Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: Gž-394/2025-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E NJ E
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sucu toga suda Sanji Joka Umićević, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje iz Zagreba, A. Mihanovića 3, OIB: 84397956623, protiv tuženika ĐH iz [adresa], radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-9587/2023-8 od 17. rujna 2024., dana 30. siječnja 2026.
r i j e š i o j e
Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-9587/2023-8 od 17. rujna 2024.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskim rješenjem odlučeno je:
„I. Ovaj sud proglašava se nenadležnim za suđenje u ovom predmetu.
II. Ukidaju se sve provedene radnje u ovom postupku te se odbacuje tužba od 10. listopada 2023.“
2. Protiv tog rješenja žali se tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se prvostupanjsko rješenje ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
3. Žalba je neosnovana.
4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom utuženog iznosa a osnovom nepripadne isplate starosne mirovine u odnosu na prednika tuženika JH.
5. U postupku prvog stupnja nisu ostvarene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 142/22 i 155/23 - dalje: ZPP) na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.
6. Tijekom postupka tuženik je istaknuo prigovor mjesne i stvarne nenadležnosti Općinskog građanskog suda u Zagrebu navodeći da tuženik ima prebivalište u [adresa] a pobijanim prvostupanjskim rješenjem sud se oglasio nenadležnim za suđenje, ukinuo sve provedene radnje te odbacio tužbu tužitelja od 10. listopada 2023. godine navodeći da je tuženik osoba s prebivalištem (domicilom) u [adresa], da ne postoji stoga nadležnost Općinskog građanskog suda jer se radi o pravnom institutu stjecanja bez osnove pa se nadležnost ne može temeljiti na čl. 4. st. 1. Uredbe EU broj 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. godine o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (dalje: Uredba) već nema osnove za nadležnost suda Republike Hrvatske niti čl. 5. st. 1. iste Uredbe temeljem odredbe odjeljaka 2 do 7 poglavlja II Uredbe (a sukladno presudi suda Europske unije C 242/20 u predmetu Hrvatske šume d.o.o. Zagreb protiv BG Europa SE).
7. Prvostupanjski sud pravilno je primijenio materijalno pravo kada je donio pobijano prvostupanjsko rješenje te se proglasio nenadležnim za suđenje i ukinuo sve provedene radnje i odbacio tužbu tužitelja.
8. Kao što je prvostupanjski sud pravilno naveo obzirom da tuženik ima domicil u Bosni i Hercegovini ovdje treba primijeniti odredbe Zakon o međunarodnom privatnom pravu („Narodne novine“, broj: 101/17 i 67/23 – dalje: ZMPP) s tim da je sukladno odredbi čl. 46. st. 1. propisano da u građanskim i trgovačkim stvarima nadležnost suda Republike Hrvatske određuje se primjenom Uredbe (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (preinačena, u daljnjem tekstu: Uredba).
9. Odredbom čl. 46. st. 2. ZMPP je propisano da nadležnost suda Republike Hrvatske određuje se primjenom odredbi odjeljka 2. i 3. poglavlja II Uredbe iz stavka 1. tog članka i kad tuženik ima, u smislu te Uredbe, prebivalište u državi koja nije članica Europske unije.
10. Dakle, kako ovdje tuženik ima prebivalište u Republici [adresa] koja nije članica Europske unije onda glede nadležnosti suda Republike Hrvatske treba primijeniti tu odredbu čl. 46. st. 2. ZMPP a ne odredbu čl. 5. st. 1. Uredbe broj 1215/2012 Uredba uređuje izravnu međunarodnu nadležnost u poglavlju II koje se odnosi na nadležnost. To poglavlje ima deset odjeljaka pri čemu odjeljak 2 odnosi se na posebnu „izberivu“ nadležnost (čl. 7.-9.) dok odjeljak 3 se odnosi na nadležnost u stvarima koje se odnose na osiguranje (čl. 10.-16.).
11. Od navedenih odjeljaka, odjeljak I, uređuje nadležnost države članice prebivališta tuženika (Forum rei) odjeljci 4., 5., 6. i 7. sadržavaju odredbe od nadležnosti koje se primjenjuju i onda kad tuženik ima prebivalište u trećoj državi a odredbe odjeljka 2. i 3. jedine su odredbe Uredbe kojim se određuje nadležnost, a koja se primjenjuju samo ako tuženik ima prebivalište u državi članici a upravo čl. 46. st. 2. ZMPP proširuje primjenu i tih odredbi na treće države.
12. Razlog takvog proširenja primjene Uredbe i na treće države jeste prvenstveno u tome što su njezina pravila univerzalna i primjenjiva na sve te se takvim rješenjem izbjegava dvojni režim nadležnosti, a što je za sudove i najjednostavnije rješenje, jer se nadležnost hrvatskog suda utvrđuje po istim pravilima neovisno o tome ima li tuženik prebivalište na području države članice EU ili treće države.
13. Odjeljak 3. poglavlja II Uredbe svakako ovdje ne dolazi u primjenu jer se radi o nadležnosti u predmetima osiguranja te može doći u obzir odjeljak 2. poglavlja II Uredbe u situaciji kao što je ova a kada tuženik koji ima prebivalište u Republici [adresa] koja nije članica EU može biti tužena pred sudom u Republici Hrvatskoj.
14. Ovdje može doći u obzir samo ocjena glede primjene čl. 7. st. 1. a to je u situaciji kada se radi o stvarima povezanim s ugovorom i to pred sudom mjesta izvršenja konkretne obveze i st. 2. kad se radi o stvarima povezanim s deliktima ili kvazi deliktima pred sudom mjesta u kojem je nastala i može nastati štetna radnja.
15. U vezi toga svakako treba uzeti u obzir i tumačenje iz presude Suda Europske unije C-242/20 u predmetu Hrvatske šume d.o.o. Zagreb protiv BP Europa SE, istina, u primjeni prethodno važeće Uredbe Vijeća (EZ) broj 44/2001 od 22. prosinca 2000. godine, ali je to tumačenje primjenjivo i u odnosu na tumačenje sada važeće Uredbe jer se odnosi na tumačenje istih pojmova.
16. Ovdje se svakako ne radi o stvari koja je povezana s ugovorom, jer nikakav ugovor između stranaka nije zaključen.
17. U odnosu na to da li se radi o stvarima povezanim s deliktima ili kvazi deliktima iz već gore naznačene presude Suda EU proizlazi da do odgovornosti za štetnu radnju, delikt ili kvazi delikt može doći samo ako je moguće utvrditi uzročnu vezu između štete i protupravne radnje zbog koje je šteta nastupila pri čemu ovaj sud upućuje, a u skladno s pravnim shvaćanjem sudova u Republici Hrvatskoj, da kod stjecanja bez osnove nema štetne radnje jer nema protupravnosti u postupanju a što čini bitnu razliku između instituta stjecanja bez osnove i izvanugovorne odgovornosti za štetu.
18. U tom smislu Sud EU u gore naznačenoj presudi je istaknuo da zahtjev na temelju stjecanja bez osnove temelji se na obvezi koja ne proizlazi iz štetnog događaja, naime, ta obveza nastaje neovisno o tuženikovu postupanju, tako da ne postoji uzročna veza koja bi se mogla utvrditi između štete i njegovog eventualnog protupravnog činjenja ili propuštanja te da slijedom toga tužba za povrat na temelju stjecanja bez osnove ne može biti obuhvaćena stvarima koje se odnose na štetne radnje, delikte ili kvazi delikte.
19. Na žalbene navode koji se odnose na primjenu Sporazuma zaključenog između RH i Bosne i Hercegovine po pravnoj pomoći u građanskim i kaznenim stvarima valja reći se navedeni Sporazum odnosi na pravnu pomoć u građanskim i kaznenim stvarima, a ne propisuje isti nadležnost u građanskim stvarima pa se u tom smislu žalbeni navodi ukazuju neosnovanima.
20. Iz svega iznesenog proizlazi da je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo u ovoj pravnoj stvari kada je donio pobijano prvostupanjsko rješenje.
21. Stoga je valjalo odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsko rješenje (čl. 380. toč. 2. ZPP).
U Zagrebu 30. siječnja 2026.
Sudac
Sanja Joka Umićević
