Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2259/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sutkinji toga suda Kseniji Jakovčević, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ĐR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Juri Grbavcu, odvjetniku u Splitu, protiv tužene Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu, Građansko-upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-2122/2020 od 11. travnja 2025., dana 2. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužene kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-2122/2020 od 11. travnja 2025. u dosuđujućem dijelu točaka I. i II. izreke.

II. Odbija se zahtjev tužene za naknadu troška žalbe kao neosnovan.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na žalbu kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke nalaže se tuženoj isplatiti tužitelju na ime naknade štete za mjesec kolovoz 2018. iznos od 774,67 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 15. kolovoza 2018. do isplate, dok se za više traženi iznos od 13,86 eura sa zakonskim zateznim kamatama zahtjev odbija kao neosnovan. Točkom II. izreke nalaže se tuženoj isplatiti tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.521,85 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 11. travnja 2025. do isplate, dok se za više traženi iznos od 156,28 eura zahtjev odbija kao neosnovan.

2. Protiv navedene presude žali se tužena u dosuđujućem dijelu točaka I. i II. izreke zbog žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. toč. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP), predlažući pobijanu presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda, a podredno istu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Zahtijeva naknadu troška žalbe.

3. Tužitelj u odgovoru na žalbu osporava navode žalbe te istu predlaže odbiti kao neosnovanu uz naknadu troška odgovora na žalbu.

4. Žalba je neosnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja kao vlasnika stana u [adresa], za naknadu štete zbog ograničenja u izvršavanju vlasničkih prava u kolovozu 2018., u iznosu od 788,53 eura sa zakonskim zateznim kamatama kao razlike između tržišne najamnine i zaštićene najamnine koju je tužitelj primao od zaštićenog najmoprimca. Stoga predmetni spor predstavlja spor male vrijednosti u smislu odredbe čl. 458. stavka 1. ZPP-a.

6. U prvostupanjskom postupku utvrđeno je:

- da je tužitelj zemljišnoknjižnim izvatkom dokazao vlasništvo nekretnine upisane u zemljišne knjige Općinskog suda u Splitu, Zemljišnoknjižnog odjela Split, u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], zk.č.br. ZGR 2708/1, opisane kao ZGRADA, SINJSKA 3, površine 107 m[2] , povezano s 1. Suvlasnički dio s neodređenim omjerom ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-1) u naravi stan od tri sobe s nusprostorijama na I. (prvom) katu, istočna strana,

- da je presudom Županijskog suda u Splitu posl. br. Gžnaj-6/2012. od **.**.2012. OR priznat status zaštićene najmoprimke i nadomješten ugovor o najmu stana u [adresa] sa zaštićenom najamninom koja je utvrđena u iznosu od 160,59 kuna, dok stan zajedno s imenovanom koriste i njezini sinovi

LR i UR,

- da je visina tržišne najamnine izračunata sukladno podacima Porezne uprave, mišljenja agencije, dostavljenih ugovora o najmu stana, odnosno aritmetičkom sredinom svih dostavljenih dokaza za stan na predmetnoj ili sličnoj lokaciji,

- da je prosječna cijena najma za stan na predmetnoj ili sličnoj lokaciji 11,00 eura/m[2] , dok površina tužiteljevog stana iznosi 72,64 m2 , stoga bi iznos tržišne najamnine za predmetni stan bio 799,04 eura mjesečno u utuženom razdoblju, koji treba umanjiti za iznos zaštićene najamnine od 24,37 eura pa se dolazi do iznosa od 774,67 eura.

7. Pozivom na presudu Europskog suda za ljudska prava (ESLJP) u predmetu Statileo protiv Hrvatske (Zahtjev br. 12027/10. od 10. srpnja 2014.) te primjenom čl. 1045. st. 1. i čl. 8. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje: ZOO), prvostupanjski sud utvrđuje da je tužena vlasnicima stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci nametnula prekomjeran teret stambenog zbrinjavanja zaštićenih najmoprimaca, što predstavlja miješanje u pravo na mirno uživanje vlasništva protivno odredbi čl. 1. Protokola 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, čime je nastao izvanugovorni odnos odgovornosti za štetu.

8. Odredbom čl. 467. st. 1. ZPP-a određeno je da se presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a, osim zbog povrede iz čl. 354. st. 2. točke 3. ZPP-a.

9. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a, a niti ona iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju određeno u žalbi upire tužena jer je izreka presude jasna i razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, te su u presudi navedeni razlozi o svim odlučnim činjenicama koji su jasni i ne proturječe izvedenim dokazima.

10. Tužena u žalbi navodi da je tužitelj doprinio vlastitoj šteti jer u postupku koji se vodio pred Općinskim sudom u Splitu posl.br. P2-4759/09 (Gžnaj-6/12) nije dokazivao imovinsko stanje zaštićene najmoprimke i članova njezina obiteljskog domaćinstva koji su vlasnici više nekretnina, slijedom čega ista nije imala pravo na zaštićenu najamninu, a da tužitelj ujedno nije obavijestio tuženu o navedenoj parnici u smislu odredbe čl. 211. ZPP-a. S obzirom na navedeno, tužena smatra da je tužitelj mogao i može od zaštićene najmoprimke zahtijevati tržištu najamninu za najam predmetnog stana, odnosno da ne postoji uzročno-posljedična veza između postupanja tužene i nastale štete u spornom razdoblju, slijedom čega ističe prigovor promašene pasivne legitimacije. Tužena također ističe da se utvrđeni bruto iznos tržišne najamnine treba umanjiti za iznos poreza na dohodak od imovine po osnovi najma i prireza tom porezu jer da tužitelj potražuje naknadu štete koja predstavlja izmaklu korist u smislu odredbe čl. 1089. st. 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje: ZOO), a da porezna obveza nije dio iste.

11. Prije svega valja navesti da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je upravo tužena svojim protupravnim postupanjem u odnosu na reguliranje zaštićenih najmoprimaca u stanovima u privatnom vlasništvu povrijedila tužiteljevo Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda zajamčeno pravo vlasništva.

12. Naime, sustav zaštićenog najma, uveden Zakonom o najmu stanova („Narodne novine“, broj: 91/96, 48/98, 66/98, 22/06, 68/18; dalje: ZNS), kojim se vlasnicima stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci nameće teret stambenog zbrinjavanja zaštićenih najmoprimaca, predstavlja miješanje u pravo na mirno uživanje vlasništva koje vlasnicima nameće nerazmjeran i pretjeran teret, protivno odredbi čl. 1. Protokola 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (presuda Europskog suda za ljudska prava u predmetu Statileo protiv Hrvatske od 10. srpnja 2014.). Budući da je upravo Republika Hrvatska nametnula navedeni odnos zaštićenog najma, dužna je vlasnicima stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci naknaditi štetu koju zbog toga trpe, pa tako tužitelj ima pravo na naknadu imovinske štete u visini razlike između tržišne najamnine i zaštićene najamnine (tako i VSRH u Rev 2364/2016-3).

13. Zakonodavac je, upravo zbog utvrđenih povreda konvencijskog prava vlasništva u odlukama ESLJP-a povodom tužbi vlasnika stanova opterećenih zaštićenim najmoprimcima, u više navrata mijenjao odredbe ZNS-a, dok posljednje i aktualno rješenje leži u Zakonu o načinu izvršenja presuda Europskog suda za ljudska prava u skupini predmeta Statileo protiv Hrvatske (broj zahtjeva: 12027/10 i dr.) i Odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-3242/2018 i dr. („Narodne novine“, broj 36/24) kojim se nastoji konačno urediti problem zaštićenih najmoprimaca u stanovima u privatnom vlasništvu.

14. Sve navedeno upućuje na iznimno dugotrajan, sustavan i ozbiljan propust tužene u zaštiti prava vlasništva vlasnika stanova sa zaštićenim najmoprimcima, pa je njezin prigovor promašene pasivne legitimacije pravilno odbijen kao neosnovan.

15. Nadalje, u potpunosti su promašeni navodi tužene o doprinosu tužitelja kao vlasnika stana vlastitoj šteti. Ni iz jedne odredbe ZNS-a, pa tako ni iz onih koje tužena citira u žalbi, ne proizlazi vlasnikova obveza utvrđivanja imovinskih prilika najmoprimaca, odnosno nadzora ispunjenja uvjeta iz čl. 30. i 31. ZNS-a pod prijetnjom smanjenja odnosno gubitka prava na naknadu štete, pa tako vlasnik stana ne može snositi ni štetne posljedice ako, u postupku koji je zaštićena najmoprimka pokrenula protiv njega radi ishođenja presude koja nadomješta ugovor o najmu, nije dokazao da ista ima drugu useljivu nekretninu. Upravo je iz navedenog razvidno da tužitelj nije svojevoljno sklopio ugovor o najmu sa zaštićenom najmoprimkom, već mu je takav odnos nametnula tužena koja je navedeni pravni okvir uspostavila, nauštrb njegovih vlasničkih prava (tim gore ako zaštićeni najmoprimac nije ispunjavao uvjete za ostvarenje takvog statusa).

16. Kako je tužitelj kao vlasnik stana nedvojbeno onaj kojem je odnos zaštićenog najma nametnut, čije je pravo vlasništva povrijeđeno zbog nemogućnosti raspolaganja vlastitom imovinom i koji zbog toga trpi štetu, navode tužene o tome da tužitelj ne bi imao pravo potraživati naknadu štete od nje već samo eventualno od zaštićene najmoprimke ovaj sud smatra pravno neutemeljenim, ali i nepravičnim, neživotnim i suviše otegotnim za tužitelja te su stoga isti pravilno otklonjeni u cijelosti.

17. Neosnovan je i navod tužene da je potraživanje tužitelja trebalo umanjiti za obveze plaćanja propisanih poreza i prireza. Okolnost da se, prema ustaljenoj sudskoj praksi, visina imovinske štete u smislu odredbe čl. 1089. st. 3. ZOO u ovom i istovjetnim postupcima računa na način da se od utvrđene visine tržišne najamnine, koju bi tužitelj u spornom razdoblju mogao naplaćivati da nije bilo štetnih radnji tužene, odbije visina zaštićene najamnine koju mu je plaćao zaštićeni najmoprimac, ne sugerira da bi tužitelj bio dužan podmiriti porez i prirez kao da je riječ o isplati najamnine umjesto zahtjevu za naknadu štete. Naime, prema čl. 8. st. 2. toč. 5. Zakona o porezu na dohodak („Narodne novine“, broj: 115/16), porez na dohodak se ne plaća na odštete koje nisu u svezi s gospodarskom djelatnošću.

18. Također, u konkretnom slučaju nije moguće utvrditi kako bi tužitelj raspolagao predmetnim stanom da mu tužena nije onemogućila korištenje istog uspostavom zaštićenog najma, pa tako nije moguće ni utvrditi bi li tužitelj bio dužan platiti porez na dohodak od najma stana i pripadajući prirez. Stoga se visina imovinske štete u vidu izmakle koristi u konkretnom slučaju određuje prema visini tržišne najamnine, ali nema osnove da se ista umanji za porezna davanja.

19. Slijedom navedenog, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je odlučio kao pod točkom I. izreke pobijane odluke, stoga ni ovaj žalbeni razlog nije osnovan.

20. Pritom valja navesti da se, sukladno ranije citiranoj odredbi čl. 467. st. 1. ZPP-a, predmetna presuda ne može pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a navodi tužene da površina tužiteljeva stana iznosi 68,02 m[2] umjesto utvrđenih 72,64 m[2] predstavljaju prigovore činjenične naravi. Također, tužena tijekom prvostupanjskog postupka nijednom nije osporila od strane tužitelja navedenu površinu stana pa ovakvi navodi ujedno predstavljaju nove činjenice koje se sukladno odredbi čl. 352. st. 1. ZPP-a ne mogu iznositi u žalbi. Međutim, usprkos navedenom, uzgredno se ističe da tužena pogrešno zaključuje da je iz podataka u zemljišnoj knjizi razvidna manja površina jer tako ne proizlazi iz zemljišnoknjižnog izvatka (list 94-96 spisa), dok iz izreke presude kojom se nadomješta ugovor o najmu (list 103 spisa) proizlazi površina stana od upravo 72,64 m[2] .

21. Nastavno na navedeno, žalbeni navod tužene da je sud trebao na njezin prijedlog spojiti istovrsne predmete radi zajedničkog raspravljanja predstavlja žalbeni razlog iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u svezi čl. 313. st. 1. ZPP-a koji ovaj sud sukladno čl. 467. st. 1. ZPP-a nije razmatrao.

22. Ispitujući prvostupanjsku odluku o troškovima postupka u granicama žalbenih navoda, ocijenjeno je kako je ista u cijelosti pravilna i zakonita.

23. Slijedom svega iznesenog, valjalo je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučiti kao pod točkom I. izreke ove odluke.

24. Tužena nema pravo na naknadu troška nastalog povodom žalbe jer s istom nije uspjela pa je primjenom odredbe čl. 154. st. 1. u svezi čl. 166. st. 1. ZPP-a valjalo odlučiti kao pod točkom II. izreke, dok je točkom III. izreke odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na žalbu budući da isti nije bio potreban za vođenje parnice u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a.

U Zagrebu 2. veljače 2026.

Sutkinja:

Ksenija Jakovčević