Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-477/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Vlaste Mrzljak predsjednice vijeća, Milene Frankić, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Gabriele Topić Kordej, članica vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice CN, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupana po punomoćnicama Olgi Perović i Ines Ferlin, odvjetnicima iz Umaga, protiv tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d., OIB: 23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3a, zastupan po punomoćniku Ivanu Dilberu, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević i partneri d.o.o., iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Poreču- Parenzo, poslovni broj P-1857/2019-40 od 28. studenog 2024. u sjednici vijeća održanoj dana 3. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

Preinačuje se presuda Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Poreču- Parenzo, poslovni broj P-1857/2019-40 od 28. studenog 2024. pod toč. I. i II. izreke presude i sudi:

"1. Odbija se zahtjev tužitelja kojim zahtjeva na ime više obračunate kamate u odnosu na osnovnu ugovorenu kamatu u visini od 4,99% godišnje za cijeli period od početka otplate kredita pa do 31. prosinca 2013. isplatu iznosa od 1.609,16 eura sa zateznom kamatom tekućom od preplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta do isplate, koja teče na pojedine iznos glavnice od ukupno navedenog na način kako je navedeno pod točkom I. izreke presude, kao neosnovan.

2. Odbija se zahtjev tužitelja kojim zahtjeva na ime više obračunatih kunskih mjesečnih anuiteta uz primjenu valutne klauzule u CHF za cijeli period od početka otplate kredita pa do 30. rujna 2015. isplatu iznosa od 6.298,93 eura sa zateznom kamatom tekućom od preplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta do isplate koja teče na pojedine iznos glavnice od ukupno navedenog na način kako je navedeno pod točkom II. izreke presude, kao neosnovan."

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Poreču- Parenzo , poslovni broj P-1857/2019-40 od 28. studenog 2024. pod toč. V. izreke presude, bez potrebe vraćanja sudu prvog stupnja.

II. Odbija se žalba tuženika Erste&Steiermärkische bank d. d, kao neosnovana i potvrđuje rješenje o troškovima postupka sadržano pod toč. VI. izreke presude Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo , poslovni broj P- 1857/2019-40 od 28. studenog 2024.

III. Preinačuje se rješenje o troškovima postupka sadržano pod toč. IV. izreke presude Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo , poslovni broj P- 1857/2019-40 od 28. studenog 2024. i rješava:

Svaka stranka snosit će svoj trošak parničnog postupka.

IV. Odbacuje se zahtjev tuženika za izuzeće sudaca ovog suda drugog stupnja kao nedopušten.

V. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati na ime više obračunate kamate u odnosu na osnovnu ugovorenu kamatu u visini od 4,99% godišnje, za cijeli period od početka otplate kredita pa do 31.12.2013. godine, iznos od 1.609,15 EUR sa zateznom kamatom koje teče na svaki pojedini mjesečni iznos od dospijeće pa do isplate, sve kako je to navedeno pod toč. I. izreke presude. Naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati na ime više obračunatih kunskih mjesečnih anuiteta, uz primjenu valutne klauzule u CHF, za cijeli period od početka otplate kredita pa do 30.9.2015. godine, iznos od 6.298,93 EUR sa zateznom kamatom koje teče na svaki pojedini mjesečni iznos od dospijeće pa do isplate, sve kako je to navedeno pod toč. II. izreke. Pod toč. III. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na isplatu iznosa od 1.045,31 eura za više obračunate kamate. Pod toč. IV. izreke naloženo je tuženiku da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu 1.456,09 eura sa zateznom kamatama od donošenja prvostupanjske presude do isplate. Pod toč. V. izreke odbijen je prigovor tuženika radi prijeboja, kao i zahtjev da se utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju, kao i da se konstitutivnom odlukom izvrši prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja, sve u cijelosti. Pod toč. VI izreke odbijen zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška.

2. Rješenjem je utvrđeno da je tužba tužitelja u odnosu na tužbeni zahtjev koji glasi: "III Mijenja se odredba Čl. 2.1 «Aneksa broj 4 Ugovora o kreditu broj [broj kredita] Od 17.02.2017. godine, na način da se u njezinom sadržaju umjesto iznosa od =38.707,09 EUR utvrđuje iznos u visini od =____EUR, slijedom čega se posljedično mijenja i odredbe čl. 2.4 istog Aneksa osnovnom kreditnom ugovoru, na način kojim se umjesto utvrđenog iznosa mjesečnih anuiteta od po 468,32 EUR, utvrđuje iznos koji u punoj mjeri uvažava izmjenu visine novčanog iznosa nedospjele glavnice kredita na dan 17.02.2017. godine, (koje iznose će tužîtelj precizirati sukladno nalazu sudskog vještaka financijsko računovodstvene struke u visini koju predstavlja realan iznos nedospjele glavnice po «Ugovoru o kreditu br [broj kredita] od 9.8.2004, sa stanjem na dan 17.02.2017. godine).

IV Nalaže se tuženiku da, sukladno izmjeni «Aneksa broj 4 Ugovora o kreditu broj 5114121373» Od 17.02.2017. godine, opisanoj u točki III. tužbenog zahtjeva, izradi i dostavi tužiteljici novi Anuitetni plan otplate, kao sastavni dio kreditnog odnosa, s utvrđenom visinom anuiteta kao i rokovima dospijeća, kojima se u punoj mjeri uvažava izmjena visine novčanog iznosa ukupnog zaduženja Korisnika kredita, utvrđena u točki III. tužbenog zahtjeva, te također i puni iznos plaćenih anuiteta do izrade tog otplatnog plana, sve u roku Od 15 dana nakon pravomoćnosti pod prijetnjom ovrhe," povučena.

3. Protiv navedene presude, pod toč. I., II., IV., V. i VI. izreke žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353 st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23-dalje: ZPP). Predlaže u navedenim dijelovima pobijanu presudu preinačiti i zahtjev tužiteljice odbiti u cijelosti, uz naknadu parničnog troška i troška sastava žalbe, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

4. Žalba tuženika djelomično je osnovana.

5. Iz obrazloženje odluke suda prvog proizlazi slijedeće:

-da su tužiteljica kao korisnica kredita te tuženik, kao kreditor, dana 9. kolovoza 2004. sklopili Ugovor o kreditu na iznos od 102.139,15 CHF u kunskoj protuvrijednosti, kao stambeni kredit za rješavanje stambenog pitanja obitelji, koji je tuženik isplatio tužitelju u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora na dan puštanja kredita u tečaj,

-da je ugovorena kamatna stopa 04,990% godišnje, da se obračunava primjenom direktne metode i da se mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama banke,

-da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF, na rok od 360 mjeseci, da je tuženik tužitelju uz navedeni kredit dostavio otplatni plan sukladno kojem je tužitelj i očekivao da će se kretati rate kredita,

-da su tužiteljica kao korisnik kredita te tuženik, sklapali više Aneksa osnovnom Ugovoru o kreditu kojim je tužiteljica uplatila određene iznose u svrhu djelomičnog smanjenja nedospjele glavnice kredita,

-da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor dana 6. veljače 2016. sklopili Aneks Ugovoru o kreditu br. 5102007142 temeljem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15-dalje: ZID ZPK) kojim je provedena konverzija,

-da se redovna kamatna stopa mijenjala i to od 01.09.2004. do 31.12.2007. godine 4,99%, od 01.01.2008. do 31.03.2009. godine 5,54%, od 01.04.2009. do 30.09.2010. godine 5,89%, od 01.10.2010. do 30.04.2011. godine 5,64%, od 01.05.2011. do 30.09.2011. godine 5,34%, od 01.10.2011. do 31.12.2013. godine 4,99% i od 01.01.2014. godine 3,23%.

6. Prema ocjeni suda prvog stupnja činjenica sklapanja Aneksa Ugovora o kreditu koji je tužiteljica sklopila s tuženikom temeljem čl. 19.c st. 1. toč. 6. ZID ZPK ne utječe na pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju kada postoji razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije (jednako kao i onim potrošačima i korisnicima kredita u CHF ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju) i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK i to po pravilima o stjecanju bez osnove, a sve za slučaj da to izrekom nije između stranaka riješeno navedenim Aneksom.

7. Nalazom i mišljenjem vještaka utvrđeno je da razlika između stvarno naplaćene kamate po CHF kreditu (koja se tijekom otplate kredita uvećavala temeljem jednostrane odluke banke) i kamate koju je tužitelj trebao platiti prema početnom otplatnom planu koji mu je uručen prilikom zaključenja predmetnog ugovora o kreditu primjenom početne kamatne stope koja je ugovorena predmetnim ugovorom o kreditu ukupno iznose 1.609,15 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 5, dok razlike između stvarno naplaćenih anuiteta po mjesecima i onih ugovorenih u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu, a koja je razlika nastala kao posljedica promjene početnog tečaja CHF, ukupno iznose 6.298,93 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 6.

8. Slijedom iznesenog, upućujući na presude donijete u kolektivnom sporu pokrenutom od Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv više poslovnih banaka između kojih je i tuženik, ocjenjujući ništetnim jednostrano promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, prihvaćanjem utvrđenja iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka, te nalazeći prigovor zastare neosnovanim, primjenom odredbe čl. 502.c ZPP, čl. 81. i 87. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03- dalje: ZZP/03) te čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23-dalje: ZOO) sud prvog stupnja utvrđuje ništetnim odredbe o promjenjivosti redovne kamatne stope i valutne klauzule Ugovora o kreditu, te sudi tužiteljici na ime više obračunate kamate u odnosu na osnovnu ugovorenu kamatu u visini od 4,99% godišnje za cijeli period od početka otplate kredita pa do 31. prosinca 2013. iznos od 1.609,16 eura sa zateznom kamatom, na ime više obračunatih kunskih mjesečnih anuiteta uz primjenu valutne klauzule u CHF za cijeli period od početka otplate kredita pa do 30. rujna 2015. isplatu iznos od 6.298,93 eura sa zateznom kamatom, dok u preostalom dijelu zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 1.045,31 eura odbija i odlučuje kao pod toč. I., II., III. izreke presude.

9. Nadalje, sud prvog stupnja nalazi neosnovanim tuženikov prigovor radi prijeboja navodeći da pravni institut stjecanja bez pravne osnove ne može se primijeniti na tuženika koji je inicirao ugovaranje ništetnih ugovornih odredbi. Tzv. negativna razlika predstavlja iznose tečajne razlike kada je tužiteljica plaćala anuitete po nižem tečaju CHF nego što je bio u vrijeme plasiranja kredita i za to potraživanje tuženice ne postoji pravni osnov. Odredba čl. 323. st. 2. ZOO propisuje da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, pa stoga tuženik na čijoj su strani razlozi krivnje za sklapanje takvog ugovora ne može ostvariti pravo na naknadu štete od tužiteljice, pa tuženik nema pravo na isplatu tražbine s osnove tzv. negativne razlike. Stoga prigovor tuženika odbija u cijelosti i odlučuje kao pod toč. V. izreke presude.

10. Ispitujući presudu u pobijanom dijelu nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

11. Presuda suda prvog stupnja u tom dijelu sadrži jasne i logične razloge o svim relevantnim činjenicama, u potpunosti je jasna i razumljiva, nije proturječna sama sebi niti razlozima presude, te ju je moguće ispitati, slijedom čega u postupku pred sudom prvog stupnja nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju određeno ukazuje tuženik.

12. Sud prvog stupnja nije počinio ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

13. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika da mu je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje, budući da je postupak u svojoj cjelini, uključujući i način na koji su dokazi predloženi i izvedeni, proveden pravično, u smislu čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske i čl. 6. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, što uključuje načelo da svaka strana treba imati mogućnost da u postupku brani svoja prava pod uvjetima koji ju ne stavljaju u bitno nepovoljniji položaj u odnosu na njenog protivnika. Načelo jednakosti sredstava u smislu pravične ravnoteže među strankama nužno obuhvaća razumnu mogućnost stranaka da izlože činjenice i podupru ih svojim dokazima na način da niti jednu od stranaka ne stavljaju u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranu. Stoga, da bi se to spriječilo, postupak mora biti kontradiktoran, jer samo kontradiktoran postupak daje strankama mogućnost uvida te izražavanja svog mišljenja o stajalištima ili dokazima koje predlaže suprotna strana.

14. Sud prvog stupnja proveo je kontradiktoran postupak i objema strankama u postupku dao jednaku mogućnost da izlože činjenice i predlože dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, te ni jednu od stranaka nije stavio u bitno lošiji položaj u odnosu na drugu, zbog čega tuženiku nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje.

15. Međutim donošenjem pobijane odluke sud prvog stupnja djelomično je pogrešno primijenio materijalno pravo, kako će biti obrazloženo u nastavku ove odluke.

16. Prije upuštanja u odgovaranje na navode žalbe, valja odgovoriti na navode žalbe u vezi općenitog zahtjeva za izuzeće sudaca žalbenog suda.

16.1. Tuženik u žalbi zahtjeva izuzeće sudaca ovog suda smatrajući-u bitnome-da je potrebno razmotriti postoje li okolnosti u smislu odredbe čl. 71. st. 7. ZPP - da sudac ili njemu bliska osoba ima/ili je imao kredit s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom/i/ili valutnom klauzulom neovisno da li kod tuženice ili drugih banaka ili da bliska osoba sucu zastupa ili radi u odvjetničkom uredu koji zastupa veći broj tužitelja u sporovima sličnim ili istovrsnim predmetnom sporu-a u kojem slučaju se izjavljena žalba tuženice ima smatrati u tom dijelu zahtjevom za izuzeće u smislu nastavnih odredbi čl. 73. ZPP time da tuženik istodobno i predlaže postupanje sukladno odredbi 72. st. 2. ZPP

16.2. Međutim, prema odredbi čl. 73. st. 2. toč. 1. ZPP nije dopušten zahtjev za izuzeće kojim se uopćeno traži izuzeće svih sudaca nekog suda ili svih sudaca koji bi mogli suditi u nekom predmetu (kao što je slučaj u ovom predmetu u kojem se u vrijeme podnošenja žalbe nije znalo ni kojem će žalbenom sudu predmet biti dodijeljen u rad, niti je bilo poznato koji će sudac i vijeće tog nekog suda biti zaduženi za donošenje odluke u ovom predmetu).

16.3. Razmatrajući stoga činjenični sadržaj zahtjeva, valja navesti da se radi o teoretskoj analizi hipotetske situacije (jer tuženika ne konkretizira ni osobu suca niti konkretnu situaciju) u kojoj se uređujući sudac (ili njemu bliska osoba) mogu nalaziti, čime, kako tvrdi, bi bila uvjetovana njihova pristranost, slijedom čega niti žalbeni prijedlog da se "uređujući suci" preispitaju u smislu odredbe čl. 71. st. 7. ZPP i potom postupke u smislu daljnje odredbe čl. 72. st. 2. ZPP ovaj sud ne smatra obrazloženim zahtjevom za izuzeće.

16.4. Obzirom da tuženik uopćeno traži izuzeće svih sudaca ovoga suda koji bi mogli suditi u predmetnom žalbenom postupku, to takav zahtjev nije dopušten u smislu odredbe čl. 73. st. 2. toč. 1. ZPP, posljedično čemu je valjalo takav zahtjev odbaciti, primjenom odredbe čl. 73. st. 3. ZPP (istovjetno pravno shvaćanje izraženo je i u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-348/2024-2 od 9. listopada 2024.), i odlučiti kao pod toč. II. izreke ovog rješenja.

17. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03-dalje: ZZP/03), pri čemu su za konkretan slučaj odlučujuće odredbe čl. 81., čl. 82., čl. 84. i čl. 87. ZZP/03

18. Međutim, pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovdje valja navesti da se temeljem odredbe čl. 1163. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22- dalje: ZOO/05) u konkretnom slučaju primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01-dalje: ZOO/91) obzirom da je Ugovor o kreditu sklopljen između stranaka 9. kolovoza 2004. Međutim, kako su primijenjene odredbe ranije važećeg ZOO/91 koji je mjerodavan u ovoj pravnoj stvari u bitnome identične odredbama važećeg ZOO/05, navedeni propust prvostupanjskog suda koji pobijanu presudu temelji na odredbama iz ZOO/05 nije imao nikakvog utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude i rješenja, jer je i uz pravilnu primjenu materijalnog prava valjalo jednako odlučiti o tužbenom zahtjevu.

19. Prema odredbi čl. 3. toč. 1. ZZP/03 je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti a saslušanjem tužitelja je utvrđeno kako je Ugovor o kreditu sklopljen radi kupnje nekretnine (stana) u kojem i danas stanuje, dakle za osobne potrebe.

20. Kada je pozivanjem na direktni učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa ocijenio ništetnost odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovoren jednostran način promjene kamatne stope sukladno odluci kreditora, kao i ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, sud prvog stupnja je sud pravilno primijenio čl. 502.c ZPP.

21. Slijedom pravnog shvaćanja iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev- 18/2018-2 od 26. svibnja 2020. (a tako i u prethodnim odukama br. Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. i br. Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020.) tužiteljica prihvatom ponude konverzije i zaključenjem Aneksa Ugovora o kreditu nije izgubila pravni interes za utvrđenje ništetnosti.

22. Nema dvojbe da su sporne odredbe u dijelovima koji se odnose na valutnu klauzulu u CHF i kamatnu stopu promjenjivu jednostranim odlukama tuženika nedovoljno određene i za prosječnog potrošača neodredive dakle nisu jasne ni lako razumljive, tako da nema mjesta primjeni čl. 84. ZZP/03.

23. Sud prvog stupnja je odgovarajućom primjenom čl. 502.c ZPP i čl. 81. st. 1. ZZP/03 prihvatio utvrđenje odlučne činjenice uzrokovanja značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer je, na tragu utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/2012, tuženik u unaprijed sastavljenom ugovoru unio odredbe o kamatnoj stopi promjenjivoj njegovim jednostranim odlukama i valutnoj klauzuli u CHF o kojima se nije posebno pregovaralo (na što upućuje iskaz tužiteljice) pri čemu je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prešutio odnosno umanjio rizike time što je propustio potpuno informirati potrošača o svim bitnim činjenicama koje utječu na procjenu rizika ugovaranja spornih odredbi (duty of disclosure) a njemu su s obzirom na profesionalnu djelatnost ti rizici bili poznati, prebacivši ih u potpunosti na potrošača. Navedenim je načinom ugovaranja tuženik maksimalno zaštitio svoje trgovačke interese a svaki njemu poznat i prešućen rizik povećanja mjesečnih anuiteta prebacio je na neobaviještenu tužiteljicu kao potrošača, narušivši time ugovornu ravnotežu.

24. Posljedica takve nepoštene odredbe je njezina ništetnost na temelju odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03.

25. Kad se, kao u ovom predmetu, zaključak o nepoštenosti (ništetnosti) tih odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

26. Nije u pravu tuženik kada tvrdi da je sud prvog stupnja prihvatio utvrđenja iz kolektivne presude bez provođenja svih potrebnih dokaza i da nije cijenio sve okolnosti konkretnog slučaja ne mogu se prihvatiti, jer su u postupku provedeni svi po strankama predloženi dokazi (uvid u dokumentaciju, saslušanje tužitelja), dok je tuženik od predloženog dokaza saslušanjem svjedoka KN, koja je kao djelatnica tuženika neposredno sudjelovala u sklapanju Ugovora o kreditu odustao.

27. Iz iskaza tužiteljice sud je utvrdio da nije postojala mogućnost pregovaranja o pojedinim odredbama ugovora o kreditu, već da je bila riječ o tipskom ugovoru koje je tuženik unaprijed formulirao, i da tuženik nije informirao tužiteljicu o specifičnim rizicima koje nosi valuta CHF i promjena kamatne stope. Ne proizlaze stoga tvrdnje tuženika da je tužiteljica kao potrošač dobila od tuženika precizne informacije temeljem kojih je mogla procijeniti ekonomske posljedice i rizike koje sporne ugovorne odredbe mogu imati na njezine financijske obveze.

28. Osim toga, iz stanja spisa ne proizlazi da je tuženik u spis dostavio odgovarajući dokaz u prilog tvrdnjama o dovoljnoj informiranosti tužiteljice vezano za sklapanje Ugovora o namjenskom kreditu time da dokumentacija koju je tuženik dostavio nije odgovarajući dokaz koji bi bili izvori saznanja na okolnost da je tužiteljica bila informiran o specifičnim rizicima koje nosi valuta CHF i promjena kamatne stope.

29. Pri tome, sud prvog stupnja u razlozima presude jasno je naveo u čemu se sastoji značajna neravnoteža u pravima i interesima ugovornih strana propisana odredbom čl. 81. st. 1. ZZP/03 koja je preduvjet da se neka odredba proglasi nepoštenom, odnosno ništetnom. Osim toga, u presudama donesenim u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača sudovi proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), kao i test nesavjesnosti, te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostaloga i tuženika utemeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali o rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (valutna klauzula), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima su banke bile ovlaštene jednostrano promijeniti obvezu potrošača, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i trenutku sklapanja kredita.

30. Slijedom navedenog, pravilno je sud prvog stupnja zaključio da se u konkretnom slučaju radi o potrošačkom ugovoru, da tužiteljica ima svojstvo potrošača u smislu odredbe čl. 3. ZZP/03, te kroz daljnju primjenu odredbi čl. 81., 82., 84. i 87. ZZP/03 zaključio da se o spornim ugovornim odredbama, kako o promjenjivoj kamatnoj stopi tako i o valutnoj klauzuli, prije i tijekom sklapanja ugovora uopće nije pregovaralo, da tužiteljici nije razjašnjeno što znači promjenjiva kamatna stopa, kao ni valutna klauzula u CHF, pa kako da je predmetni ugovor o kreditu prednik tuženika unaprijed sastavio na tipskom obrascu, raspravljajući kao o prethodnom pitanju zaključio da se radi o ništetnim ugovornim odredbama. Stoga suprotne žalbene navode tuženika nije moguće prihvatiti.

31. Međutim iz činjenica što ih je utvrdio prvostupanjski je sud izveo nepravilan zaključak o postojanju drugih činjenica na kojima je utemeljio dio odluke iz izreke pobijane presude, čime je ostvaren žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP u vezi čl. 86. st. 1. i čl. 87. st. 1. mjerodavnog ZZP/03.

31.1. Također je ostvaren i žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP u vezi čl. 19.a-19.e Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15, 52/16, 128/22, 156/23-dalje: ZPK) i čl. 210. ZOO/91.

31.2. Osim toga, ne može se prihvatiti stajalište suda prvog stupnja da unatoč tome što je provedena konverzija sukladno odredbama ZID ZPK/15 tužiteljica ima pravo na isplatu onog što je platila temeljem nepoštenih ugovornih odredaba kao da konverzije nije bilo.

32. U konkretnom slučaju, stranke su suglasnošću volja zaključile Aneks Ugovora o kreditu u kojem su se sporazumjele o pretplati i uvjetima otplate preostale glavnice kredita jer su primjenom izračuna konverzije denominiranjem uz valutnu klauzulu u valuti euro i uz kamatne stope primijenjene na kredite uz valutnu klauzulu u euru izjednačile tužiteljev položaj s položajem ostalih potrošača – korisnika kredita s valutnom klauzulom u euru, sud je vještačenjem utvrdio razliku plaćenih anuiteta prema prvom otplatnom planu i početnom tečaju kao posljedice ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi promjenjivoj prema odlukama tuženika.

33. Pitanjem valjanosti sporazuma o konverziji sklopljenog temeljem ZID ZPK/15, kao što je naprijed kazano, bavio se i VSRH u predmetu Gos 1/2019 u kojem je doneseno rješenje 4. ožujka 2020.

33.1. U tom predmetu na naznačeno pravno pitanje: "Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 102/15) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli", VSRH je odgovorio da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Pritom je VS RH ocijenio da je ZID ZPK/15 poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila koja uređuju matično područje obveznog prava, odnosno Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18-dalje: ZOO) slijedom čega ne mogu opća pravila ZOO o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK/15 o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji.

34. U tom smislu valja naglasiti da je ZID ZPK/15 upravo i donesen nakon što je ocijenjeno da je u području potrošačkog kreditiranja došlo do znatne neravnoteže u odnosima između korisnika kredita kao potrošača i banaka kao kreditora (trgovca) u odnosu na ugovore o kreditu sklopljene posebno u razdoblju od 2004. do 2008. koji su denominirani u kunama s valutnom klauzulom u CHF, i to stoga što je na domaćem tržištu s vremenom izrazito jačao tečaj CHF, rasle su ugovorene promjenjive kamatne stope što je potrošače, u ispunjavanju kreditnih obveza, dovelo u izrazito težak položaj. Stoga je ZID ZPK/15 imao za cilj otkloniti nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i osigurati otplatu kreditnih zaduženja u iznosu i pod uvjetima koji potrošače kao dužnike ne dovode u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na kreditora kao vjerovnika, vodeći se načelom kojim se osigurava ravnopravan, a nikako povoljniji položaj u odnosu na dužnike koji su ugovorili zaštitni mehanizam u valuti EUR. Taj zakon u tom smislu predstavlja snažnu, izvanrednu, jednokratnu, retroaktivnu i vremenski ograničenu zakonodavnu intervenciju u području potrošačkog kreditiranja.

35. Navedenu je okolnost, među ostalim, imao na umu i Ustavni sud u postupku ocjenjivanja suglasnosti s Ustavom RH ZID ZPK/15 (U-I/3685/2015) u kojem je odlukom od 4. travnja 2017. ocijenio spomenuti Zakon usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske i nije prihvatio prijedlog većeg broja predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti Zakona s Ustavom. Ocjenjujući u opisanim okolnostima da ZID ZPK/15 zadovoljava kriterije formalne i materijalne ustavnosti, Ustavni je sud posebno naglasio da ZID ZPK/15 ima legitiman cilj jer se njime povećava socijalna zaštita, sprječava se nastavljanje nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i produbljivanja dužničke krize, pri čemu je predmetna mjera u vidu konverzije ocijenjena razmjernom legitimnom cilju koji se želio postići zato što su propisane mjere bile prikladne i nužne, a nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera, s jedne strane, dok, s druge, njome nije nametnut ni prekomjeran teret kreditnim institucijama kao adresatima.

36. Neovisno o tome što se Direktiva 93/13/EEZ u konkretnom slučaju ne primjenjuje (tako i Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018.), a zbog potrebe tumačenja nacionalnog prava u duhu prava EU, valja primijetiti da Direktiva ni inače ne sadrži posebne odredbe koje bi se odnosile na zaštitu potrošača pri ostvarivanju prava na povrat neosnovano isplaćenih iznosa na temelju nepoštene ugovorne odredbe, već se restitucijski zahtjevi, dakle, zahtjevi za povrat neosnovano plaćenih iznosa, ostvaruju isključivo na temelju nacionalnog prava, odnosno prema nacionalnom materijalnom i procesnom pravu sukladno načelu procesne autonomije. Pritom dostignuti standardi zaštite prava potrošača zbog nepoštenosti ugovornih odredbi u praksi europskih sudova zahtijevaju ostvarenje mogućnosti uspostavljanja stvarne ravnoteže u pravima i obvezama potrošača, s jedne, i trgovca, s druge strane.

37. Odredbama čl. 19.a do čl. 19.e ZPK je u cilju otklanjanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i otklanjanja dužničke krize a na osnovu jednokratne i vremenski ograničene mjere u vidu konverzije kredita u valutu euro, predviđeno da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u odgovarajuće kredite denominirane u eure i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima. Kreditne institucije odnosno banke su temeljem navedenih odredbi ZPK bile obvezne postupiti po navedenom Zakonu dok su potrošači mogli sklopiti navedeni sporazum prihvaćajući konverziju (ili prijedlog banke sa izračunom konverzije ne prihvatiti već zadržati stari važeći kredit denominiran u CHF ili kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kojem slučaju se otplata kredita nastavlja prema važećim ugovorenim uvjetima).

38. Iz navedenih odredbi proizlazi da je cilj ZID ZPK/15 bio korisnike kredita koji su ugovor sklopili uz valutnu klauzulu u CHF dovesti u isti položaj kao da su ugovor o kreditu sklopili uz valutnu klauzulu u EUR.

39. Sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, a ne mogu ih uređivati suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva (čl. 2. ZOO).

40. Suprotno zaključku suda prvog stupnja, iz navedenih odredbi ZID ZPK/15 i Aneksa Ugovora o kreditu, sklopljenog sukladno tim odredbama, proizlazi da vjerovnik i dužnik, upravo polazeći od ništetnosti ugovornih odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, dodatkom ugovoru uređuju svoje odnose u pogledu valute obveze i kamatne stope za cijelo razdoblje od sklapanja kredita pa nadalje (na način da se korisnik kredita dovodi u isti položaj kao da je ugovor o kreditu sklopio uz valutnu klauzulu u EUR), time da se razlika između uplaćenih iznosa i obveze koju bi potrošač imao da je sklopio ugovor s valutnom klauzulom u EUR računa kao preplata, s kojom se, ovisno o okolnostima slučaja, postupa sukladno odredbi članka 19.c st. 5. ZIZ ZPK/15

41. Navedeni ZID ZKP/15 izričito i detaljno je propisivao način konverzije i u tom dijelu predstavlja prisilan propis. U takvoj situaciji odredbe glave II. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 41/14, 110/15 i 14/19-dalje: ZZP), koje uređuju pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima, ne primjenjuju se na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne prirode odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju Republiku Hrvatsku, jer to priječi odredba čl. 49. st. 5. ZZP. Tako se u konkretnom slučaju ne primjenjuje ni odredba st. 1. članka 49. ZZP prema kojoj se nepoštenom smatra ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

42. Slijedom iznesenog, polazeći od činjenice da je Aneks Ugovora o kreditu sklopljen na temelju (prisilnog) propisa koji je uspješno prošao test ocjenjivanja ustavnosti u ustavnosudskom postupku, valja zaključiti da njegove odredbe obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njihovu ništetnost.

43. Sklapanjem Aneksa Ugovora o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15, kojim su stranke iznova, i to počevši od dana sklapanja ugovora o kreditu, uredile svoje odnose u pogledu valute obveze i promjenjivosti kamatne stope, stranke su se prešutno odrekle svojih tražbina koje bi im pripadale po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi, i to u opsegu obračuna izvršenog u smislu odredbe čl. 19.c ZID ZPK/15. To stoga što zamjena nepoštenih ugovornih odredaba dispozitivnim zakonskim odredbama uspostavlja stvarnu ravnotežu u pravima i obvezama kako tužiteljice kao potrošača, tako i tuženika (banke) kao trgovca.

44. Pri ovakvoj ocjeni valja imati na umu i ustaljeno stajalište Suda EU prema kojem se u odnosu na poduzetnike poput banaka u istim ili srodnim pravnim odnosima kao predmetnom, potrošač nalazi u slabijem položaju (tako i u odluci broj C-26/13 od 30. travnja 2014.), kao i da je ZID ZPK/15 imao primarni cilj zaštitu potrošača CHF kredita kao slabije ugovorne strane, a ostvarenje tog cilja imalo je veći značaj od pravne sigurnosti druge strane (tako i Ustavni sud, U-I/3685/2015 od 4. travnja 2017., točka 30.). Međutim, ZID ZPK/15 je u odredbama članaka 19.d i 19.e propisao detaljnu, jasnu i transparentnu proceduru koja je prethodila zaključenju ugovora o konverziji, kao i sadržaj tog ugovora, pa je tužitelj kao potrošač bio u prilici još i prije sklapanja ugovora o konverziji proučiti njegove odredbe. Štoviše, još prije donošenja ZID ZPK/15, Vlada Republike Hrvatske je u obrazloženju Konačnog prijedloga tog Zakona (P. Z. /899 od 10. rujna 2015.) istakla, među ostalim, da ZID ZPK/15 predstavlja izvanrednu i jednokratnu zakonodavnu intervenciju koja je temelj za

"trajno rješenje problema u CHF."

44.1. Tako je ZID ZPK/15 u čl. 19.d prilično strogim pravilima nametnuo tuženiku kao vjerovniku i trgovcu, brojne obveze prije dostave ponude sklapanja ugovora o konverziji potrošaču, i to: za potrebe provjere izračuna konverzije, izraditi kalkulator na temelju kojeg je izračunata konverzija, koji uključuje detaljan pregled svih elemenata izračuna, i učiniti ga dostupnim svakom pojedinom potrošaču preko svojih mrežnih stranica kojem će potrošač pristupiti preko svog osobnog identifikacijskog broja, zatim omogućiti potrošaču pristup povijesnom pregledu: općih kretanja kreditiranja, odluka o kamatnim stopama, dnevnih tečajeva primjenjivih na kredite denominirane u CHF i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF te na kredite denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR koje je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u CHF i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF te na kredite denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Ujedno je tuženik kao vjerovnik i trgovac imao obvezu i prije objave spomenutog kalkulatora na mrežnoj stranici pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izvršen u skladu s načinom izračuna propisanim čl. 19. c ZID ZPK/15 te takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama u roku od 45 dana od dana stupanja na snagu ZID ZPK/15.

44.2. Pored ovih obveza, vjerovniku je, u skladu s odredbom članka 19.e ZID ZPK/15, također nametnuta i obveza dostave izračuna konverzije kredita u roku od 45 dana od stupanja na snagu Zakona zajedno s prijedlogom novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu, kao i pregleda stanja svih pojedinačnih vrsta tražbina, nadalje i pregled stanja svih pojedinačnih tražbina od potrošača pri čemu izračun konverzije mora sadržavati jasan pregled svih promjena i iz kojega mora biti razumljivo na koji je način utvrđen iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR iz članka 19.c st. 1. točke 7. ovoga Zakona, iznos preplate iz članka 19.c. st. 1. toč. 5. ovoga Zakona ako je ona utvrđena, odnosno manje plaćeni iznos iz čl. 19.c st. 1. toč. 6. ovoga Zakona ako je on utvrđen.

44.3. S druge strane, odredba čl. 19.e st. 5., 7., 8. i 9. propisuje obveze potrošača u slučaju prihvata konverzije (obavijestiti vjerovnika o prihvatu u roku od 30 dana), zatim u stavku 5. da učinak konverzije snosi vjerovnik na način da se u poslovnim knjigama vjerovnika konverzija iskazuje kao usklađenje tražbine zbog promjene tečajeva, odnosno rashod temeljem povrata preplate, kao i da razliku u početnoj glavnici zbog kupoprodaje deviza iz čl. 19.c st. 1. točka 1. Zakona, iznos naplaćenih zateznih kamatama, naknada i troškova iz čl. 19.c st. 1. toč. 4., iznos kamate i tečajnih razlika na ime preplate iz čl. 19.c st. 1. toč. 5. Zakona snosi potrošač. Osim toga, st. 8. čl. 19.e ZID ZPK propisana je i sudbina odobrenih pogodnosti (padaju na teret potrošača), dok je u st. 9. propisano ako potrošač prihvati izračun konverzije kredita, vjerovnik neće tražiti dodatne instrumente plaćanja, u odnosu na ugovorene, niti postavljati dodatne uvjete potrošaču kojima se bi se derogirala njegova druga prava.

45. U pogledu pravnih učinaka konverzije izvršene predmetnim Aneksom Ugovora o kreditu treba kazati da, sukladno odredbi čl. 19.c st. 1. ZID ZPK, konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i da se provodi na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio, da je koristio kredit denominiran u eure a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom, što je inače načelo konverzije kredita u skladu s odredbom čl. 19.b ZID ZPK.

46. Tako je sklapanjem Aneksa Ugovora o kreditu od sukladno odredbi čl. 19.c ZID ZPK osiguran povrat stečene koristi banke, tuženika putem korištenja uplata potrošača za namirenje dospjelih i budućih obroka kredita u eurima koji je zamijenio kredit u CHF a do njegova sklapanja je došlo na temelju informiranog pristanka potrošača kojemu su bile poznate sve posljedice konverzije na koju je potrošač kao korisnik kredita slobodno pristao.

47. Stoga valja zaključiti da zamjena nepoštenih ugovornih odredaba zakonskim odredbama uspostavlja stvarnu ravnotežu u pravima i obvezama kako tužitelja kao potrošača, tako i tuženika (banke) kao trgovca jer, s jedne strane, omogućuje donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora o konverziji od strane potrošača budući da je potrošač kao slabija ugovorna strana objektivno bio u mogućnosti informirano procijeniti hoće li prihvatiti ili odbiti ponudu banke za sklapanje ugovora o konverziji. Pritom se posebno naglašava da je zaključenje ugovora o konverziji ovisilo o volji potrošača jer je samo potrošaču ostavljena mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije. S druge strane, ovakav način uređenja zamjene nepoštenih ugovornih odredbi omogućuje i balansiranje interesa potrošača i trgovca na tržištu.

48. Naime, učinak konverzije prema ZID ZPK djeluje ex tunc što omogućuje uspostavu činjeničnog i pravnog okvira u kojem bi se potrošač našao i bez postojanja nepoštene ugovorne odredbe. Tako stvorena mogućnost uspostave činjeničnog i pravnog okvira kakav je postojao, već sama po sebi, ima restitucijski učinak jer omogućuje vraćanje koristi koju je druga ugovorna strana (trgovac) stekla od potrošača po osnovi nepoštene ugovorne odredbe (tako i Sud EU u presudi C- 308/156 CNO, točka 62.), i to u okolnostima i u proceduri koja je unaprijed poznata i unaprijed svim stranama predstavljena kao jednokratna mjera i trajno rješenje.

49. To je pravno shvaćanje nadalje podudarno s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u presudi poslovni broj Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022. gdje je odgovoreno na materijalnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni tako, da tužitelj koji je kao korisnik kredita (potrošač) prihvatio konverziju na temelju ZID ZPK zaključenjem Aneksa Ugovoru o kreditu s tuženikom kao kreditorom (trgovcem), nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorne (redovne) kamate iz kredita denominiranog u kunama u CHF odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF zato što izračun konverzije kredita iz čl. 19.c ZID ZPK uključuje i te uplate.

50. U tom smislu na ovaj slučaj nije primjenjivo pravno shvaćanje iz odluke Suda Europske Unije br. C-118/17 u predmetu IJ protiv Erste Bank Hungary od 14. ožujka 2019. o tome da ništetnost određenih ugovornih odredbi i njihova zamjena novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Za razliku od tog slučaja, u ovom se predmetu ne radi o tome da je zakonodavac zakonom koji se retrogradno primjenjuje izmijenio ugovor privatnog prava. Navedeno se shvaćanje iz odluke br. C-118/17 tiče održanja ugovora izravnom zakonskom intervencijom u ugovorni odnos stranaka putem zakona za razliku od predmetnog slučaja utemeljenog na načelu slobode uređivanja obveznih odnosa iz čl. 2. ZOO.

51. Stoga je sklapanjem sporazuma o konverziji, na koju ponudu tuženika je tužiteljica svojevoljno pristala, nastala nova pravna osnova temeljem koje su oni anuiteti koji su isplaćeni iskorišteni za namirenje anuiteta konvertiranih u euro, primjenom Aneksa Ugovora o kreditu. U okolnostima predmetnog slučaja u kojem tužiteljica ne osporava pravilnost izvršenog obračuna konverzije sukladno čl. 19. b i 19. c ZPK, a što je potvrđeno i nalazom i mišljenjem vještaka, polazeći od sadržaja ugovora o konverziji (Aneksa Ugovora o kreditu) kao valjane osnove stjecanja, otklonjena je primjena odredbe čl. 210. ZOO/91 (sada čl. 1111. ZOO/05), a time otpada i tvrdnja o osnovanosti zahtjeva za navodno obeštećenje tužiteljice obzirom na to da je njezinim pristankom na tuženikovu ponudu zaključen Aneks Ugovora o kreditu što tužiteljičin zahtjev za povrat isplaćenog čini neosnovanom.

52. Slijedom iznesenog, primjenom odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP odlučeno je kao u izreci ove presude.

53. Glede žalbe u odnosu na odlučeno pod toč. V. izreke valja odgovoriti da je prigovor radi prijeboja procesno sredstvo kojim se tuženik brani u sudskom postupku (parnici) ne tvrdeći da je prijeboj već nastao, nego tražeći od suda da presudom izvrši prijeboj. Odnosno, tuženik u parnici ističe prigovor radi prijeboja kao svoje potraživanje prema tužitelju i time traži od suda da, nakon što utvrdi osnovanost tog protupotraživanja, da ga uračuna u tužiteljevo potraživanje i tako smanji ili ugasi tužiteljev zahtjev. Međutim, kako u konkretnom slučaju nje osnovano novčano potraživanje tužiteljice to nema mjesta odlučivanju o ovom prigovoru tuženika pa je stoga odlučeno kao pod točkom I. izreke ovog rješenja

54. Na navode žalbe glede tijeka zatezne kamate i zastare ovaj sud nije posebno odgovarao jer je zahtjev tužiteljice za isplatu odbijen kao neosnovan (čl. 375. st. 1. ZPP).

55. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 166. st. 2. ZPP pri čemu je uzeta u obzir činjenica da je tužiteljica u ovom sporu zatražila pravnu zaštitu kao potrošač, a time kao slabija ugovorna stranka protiv tuženika (trgovca) kao jače stranke u njihovom međusobnom pravnom odnosu i to u pravnoj stvari gdje sudska praksa nije ustaljena, pa je sukladno praksi Europskog suda za ljudska prava slično pravno shvaćanje zauzeo je i Europski sud za ljudska prava primjerice u predmetu C i C, zahtjev broj 72152/2013 unatoč činjenici da tužiteljica nije uspjela sa zahtjevom za isplatu utuženog iznosa, bilo primjereno odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka i to iz razloga što tužiteljica nije mogla predvidjeti svoje izglede za uspjeh, jer sudska praksa o spornom pitanju nije ustaljena, pa tužiteljica nije mogla biti svjesna da njezin zahtjev nema razumne izglede za uspjeh, a tužbeni zahtjev nije bio lišen bilo kakvog sadržaja ili očigledno nerazuman.

56. Stoga je primjenom odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP odlučeno kao pod toč. II. i III. izreke ovog rješenja.

57. Zbog navedenog razloga valjalo je odbiti zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

U Zagrebu 3. veljače 2026.

Predsjednica vijeća:

Vlasta Mrzljak