Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-3875/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Marijana Vugića kao predsjednika vijeća, Jasenke Grgić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Renate Đaković Vranković kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja MN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Zvonimir Bodrožić, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika EUROHERC osiguranje d.d., Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, OIB: 22694857747, kojeg zastupa punomoćnica Ivana Štih, odvjetnica iz Zagreba, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-2301/2024-86 od 18. lipnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 3. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-2301/2024-86 od 18. lipnja 2025.

II Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom je presuđeno:

„I Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 3.000,00 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 21. listopada 2016. godine do isplate, kao i naknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu od 4.843,86 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 18. lipnja 2025. godine do isplate, i to do 31. prosinca 2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato je za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotnih poena, a od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

II Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u preostalom dijelu, kao i zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u cijelosti.“

2. Protiv navedene presude, žali se tuženik, sadržajno ističući žalbene razloge iz članka 353. stavak 1. točke 1. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP). Predlaže da se presuda preinači, a podredno ukine i vrati na ponovno odlučivanje te traži trošak sastava žalbe.

3. Žalba nije osnovana.

4. Ispitujući prvostupanjsku presudu ovaj sud je utvrdio da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, sukladno odredbi članka 365. stavka 2. ZPP-a.

5. Predmet spora je zahtjev za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti te imovinske štete zbog potrebe za tuđom pomoći i njegom u ukupnom iznosu od 3.000,00 eura, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 21. listopada 2016. Štetni događaj na koji se odnosi tužbeni zahtjev je prometna nezgoda od 22. svibnja 2014. u [adresa], koju je prouzročio osiguranik tuženika i u kojoj je tužitelj sudjelovao u svojstvu putnika u vozilu.

6. Sud prvog stupnja je već donio presudu, poslovni broj Pn-1295/2017-68 od 5. svibnja 2023., međutim ista je povodom žalbe ukinuta rješenjem ovog suda, poslovni broj Gž-3498/2023-2 od 29. listopada 2024. te je predmet vraćen sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

6.1. Prethodno donošenju drugostupanjske odluke broj Gž-3498/2023-2 od 29. listopada 2024., među strankama je bila sporna uzročno-posljedična veza između štetnog događaja i zadobivenih ozljeda, međutim, ista u ovom žalbenom postupku nije sporna.

7. U ovom žalbenom postupku sporna je visina iznosa dosuđene naknade neimovinske i imovinske štete, dopuštenost preinake tužbenog zahtjeva, je li nastupila zastara potraživanja u odnosu na preinačeni dio tužbenog zahtjeva te tijek zakonskih zateznih kamata kao i odluka o troškovima postupka.

8. Iz predmetnog spisa proizlazi sljedeće:

- tužitelj se obratio tuženiku odštetnim zahtjevom, zaprimljenim 20. listopada 2016. kojem je priložena medicinska dokumentacija tužitelja (st. 31.-32. spisa)

- tužitelj je podnio tužbu 28. travnja 2017. kojom potražuje naknadu štete u iznosu 15.000,00 kuna (iznos od 10.000,00 kuna sa naslova neimovinske štete i iznos od 1.500,00 kuna s naslova imovinske štete po kriteriju naknade za tuđu pomoć i njegu)

- da je tuženik odgovorom na tužbu u cijelosti osporio tužbeni zahtjev,

- da je u postupku provedeno medicinsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku, dr. Augustu Mijiću, kirurgu koji je 2. prosinca 2021. dostavio sudu pisani nalaz i mišljenje u kojem je utvrdio opseg zadobivenih ozljeda, trajanje bolova i straha te smanjenja životne aktivnosti, a ujedno je provedeno saslušanje vještaka Augusta

Mijića radi otklanjanja prigovora tužitelja,

- da je tužitelj nakon zaprimanja nalaza i mišljenja vještaka, podneskom od 15. veljače 2022. postavio tužbeni zahtjev u iznosu od ukupno 18.500,00 kuna (iznos od 17.000,00 kuna sa naslova neimovinske štete i iznos od 1.500,00 kuna s naslova imovinske štete po kriteriju naknade za tuđu pomoć i njegu),

- da se tuženik podneskom na raspravi (str. 166. spisa) protivio preinaci tužbenog zahtjeva, istaknuo prigovor zastare u odnosu na preinačeni dio zbog toga što je liječenje završeno 24. prosinca 2014. te se protivio tijeku zateznih kamata u odnosu na preinačeni dio,

- da je tužitelj na ročištu 17. travnja 2023. tužbeni zahtjev uskladio s valutom EUR, odnosno postavio u iznosu od 2.455,37 eura sa zakonskim kamatama od 21. listopada 2016.,

- da je tužitelj podneskom od 13. ožujka 2025. (nakon što je presuda broj Pn- 1295/2017-68 od 5. svibnja 2023., ukinuta i predmet vraćen na ponovno suđenje) preinačio tužbeni zahtjev zbog drastičnog porasta cijena i troškova života na način da konačno potražuje iznos od ukupno 3.000,00 eura (na ime neimovinske štete i imovinske štete po kriteriju naknade za tuđu pomoć i njegu, sve sa zateznim kamatama od 21. listopada 2016. odnosno od odštetnog zahtjeva, str. 288.-289. spisa),

- da se tužitelj na sljedećem ročištu protivio preinaci učinjenoj podneskom od 13. ožujka 2025. smatrajući istu nedopuštenom, ujedno ističući prigovor zastare u odnosu na preinačeni dio te tijek kamata.

9. Osporavajući dopuštenost preinake tužbenog zahtjeva, tužitelj neosnovano ističe relativno bitnu povredu odredaba postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP-a, u vezi s odredbama članka 191. ZPP-a.

9.1. Tužitelj je tužbu podnio još 15. travnja 2017. Nakon zaprimanja nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke, tužitelj je povećao tužbeni zahtjev na način da je isti podneskom od 15. veljače 2022. uskladio s iznesenim u nalazu i mišljenju vještaka kao i s novim Orijentacijskim kriterijima Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje: VSRH). Naime, VSRH je, na sjednicama Građanskog odjela 29. studenoga 2002. usvojio Orijentacijske kriterije, poslovni broj Su-VI-1331/02 Su-II-1372/02, koji su na sjednici od 5. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020., poslovni broj Su-IV-47/2020-5, podignuti za 50%. Naknadno je, podneskom od podneskom od 13. ožujka 2025. tužitelj ponovno povisio, odnosno preinačio, tužbeni zahtjev zbog drastičnog porasta cijena i troškova života.

9.2. Člankom 190. stavak 2. ZPP-a propisano da tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka.

9.3. Nadalje, na sjednici Građanskog odjela VSRH održanoj 5. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020. zauzeto je slijedeće pravno shvaćanje: „Mijenjaju se Orijentacijski kriteriji i iznosi za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete VSRH od 29. studenog 2002., br. Su-1331-VI/02 i 1372-11/02, u primjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/01.), na način da se tada prihvaćeni iznosi naznačeni u novčanim jedinicama (kune) povećavaju za 50%. Navedeni kriteriji i tako povećani iznosi (za 50%) u primjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. - dalje: ZOO/05) kada sudovi odlučuju o visini pravične novčane naknade neimovinske štete u slučaju povrede prava osobnosti, primjenjivat će se i na obvezne odnose nastale nakon 1. siječnja 2006. i stupanja na snagu ZOO/05.“.

9.4. U obrazloženju prethodno citiranog pravnog shvaćanja je navedeno: „Prilikom donošenja odluke o mijenjanju Orijentacijskih kriterija, uz pomoć kojih sudovi određuju visinu pravične novčane naknade neimovinske štete, VSRH se, uz ostalo, koristio i podacima Državnog zavoda za statistiku o stopi inflacije mjerenoj indeksom promjena potrošačkih cijena u odnosu na početnu 2002. godinu. Polazeći od tih podataka, pokazalo se da navedeni indeks u naznačenom vremenskom razdoblju iznosi 137,7%, što znači da je infacija iznosila 37,7%, pri čemu indeks promjene prosječnih mjesečnih isplaćenih neto plaća iznosi 166,9%. Iz toga proizlazi su prosječne isplaćene mjesečne neto plaće u odnosu na početnu 2002. godinu porasle za 66,9%. Polazeći od cilja i svrhe zakonskih odredbi o naknadi neimovinske štete, imajući na umu i navedene statističke podatke, na sjednici Građanskog odjela VSRH donesena je odluka o promjeni Orijentacijskih kriterija na način da se tada prihvaćeni iznosi naznačeni u novčanim jedinicama (kune) po svim osnovama podignu u odnosu na 2002. godinu za 50%. Izmjena Orijentacijskih kriterija primjenjuje se na sve parnične postupke za naknadu neimovinske štete u svim stupnjevima suđenja (ubuduće), tj. od dana prihvaćanja na sjednici Građanskog odjela VSRH (15. lipnja 2020.).“

9.5. U vezi s time, VSRH je u odluci broj Rev 237/2023-2 od 5. lipnja 2024., odgovarajući na revizijsko pitanje: „Je li dopuštena objektivna preinaka tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva nakon zaključenja prethodnog postupka u skladu s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske od dana 15. lipnja 2020. godine pod brojem Su-IV-47/2020-5 u postupcima gdje je prethodni postupak zaključen prije donošenja istog, a sve u skladu s čl. 190 st. 2 Zakona o parničnom postupku?“, istaknuo:

- sve do donošenja odluke o izmjeni orijentacijskih kriterija postojala je ustaljena sudska praksa u odnosu na pravične iznose novčane naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti koja se dosuđuje primjenom Orijentacijskih kriterija koji su do tada bili na snazi (od 29. studenog 2002.),

- tužitelj je u vrijeme podnošenja tužbe (29. siječnja 2019.) tužbenim zahtjevom zatražio novčani iznos naknade štete u skladu sa ustaljenom sudskom praksom prema Orijentacijskim kriterijima od 29. studenog 2002.,

- izmjena orijentacijskih kriterija nije bila okolnost koju je tužitelj u vrijeme podnošenja tužbe mogao predvidjeti ili na bilo koji način na nju utjecati, a ista je od utjecaja na njegova legitimna očekivanja u smislu ostvarivanja prava na naknadu štete.

- kako iz obrazloženja odluke o prihvaćanju Orijentacijskih kriterija proizlazi da se isti primjenjuju na sve postupke u tijeku, no kako sud u parničnom postupku odlučuje u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva (čl. 2. st. 1. ZPP), tužitelj jedino ako preinači tužbu može ostvariti svoja legitimna

- u smislu čl. 190. st. 2. ZPP dopuštena je preinaka tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva nakon zaključenja prethodnog postupka iz razloga izmjene Orijentacijskih kriterija za utvrđivanje pravične novčane naknade neimovinske štete Vrhovnog suda RH od 05.03.2020. i 15.06.2020. ovim odgovorom reafrmira se pravno shvaćanje ovoga suda (Rev-864/2023 od 10. travnja 2024., Rev-1024/2023-2 od 3. siječnja 2024. i dr.).

9.6. Nastavno na navedenu praksu, a s obzirom na to da su Orijentacijski kriteriji posljednji put mijenjani u lipnju 2020. (Su-IV-47/2020-5) kada su povišeni za 50%, uz obrazloženje VSRH da su za izmjenu korišteni podaci DZS-a o stopi inflacije mjerenoj indeksom promjena potrošačkih cijena u odnosu na početnu 2002., valjalo je uzeti u obzir i stopu inflacije koja je slijedila nakon 2020. i prethodila povišenju tužbenog zahtjeva u ožujku 2025., a ista je u tom periodu iznosila 29,1 (uvid u podatke DZS-a, a što je notorna činjenica koju nije potrebno dokazivati prema članku 221. stavak 4. ZPP-a.). Radi se o objektivnoj okolnosti na koju tužitelj, koji je tužbu podnio još 2017., nije mogao utjecati.

9.7. Slijedom navedenog, preinake tužbenog zahtjeva u predmetnom postupku su učinjene uslijed objektivnih okolnosti te je sud prvog stupnja iste pravilno ocijenio dopuštenima.

10. Žalitelj nadalje osporava visinu dosuđenog iznosa naknade neimovinske štete.

10.1. Visinu neimovinske štete sud je utvrdio na temelju nalaza i mišljenja vještaka koji je ocijenio da je tužitelj u štetnom događaju stradao na način opisan u tužbi kada je zadobio trzajnu ozljedu vratne kralješnice, da trajne posljedice ozljede umanjuju opću, životnu i radnu sposobnost za 3% u kojem omjeru su potrebni pojačani napori u svakodnevnom životu i radu, da je tužitelj trpio tzv. primarni strah koji se javlja za vrijeme neposredne životne ugroženosti) bio je jakog intenziteta i kratkog trajanja, a tzv. sekundarni strah (odnosno strah koji se javlja uslijed tjelesnih ozljeda i brige za ishod liječenja) je u jakom intenzitetu trajao 3 dana, u srednjem 5 dana a u manjem 7 dana, a kasni strah je trajao 30 dana a manifestira se zabrinutošću u situacijama prometa, da je bol jakog intenziteta trajala oko 3 dana, srednjeg intenziteta oko 7 dana, manjeg još oko 20 dana, a zaostali manji bolovi su trajnog karaktera i kao takvi ulaze u pojačane napore. Tuđa pomoć druge osobe bila je potrebna za vrijeme provedenog liječenja (mirovanje) kod kuće 30 dana po 2 sata dnevno (ukupno 60 sati), tužitelj je morao mirovati i nije mogao raditi uobičajene poslove, a pomoć mu je bila potrebna za održavanje osobne higijene, pribavljanje hrane i drugih svakodnevnih potreba. Liječenje je završilo 24. prosinca 2014.

10.2. Na temelju utvrđenog i neosporavanog činjeničnog stanja, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo.

10.3. Prema članku 1100. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 dalje: ZOO), u slučaju povrede prava osobnosti sud će, ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema, a prema st. 2. istog članka, pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade sud će voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom. Radi ujednačenje primjene navedenih odredbi, VSRH je na sjednicama Građanskog odjela 29. studenoga 2002. usvojio Orijentacijske kriterije, poslovni broj Su-VI-1331/02 Su-II-1372/02, koji su na sjednici od 5. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020., poslovni broj Su-IV-47/2020-5, podignuti za 50%.

10.4. Primjenom navedenih odredbi te Orijentacijskih kriterija, koji, iako ne predstavljaju matematičku formulu koja bi automatizmom služila za utvrđivanje i izračunavanje pravične novčane naknade, isti služe kao orijentir pri određivanju naknade, a uzevši u obzir prihvaćeni nalaz i mišljenje vještaka, sud prvog stupnja pravilno je utvrdio visinu ukupne naknade neimovinske štete. Iz odluke prvostupanjskog suda je razvidno da je sud cijenio zaostale trajne posljedice kod tužitelja u omjeru od 3%, trajanje liječenja odnosno provođenje fizikalnih terapija, bolova i straha koje je pretrpio, kao i dob tužitelja u vrijeme nesreće (1981. godište). Imovinsku štetu na ime potrebe za tuđom njegom i pomoći sud je dosudio uzimajući u obzir trajanje potrebe za tuđom pomoći i njegom kako je isto procijenio vještak, na način da je cijenu jednog sata tuđe pomoći i njege sud procijenio u iznosu od 4,00 eura, što i ovaj sud smatra primjerenim, u skladu s mjesnim prilikama tužitelja te sukladan članku 1089. stavak 2. ZOO-a, prema kojem se visina naknade štete određuje prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, a ujedno navedeno tuženik nije određeno osporavao. Slijedom navedenog, sve opisane okolnosti opravdavaju ukupni iznos priznate naknade neimovinske štete te imovinske štete zbog potrebe za tuđom pomoći i njegom od ukupno 3.000,00 eura, od kojeg iznosa se dakle, 2.760,00 eura odnosi na naknadu neimovinske štete. Stoga je prigovor tuženika kojim osporava visinu valjalo otkloniti.

11. Nadalje, tuženik ističe da je pobijanom odlukom pogrešno primijenjeno materijalno pravo jer je u odnosu na preinačeni (povišeni) dio tužbenog zahtjeva nastupila zastara te da za preinačeni dio zatezne kamate nisu mogle početi teći od podnošenja odštetnog zahtjeva.

12. U vezi žalbenog navoda da je u odnosu na preinačeni dio tužbenog zahtjeva nastupila zastara, ovaj sud ističe kako preinaka tužbenog zahtjeva povećanjem iznosa postojećeg zahtjeva za isplatu nije odlučna za nastupanje zastare, neovisno o odredbi članka 191. stavka 1. i 2. ZPP-a, prema kojoj je riječ o preinaci tužbe. Naime, za ocjenu prigovora zastare je odlučujuće je li riječ o istoj tražbini, tj. bitan je identitet tužbenog zahtjeva, a kada je riječ o generičkoj tražbini kao ovdje, onda nju određuje činjenični osnov, to znači u ovakvom slučaju da li je u pitanju isti štetni događaj i ista vrsta štete. Stoga, ako je tužitelj povisio iznos zahtjeva za isplatu naknade istog vida štete, iz istog štetnog događaja kao u tužbi, time nije promijenjena istovjetnost tužbenoga zahtjeva već je riječ o istom zahtjevu kao u tužbi po kojem parnica i dalje teče. Naime, kada bi se dosljedno primijenio stav da povećani iznos ovakve vrste zahtjeva predstavlja novi zahtjev po kojem je parnica pokrenuta danom preinake, onda bi tužitelj taj zahtjev mogao utužiti i u posebnoj parnici, i tako u odnosu na svako daljnje eventualno povećanje iznosa, a što bi bilo protivno zabrani dvostruke litispendencije. I sama odredba članka 191. stavak 1. ZPP koja definira preinaku tužbe razlikuje promjenu istovjetnosti zahtjeva i povećanje postojećeg zahtjeva, u biti time potvrđuje da povećanje postojećeg zahtjeva nije isto što i promjena njegove istovjetnosti. Stoga je po mišljenju ovog suda značenje ove odredbe samo procesne naravi i njena je svrha da se i povišenje postojećeg zahtjeva u procesnom smislu tretira kao preinačenje tužbe (koja predstavlja procesnu radnju) kako bi ta dispozicija bila uvjetovana tamo navedenim ograničenjima (članak 190. ZPP).

12.1. Osim toga, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom na sjednici Građanskog odjela od 27. svibnja 2024., broj: Su-IV-123/2024- 5, u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (čl. 190. i čl. 191. ZPP-a), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.

12.2. Dakle, s obzirom na to da se u konkretnom slučaju radi upravo o preinaci tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (nepravoj preinaci) koja je moguća i dopuštena, do prekida zastare došlo je trenutkom podnošenja predmetne tužbe, a ne trenutkom preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva, slijedom čega je istaknuti prigovor zastare neosnovan.

13. Nadalje, u odnosu na osporavanje tijeka zateznih kamata, na preinačeni iznos naknade neimovinske štete, ovaj sud ističe da je pravilno sud prvog stupnja iste dosudio od dana podnošenja odštetnog zahtjeva za cjelokupni iznos.

13.1. Naime, prema članku 29. stavak 1. ZOO-a, dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice, i zatezne kamate, a prema članku 1103. ZOO-a, obveza pravične novčane naknade dospijeva danom podnošenja pisanog zahtjeva ili tužbe, osim ako je šteta nastala nakon toga.

13.2. Člankom 12. Zakonu o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine br. 151/2005, 36/2009, 75/2009, 76/2013, 152/2014, dalje: ZOOP), koji se primjenjuje u predmetnom postupku kao lex specialis, je propisano: (1) Odgovorni osiguratelj dužan je bez odgađanja, a najkasnije u roku od 60 dana od dana primitka odštetnog zahtjeva utvrditi osnovanost i visinu toga zahtjeva te dostaviti oštećenoj osobi pisanu odluku o odštetnom zahtjevu. (2) Ako odgovorni osiguratelj u roku iz stavka 1. ovoga članka oštećenoj osobi ne dostavi obrazloženu ponudu za naknadu štete, odnosno utemeljeni odgovor, oštećena osoba može protiv njega podnijeti tužbu. (4) U slučaju neizvršenja obveze isplate naknade štete ili nespornog iznosa naknade štete, u roku iz stavka 1. ovoga članka, oštećena osoba uz dužni iznos naknade štete, odnosno uz dužni nesporni iznos naknade štete ima pravo i na isplatu iznosa kamate, i to od dana podnošenja odštetnog zahtjeva.

13.3. Neimovinska šteta nastaje kad završi liječenje oštećenika (ovdje tužitelja), odnosno kada se njegovo zdravstveno stanje stabiliziralo i postalo definitivno. Da bi tuženik mogao isplatiti tužitelju naknadu štete, mora mu biti poznat, kako opseg, tako i visina njegove obveze, a za to je nužno da je tuženiku dostavljena relevantna medicinska dokumentacija na temelju koje on može utvrditi u kojem opsegu je došlo do povrede tjelesnog i duševnog zdravlja tužitelja (te koji je opseg potrebne tuđe pomoći). U predmetnom postupku je, prema nalazu i mišljenju vještaka, liječenje tužitelja završilo 24. prosinca 2014., odštetni je zahtjev s priloženom medicinskom dokumentacijom podnesen tuženiku kao osiguravajućem društvu 20. listopada 2016., dok je svakako medicinska dokumentacija priložena i uz tužbu, a što tuženik nije osporavao.

13.4. Slijedom navedenog, proizlazi da je zdravstveno stanje tužitelja bilo stabilizirano u trenutku podnošenja odštetnog zahtjeva tuženiku pa je stav ovog suda da je tuženik primitkom odštetnih zahtjeva tužitelja tj. već u mirnom postupku mogao i trebao utvrditi da je nastupila stabilizacija zdravstvenog stanja tužitelja te utvrditi opseg i visinu svoje cjelokupne obveze naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje i imovinske štete za tuđu pomoć koja je kod tužitelja nastala kao posljedica ozljeđivanja u predmetnom štetnom događaju. Stoga je tuženik, u roku iz članka 12. stavak 1. ZOOP-a, bio dužan isplatiti tužitelju cjelokupnu naknadu štete, osobito imajući u vidu da je tuženik pravna osoba koja se bavi poslovima osiguranja te koja u sklopu obavljanja svoje djelatnosti angažira liječnike cenzore koji pregledavaju i ocjenjuju medicinsku dokumentaciju dostavljenu uz odštetni zahtjev. Kako je tuženik zaprimio odštetni zahtjev, osnovanost kojeg je, pri tom, osporio, kao što je osporio i osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva, to ovaj sud smatra da na temelju članka 12. stavak 4. ZOOP-a, tužitelju pripada zakonska zatezna kamata na ovom presudom cjelokupno dosuđeni iznos naknade štete (neovisno o kasnijim preinakama tužbenog zahtjeva), i to od dana nakon podnošenja odštetnog zahtjeva do isplate.

13.5. Suprotno žalbenim navodima, sama činjenica da je došlo do preinake tužbenog zahtjeva, u okolnostima ovog slučaja, nije od utjecaja na tijek zakonske zatezne kamate u odnosu na preinačeni dio. Kako je prethodno obrazloženo, za početak tijeka zatezne kamate, odnosno za dospijeće obveze naknade štete je relevantno saznanje tuženika za sve činjenice na temelju kojih tuženik može utvrditi opseg nastale štete (što je u ovom sporu dostava medicinske dokumentacije), a ne postavljanje odnosno povišenje tužbenog zahtjeva, koje je uzrokovano objektivnim okolnostima. Tužitelj je povisio tužbeni zahtjev, ali uslijed okolnosti do kojih je došlo tijekom trajanja ovog postupka (ocjena vještaka sadržana u nalazu i mišljenju, izmjena Orijentacijskih kriterija te povećanje cijena dobara i usluga), ali na temelju onih činjenica (cjelokupne medicinske dokumentacije) kojima je tuženik, kao osoba koja se bavi poslovima osiguranja te radi obavljanja svoje djelatnosti angažira i liječnike cenzore, nesporno raspolagao. Pri tom je upravo tuženik dao povoda za ovaj sudski postupak, koji se vodi još od 2017., osporavajući u cijelosti prethodno podneseni odštetni zahtjev, od kojeg teku zatezne kamate, kao i predmetni tužbeni zahtjev.

13.6. Dakle, neovisno što je tužitelj preinačio tužbeni zahtjev, pravilno je sud dosudio zatezne kamate na cjelokupno dosuđeni iznos naknade štete od dana podnošenja odštetnog zahtjeva sukladno navedenom (što je i u skladu sa odlukama VSRH broj: Revr-1536/2014 od 30. kolovoza 2017. i Revr 829/2017-2 od 30. travnja 2019.).

13.7. Osim toga, kako je i prethodno obrazloženo, pravna narav zahtjeva za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti predstavlja generički tužbeni zahtjev, visina kojeg se određuje sudskom odlukom, s time da je preinačeni dio zahtjeva za naknadu neimovinske štete utemeljen na istoj činjeničnoj osnovi i nema pravnu narav novog zahtjeva, odnosno, radi se o jedinstvenom zahtjevu o kojem se u cijelosti odlučuje, ne razdvajajući ga na preinačeni i prvotno postavljeni iznos (tako i ovaj sud u odluci Gž-4493/2024-2 od 6. svibnja 2025.).

13.8. Stoga, u slučajevima u kojima je zahtjev za naknadu štete preinačen povišenjem tužbenog generičkog – novčanog zahtjeva, kojeg određuje ista činjenična osnova, odnosno isti štetni događaj i ista vrsta štete, kod preinake tužbenog zahtjeva kojim se povisuje zahtjev za pravičnu novčanu naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti (te imovinske štete zbog potrebe za tuđom pomoći i njegom), nastupilo je dospijeće cijele tražbine tako da zakonska zatezna kamata zbog zakašnjenja s ispunjenjem novčane obveze (članak 29. stavak 1. ZOO-a i članak 12. stavak 4. ZOOP-a) teče i na preinačeni dio zahtjeva, od dana podnošenja odštetnog zahtjeva.

14. Pobijajući odluku o trošku tuženik ističe da je trebalo vrednovati važeću Tarifu za poduzimanje pojedine radnje, čime ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava u vezi odredaba Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (“Narodne novine“, br. 138/2023, dalje: Tarifa) koja je bila na snazi u trenutku donošenja pobijane odluke. Sud prvog stupnja je za radnje u postupku primijenio odredbu Tbr. 48. Tarife računajući kao vrijednost boda iznos 2,00 eura za sve radnje u postupku.

14.1. Člankom 155. stavkom 2. ZPP-a propisano je, ako je propisana tarifa za nagrade odvjetnika ili za druge troškove, odmjerit će se takvi troškovi prema toj tarifi, a prema Tbr. 52/3 Tarife propisano je da sud ili drugo tijelo, kada odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, dok prema Tbr. 54 Tarife vrijednost boda iznosi 2,00 eura.

14.2. Uzimajući u obzir da je u vrijeme donošenja prvostupanjske presude na snazi bila odredba Tarife prema kojoj vrijednost boda iznosi 2,00 eura, to je kao vrijednost boda valjalo uzeti iznos od 2,00 eura te prema tome odmjeriti sve troškove ovog parničnog postupka. Osim što ovo proizlazi iz prethodno citiranih odredbi Tarife i ZPP-a, isto je sukladno stajalištu Građanskog odjela VSRH zauzetom na sjednici 14. lipnja 2024., poslovni broj Su IV-184/2024-3, kao i u odluci VSRH poslovni broj Rev- 562/2024 od 7. svibnja 2024.

15. Dakle, odluka o troškovima postupka zakonita je i osnovana, kako po osnovi tako i po visini, pa je stoga istu valjalo potvrditi.

16. Slijedom svega navedenog, primjenom članka 368. stavak 1. ZPP-a, odlučeno je kao pod točkom I izreke ove odluke.

17. Žalba tuženika odbija se kao neosnovana pa je sukladno odredbama članka 154. stavak 1. i članka 166. stavak 1. ZPP-a odbijen njegov zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka te je odlučeno kao pod točkom II izreke.

U Zagrebu, 3. veljače 2026.

Predsjednik vijeća:

Marijan Vugić