REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-1748/2024

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji Jasminki Gadža, u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, kojeg zastupa punomoćnik Luka Antunović, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Župan, Babić & Antunović d.o.o., Zagreb, Horvatova ulica 80A, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, kojeg zastupa Mateja Vidaković Sertić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o., Zagreb, Trg žrtava fašizma 5, radi utvrđenja i isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 2. srpnja 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka, s danom objave 2. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 3. pod nazivom NAKNADA Ugovora o kreditu broj ugovora 138-50-4574279 od 7. prosinca 2007., sklopljenog između tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 i KČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, koja glasi: „0.25% (nula zarez dvadesetpet posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“

II. Nalaže se tuženiku platiti tužitelju iznos od 160,76 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 14. prosinca 2007. do isplate po stopi koja je za razdoblje do 31. prosinca 2007. određena čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 10. pod nazivom OSTALI UVJETI Ugovora o kreditu broj ugovora: 138-50-4574279 od 7. prosinca 2007. sklopljenog između tuženika i KČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita u dijelu koji glasi: „Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor.“

IV. Nalaže se tuženiku platiti tužitelju iznos od 132,72 EUR zajedno sa zateznim kamatama od 1. rujna 2017. do isplate po stopi koja se za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

V. Odbija se tužbeni zahtjev za isplatu zateznih kamata na dosuđeni iznos od 160,76 EUR i na dosuđeni iznos od 132,72 EUR u visini razlike između potraživane stope koja se za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za 8 postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope Hrvatske narodne banke na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 8 postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 8 postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine i stope dosuđene stavkom II. i IV. izreke ove presude.

VI. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 1.474,54 EUR, zajedno sa zateznim kamatama od 2. veljače 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka navodi da su tuženik kao kreditor i KČ kao korisnik kredita 7. prosinca 2007. sklopili Ugovor o kreditu 138-50-4574279 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu), temeljem kojeg je tuženik stavio na raspolaganje korisniku kredita iznos od 110.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, s rokom vraćanja od 240 mjeseci. Odredbom čl. 3. Ugovora o kreditu ugovoreno je plaćanje naknade za obradu zahtjeva za odobravanje kredita u visini od 0,25% od iznosa kredita, na način da se navedena naknada obračuna i naplati prilikom prvog korištenja kredita. Tako da je u konkretnom slučaju naplaćena naknada za obradu zahtjeva za odobrenje kredita 13. prosinca 2007. u iznosu od 160,76 EUR/1.211,24 kn. Navodi da je odredbom čl. 10. Ugovora o kreditu ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor te da se na sve ono što nije regulirano samim Ugovorom o kreditu primjenjuju opći akti kreditora kojima je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama donesenim tijekom trajanja predmetnog ugovora. Tako da je korisniku kredita 31. kolovoza 2017. prilikom prijevremene otplate predmetnog kredita naplaćena naknada u iznosu od 132,72 EUR/1.000,00 kn. Nadalje navodi da je Ugovor o kreditu tipski ugovor, kojeg je unaprijed u cijelosti sastavio tuženik, koji je pri tom postupao u okviru svoje trgovačke djelatnosti, dok je korisnik kredita imao svojstvo potrošača, u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/2003., dalje u tekstu: ZZP/03), budući da je kredit uzimao kao fizička osoba, potrošač, a ne u svrhu obavljanja poslovne ili poduzetničke djelatnosti. Korisnik kredita je u odnosu na tuženika bio u podređenom, slabijem položaju, koji nije imao mogućnost pregovaranja o sadržaju predmetnih odredaba o ulaznoj i izlaznoj naknadi, kao sastavnom dijelu od strane tuženika unaprijed pripremljenog Ugovora o kreditu, a niti da su mu navedene odredbe bile pojašnjene od strane tuženika. Time je prouzročena očigledna neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita, a tuženik je postupao i protivno načelu savjesnosti i poštenja. Pored toga, korisniku kredita je isplaćen iznos kredita koji je bio umanjen za iznos ulazne naknade, a tuženik mu je ugovorne kamate obračunavao na ukupno ugovoreni iznos kredita. Ističe da je odredbom čl. 81. st. 1. ZZP-a/03 određeno da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u st. 2. istog članka određeno da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, kao što to i jest slučaj s predmetnim Ugovorom o kreditu. Uzimajući u obzir sve navedeno, tužitelj smatra da su ugovorna odredba o naknadi za obradu zahtjeva za odobravanje kredita te ugovorna odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita nepoštene, a time i, sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP/03, ništetne. Napominje da je i Sud Europske unije u presudama C-84/2019 i C-224/2019 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem, tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni i neproporcionalni. Pored toga, odredba čl. 10. Ugovora o kreditu o naknadu za prijevremenu otplatu kredita da je ništetna i temeljem odredbe čl. 270. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., dalje u tekstu: ZOO) budući da je visina te naknade neodređena i neodrediva. S obzirom da je u slučaju ništetnosti ugovora, svaka strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila temeljem takva ugovora (čl. 323. ZOO-a), to da je i korisnik kredita KČ imao prema tuženiku tražbinu povrata iznosa od 293,48 EUR plaćenog temeljem ništetnih odredaba čl. 3. i 10. Ugovora o kreditu. Ugovorom o ustupu/prijenosu tražbine KČ da je tu tražbinu ustupio tužitelju. Stoga tužitelj u ovom postupku zahtijeva da se utvrde ništetnima odredbe čl. 3. i 10. Ugovora o kreditu (stavak I. i III.) te da se naloži tuženiku isplata iznosa od 160,76 EUR sa zateznim kamatama od 14. prosinca 2007. do isplate (stavak II.) te isplata iznosa od 132,722 EUR s zateznim kamatama od 1. rujna 2017. (stavak IV.).

2. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka prvenstveno ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Navodi da se priroda eventualne potrošačke tražbine povrata iznosa plaćenog po osnovi ulazne i izlazne kreditne naknade protivi prenošenju na drugoga, slijedom čega da je ustup takve tražbine, u smislu odredbe čl. 80. st. 1. ZOO-a, nedopušten, uslijed čega da niti Ugovor o ustupu tražbine ne proizvodi nikakve pravne učinke prema tuženiku pa da tužitelj nije aktivno legitimiran potraživati od tuženika nikakvu isplatu. Osporava da bi odredba čl. 3. Ugovora o kreditu bila ništetna navodeći da je ista jasna, razumljiva i lako uočljiva, zbog čega da u smislu odredaba ZZP-a/03 nije dopušteno ocjenjivati njenu poštenost/ništetnost. Osim toga, da je visina obveze korisnika kredita koja proizlazi iz te odredbe jasno određena u samom Ugovoru o kreditu, da ju je korisnik kredita sam mogao izračunati, da je ta obveza korisnika kredita bila naznačena i u tuženikovim promotivnim uvjetima temeljem kojih je korisnik kredita odabrao za sebe najpovoljniji kredit te da je plaćanje te naknade određeno tuženikovim općim aktima, za koje je korisnik ugovora izjavio da je s njima upoznat te je pristao na njihovu primjenu. Sve i da je dopušteno ocjenjivati poštenost navedene odredbe, da tužitelj nije dokazao da da je ta odredba prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a koje pretpostavke da moraju biti ispunjene da bi se neka odredba smatrala nepoštenom. Također ističe da je sve to potvrdio i Sud Europske unije u presudi u predmetu C-621/2017, prema kojoj zahtjev iz odredbe čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13 da ugovorna odredba o potrošačkom zajmu, kojima se utvrđuje iznos naknade za upravljanje zajmom te iznos isplatne naknade na teret potrošača, trebaju detaljno biti navedene sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne naknade. Navodi da je Sud EU-a izrazio stajalište da ugovorna odredba o naknadu za upravljanje zajmom, koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje konkretno usluge se pružaju u zamjenu za te troškove, načelno ne uzrokuje znatniju neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, protivno uvjetu dobre vjere, u smislu odredbe čl. 3. st. 1. Direktive 93/13. Osporava i da bi bila ništetna odredba čl. 10. Ugovora o kreditu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, budući da je istu korisnik kredita bio dužan platiti na temelju općih akata tuženika, čiju je primjenu prihvatio i izjavio da je upoznat s njihovim sadržajem, a koji akti podliježu kontroli Hrvatske narodne banke koja je i sama u svojim smjernicama odredila da ako je potrošački ugovor o kreditu sklopljen prije 2010., da se naknada za prijevremenu otplatu kredita naplaćuje sukladno važećim tarifama banke, uz napomenu da je Zakon o potrošačkom kreditiranju stupio na snagu tek 1. siječnja 2010. te se ne primjenjuje na ugovore koji su sklopljeni prije toga. Ne osporava visinu tužbenog zahtjeva, ali smatra da se u konkretnom slučaju eventualno radi o zabrani manjeg značaja, u smislu odredbe čl. 326. ZOO-a, koja, kad je ugovor o cijelosti ispunjen, kao što je to u konkretnom slučaju, nema za posljedicu ništetnost. Ističe prigovor zastare te osporava tijek zateznih kamata, budući da se on ne može smatrati nepoštenim stjecateljem u smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je izveo dokaze uvidom u isprave u spisu i saslušanjem svjedoka KČ, te je ocjenjujući rezultate izvedenih dokaza, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 dalje: ZPP), utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti u pogledu glavne stvari.

4. Predmet spora jest utvrđenje ništetnosti odredaba čl. 3. i 10. Ugovora o kreditu te povrat iznosa koje je tuženik primio od korisnika kredita, KČ temeljem tih odredaba.

5. Između stranaka nije sporno da je KČ prilikom sklapanja Ugovora o kreditu imao status potrošača i visina tužbenog zahtjeva.

6. Između stranaka je sporno jesu li navedene ugovorne odredbe Ugovora o kreditu ništetne, je li eventualna tražbina potrošača povrata preplaćenog po toj ugovornoj odredbi mogla biti ustupljena tužitelju, je li nastupila zastara utuženog potraživanja i početak tijeka zateznih kamata.

7. Prema odredbi čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/2003., dalje u tekstu: ZZP), potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dok je, prema odredbi točke 2. istog članka, trgovac svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili svoje djelatnosti.

8. Iz Ugovora o kreditu ne proizlazi da je KČ sklopio taj ugovor u svrhu određene poslovne aktivnosti ili poduzetničke djelatnosti, a niti bi to proizlazilo iz bilo kojeg drugog dokaza u spisu, a prvenstveno iz iskaza KČ koji je naveo da je Ugovor o kreditu sklopio za kupnju stana za osobne potrebe, slijedom čega se zaključuje da je KČ Ugovor o kreditu sklopio kao potrošač s tuženikom, kreditnom institucijom u čiji redovni predmet poslovanja ulazi odobravanje kredita, dakle, tuženik je u tom ugovoru imao ulogu trgovca.

9. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

10. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (čl. 81. st. 2. ZZP-a).

11. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (čl. 81. st. 4 ZZP-a). Nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (čl. 84. ZZP-a/03). Nepoštena ugovorna odredba je ništava (čl. 87. ZZP-a/03).

12. Iz iskaza svjedoka KČ proizlazi da sa bankom nije pojedinačno pregovarao o pojedinim odredbama Ugovora nego da mu je djelatnik banke na potpis dao unaprijed formulirani obrazac Ugovora pa tako nisu pregovarali niti o spornim odredbama Ugovora niti o visini naplaćene naknade za obradu kredita, odnosno za ulaznu i izlaznu naknadu, a niti mu je netko objasnio na što se odnosi ta naknada, odnosno koje protuusluge za to dobiva od banke.

13. Iz iskaza svjedoka KČ sud je utvrdio da odredbe čl. 3. i 10. Ugovora o kreditu nisu bile predmetom pojedinačnog pregovaranja. Štoviše, tuženik to niti ne osporava.

14. Naime, ugovorom o kreditu banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno (čl. 1021. ZOO-a).

15. Dakle, predmet ugovora o kreditu jest pozajmljivanje određenog iznosa novca s obvezom njegova povrata, nakon određenog vremena, a korisnik kredita za to korištenje tuđeg novca plaća cijenu u vidu ugovorenih kamata, za vrijeme dok pozajmljeni iznos u potpunosti ne vrati.

16. Tako je bilo ugovoreno i predmetnim Ugovorom o kreditu. Dakle, korisniku kredita dan je na raspolaganje novčani iznos od 110.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, radilo se je o potrošačkom kreditu za kupnju stana, a korisnik ga je trebao vratiti u razdoblju od 240 mjeseca odnosno u 240 jednakih mjesečnih anuiteta koji su se sastojali od određenog iznosa glavnice i redovnih (ugovorenih) kamata, s time da su kamate ugovorene po promjenjivoj kamatnoj stopi, koja je u vrijeme sklapanja ugovora iznosila 5,45% godišnje.

17. Iz toga proizlazi da odredba čl. 3. Ugovora o kreditu kojom se, pored obveze plaćanja ugovorenih kamata na korištenu glavnicu kredita, ugovara plaćanje dodatne jednokratne naknade (za samu obradu i odobravanje kreditnog zahtjeva), a iznos koje naknade se odbija od iznosa odobrenog kredita, ne može biti i nije niti predmet niti cijena Ugovora o kreditu.

18. Isto tako niti odredba čl. 10. Ugovora o kreditu kojim se izvršenje prijevremene otplate kredita vezuje za odobrenje i jednostrano određene uvjete kreditora, ne može biti i nije niti predmet niti cijena Ugovora o kreditu.

19. Stoga je uopće bespredmetno utvrđivati jesu li te odredbe bile jasne, lako razumljive i lako uočljive, u smislu odredbe čl. 84. ZZP-a, budući da je taj test potrebno provesti samo kada se radi o odredbi koja predstavlja predmet i/ili cijenu ugovora, u kojem slučaju, kada se radi o odredbi koja čini predmet i/ili cijenu ugovora, a koja je jasna, razumljiva i uočljiva, ne bi bilo dopušteno ocjenjivati poštenje te odredbe.

20. Međutim, tuženik niti ne tvrdi da je njegov zaposlenik prije sklapanja Ugovora o kreditu dao korisniku kredita informacije o tome koji se troškovi podmiruju plaćanjem naknade iz čl. 3. Ugovora o kreditu, a za koju se u promotivnim uvjetima tuženika tvrdi da služi pokrivanju troškova ''obrade i osiguranja kredita'', a niti je tuženik te troškove specificirao u ovom postupku.

21. Sud napominje da zaposlenici tuženika (bilo da se radi o osobnim bankarima, bilo da se radi o zaposlenicima u IT ili nekoj drugoj službi) za svoj rad primaju plaću, koja ne ovisi o broju ugovorenih kredita niti o iznosu odobrenih kredita. Isto tako, niti materijalni troškovi tuženika ne ovise o tim parametrima (o vrsti i iznosu odobrenog kredita), već bi ti troškovi trebali u jednakom iznosu teretiti svaki ugovor o kreditu. S obzirom da iz samih navoda tuženika (iz dostavljenih promotivnih uvjeta) proizlazi da je visina ulazne naknade ovisila o ''modelu osiguranja kredita'', o vrsti odobrenog kredita te o visini odobrenog kreditnog iznosa, to znači da su korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćali ujedno i veću naknadu, iako ista nije imala uporište u stvarnim troškovima tuženika (tuženik zbog toga što je odobrio nekom klijentu viši iznos kredita nije mogao imati veće troškove obrade kreditnog zahtjeva).

22. U zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO-a).

23. Postupanje sukladno načelu savjesnosti i poštenja podrazumijeva da su sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno, uz uvažavanje interesa obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa.

24. S obzirom da u konkretnom slučaju korisnik kredita nije pristao platiti naknadu za obradu i osiguranje kredita (čl. 3. Ugovora o kreditu), do sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu ne bi niti došlo (ugovor je unaprijed pripremljen od strane tuženika, bez mogućnosti pregovaranja o sadržaju pojedinih odredaba, po principu ''uzmi ili ostavi''), da se plaćanjem te naknade ne podmiruju stvarni troškovi koje je tuženik imao uslijed sklapanja predmetnog ugovora te da se ta naknada naplaćuje iz iznosa odobrenog kredita, tako da se korisniku kredita faktično stavlja na raspolaganje manji iznos kredita, dok mu se ugovorne kamate obračunavaju na cjelokupni odobreni iznos kredita, to proizlazi da je ugovaranjem odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu, protivno načelu savjesnosti i poštenja, prouzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita kao potrošača. Stoga je navedena odredba nepoštena, a time i ništetna (čl. 81. st. 1. i čl. 87. ZZP-a).

25. Što se tiče odredbe čl. 10. Ugovora o kreditu, u dijelu u kojem kojim se izvršenje prijevremene otplate kredita vezuje za odobrenje i jednostrano određene uvjete kreditora, valja istaknuti da iz samog ugovora nije jasno o kojim se to uvjetima kreditora radi. Nadalje, iako je tom istom odredbom ugovoreno da se na sve ono što nije izričito navedeno u ugovoru primjenjuju opći akti kreditora, osnovni je preduvjet primjene tih općih akata, koji u smislu odredbe čl. 295. ZOO-a predstavljaju opće uvjete ugovora, taj da su isti poznati suugovaratelju njihova sastavljača (čl. 295. st. 5. ZOO-a).

26. Stoga u slučaju u kojemu se u Ugovoru o kreditu uopće ne navodi na koji je to način korisnik kredita upoznat ''s uvjetima kredita'', kada korisnik kredita KČ osporava da bi prilikom potpisivanja Ugovora o kreditu uopće bilo govora o tome da je jedan od uvjeta prijevremene otplate kredita taj da korisnik u tu svrhu plati određenu naknadu, a tuženik ne predlaže saslušanje konkretnog zaposlenika banke koji bi iskazivao drugačije, valja zaključiti da KČ ti ''uvjeti kredita'' nisu bilu poznati, slijedom čega ga ti opći uvjeti, u smislu odredbe čl. 295. st. 5. ZOO-a, nisu mogli niti obvezivati.

27. Bez primjene općih uvjeta ugovora, u smislu odredbe čl. 295. st. 1. ZOO-a, odredba čl. 10. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem se navodi da ''Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uvjete koje odredi kreditor'' ostaje neodređena i neodrediva.

28. Naime, nije jasno koju činidbu korisnik kredita mora izvršiti da bi mu se omogućila prijevremena otplata kredita.

29. Činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva (čl. 269. st. 2. ZOO-a). Činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi (čl. 272. st. 1. ZOO-a).

30. S obzirom da predmetni Ugovor o kreditu ne sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ugovorna činidba korisnika kredita u slučaju prijevremene otplate kredita, a osobito nema nikakve naznake da bi se za to plaćala posebna naknada, a niti su strane ostavile trećoj osobi da odredi tu činidbu, već tuženiku, kao trgovcu i u ugovoru jačoj strani, što je protivno prisilnim propisima, to je odredba čl. 10. u dijelu u kojem se navodi da ''Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uvjete koje odredi kreditor'' neodređena i neodrediva.

31. Kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan (čl. 270. st. 1. ZOO-a). Međutim, ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen (čl. 324. st. 1. ZOO-a).

32. Plaćanje izlazne naknade kod prijevremene otplate kredita nikako ne može biti odlučujuća pobuda za sklapanje Ugovora o kreditu, a niti je ta odredba bila uvjet ugovora, slijedom čega se u konkretnom slučaju radi samo o djelomičnoj ništetnosti.

33. Valja napomenuti da sve i da je navedena odredba čl. 10. Ugovora o kreditu određena/odrediva po pitanju uvjeta prijevremene otplate kredita, ista bi bila ništetna u smislu odredbe čl. 87. ZZP u vezi čl. 81. st. 1. ZZP.

34. Naime, i tu se primjenjuje sve ono što je rečeno za ulaznu naknadu. Dakle, u slučaju da korisnik kredita nije pristao platiti izlaznu naknadu (pod uvjetom da je znao da se ista plaća, a dokazano je da nije), do sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu ne bi niti došlo, budući da je ugovor unaprijed pripremljen od strane tuženika, bez mogućnosti pregovaranja o sadržaju pojedinih odredaba, po principu ''uzmi ili ostavi'', pri čemu nije dokazana opravdanost plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredita, slijedom čega bi ugovorna odredba kojom je ugovoreno njeno plaćanje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita kao potrošača.

35. Posljedica ništavosti navedene odredbe o tzv. ulaznoj i izlaznoj naknadi jest ta da je potrošač (korisnik kredita) KČ imao prema tuženiku tražbinu povrata novčanog iznosa kojeg je tuženik stekao temeljem tih ništetnih odredaba, dakle, u okviru instituta stjecanja bez pravne osnove, imao bi pravo na povrat onog što je primjenom navedene odredbe platio tuženiku, sve sukladno odredbi čl. 323. st. 1. u vezi čl. 324. st. 1. ZOO-a o pravnim posljedicama ništetnosti ugovora ili njegovih pojedinih odredbi te čl. 1111. st. 1. ZOO-a o stjecanju bez pravne osnove.

36. Visina i datum naplaćene naknade koju je KČ platio tuženiku po osnovi odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu nije sporna i ista iznosi 160,76 EUR te je ista naplaćena 13. prosinca 2007.

37. Nije sporna niti visina i datum naplaćene naknade koju je KČ platio tuženiku po osnovi odredbe čl. 10. Ugovora o krediti i ista iznosi 132,72 EUR te je naplaćena 31. kolovoza 2017.

38. Navedena tražbina, kao i svaka druga tražbina, osim onih čiji je prijenos zabranjen zakonom ili je strogo osobne naravi ili se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugog, može biti predmetom ustupa (čl. 80. st. 1. ZOO-a).

39. Primatelj tražbine (cesionar) ima prema dužniku (cesusu) ista prava koja je ustupitelj tražbine (cedent) imao prema dužniku do ustupanja (čl. 84. st. 1. ZOO-a).

40. Iz predmetnog Ugovora o ustupu tražbine proizlazi da je KČ ustupio tužitelju novčanu tražbinu prema tuženiku po osnovi povrata preplaćenih iznosa po osnovi valute, kamata i svih plaćenih naknada nastalu temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu (čl. 1. i 2. Ugovora o ustupu tražbine).

41. Valja istaknuti da je tražbina dovoljno određena ako su u ugovoru jasno naznačeni vjerovnik, dužnik i pravni temelj iste, a ista je odrediva ako ugovor sadrži dovoljno podataka temeljem kojih se ti elementi mogu odrediti (čl. 272. st. 1. ZOO-a). U konkretnom slučaju Ugovor o ustupu tražbine sadrži podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja se ustupa, dok je samo utvrđivanje visine iste ostavljeno za kasnije, s obzirom da se taj iznos, ako je sporan, bez provođenja financijskog vještačenja ne može utvrditi.

42. Stoga je tražbina koja se ustupa jasno određena, a time je i sama činidba ugovora jasno određena pa nema mjesta zaključku o ništetnosti predmetnog Ugovora o ustupu tražbine zbog neodređenosti činidbe, u smislu odredbe čl. 269. i 270. st. 1. ZOO-a. Potpuno je nebitno što tužitelj nema svojstvo potrošača, već je bitno da je na njega prenesena tražbina potrošača nastala primjenom ništetnih odredbi Ugovora o kreditu.

43. Ovo stoga, što se radi o prenosivoj imovinsko – pravnoj tražbini čiji se objektivni identitet prijenosom na drugog vjerovnika ne mijenja, dakle, promjenom osobe vjerovnika nije promijenjen identitet tražbine koja se ustupa, što je osobito vidljivo iz odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a prema kojoj primatelj tražbine (cesionar) ima prema dužniku (cesusu) ista prava koja je ustupitelj tražbine (cedent) imao prema dužniku do ustupanja. Novčane tražbine potrošača nisu strogo osobne tražbine, niti se njihova narav protivi ustupanju, a niti je prijenos istih zabranjen zakonom, dakle, iste su prenosive, kao i većina novčanih tražbina, bez obzira na svojstvo njihova nositelja (tako i Sud EU, u presudama C-383/18 od 11. rujna 2019. i C-519/19 od 1/8. studenog 2020.). Slijedom navedenog, tužitelj je aktivno legitimiran potraživati od tuženika ono šte je isti primio od KČ u ispunjenju Ugovora o kreditu primjenom ništetnih odredbi o ulaznoj i izlaznoj naknadi.

44. Tražbina povrata stečenog bez pravne osnove zastarijeva protekom općeg zastarnog roka od 5 godina koji načelno počinje teći prvog dana nakon dana kada je stjecatelj nešto stekao (čl. 215. st. 1. i čl. 225. ZOO-a). Međutim, prema pravnom shvaćanju kojeg je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo u zauzeo na sjednici Građanskog odjela održanoj 30. siječnja 2020., a kojeg prihvaća i ovaj sud, zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. S obzirom da odredbe čl. 3. i 10. Ugovora o kreditu još uvijek nisu utvrđene ništetnima pravomoćnom sudskom odlukom, to zastara u konkretnom slučaju nije niti počela teći.

45. Zatezne kamate obračunavaju se od dana kada je tuženik predmetne naknade naplatio, dakle, na iznos od 160,76 EUR po osnovi ulazne naknade od 13. prosinca 2007., a na iznos od 132,72 EUR po osnovi izlazne naknade od 31. kolovoza 2017. (iako ih tužitelj potražuje tek od sljedećeg dana), iz razloga što je tuženik taj koji je inzistirao na ugovaranju predmetnih naknada, bez mogućnosti odbijanja od strane druge strane, protivno načelu savjesnosti i poštenja, narušavajući pri tom ravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana, što znači da je bio nepošten pa mora platiti zatezne kamate od dana stjecanja navedenih naknada (čl. 1115. ZOO-a).

46. Međutim, zatezne kamate se obračunavaju po stopi koja je odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a određena za potraživanja proizašla iz izvanugovornih odnosa, iz razloga što se radi o tražbini povrata onog što je stečeno temeljem ništetne ugovorne odredbe, dakle, bez pravne osnove, a ne temeljem trgovačkog ugovora, slijedom čega je tužbeni zahtjev u dijelu kojim se zahtijeva isplata zateznih kamata preko te niže kamatne stope do potraživane više kamatne stope (koja se primjenjuje na potraživanja proizašla iz trgovačkih ugovora – ugovora koje sklapaju trgovci međusobno u okviru djelatnosti koja čini predmet poslovanja barem jednoga od njih, u smislu odredbe čl. 14. st. 2. ZOO-a), valjalo odbiti kao neosnovan.

47. Tužitelj je uspio u parnici pa mu je tuženik dužan nadoknaditi parnične troškove sukladno odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a. Tužitelju su priznati samo oni troškovi koji su bili potrebni radi vođenja parnice i odmjereni su prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23 – dalje: Tarifa) sukladno odredbi čl. 155. ZPP-a. Tarifom je određeno da vrijednost boda iznosi 2,00 EUR, a o troškovima postupka odlučeno je u granicama zahtjeva koji je tužitelj postavio u troškovniku, a kojim granicama je sud vezan sukladno odredbi čl. 2. ZPP-a.

48. Tužitelju je priznat kao potreban za vođenje postupka trošak za sastavljanje tužbe u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 7/1 OT), za sastavljanje podneska od 1. listopada 2024. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8/1 OT), za zastupanje na ročištima 27. ožujka 2025. i 23. posinca 2025., svako u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9/1 OT), a za zastupanje na ročištima 14. svibnja 2025. i 2. srpnja 2025. na kojima se raspravljalo samo o procesnim pitanja, svako u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 9/2 OT), za pristup na ročište za objavu presude u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 9/3 OT), sve uvećano za 25% PDV-a, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 33,18 EUR i na presudu u iznosu od 66,36 EUR, odnosno ukupno parničnih troškova 1.474,54 EUR. Tužitelju pripadaju i zatezne kamate od dana donošenja prvostupanjske presude sukladno odredbi čl. 151. st. 3. ZPP.

49. Tužitelju nije priznat trošak pribavljanje potvrde o visini naknade za obradu kredita jer su se njegovi odvjetnici prije pokretanja ovog postupa obratili tuženiku radi pribavljanja podataka o iznosu naplaćenih naknada ali kao odvjetnici KČ a ne kao odvjetnici tužitelja. Osim toga KČ morao je i sam znati kolike naknade su mu naplaćene a mogao se i sam obratiti tuženiku sa zahtjevom za dostavom tih podataka. Stoga navedeni trošak nije bio potreban za vođenje parnice.

U Zagrebu 2. veljače 2026.

SUTKINJA

Jasminka Gadža

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada je održano ročište na kojem je presuda objavljena ako je stranka bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, odnosno u roku od 15 dana od primitka presude ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, a podnosi se putem ovog suda u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku.