Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-4222/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda Vlatke Fresl Tomašević, predsjednika vijeća, Tomislava Aralice, člana vijeća i suca izvjestitelja te Ilijane Petyo člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja TLZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Mišo Živaljić, odvjetnik u Splitu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, sa sjedištem u [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Marija Vujasin, odvjetnica iz Odvjetničkog društva Kožul i Petrinović d.o.o. sa sjedištem u [adresa], radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu, posl. broj P-616/2025-12 od 12. studenog 2025. godine, na sjednici vijeća održanoj dana 3. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Splitu, posl. broj P-616/2025-12 od 12. studenog 2025. godine u pobijanom dijelu pod t. I. izreke te u dijelu pod t. II. izreke u dijelu u kojem je zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka prihvaćen za iznos od 1.848,33 eur-a sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 12. studenog 2025. pa do isplate.

II. Preinačuje se navedena presuda suda prvog stupnja u pobijanom dijelu pod t. II. izreke u dijelu u kojem je zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka prihvaćen za iznos od 93,75 eur-a sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 12. studenog 2025. pa do isplate i odlučuje:

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka za iznos od 93,75 eur-a sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 12. studenog 2025. pa do isplate.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„ I. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., [adresa], OIB: 14036333877 platiti tužitelju CLZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime razlike između ugovorene kamate i kamate koja se mijenjala jednostranom odlukom Banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo iznos od 747,64 eur sa zateznom kamatom od 30. kolovoza 2013. godine do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od dana donošenja prvostupanjske sudske odluke, pa sve do isplate.

II Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.942,08 Eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od dana 12. studenoga 2025. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, pa sve do isplate.“

2. Protiv te presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. toč. 1. do 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 – dalje: ZPP) te predlaže da se pobijana presuda preinači, odnosno ukine.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4. U provedenom postupku sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući da presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, jer sadrži jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama.

5. Sud prvog stupnja nije počinio ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

6. Međutim, osnovano tuženik u žalbi navodi da je donošenjem pobijane presude počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP- a, vezano uz čl. 193. ZPP-a. Naime, tužitelj je podneskom od 18. kolovoza 2025. smanjio tužbeni zahtjev na način da potražuje isplatu iznosa od 747,64 eur-a, umjesto prvotno postavljenih 3.981,68 eur-a. Tuženik se u podnesku kojim se očitovao na navedeni podnesak tužitelja nije protivio tom djelomičnom povlačenju tužbe pa je time pristao na povlačenje. Stoga je pravilno trebalo utvrditi da je tužba u tom dijelu povučena, odnosno za iznos od 3.234,04 eur-a. Okolnost što prvostupanjski sud na navedeni način nije postupio nije utjecala na pravilnost i zakonitost pobijane odluke jer žalbom tuženik sadržajno samo osporava odluku o troškovima postupka u odnosu na povučeni dio tužbenog zahtjeva, a na koje u ovakvim parničnim postupcima nema pravo. Stoga okolnost što navedenu zakonsku odredbu prvostupanjski sud nije primijenio na način na koji je to žalitelj smatra da je trebao učiniti nije utjecala na pravilnost i zakonitost pobijane odluke.

7. Nije osnovan žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s obzirom na to da je prvostupanjski sud u postupku utvrdio sve činjenice odlučne za zakonito presuđenje ovog spora i na temelju rezultata cjelokupnog postupka valjano utvrdio potrebno činjenično stanje izloživši ga u obrazloženju pobijane presude.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu razlike između ugovorene kamatne stope te obračunate i naplaćene kamatne stope zbog jednostrane promjene kamatnih stopa od strane tuženika.

9. Neosnovan je prigovor tuženika kojim osporava aktivnu legitimaciju tužitelja budući da je iz iskaza tužitelja razvidno da je isti u vrijeme potpisivanja i isplate kredita bio zaposlen u Antonio Trade d.o.o. pravne osobe koja se navodi u specifikacijama uplata što znači da su uplate vršene po nalogu tužitelja iz njegove plaće, odnosno da je iste izvršio upravo tužitelj.

10. Prvostupanjski sud je na temelju izvedenih dokaza utvrdio da su tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kao banka - kreditor 22. rujna 2006. godine sklopili Ugovor o kreditu u kunskoj protuvrijednosti 22.070,00 CHF po srednjem tečaju kreditora za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita, koja u trenutku sklapanja ugovora iznosi 5,25% uz rok otplate kredita od 84 mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 314,53 CHF obračunatih srednjem tečaju za CHF Hypo- Alpe-Adria Bank d.d. na dan plaćanja time da prvi anuitet dospijeva zadnjeg dana u mjesecu koji slijedi iza mjeseca u kojem je kredit iskorišten.

11. U odnosu na ovakav način ugovaranja redovnih kamata kod Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu broj P-1401/12 vođen je postupak povodom kolektivne tužbe Udruge potrošač protiv banaka u Republici Hrvatskoj pa tako i ovdje tuženika, a predmet koje kolektivne tužbe je, između ostaloga, bilo je utvrđenje ništetnosti ovakvog načina ugovaranja redovne kamate uz ugovorenu valutu u CHF.

12. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. utvrđeno je da ovakav način ugovaranja promjenjive kamatne stope u Ugovorima o kreditu kojeg su banke pa tako i tuženik, sklapale s potrošačima, nisu bile uočljive niti jasne kao niti razumljive, zbog čega je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava uz ostalo načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava i da se radilo o nepoštenoj odredbi, zbog čega su takve odredbe Ugovora o kreditima bile ništetne.

13. Te presude donesene su na temelju odredbe čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14, dalje ZZP), a temeljem odredbe čl. 138a. istog zakonskog propisa i čl. 502.c ZPP odluka donesena u postupku povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

14. Ovaj drugostupanjski sud smatra da, u smislu odredbe članka 138.a ZZP-a, pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u spisu broj P-1401/12, obvezuje sve ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

15. Odredba koja je sadržana u tipskim ugovorima koje je koristio prednik tuženika, a na temelju koje se cijena određuje prema odluci banke (jednostrano) bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija za promjenu, protivna je i odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03 – dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora.

16. Odredbom članka 81. st. 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stavkom 2. istog članka propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

17. Tužitelj u ovom sporu može se pozvati na pravno utvrđenje iz presuda donesenih u sporu koji se vodio kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P- 1401/12 u kojem je sudjelovao ovdje tuženik, sve u smislu odredbe čl. 502.c ZPP u vezi s čl. 502.a st. 1. ZPP.

18. Pravilno je prvostupanjski sud ocijenio prigovor zastare novčane tražbine neosnovanim. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. zauzeto je shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05, 41/08, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO), kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. zauzeto je pravno shvaćanje koje glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora t. 4. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. 5. Zaključak iz točke 4. odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.“ Podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača 4. travnja 2012. zastara prekinuta u smislu čl. 241. ZOO te je pravomoćnošću odluke u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača zastara počela ponovno teći.

19. Kako je predmet ovoga zahtjeva za isplatu razlike zbog jednostrane promjene kamatne stope od strane tuženika te isplata preplaćenih iznosa zbog ugovaranja iste, tužba od 4. lipnja 2019. podnijeta je u roku od 5 godina propisanom odredbom čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 78/15 i 29/18, u daljem tekstu ZOO) za zahtjev za isplatu preplaćenog iznosa zbog ugovorene promjenjive kamatne stope pravodobno je podnesena, obzirom da je presuda u kolektivnom sporu koji se odnosi na jednostranu izmjenu kamatne stope postala pravomoćna 13. lipnja 2014.

20. Tužitelj ima pravo na zateznu kamatu od plaćanja svakog mjesečnog anuiteta tuženiku na temelju odredbi čl. 1111. st. 1. i 3. ZOO-a i čl. 1115. ZOO.

21. Odredbom čl. 1111. st. 1. ZOO propisano je kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

22. Stavkom 3. istog članka propisano je da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

23. Odredbom čl. 1115. ZOO propisano je kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

24. Tuženik je, kao trgovačko društvo koje se bavi financijskim poslovanjem, nesavjesni stjecatelj od dana stjecanja tj. od dana kada mu je tužitelj plaćao mjesečne anuitete te je dužan tužitelju platiti zateznu kamatu od plaćanja svakog mjesečnog anuiteta.

25. Tuženik ističe i kako u obračunu nije uzet u obzir "manjak" koji mu je nastao u vrijeme nižeg tečaja CHF glede kojih navoda se ukazuje na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-549/23-4 od 18. prosinca 2023. kojom je odgovoreno na pitanje zbog kojeg je dopuštena revizija tako da u slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi jednostrane promjene kamatne stope sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim razlikama.

26. Kako tuženik izrijekom nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka u odnosu na matematički izračun, a prijedlogom dopune nalaza i mišljenja glede izračuna "manjka" koji je nastao tuženiku, a povodom kojeg nije postavio prigovor prijeboja ili radi prebijanja odnosno protutužbu to tuženik ne može s uspjehom osporavati pravilnost utvrđenja vještaka koji je nalaz i mišljenje izradio sukladno odredbama čl. 258.-261. ZPP-a te je sva njegova utvrđenja prvostupanjski sud zakonito prihvatio.

27. Ujedno valja navesti da je i isto i stav proširenog vijeća Vrhovnog suda Republike Hrvatske izražen u odluci posl. br. Rev- 549/23 od 18. prosinca 2023.

28. Odluka o troškovima postupka donesena je na temelju odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

29. U predmetnom slučaju radi se o sporu iz potrošačkog ugovora koji u sebi sadrži nepoštene ugovorne odredbe koje su dovele do znatne neravnoteže. Stoga bi donesena odluka o trošku bila prekomjeran teret za tužitelja (potrošača) koji nije dao povod za parnicu. Osim toga, takva odluka o troškovima postupka rezultirala bi ograničenjem koje umanjuje samu bit tužiteljevog prava na pristup sudu te bi mogla odvratiti potrošača od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor nepoštenosti ugovornih odredaba (tako odluka Vrhovnog suda RH br. Rev-1014/18 od 20.10.2021., Odluka suda EUC-259/19, odluka Ustavnog suda RH br. U-III- 4029/2013 od 19.12.2017.).

30. Iako smanjenje tužbenog zahtjeva predstavlja djelomično povlačenje tužbe, to ni na koji način nije od utjecaja na zatraženi parnični trošak u odnosu na tako povučeni dio tužbe u konkretnom slučaju. Naime tužitelj je povukao tužbu za jedan dio tužbenog zahtjeva s obzirom na to da je nakon provedenog financijskog vještačenja iznos tražbine tužitelja bio manji od onog koji je postavljen u tužbi. No tu je potrebno ukazati na pravno shvaćanje koje je Sud Europske unije izrazio u predmetu C-244/19 u presudi od 16. srpnja 2020. U tom je predmetu na postavljeno prethodno pitanje, između ostaloga, odgovoreno da: „čl. 6. st. 1. i čl. 7. st. 1. Direktive 93/13 od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL 1993., L95, str. 29.) (SL posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15, svezak 12, str. 24.) te načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da im se protivi sustav koji dopušta da dio postupovnih troškova snosi potrošač, ovisno o visini neosnovano plaćenih iznosa koji su mu vraćeni nakon utvrđenja ništavosti ugovorne odredbe zbog njezine nepoštenosti, s obzirom na to da takav sustav stvara znatnu prepreku koja potrošača može odvratiti od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor eventualne nepoštenosti ugovornih odredaba, kako je dodijeljeno Direktivnom 93/13.“.

31. Stoga tužitelj ima pravo na naknadu cjelokupnog priznatog troška postupka, dakle bez umanjivanja.

32. Neosnovano tuženik u žalbi ističe da je tužitelju na temelju Tbr. 8/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 138/23 – dalje: Tarifa) pogrešno priznato pravo na naknadu troškova postupka za sastav podneska od 28. listopada 2020., jer je i po mišljenju ovog drugostupanjskog suda riječ o obrazloženom podnesku koji je bio potreban za vođenje parnice.

33. Nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika da je tužitelju neosnovano priznato pravo na naknadu troškova postupka za zastupanje na ročištu održanom 19. listopada 2020. prema Tbr. 9/1 Tarife, jer je i po mišljenju ovog drugostupanjskog suda riječ o ročištu na kojem se raspravljalo o glavnoj stvari obzirom da prema službenom tumačenju upravnog odbora HOK-a „Odvjetnik ima pravo na naknadu za pristup na ročišta na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari ili su se izvodili dokazi, sukladno odredbi Tbr. 9/1 Tarife s time da se takvim ročištima trebaju smatrati i ročišta u kojima je u sudskom zapisniku navedeno da tužitelj ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva, odnosno da tuženik ostaje kod odgovora na tužbu i svih navoda u postupku“.

34. Također se i na ročištu održanom dana 14. travnja 2025. raspravljalo o glavnoj stvari, obzirom da su na istom obnovljeni rezultati dosadašnjeg raspravljanja u cijelosti, jer je zbog promjene u osobi raspravnog suca rasprava počela teći iznova.

35. Međutim, osnovano tuženik u žalbi navodi da je tužitelju neosnovano priznato pravo na naknadu troškova postupka za zastupanje na ročištu održanom 1. rujna 2025., a prema Tbr. 9/1 Tarife, jer je po mišljenju ovog drugostupanjskog suda riječ o ročištu na kojem se raspravljalo samo o procesnim pitanjima pa odvjetniku za zastupanje na tom ročištu pripada pravo na naknadu troškova postupka prema Tbr. 9/2 Tarife.

36. Slijedom iznesenog tužitelju pripada pravo na naknadu troškova postupka u ukupnom iznosu od 1.848,33 eur-a.

37. Kako je tužitelju prvostupanjskom presudom priznato pravo na naknadu troškova postupka u iznosu od 1.942,08 eur-a, to je valjalo odbiti zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka za iznos od 93,75 eur-a.

38. Stoga, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a i čl. 373. t. 3. ZPP-a odlučiti kao pod t. I. i II. izreke ove drugostupanjske presude.

39. Zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka nije prihvaćen jer je isti sa žalbom uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu (čl. 154. st. 5. ZPP-a).

Zagrebu, 3. veljače 2026.

Predsjednica vijeća:

Vlatka Fresl Tomašević