Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-2009/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, predsjednika vijeća Slavice Garac, suca izvjestitelja i člana vijeća Diane Preglej te člana vijeća Nike Grospić Ivasović, u pravnoj stvari tužitelja SZ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Marina Pibernik, odvjetnica u Puli, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, koju zastupa punomoćnik Saša Poldan, odvjetniku u Rijeci, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-193/2022-20 od 10. ožujka 2025., dana u sjednici vijeća održanoj dana 3. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-193/2022-20 od 10. ožujka 2025. u pobijanom dijelu pod točkom I., II. i III. izreke.

r i j e š i o  j e

I Odbija se žalba tuženika neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-193/2022-20 od 10. ožujka 2025. u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja su pod točkom I. izreke utvrđene ništetnima odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope Ugovora o kreditu broj:[broj kredita], koji je zaključen između tužitelja i tuženika 12.03.2007., a solemniziran 19.03.2007. po javnom bilježniku Franku Čerinu iz [adresa], pod br. OV-2633/07 sadržane u čl.2. Ugovora koja odredba glasi: - "…promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora", - "Kamata po dospijeću .... promjenjiva, a obračunava se na sve dospjele i neplaćene iznose koje Korisnik kredita duguje temeljem ovog ugovora, osim u slučajevima kada je to zabranjeno prinudnim zakonskim propisima".

Pod točkom II. izreke su utvrđene ništetnom odredbe Ugovora o kreditu broj:

[broj kredita], koji je zaključen između tužitelja i tuženika dana 12.03.2007.g., a solemniziran dana 19.03.2007. po javnom bilježniku Franko Čerinu iz [adresa], pod br. OV-2633/07, kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, sadržane u odredbi čl. 7. Ugovora o kreditu koji glasi „kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po otplati kredita.“ pa stoga navedene odredbe ne proizvode nikakve pravne učinke za ugovorne strane.

U točki III izreke je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 5.057,79 eura zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinačno navedenog iznosa do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05), od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana;

U točki IV. Izreke je odbijen tužbeni zahtjev koji glasi:

"Utvrđuju se ništetnom odredbe Ugovora o kreditu broj:[broj kredita], koji je zaključen između tužitelja i tuženika dana 12.03.2007.g., a solemniziran dana 19.03.2007. po javnom bilježniku Franko Čerinu iz [adresa], pod br. OV-2633/07, kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, sadržane u odredbi:

- čl.1. koja glasi "kunska protuvrijednost…po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja.",

- čl.9. "Korisnik kredita izjavio je da je upoznat sa uvjetima kredita i efektivnom kamatnom stopom, te potvrdio da mu je uručena otplatna tablica sa jasno iskazanom efektivnom kamatnom stopom"."

Rješenjem prvostupanjskog suda poslovni broj P-193/2022-20 od 10. ožujka 2025. je pod točkom I. izreke utvrđeno da je dio tužbe tužitelja kojim potražuje isplatu iznosa od 251,12 eura zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, povučen.

U točki II. izreke je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.699,77 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 10. ožujka 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Pod točkom III. izreke je u preostalom dijelu, iznad dosuđenog, odbijen zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška kao neosnovan.

2. Protiv navedene presude pod točkama I.-III. izreke te protiv rješenja pod točkom II izreke žali se tuženik zbog svih zakonskih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP) te predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan, uz naknadu parničnog troška tuženiku ili presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži trošak sastava žalbe i sudske pristojbe na žalbu.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika je neosnovana.

5. S obzirom da su u pobijanoj presudi i rješenju navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, da su razlozi jasni te da o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju se poziva tuženik. Također nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2, 4, 8, 9, 13. i 14. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

6. U tijeku prvostupanjskog postupka je sud utvrdio sljedeće:

- da je između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora 12. ožujka 2007. sklopljen Ugovor o kreditu broj [broj kredita] za kupnju motornog vozila, kojim je kreditor odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita iznos od 33.048,56 CHF u kunskoj protuvrijednosti, po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 84 mjeseca,

- da je odredbom čl. 2. Ugovora određena godišnja kamatna stopa od 5,20%, koja je promjenjiva sukladno odluci o kamatnim stopama kreditora, a nije sporno ni da su stranke ugovorile valutnu klauzulu, određujući da se kredit isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti iznosa u CHF po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita,

- da je tuženik tijekom otplatnog perioda mijenjao početno ugovorenu kamatnu stopu od 5,20% te da je uslijed povećanja kamatne stope i promjene tečaja švicarskog franka (početni tečaj za 1 CHF iznosio je 4,552901 kuna – vidljivo iz nalaza i mišljenja – list 257 spisa) povećan iznos mjesečnih anuiteta koje je tužitelj bio dužan plaćati,

- da nije sporno ni da je predmetni kredit otplaćen,

- da je tužitelj u svom iskazu naveo da se odlučio za kupnju osobnog vozila i u tu svrhu otišao u Autokuću Opel, odabrao je vozilo i u Autokući su mu prodavači sugerirali, s obzirom da je želio podići kredit za kupnju vozila, da ode u Raiffeisenbanku jer s njom surađuju i da je upravo izašao novi povoljni kredit u CHF valuti s manjom kamatom i vrlo stabilan; da su mu u Autokući dali predračun s kojim je došao u Raiffeisenbanku, a već su u predračunu bili navedeni svi osnovni uvjeti kredita; da je podigao kredit za iznos od oko 115.000,00 kuna na 7 godina, a početna rata bila je oko 1.200,00 kuna; da je nakon nekoliko mjeseci ta rata počela rasti, a u konačnici je dosegla mjesečni iznos od 3.100,00 ili 3.200,00 kuna; da je jedva uspio podmirivati rate gotovo 6 godina, a onda više nije mogao jer je njegova plaća bila svega 300,00 kuna veće od rate; da je otišao u banku da mu kažu koliko duguje da taj kredit zatvori, a oni su ga tu navlačili, govorili da ne može, da je to komplicirano, da se trebaju posavjetovati oko toga s nekim, uglavnom je to trajalo i u konačnici su to obračunali pa je u OTP banci digao kunski kredit i od tog iznosa zatvorio ovaj; da mu nitko nije objasnio ništa vezano za to o čemu ovisi i kako se mijenja kamatna stopa, niti mu je u banci rečeno koje su razlike i rizici između kredita u CHF valuti i primjerice u valuti euro; da je banka sastavila tekst ugovora, a nitko ga nije upozorio na rizike ove valutne klauzule, dapače rekli su da je to najstabilnija valuta, a nije se posebno raspitivao o čemu ovisi promjena kamatne stope i promjena tečaja.

7. Prvostupanjski sud je ocijenio da ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je, u smislu čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/23 – dalje: ZZP/03) i čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 – dalje: ZZP/07), jasna i uočljiva, ali nije razumljiva, jer je jedini siguran element o kojem ovisi visina kamatne stope odluka banke, pri čemu u Ugovoru o kreditu nisu sadržani objektivni kriteriji, poput referentne stope koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Takva ugovorna odredba, prema ocjeni prvostupanjskog suda, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

8. Žalitelj u bitnome ističe da odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana jer tuženik nije svojevoljno mijenjao kamatnu stopu kako bi ostvario neki extra profit na štetu tužitelja, već je kamatna stopu mijenjao kada su mu nalagali zakoni tržišta.

9. Opisani žalbeni navodi su neosnovani, i to iz sljedećih razloga.

9.1. Prvostupanjski sud je pravilno zaključio da nije nedopušteno ugovarati promjenjivost kamatne stope u ugovorima o kreditu, ali je nedopušteno potrošača ostaviti u neznanju koliko ta promjena može iznositi i kako (utjecajem kojih faktora) do nje dolazi, a u konkretnom je slučaju ta promjena bila značajna jer je kamatna stopa povećana za najviše konačno 2,55 postotnih poena (7,75 % u odnosu na početnih 5,20 %) ili za oko 49%, čime je povećano kreditno opterećenje tužitelja kao potrošača i time prouzročena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čak i u slučaju da je povećanje kamatne stope bilo za tuženika tržišno opravdano, jer ni to ne eliminira utvrđenu neravnotežu na štetu tužitelja

9.2. Također je sud prvog stupnja pravilno ocijenio da nije odlučna okolnost niti da visina kamatne stope tijekom otplatnog perioda nije prelazila najvišu zakonom dopuštenu kamatnu stopu, jer navedena okolnost ne može biti opravdanje za jednostrano mijenjanje kamatne stope od strane tuženika, bez precizno određenih uvjeta promjenjivosti i načina njihove primjene. Također prvostupanjski sud ocjenjuje da nije relevantan niti navod tuženika da je povećanje kamatne stope bilo gospodarski opravdano, i to sve iz razloga jer način promjene kamatne stope nije preciziran.

9.3. Opisana utvrđenja, zaključke i ocjene prvostupanjskog suda u cijelosti prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, a koji su u potpunosti u skladu s aktualnom sudskom praksom izraženom u tisućama istovrsnih predmeta pred prvostupanjskih i drugostupanjskim sudovima.

10. U odnosu na valutnu klauzulu tuženik u žalbi navodi da prvostupanjski sud nije cijenio niti jedan od dokaza i navoda tuženika usmjerenih na dokazivanje poštenosti i valjanosti odredbe o valutnoj klauzuli, već se u tom dijelu sud pozvao na utvrđenja iz presuda Vrhovnog suda RH broj Rev-2221/2018 i Visokog trgovačkog suda RH pod poslovnim brojem Pž-6632/2017.

10.1. Iz sadržaja spisa je vidljivo da je tuženik u odgovoru na tužbu predložio saslušanje tužitelja te je na pripremnom ročištu održanom dana 30. studenoga 2023. (list 248-249 spisa) naveo da od personalnih dokaza predlaže saslušanje tužitelja, koji dokaz je sud i proveo na ročištu održanom dana 21- siječnja 2025. (list 288-290 spisa) i kojeg je cijenio prilikom donošenja pobijane presude, pa je očito nejasan i paušalan naprijed navedeni žalbeni navod.

10.2. Prvostupanjski sud je u obrazloženju pobijane presude naveo da je u postupku kolektivne zaštite pravomoćno utvrđeno da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, u smislu čl. 84. ZZP/03 i čl. 99. ZZP/07, jasne i uočljive, ali nisu razumljive, jer potrošačima nisu objašnjeni razlozi niti kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač, kao slabija i ranjivija strana, mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tih odredaba za njega proizlaze, dok je bankama bila poznata priroda i specifičnost valute švicarski franak, njeno kretanje u budućnosti, kao i to da je uz tu valutu vezan poseban rizik (zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta), a koji rizik u cijelosti preuzima potrošač. Takve ugovorne odredbe su stoga, uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, s obzirom da je i iznos kamate vezan uz valutu švicarski franak.

10.3. Nadalje, sud prvog stupnja je naveo da se u konkretnom slučaju radilo o istovremenom ugovaranju valutne klauzule s valutom švicarski franak i promjenjive kamatne stope, a slijedom toga i o povećanom riziku za tužitelja kao korisnika kredita i potrošača, koji rizik se ubrzo i pokazao, uslijed čega je došlo do značajnog povećanja iznosa anuiteta kredita u odnosu na početni. Razlozi i kriteriji za izmjenu (povećanje) kamatne stope ubuduće trebali su biti precizirani već u Ugovoru o kreditu ili u odlukama tuženika, tako da je ta odredba opravdano ocijenjena kao nerazumljiva pa time i nepoštena, kao i odredba o ugovaranju švicarskog franka kao valute za koju je vezana glavnica kredita uz obvezu korisnika kredita snositi cjelokupni rizik tečajne razlike, što je sve u skladu s pravom Europske unije u duhu kojega treba tumačiti sporna pitanja i iz ugovora sklopljenih prije službenog ulaska Republike Hrvatske u članstvo Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji se primjenjuje od 2005. pa su sudovi Republike Hrvatske obvezni tumačiti nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i njene sveopće pravne stečevine (što uključuje i praksu suda Europske unije). Test poštenosti tih ugovornih odredaba proveden je već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači – korisnici kredita nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tuženik kao profesionalac – banka nije dao tužitelju kao korisniku kredita sve potrebne informacije, uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile ni jasne ni lako razumljive, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja, kao potrošača pa se radi o ništetnim odredbama.

10.4. Na temelju naprijed navedenog, sud prvog stupnja je utvrdio ništetnima ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz članka 2. Ugovora i odredbe o valutnoj klauzuli iz članka 7. Ugovora te je u tom dijelu prihvaćen deklaratorni dio tužbenog zahtjeva i odlučeno je kao u točkama I. i II. izreke pobijane presude.

10.5. U vrijeme sklapanja Ugovora između stranaka na snazi je bio ZZP/03 te je odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva na utvrđenje trebalo donijeti samo primjenom odredbi čl. 81., 84. i 87. tog Zakona. No, okolnost da se prvostupanjski sud pozvao na odredbe istog sadržaja iz ZZP/07 nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude.

10.6. Utvrđujući ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli u čl. 7. Ugovora o kreditu, sud prvog stupnja je utvrdio ništetnim dio odredbe kojom je utovoreno da se “kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima…a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po otplati kredita”.

10.7. Nejasno je zbog čega bi bio ništetan dio odredbe kojim je određena otplata u jednakim mjesečnim anuitetima jer je nedvojbeno da se ugovori o kreditu u pravilu i sklapaju s ciljem da bi korisnik kredita vraćao primljeni iznos kredita u mjesečnim anuitetima jer zasigurno nije bila želja i interes tužitelja kao korisnika kredita otplaćivati kredit u polugodišnjim ili godišnjim anuitetima, a što bi sasvim sigurno i bilo ugovoreno da su to ugovorne strane htjele. Nadalje, uobičajeno je u poslovanju banke da ista korisniku kredita, što je apsolutno u njegovom interesu, prilikom ugovaranja kredita uruči mu otplatni plan, a kako bi korisnik kredita znao koliko iznose mjesečni anuiteti i u kojim rokovima dospijevaju. Pored toga, u čl. 7. Ugovora o kreditu je navedeno da će korisniku kredita otplatni plan biti uručen po isplati kredita (radi se o početku korištenja kredita), a ne po otplati kredita (završetak korištenja kredita) kako je pogrešno to navedeno u točki II. izreke prvostupanjske presude, a upravo je to i vidljivo u čl. 9. st. 3. Ugovora o kreditu u kojem je navedeno da korisnik kredita izjavljuje da je upoznat s uvjetima kredita i efektivnom kamatnom stopom te da potvrđuje da mu je uručena otplatna tablica s jasno iskazanom efketivnom kamatnom stopom.

10.8. No, tuženik u odnosu na naprijed opisani dio utvrđenja ništetnosti odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu nije (jasno, konkretno i izričito) istaknuo da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, a na tu povredu drugostupanjski sud ne pazi po službenoj dužnosti, već u okviru žalbenih navoda.

11. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva je sud prvog stupnja proveo dokaz financijskim vještačenjem po vještaku Tomislavu Prpiću koji je u svom nalazu i mišljenju utvrdio razliku između plaćenih anuiteta prema spornom Ugovoru o kreditu i iznosa koje je tužitelj trebao plaćati uzimajući u obzir početni tečaj. Za svoj izračun vještak je koristio parametre početnih uvjeta kredita i to da je iznos kredita bio 33.048,56 CHF, da je početna kamatna stopa bila 5,20% te da je početni tečaj na dan isplate kredita bio 1 CHF = 4,552901 kuna. 13.2. Na temelju navedenih utvrđenja vještak je obračunao preplatu koja je nastala uslijed rasta tečaja u odnosu na početno ugovoreni tečaj u iznosu od 5.057,79 eura (pojedinačni iznosi preplate na ime tečajne razlike specificirani su po mjesecima u Dodatak 1 Nalaza i mišljenja – list 264 do 265 spisa).

12. Tuženik u žalbi ističe da je vještak u svojem nalazu i mišljenju prikazao pozitivne i negativne razlike, a što tuženik smatra pravilnim, pri čemu je vještak utvrdio pozitivne razlike u iznosu od 5.057,79 eura, a negativne razlike u iznosu od 109,65 eura. Žalitelj smatra da je prvostupanjski sud trebao odbiti iznos negativnih razlika te za to tuženik nije trebao postaviti nikakav prigovor radi prijeboja ili protutužbeni zahtjev.

12.1. Na opisani žalbeni navod treba odgovoriti da prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kojeg prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, „...u slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita...“ (Rev-549/23-4 od 18. prosinca 2023. i Rev-869/2023-2 od 14. veljače 2024.). Stoga su tuženikovi žalbeni navodi u ovoj pravnoj stvari i u tom dijelu neosnovani.

13. U odnosu na tijek zatezne kamate, tuženik navodi kako smatra da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo prilikom dosude tijeka kamata, sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a.

13.1. Odredbom čl. 1115. ZOO-a je propisano kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

13.2. U ovom slučaju je utvrđeno da su odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nepoštene, što podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije pa zatezna kamata teče od dana stjecanja od strane tuženika, a kako je to pravilno odlučio prvostupanjski sud.

14. Tuženik opetovano ističe i prigovor zastare, u odnosu na koji treba reći da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (dana 4. travnja 2012.) došlo do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22 – dalje: ZOO) te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. To znači da je zastara s osnova valutne klauzule počela teći 14. lipnja 2018. kada je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. pa je razvidno kako je tužba (zaprimljena 14. ožujka 2022.) podnesena unutar zakonskog roka te da potraživanje tužitelja nije u zastari, s time da ovaj drugostupanjski sud dodaje da se u konkretnom slučaju primjenjuje opći petogodišnji zastarni rok iz odredbe čl. 225. ZOO-a.

15. S obzirom da je iz svih naprijed iznesenih razloga sud prvog stupnja, pravilnom primjenom odredaba čl. 81., 84. i 87. ZZP/03 utvrdio ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF te je ispravno utvrdio visinu preplate po osnovi valutne klauzule na temelju nalaza i mišljenja vještaka, valjalo je odbiti žalbu tuženika i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu te odlučiti kao u izreci ove presude, temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a.

16. U odnosu na odluku o troškovima postupka tuženik ističe da je prvostupanjski sud sukladno čl. 154. st. 2. ZPP-a trebao najprije utvrditi postotak u kojemu je svaka od stranaka uspjela, a zatim od postotka one stranke koja u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela te nakon toga utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici, a koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su strnke uspjele u parnici.

16.1. U konkretnom slučaju je sud prvog stupnja odluku o troškovima donio primjenom odredbe čl. 154. st. 5. ZPP-a, navodeći da tužitelj nije uspio u razmjerno neznatnom dijelu, a koji pravni stav prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, pa tuženikovo citiranje odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a nije dovelo u sumnju pravilnost i zakonitost odluke o troškovima postupka.

16.2. Nadalje, tuženik ističe da je sud prvog stupnja rješenjem pod točkom I. izreke utvrdio da je dio tužbe kojim tužitelj potražuje isplatu iznosa od 251,12 eura, zajedno s pripadajućim zateznim kamata, povučen, ali da nije odlučio o zahtjevu tuženika za isplatu troška u odnosu na povučeni dio iz podneska tuženika od 1. kolovoza 2024.

16.3. Na opisane žalbene navode treba odgovoriti da je odredbom čl. 339. st. 1. ZPP-a propisano ako je sud propustio da odluči o svim zahtjevima o kojima se mora odlučiti presudom, ili je propustio da odluči o dijelu zahtjeva, stranka može u roku od petnaest dana od primitka presude predložiti parničnom sudu da se presuda dopuni. Prema stavku 2. Istog članka ako stranka ne podnese prijedlog za donošenje dopunske presude u roku iz stavka 1. ovoga članka, smatrat će se da je tužba u tom dijelu povučena.

Odredbom čl. 340. st. 4. ZPP-a je propisano ako se prijedlog za dopunu presude odnosi samo na troškove postupka, odluku o prijedlogu donosi sudac pojedinac, odnosno predsjednik vijeća bez održavanja ročišta.

16.4. Dakle, ako je tuženik smatrao da je prvostupanjski sud propustio odlučiti o njegovom zahtjevu za naknadu troškova u odnosu na povučeni dio tužbe, trebao je u skladu s čl. 339. st. 1. ZPP-a podnijeti prijedlog prvostupanjskom sudu za donošenje dopunske odluke o tom njegovom zahtjevu, a kako je to propustio učiniti, smatra se da je u tom dijelu zahtjev povukao te drugostupanjski sud nije u mogućnosti u žalbenom postupku odlučivati o žalbi protiv (nepostojeće) odluke o troškovima postupka, koju je sud prvog stupnja propustio donijeti.

16.5. Pored toga, treba dodati da je iz podneska tuženika od 1. kolovoza 2024. (list 288-289 spisa) vidljivo da je tuženik postavio zahtjev za naknadu troška za odgovor na tužbu, sastav podneska od 25. srpnja 2022., zastupanje na ročištu 30. studenoga 2023, sastav podneska od 5. lipnja 2024. i sastav tog podneska od 1. kolovoza 2024., za svaku radnju po 250,00 eura, pritom se pozivajući na sudsku praksu iz koje proizlazi da bi tuženik imao pravo na razmjerni dio troška u odnosu na povučeni dio tužbe.

16.6. Iz sadržaja spisa je vidljivo da je tužitelj povukao tužbu za iznos od 251,12 eura, dok mu je prvostupanjskom presudom dosuđen iznos glavnice od 5.057,79 eura, što znači da je povukao dio tužbe od visini od 4,73% (251,12 eura / 5.308,91 eura), pa ukupan iznos traženog troška od 1.250,00 eura nedvojbeno ne predstavlja razmjerni dio troška u odnosu na povučeni dio tužbe.

17. U pogledu visine dosuđenog troška tuženik je samo paušalno naveo da su troškovi postupka previsoko odmjereni te da sud prvog stupnja nije vodio računa koji su troškovi bili potrebni u smislu čl. 155. ZPP-a.

17.1. Sud prvog stupnja je tužitelju priznao trošak sastava tužbe (Tbr.7.1 Tarife), za sastav podnesaka od 30. lipnja 2022. (očitovanje na odgovor na tužbu) i 21. lipnja 2024. (očitovanje na nalaz i mišljenje vještaka) te za zastupanje na ročištima 30. studenog 2023. i 21. siječnja 2025. (Tbr.9.1. Tarife), u visini od po 100 bodova za svaku radnju, što prema vrijednosti boda i s PDV-om od 25% (Tbr.46. i Tbr.54. Tarife) iznosi 1.250,00 eura. Tužitelju je priznat i trošak plaćenog predujma za vještačenje u iznosu od 400,00 eura te trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 49,77 eura. Stoga je naloženo tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u ukupnom iznosu od 1.699,77 eura zajedno sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja, sukladno odredbi članka 151. stavka 3. ZPP-a.

Iz podataka u spisu je vidljivo da je i tuženik zatražio trošak zastupanja na ročištima održanim 30. studenog 2023. i 21. siječnja 2025. (troškovnik na listu 292- 293 spisa) u identičnom iznosu od po 250,00 eura za svako ročište (200,00 eura + PDV 50,00 eura) te trošak sastava odgovora na tužbu i tri podneska po 250,00 eura pa je nejasno koji bi to troškovi bili previsoko odmjereni.

17.2. No, kako tuženik zapravo nije iznio niti jedan konkretan žalbeni navod u odnosu na bilo koju priznatu radnju, a postupak u ovoj pravnoj stvari je pokrenut nakon 1. rujna 2019., primjenjuje se novelirana odredba čl. 365. st. 2. ZPP-a prema kojoj drugostupanjski sud nije ovlašten po službenoj dužnosti ispitivati pravilnost primjene materijalnog prava u odnosu na odluku o troškovima postupka, to ovaj sud nije ovlašten bez točno određenih žalbenih navoda preispitivati i ocjenjivati je li pravilno priznat trošak pojedine radnje u postupku i u kojoj visini, tako da su naprijed izneseni žalbeni navodi neodlučni.

18. Stoga je na temelju odredbe čl. 380. t. 2. ZPP-a odbijena žalba tuženika protiv točke II. izreke prvostupanjskog rješenja te je na temelju odredbe čl. 380. t. 2. ZPP-a odlučeno kao u točki I izreke ovog rješenja.

19. Budući da tuženik nije uspio u žalbenom postupku, valjalo je na temelju odredbe čl. 166. st. 1. ZPP-a, odbiti zahtjev za naknadu troškova sastava žalbe i sudske pristojbe na žalbu te odlučiti kao u točki II izreke ovog drugostupanjskog rješenja.

U Zagrebu 3. veljače 2026.

Predsjednik vijeća:

Slavica Garac