Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Kž-692/2025-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Renate Miličević, kao predsjednice vijeća te Irene Kvaternik i Renate Pražetina Kaleb kao članica vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Kristine Šušilović, u kaznenom predmetu protiv optuženog LK, zbog kaznenog djela protiv života i tijela – teškom tjelesnom ozljedom - iz članka 118. stavak 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj: 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17. i 118/18 – u daljnjem tekstu: KZ/11), odlučujući povodom žalbe optuženika, podnesene protiv presude Općinskog kaznenog suda u Zagrebu broj K-433/2021-69 od 13. rujna 2024., u javnoj sjednici vijeća održanoj 3. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba optuženog LK kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom optuženi LK proglašen je krivim zbog kaznenog djela protiv života i tijela – teške tjelesne ozljede – iz članka 118. stavak 1. KZ/11, činjenično opisano u izreci presude, te je na temelju članka 118. stavka 1. KZ/11 osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine, a na temelju članka 54. KZ/11 u izrečenu kaznu zatvora uračunato mu je vrijeme provedeno u istražnom zatvoru i to od 22. rujna 2022. do 20. listopada 2022.

2. Na temelju članka 148. stavak 1. i 6. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj: 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14,70/17, 126/19, 80/22 i 36/24– u daljnjem tekstu: ZKP) optuženik je dužan naknaditi troškove kaznenog postupka na ime sudsko medicinskog vještačenja u iznosu od 278,19 eura, dok je oslobođen dužnosti naknade paušala.

3. Protiv te presude žalbu je podnio optuženik putem braniteljice Ljiljane Bilbije, odvjetnice iz Zagreba, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s prijedlogom da drugostupanjski sud pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Ujedno je zatražio obavijest o sjednici drugostupanjskog vijeća.

4. Na prijedlog optuženika stranke su obaviještene o vremenu i mjestu održavanja sjednice drugostupanjskog suda, no na sjednicu drugostupanjskog suda nisu pristupili uredno obaviješteni ŽDO u Zagrebu, optuženik, niti braniteljica optuženika Ljiljana Bilbija, odvjetnica iz Zagreba, te je ista, sukladno članku 475. stavak 3. ZKP održana u odsutnosti stranaka.

5. Odgovor na žalbu nije podnesen.

6. Na temelju članka 474. stavak 1. ZKP spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu.

7. Žalba optuženika nije osnovana.

8. Bitnu povredu odredaba kaznenog postupka optuženik obrazlaže na način da je izrekom presude proglašen krivim da je JK „…udario zatvorenom šakom u lijevu stranu donje čeljusti…“ a u obrazloženju presude prvostupanjski sud navodi da su svi svjedoci suglasni o načinu ponašanja optuženika, od strane optuženikovog upućenog udarca oštećeniku i to šakom u glavu kao i da je sudskomedicinski vještak naveo da je oštećeni zadobio tešku tjelesnu ozljedu kao posljedicu snažne mehaničke sile u području donjeg dijela brade u neku prepreku u prostoru, kao npr. stepenicu ili neku drugu prepreku sličnih značajka, međutim o tome da je optuženik udario oštećenika u „lijevu stranu donje čeljusti“ u presudi nisu navedeni razlozi, pa nije jasno na temelju čega je sud utvrdio da je optuženik udario oštećenika upravo u lijevu stranu donje čeljusti, a ne u bradu ili lice.

9. Suprotno navedenim žalbenim prigovorima, prvostupanjski je sud pravilno utvrdio i dostatno obrazložio da je oštećenik zadobio navedeni udarac od strane optuženika u području lijeve strane donje čeljusti na temelju iskaza oštećenika, ispitanih svjedoka, medicinske dokumentacije na ime oštećenika i sudsko medicinskog vještačenja po vještaku sudske medicine dr. Peri Bubalo, pri čemu se još u bolničkoj prijavi KB Dubrava navodi da je oštećenik zadobio udarac šakom u područje lijeve strane donje čeljusti. Navedeno mjesto udarca u širem smislu je područje brade, odnosno područje lica, zbog čega nije u pravu optuženik da je izreka presude u vezi mjesta udarca oštećenika proturječna razlozima, jer su ti razlozi, iako sumarno, izneseni u točki 2.2. pobijane presude.

10. Daljnju bitnu povredu odredaba kaznenog postupka optuženik nalazi u okolnosti da je prvostupanjski sud u činjenični opis izreke presude unio bitna obilježja kaznenog djela teške tjelesne ozljede i opisao posljedicu koja nije bila unesena u optužnici državnog odvjetnika, na koji način je sud prekoračio optužbu i povrijedio identitet optužbe, čime je ostvario povredu iz članka 468. stavak 1. točka 9. ZKP.

11. Suprotno iznesenom žalbenom prigovoru, prvostupanjski sud u činjenični opis izreke presude nije unio bitna obilježja kaznenog djela teške tjelesne ozljede, jer su bitna obilježja kako objektivna tako i subjektivna bila sadržana kako u optužbi državnog odvjetnika tako i u presudi, već je sud sukladno rezultatima dokaznog postupka, točnije utvrđenjima sudsko medicinskog vještaka precizirao način nastanka teške tjelesne ozljede oštećenika, navodeći da je uslijed udarca optuženika zatvorenom šakom u lijevu stranu donje čeljusti oštećenik pao na pod te prilikom pada zbog udarca o tlo zadobio ozljede koje su opisane u optužnici državnog odvjetnika i sadržane u izreci presude. Prvostupanjski je sud pravilno intervenirao u činjenični opis s obzirom na utvrđenja vještaka sa rasprave od 4. travnja 2023. da ovakva ozljeda kakvu je zadobio oštećenik u pravilu ne nastaje udarcem golom stisnutom šakom, već u pravilu kao posljedica udarca brade o neku tvrdu prepreku ili podlogu. S obzirom na navedeno, nije u pravu žalitelj da je prvostupanjski sud prekoračenjem optužbe ostvario navedenu postupovnu povredu.

12. Nije u pravu optuženik da je sud ostvario bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP jer da nije ocijenio pročitane i razgledane materijalne dokaze i to zapisnik o prepoznavanju, fotodokumentaciju prepoznavanja, te liječničku dokumentaciju za oštećenika. Naime, sukladno članku 459. stavak 5. ZKP sud je dužan u obrazloženju presude samo navesti činjenice koje stranke nisu osporile, a izložiti će razloge zbog kojih je sporne činjenice našao dokazanim ili nedokazanim, dajući pri tome ocjenu vjerodostojnosti proturječnih dokaza. Optuženik u svojoj obrani nije osporavao ozljede oštećenika opisane u medicinskoj dokumentaciji koja je pročitana, niti je osporavao bilo koje činjenice vezane uz dokaznu radnju prepoznavanja od strane oštećenika, odnosno fotodokumentaciju prepoznavanja, pa s obzirom na navedeno, sukladno članku 459. stavak 5. ZKP prvostupanjski sud nije bio u obvezi iznositi ocjenu navedenih materijalnih dokaza, jer činjenice koje proizlaze iz tih dokaza nisu osporene.

13. Nije u pravu optuženik da je pobijanom presudom ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 3. ZKP, jer da sud pri donošenju presude nije primijenio odredbu članka 459. stavak 1. ZKP kojom je propisano da pisana presuda mora potpuno odgovarati presudi koja je objavljena. Iako je u zapisniku o raspravi od 5. studenog 2021. navedeno da je optuženik otac dvoje maloljetne djece rođene 2013. i 2020., a u izreci pisane presude da je otac jednog maloljetnog djeteta, nije ostvarena navedena povreda na koju ukazuje žalitelj, jer pisana presuda u potpunosti odgovara presudi koja je objavljena, a pogreška u vezi broja maloljetne djece koje je optuženik otac, je propust koji nema za posljedicu postupovnu povredu iz članka 468. stavak 3. ZKP, već može utjecati na utvrđivanje osobnih okolnosti na strani optuženika iz članka 47. KZ/11 koje se odnose na odluku o kazni, o čemu će biti izneseni razlozi u tom djelu ove odluke.

14. Pobijajući pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja optuženik navodi da je prvostupanjski sud iz provedenih dokaza nepravilno izveo svoj zaključak o utvrđenju odlučnih činjenica što je neopravdano dovelo do osuđujuće presude. Smatra da su ispitani svjedoci potvrdili obranu optuženika, nakon čega reproducira obranu optuženika, te iskaze svjedoka GK, UK, ĐK i oštećenika IK, nakon čega iznosi svoju ocjenu izvedenih dokaza.

15. Međutim, nije u pravu optuženik da je prvostupanjski sud na temelju provedenih dokaza izveo pogrešan zaključak o dokazanosti krivnje optuženika za kazneno djelo stavljeno mu na teret optužbom. Sud je proveo temeljitu analizu provedenih dokaza i potom ih ocijenio kako svaki pojedinačno tako i u njihovoj ukupnosti, te potom izveo pravilan zaključak o dokazanosti krivnje optuženika za kazneno djelo teške tjelesne ozljede iz članka 118. stavak 1. KZ/11. Naime, prihvaćajući kao vjerodostojne dokaze iskaze imenovanih svjedoka i oštećenika, kao i rezultate provedenog sudsko medicinskog vještačenja, prvostupanjski je sud pravilno zaključio da iz tih dokaza nedvojbeno proizlazi da je optuženik kritične zgode udario oštećenika šakom u glavu, odnosno lijevu stranu donje čeljusti od kojeg je udarca oštećenik pao na pod i zbog udarca u tlo zadobio ozljede opisane u izreci presude, a koje u ukupnosti predstavljaju tešku tjelesnu ozljedu. Nije u pravu optuženik da ispitani svjedoci potvrđuju njegovu obranu da on nikoga nije udario, jer upravo suprotno navedeni svjedoci teretili su optuženika da je šakom udario oštećenika od kojeg udarca je pao na tlo. Jednako tako, provedenim dokazima nije potvrđena obrana optuženika i žalbena tvrdnja da je nakon što je izašao iz kluba zajedno sa poznanicima, bio napadnut od strane nepoznatih osoba među kojima je bio i oštećeni pri čemu je došlo do naguravanja i tuče, jer iz iskaza ispitanih svjedoka i oštećenika to ne proizlazi, već je do tuče više osoba došlo nakon što je oštećenik zadobio udarac od optuženika. S obzirom na navedeno, nije ostvarena žalbena osnova pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

16. Povredu kaznenog zakona optuženik obrazlaže na način da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio odlučne činjenice i potom pogrešno primijenio zakon proglasivši krivim optuženika za počinjenje kaznenog djela teške tjelesne ozljede. Suprotno navedenoj žalbenoj tvrdnji, prvostupanjski je sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, te potom na tako utvrđeno činjenično stanje ispravno primijenio kazneni zakon osnovano zaključivši da su se u inkriminiranom postupanju optuženika ostvarila sva bitna obilježja kaznenog djela iz članka 118. stavak 1. KZ/11 za koje je proglašen krivim.

17. Pobijajući odluku o kazni optuženik navodi da je prvostupanjski sud u procesu odmjeravanja kazne učinio propuste koji ozbiljno dovode u pitanje potrebitost i pravednost izrečene kazne zatvora. Navodi da mu je sud kao olakotno cijenio da je roditelj maloljetnog djeteta, a otegotno da je već jednom osuđen za isto kazneno djelo. Smatra da bi se izricanjem i blaže kazne postigla svrha kažnjavanja.

18. Iako optuženik tvrdi da je u procesu individualizacije kazne prvostupanjski sud učinio propuste koji ozbiljno dovode u pitanje izrečenu kaznu, ne konkretizira te propuste radi čega se navedeni žalbeni prigovor ukazuje paušalnim. Uzimajući u obzir žalbeni prigovor, istican u ranijem dijelu optuženikove žalbe, da je optuženik otac dvoje, a ne jednog maloljetnog djeteta, navedena okolnost je bez utjecaja na izrečenu kaznu, jer je prvostupanjski sud kao olakotno optuženiku cijenio okolnost da je roditelj djeteta te kao roditelj ima obveze koje proizlaze iz Obiteljskog zakona (Narodne novine br. 103/15, 98/19, 47/20, 49/23 i 156/23) neovisno o broju djece kojoj je otac. Uz navedeno, prvostupanjski sud nije utvrdio druge olakotne okolnosti, dok je kao otegotno pravilno cijenio njegovu raniju osuđivanost za isto kazneno djelo, te prekršajnu kažnjavanost zbog prekršaja protiv javnog reda i mira.

19. Stoga je prvostupanjski sud prilikom odmjeravanja kazne pravilno utvrdio i ispravno ocijenio sve okolnosti koje su u smislu članka 47. KZ/11 odlučne za proces individualizacije kazne te je polazeći od stupnja krivnje i svrhe kažnjavanja, optuženika osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine. Ovaj drugostupanjski sud smatra da je izrečena kazna primjerena osobnim okolnostima na strani optuženika, da je adekvatna u odnosu na težinu i posljedice kaznenog djela i da će se njome ostvariti svrha kažnjavanja propisana člankom 41. KZ/11. Izrečenom kaznom dostatno je izražena društvena osuda za počinjeno kazneno djelo, njome se jača povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava te će se izrečenom kaznom zatvora ostvariti generalna i specijalna prevencija.

20. Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti, u skladu sa odredbama članka 476. stavak 1. točka 1. i 2. ZKP, nije našao da bi bila ostvarena povreda odredaba kaznenog postupka ili da je ostvarena povreda kaznenog zakona na štetu optuženika, na koje povrede drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

21. Slijedom navedenog, primjenom odredbe članka 482. ZKP odbijena je žalba optuženika kao neosnovana te je odlučeno kao u izreci.

U Zagrebu 03. veljače 2026.

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Renata Miličević