventualne ništetnosti odredaba Dodatka 1. veljače 2016. koju je moguće izvršiti samo u okviru činjenične osnove spora, valja ponoviti da će se ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo smatrati nepoštenom ako one, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (čl. 49. st. 1. Zakon o zaštiti potrošača, "Narodne novine" br. 41/14, 110/15, 14/19 i 19/22.).

50. Za razliku od utvrđenja iz postupka pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P-1401/12 o uzrokovanju znatne neravnoteže time što su tuženici prešućivali ili umanjivali rizike time što su propustili potpuno informirati potrošača o svim bitnim činjenicama koje utječu na procjenu rizika ugovaranja spornih odredbi koje su im s obzirom na njihovu profesionalnu djelatnost morale biti poznate a odnose se na opći rizik vezan uz svaku valutnu klauzulu koji proizlazi iz sustava „fluktuirajućih tečajeva“ a koji rizik je Međunarodni monetarni fond proglasio velikim, zatim o riziku vezanom uz činjenicu da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema Chf onako kako to čini u odnosu prema valuti euro te o tome da je izvjestan rast tečaja Chf u kontekstu najavljenog uvođenja euro-zone dok su kamatne stope mijenjali jednostrano i netransparentno do mjere da je ta odredba neodrediva i predstavlja nekorektno iznenađenje (“unfair surprise“) za potrošača, u predmetnom se Dodatku od 1. veljače 2016. takvi razlozi povrede načela savjesnosti i poštenja ne nalaze niti to tužiteljica tvrdi.

Ponudu s izračunom konverzije je tuženik predložio sukladno odredbama ZID ZPK, u odnosu na koji zakon Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem br. U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom, ocijenivši taj Zakon usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske.

51. Stoga je, sklapanjem sporazuma o konverziji, na koju ponudu tuženika je tužitelj svojevoljno pristao, nastala nova pravna osnova temeljem koje su oni anuiteti koji su isplaćeni iskorišteni za namirenje anuiteta konvertiranih u euro, primjenom Dodatka ugovora o kreditu.

52. U okolnostima predmetnog slučaja, a polazeći od suglasno ugovorene konverzije iz Dodatka kao valjane osnove stjecanja, otklonjena je primjena odredbe čl. 1111. ZOO, a time otpada i tvrdnja o osnovanosti zahtjeva za navodno obeštećenje tužitelja s obzirom na to da je njegovim pristankom na tuženikovu ponudu zaključen Dodatak sa suglasno definiranim međusobnim pravima i obvezama u osnovi i u njihovoj visini.

53. Budući da su suglasnošću volja stranaka iz Dodatka od 1. veljače 2016. suglasno i bez prigovora provedeni postupci izračuna konverzije kredita koji su iznosi iskorišteni sukladno odredbi čl. 19.c st. 1. ZPK, nema pretpostavki za primjenu čl. 29. st. 1. i 2. u vezi čl. 1111. ZOO niti su ostvarene pretpostavke u vidu činjenica i dokaza o nastanku štete, štetnoj radnji, tuženiku kao štetniku i uzročnoj vezi štete i štetne radnje iz čl. 342. i čl. 346. u vezi čl. 1085. ZOO.

54. Stoga je, slijedom navedenog valjalo žalbu tuženika dijelom prihvati, a dijelom odbiti te na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a i čl. 373. toč. 3. ZPP odlučiti kao u stavku I. izreke ove drugostupanjske odluke.

55. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 166. st. 2. ZPP, pri čemu je uzeta u obzir činjenica da je tužitelj u ovom sporu zatražio pravnu zaštitu kao potrošač, a time kao slabija ugovorna stranka protiv tuženika (trgovca) kao jače stranke u njihovom međusobnom pravnom odnosu i to u pravnoj stvari gdje sudska praksa nije ustaljena, pa je sukladno praksi Europskog suda za ljudska prava (presuda Z i U od 6. rujna 2016.), unatoč činjenici da tužitelj nije uspio sa zahtjevom za isplatu predmetnog iznosa, bilo primjereno odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka i to iz razloga što tužitelj nije mogo predvidjeti svoje izglede za uspjeh, jer sudska praksa o spornom pitanju nije ustaljena, pa tužitelj nije mogao biti svjesna da njezin zahtjev nema razumne izglede za uspjeh, a tužbeni zahtjev nije bio lišen bilo kakvog sadržaja ili očigledno nerazuman.

56. Stoga, obzirom na sve navedeno valjalo je u odnosu na odluku o troškovima postupka odbiti zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka i na temelju čl. 373. toč. 3. ZPP-a odlučiti kao u stavku II. izreke ove drugostupanjske odluke.

57. Iako je djelomično uspio sa žalbom tuženiku nije priznat trošak sastava žalbe sukladno razlozima navedenim glede odluke o trošku parničnog postupka, pa je temeljem čl. 166. st. 1. i 2. ZPP-a odlučeno kao u stavku III izreke ove odluke.

U Zagrebu 3. veljače 2026.

Predsjednik vijeća:

Gabriela Topić Kordej

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte