Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-39/2025-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja tog suda Ksenije Jakovčević, predsjednice vijeća, Jadranke Matić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Lidije Bošnjaković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice VA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Slaven Karabn, odvjetnik u Vinkovcima, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupa punomoćnica Sofia Petković, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda Vukovaru, poslovni broj P-269/2023-19 od 06. studenog 2024., u sjednici vijeća održanoj 3. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska 69, kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda Vukovaru, poslovni broj P- 269/2023-19 od 06. studenog 2024. te se kao neosnovan odbija zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da je ništetan dio odredbe čl. 7. st. 1. Ugovora o kreditu broj 528-50-3951644, koji su stranke sklopile 06. ožujka 2007, u dijelu kojim je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Banke kreditora za devize važećem na dan dospijeća tijekom trajanja otplate po istom i utvrđeno je da u tom dijelu ta odredba ne proizvodi pravne učinke među strankama (točka I. izreke), naloženo je tuženiku platiti tužiteljici 2.210,15 eura sa zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose glavnice od ukupno navedenog na način pobliže određen izrekom te presude (točka II. izreke) i naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 1.330,00 eura sa zateznim kamatama tekućim od 06. studenog 2024. do isplate (točka III. izreke).

2. Protiv te presude žali se tuženik pozivom na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP). Predlaže da žalbeni sud preinači prvostupanjsku presudu u skladu s navodima žalbe i zahtjeva naknadu troška nastalog podnošenjem žalbe.

3. Žalba nije osnovana.

4. Sud prvog stupnja je nakon provedene ocjene dokaza, pozivom na čl. 502.c ZPP-a u vezi s odlukama Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 07. travnja 2013. i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018., sadržajno pozivom na čl. 4., čl. 322. i čl. 324. Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov. br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje: ZOO), na čl. 3., čl. 81. st. 1., st. 2. i st. 4. i čl. 87. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (Nar. nov broj 96/03., dalje ZZP/03) i na shvaćanja Suda Europske unije u odlukama C-194714 od 17. srpnja 2014., C-92/11 od 21. ožujka 2013. i druge navedene u obrazloženju pobijane odluke, utvrdio, u bitnom, da je sporni dio ugovorne odredbe sadržan u čl. 7. predmetnog Ugovora o kreditu ništetan jer se radi o unaprijed formuliranoj odredbi, o kojoj se nije pregovaralo, o odredbi koja je, uočljiva i razumljiva na gramatičkom nivou, ali ne i na način da potrošač stvarno na temelju nje može razumjeti što ugovaranje iste znači, a da ni sam tuženik, u skladu s načelom savjesnost i poštenja, tužiteljicu nije informirao o stvarnom značenju i rizicima ugovaranja takve odredbe za njegovu obvezu. Smatra da je takva nerazumljivost sporne odredbe uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužiteljice i to protivno načelu savjesnosti i poštenja, slijedom čega, pozivom na čl. 1111., čl. 1115. i čl. 29. st. 2. ZOO-a prihvaća i zahtjev za isplatu, obrazlažući i neosnovanost prigovora zastare u odnosu na ovaj dio tužbenog zahtjeva.

4.1. U obrazloženju pobijane odluke sud je ocijenio i da je iz istih razloga ništetna i odredba čl. 12. Ugovora o kreditu koja sadrži prorogacijsku klauzulu, slijedom čega je zaključio da je mjesno nadležan za odlučivanje u ovom predmetu.

5. Ispitujući pobijanu presudu ovaj je sud ocijenio da ista nema nedostataka zbog kojih ju se ne bi moglo ispitati u smislu čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP-a, a sud prvog stupanj nije počinio niti povredu iz te zakonske odredbe iz st. 2. točka 3. tog Zakona.

5.1. Naime, iako je odredba čl. 12. Ugovora o kreditu omogućavala predniku tužiteljice (koji je u vrijeme sklapanja ugovora živio u [adresa], gdje živi i tužiteljica) da procijeni pravne i ekonomske posljedice koje iz takve odredbe za njega proizlaze u slučaju spora, zbog čega se ista može smatrati transparentnom u smislu čl. 84. ZZP-a, to ne znači da je ista ujedno i poštena. Prema čl. 82. ZZP-a koji sadrži listu nepoštenih odredbi, ništetnim se mogu smatrati i ugovorne odredbe koje uz ispunjenje pretpostavki iz čl. 81. tog Zakona, isključuju, ograničavaju ili otežavaju pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom. Ugovorna odredba kojoj je svrha prenijeti nadležnost za sve sporove koji mogu proizaći iz potrošačkog ugovora na sud u mjestu u kojem trgovac ima sjedište, obvezuje potrošača da se podvrgne isključivoj nadležnosti suda koji može biti udaljen od njegova prebivališta ili boravišta što mu može otežati sudjelovanje u postupku jer troškovi mogu biti odvraćajući te utjecati na potrošača da odustane od tužbe koja je jedino učinkovito pravno sredstvo za zaštitu potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi. Takva odredba isključivo pogoduje trgovcu, u konkretnom slučaju tuženiku, jer mu omogućuje da sve sporove u vezi sa svojom profesijom vodi na sudu koji je nalazi u njegovom sjedištu, dok s druge strane tužiteljica kao potrošač ne uživa nikakve pogodnosti, dapače za nju je takva odredba otežavajuća jer bi radi zaštite svojih prava morala dolaziti u sjedište tuženika koje je udaljeno od njezinog prebivališta 300 km što bi neminovno uzrokovalo povećane troškove, uključujući i njezinog osobnog sudjelovanja, što uz ispunjenje pretpostavki iz čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/03, takvu odredbu čini ništetnom na temelju čl. 87. st. 1. ZZP/03. Obzirom da se smatra da ništetna ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti nikad nije ni postojala (ništetnost prorogacijske kaluzule ex tunc), to dolazi do primjene odredbi o nadležnosti iz ZPP-a.

5.2. Prema odredbi čl. 46. st. 1. ZPP-a za suđenje je nadležan sud koji je općemjesno nadležan za tuženika, a prema čl. 48. st. 1. ZPP-a za suđenje u sporovima protiv pravnih osoba općemjesno je nadležan sud na čijem se području nalazi njihovo registrirano sjedište, dok je čl. 59. ZPP-a određeno da je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, a spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi.

5.3. Kako tijekom postupka, a ni navodima žalbe, tuženik ne osporava da ima poslovnu jedinicu u [adresa] i ne osporava činjenično utvrđenje da je ugovor sklopljen tamo (čl. 365. st. 2. ZPP-a), to je sukladno čl. 59. ZPP-a, Općinski sud u Vukovaru, pred kojim je tužiteljica odabrala pokrenuti ovaj parnični postupak i po shvaćanju ovoga suda, zbog ništetnosti čl. 12. Ugovora o kreditu, mjesno nadležan, slijedom čega je žalba tuženika u ovom dijelu neosnovana.

6. Ocijenjeno je nadalje da je sud prvog stupnja ocjenu dokaza proveo u skladu s čl. 8. ZPP-a i da stoga nije osnovano isticanje povrede iz čl. 354. st. 1. toga Zakona, kao i da je obrazloženje pobijane odluke sastavljeno u skladu s čl. 338. st. 4. ZPP-a pa je i u smisli primjene te procesne odredbe neosnovano pozivanje na žalbeni razlog iz čl. 354. st. 1. ZPP-a.

7. Također je ocijenjeno da se neosnovano navodima žalbe ukazuje na žalbeni razlog iz čl. 353. st. 1. točka 23. ZPP-a.

8. Stoga žalitelju valja odgovoriti da je valutna klauzula zaštitna klauzula koja ima svrhu osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije. Međutim ona nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču, već je kao zaštitna klauzula, koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća. Dakle, ista je sastavni dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja CHF naspram kune na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora – novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja. Stoga nije dovoljno da su odredbe samo gramatički razumljive, već sadržaj odredbe i ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne i prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora, nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka, kao pružatelj usluge, mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti, pa potrošač mora imati stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora. Ovo jer je pravodobna informacija, pružena prije sklapanja ugovora, za potrošača od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe pristupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio, što je sve u konkretnom slučaju izostalo.

9. Pri tome nije sporno da je ugovaranje valutne klauzule, pa i u odnosu na CHF, samo po sebi dopušteno u smislu čl. 22. st.1. ZOO-a, budući je riječ o odredbi koja je dispozitivne naravi. No, iz sadržaja predmetne ugovorne odredbe koja sadrži valutnu klauzulu, proizlazi da je pri izračunavanju mjesečnog anuiteta kredita, tužiteljica kao korisnica kredita bila ta koja je u cijelosti snosila rizik promjene tečaja, što prema prosudbi ovog suda ipak nije odraz čl. 22. st.1. ZOO-a. Slijedom toga sud je u takvoj situaciji imao ovlaštenje ocijeniti i utvrditi radi li se ili ne o odredbama koje za posljedicu imaju neravnotežu između prava i obveza stanaka i ta dužnost i pravo suda nisu protivni niti shvaćanjima iz odluka Europskog suda C 81/19 i C 243/20. U konačnici na taj se način izjasnio i Ustavni sud RH u svojoj odluci poslovni broj U-I- 392/2011 od 13. prosinca 2016. (i drugim naknadno donesenim odlukama) rekavši, u bitnome, da je čl. 22. ZOO-a po svojoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obije ugovorne strane određenog pravnog posla.

10. Slijedom toga je, jer i u konkretnom slučaju sporni Ugovor sadrži odredbu kojom je sav rizik tečajnih razlika prebačen na tužiteljicu kao korisnicu kredita, i po ocjeni ovog suda, nedvojbeno da takva odredba unosi značajnu neravnotežu u prava i obveze stranaka i to na štetu tužiteljice kao potrošača i korisnika kredita, pa takva ugovorna odredba ne može biti odraz dispozitivnog čl. 22. st.1. ZOO-a te je ništetna zbog prethodno iznesenih razloga, koje pravilno ističe i sud prvog stupnja.

11. Valja odgovoriti i da je točno da je sud svoja utvrđenja o ništetnosti spornih odredbi ugovora temeljio i na utvrđenjima iz presuda donesenih u predmetima radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača i odlukama sudova koje su pobrojane u prvostupanjskoj odluci na osnovi odredbe članka 502.c. ZPP-a. Međutim, sve i da se ta odredba ne primjenjuje, iz pobijane odluke i provedenih dokaza, kako to sud pravilno i utvrđuje, proizlazi da i u odnosu na konkretni ugovor sklopljen s tužiteljicom tuženik nije pregovarao, pa su u takvoj situaciji, prema shvaćanju ovoga suda, na konkretni slučaj apsolutno primjenjiva shvaćanja o istim spornim pitanjima zauzeta u odlukama donesenim povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa.

12. Neosnovano žalbom tuženik osporava i pravilnost odluke suda prvoga stupnja vezano uz prigovor zastare. Prema obvezujućem pravnom shvaćanju Vrhovnog sud Republike Hrvatske sa sjednice Građanskog odjela br. Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022., a vezano uz shvaćanje Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO/05 (članak 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. To znači da kada ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača da tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Stoga, kako je presuda po tužbi radi zaštite kolektivnih interesa u odnosu na valutnu klauzulu postala pravomoćna 14. lipnja 2018., a tužba je u ovom predmetu podnesena putem pošte 14. lipnja 2023., to neosnovano žalitelj ustraje na prigovoru zastare u odnosu na zahtjev za isplatu po osnovi ništetne odredbe o valuti obveze (čl. 225. ZOO).

13. Nadalje, prema odredbi čl. 323. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, dok je odredbom čl. 1111. st. 1. i 2. ZOO propisano da je stjecatelj, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, dužan vratiti ju, odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se kod prijelaza imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

13.1. Obveza vraćanja imovine ili nadoknada vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, tako da se pri vraćanju onog što je stečeno bez osnove moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva (čl. 1115. ZOO). Ništetnost potječe od tuženika i tuženik je taj koji je unaprijed sastavio sporne odredbe Ugovora o kreditu sa unaprijed pripremljenim sadržajem slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je tuženik nepošteni stjecatelj te je u smislu odredbi čl. 1111. i čl. 1115. ZOO dužan vratiti, ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

13.2. Tuženik stoga neosnovano osporava tijek zatezne kamate jer odredba čl. 1115. ZOO ne ostavlja nikakve sumnje od kojeg dana nepošteni stjecatelj mora platiti zateznu kamatu. S obzirom da se ovdje radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su ništetne, a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), pravilno sud prvog stupnja dosudio tijek zateznih kamata od dana izvršenih uplata od tuženika kao nesavjesnog stjecatelja, s obzirom da visina zahtjeva između stranaka nije bila sporna.

14. Slijedom rečenog je sud prvog stupnja pravilnom primjenom prava na koje se pozvao zakonito odlučio kao pod točkama I. i II. izreke pobijane odluke (čl. 368. st. 1. ZPP-a), bez potrebe odgovaranja na navode žalbe izvan rečenog (čl. 375. st. 1. ZPP- a).

15. Odluka o troškovima postupka, sadržana pod točkom III. presude, potvrđena je na temelju čl. 380. točka 2. ZPP-a u vezi s čl. 365. st. 2. ZPP-a.

16. Trošak žalbe tuženiku nije priznat jer sa žalbom nije uspio (čl. 154. st. 1. i čl. 166. st. 1. ZPP-a).

U Zagrebu 3. veljače 2026.

Predsjednica vijeća:

Ksenija Jakovčević