REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8/I,52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž-1721/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sutkinje Nataše Babić, kao predsjednice vijeća, Biljane Bojanić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Kristine Pavičić-Sirotić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja EV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Marinu Brajko, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d. [adresa], OIB: 23057039320, zastupanoj po punomoćnicima iz Odvjetničkog ureda Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Sesvetama, Stalne službe u Sv. Ivanu Zelini poslovni broj: P-663/2025-13 od 10. listopada 2025.,u sjednici vijeća održanoj 30. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Prihvaća se zahtjev tužitelja i presuda Općinskog suda u Sesvetama, Stalne službe u Sv. Ivanu zelini poslovni broj P-663/2025-13 od 10. listopada 2025. preinačava na način da se odbija zahtjev tuženika za naknadom parničnog postupka i prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

" I/ Utvrđuje se da je ništetna i bez učinka odredba članka 10. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102425909 sklopljenog dana 23. svibnja 2005.g između tužitelja EV i tuženika Erste & Steiermärkische Bank d.d., a koja glasi: „Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 0,60 % (nula cijelih šestdeset posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno 200,00 HRK, obračunate s datumom Ugovora“.

II/ Nalaže se tuženiku ERSTE & STEIERMARKISCHE BANK d.d. OIB: 23057039320, sa sjedištem u [adresa], da tužitelju EV, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], isplati iznos od 493,54 eura na ime naplaćene naknade za troškove obrade kredita s pripadajućim zateznim kamatama računajući od 24. svibnja 2005. godine do 31. prosinca 2007. godine po stopi od 15 % godišnje, od 1. siječnja 2008. godine do 30. lipnja 2011. godine po stopi od 14 % godišnje, od 01. srpnja 2011.g. do 31. srpnja 2015. godine po stopi od 12 % godišnje, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 434,72 € počev od dana donošenja prvostupanjske presude 10. listopada 2025. po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi trošak žalbe u iznosu od 156,25 €.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom presuđeno je:

" I Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi: " I/ Utvrđuje se da je ništetna i bez učinka odredba članka 10. Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5102425909 sklopljenog dana 23. svibnja 2005.g između tužitelja EV i tuženika Erste & Steiermärkische Bank d.d., a koja glasi: „Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 0,60 % (nula cijelih šestdeset posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno 200,00 HRK, obračunate s datumom Ugovora“.

II/ Nalaže se tuženiku ERSTE & STEIERMARKISCHE BANK d.d. OIB: 23057039320, sa sjedištem u [adresa], da tužitelju EV, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], isplati iznos od 493,54 eura na ime naplaćene naknade za troškove obrade kredita s pripadajućim zateznim kamatama računajući od 24. svibnja 2005. godine do 31. prosinca 2007. godine po stopi od 15 % godišnje, od 1. siječnja 2008. godine do 30. lipnja 2011. godine po stopi od 14 % godišnje, od 01. srpnja 2011.g. do 31. srpnja 2015. godine po stopi od 12 % godišnje, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine pa do 31. prosinca 2023. godine prema stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog 2 Poslovni broj: P-663/2025-13 kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, od 01. siječnja 2024. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a sve to u roku 15 dana.

III/ Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka sa zateznim kamatama počev od dana donošenja prvostupanjske presude po stopi u smislu čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a sve to u roku 15 dana."

II Nalaže se tužitelju da tuženiku nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 375,00 EUR-a sa zateznim kamatama počev od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III U preostalom dijelu zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka se odbija.“

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom, navedenu presudu pobija tužitelj, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, relativne povrede odredaba postupka sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku i povrede materijalnog prava. Žalbeni je prijedlog prihvaćanje žalbe i preinačenje prvostupanjske odluke usvajanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti uz obvezu tuženika na naknadu troška postupka, te zahtjev za naknadu troška žalbe.

3. Sa žalbom tužitelja postupljeno je po čl. 359. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – dalje: ZPP).

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba tužitelja je osnovana.

6. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetne i bez učinka odredbe čl. 10. Ugovora o kreditu br. 2402006-1031262160/51400607-5102425909 od 23. svibnja 2005. u odnosu na dužnost da prije korištenja kredita plati 0,60 % naknade za iznos kredita vezano za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno minimalno 200,00 HRK obračunate s datumom ugovora, uz nalog da mu se isplati iznos od 493,54 € na ime naplaćene naknade za troškove obrade kredita.

7. U ovom postupku nije sporno da je između stranaka sklopljen ugovor o kreditu 23. svibnja 2005., ovjeren od javnog bilježnika, za iznos od 130.502,42 CHF, namjena stambeni kredit, kojim je odredbom čl. 10. ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, te da je korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti 0,60 % naknade na iznos kredita. Nije sporno između stranaka ni da je tuženik uplatio iznos od 493,54 € na ime naplaćene naknade za troškove obrade kredita.

8. Tijekom postupka je i bilo prijeporno da li tužitelj ima status potrošača, zastare potraživanja tužitelja, te da li su stranke o predmetnoj ugovornoj odredbi pregovarale i time da je predmetna odredba ugovora o kreditu nepoštena i ništetna.

9. Prvostupanjski sud je i u odnosu na status potrošača tužitelja cijenio odredbu čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, 46/07 i 79/07 – dalje: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora, da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhu koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Prema iskazu tužitelja utvrđeno je da je kredit korišten radi kupnje stana u svrhu stanovanja, te da je tek naknadno 7 do 8 godina na istoj adresi registrirao obrt jer je firma u kojoj je radio [trgovačko društvo] propala. Prvostupanjski sud zaključuje, prema i sadržaju ugovora o kreditu, namjena kredita je bila kupnja stana što proizlazi i iz zahtjeva tužitelja za odobravanje kredita, kao što i prema ugovoru s tuženikom proizlazi da je zaključen u odnosu na fizičku osobu radi zadovoljenja osobnih potreba (kupnja stana u svrhu stanovanja), a ne za obavljanje svoje poslovne djelatnosti. Time je i na pravni odnos stranaka primijenjena odredba ZZP/03 i jer tužitelj ima status potrošača, a pri ocjeni poštenosti ugovorne odredbe i direktiva 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. (čl. 3. st. 1. i 2. i čl. 5.), te Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO).

10. U odnosu na okolnost sklapanja predmetnog ugovora o kreditu i pregovaranja o uvjetima koji se odnose na tzv. Ulaznu naknadu prema iskazu tužitelja koji je naveo, da je ispunio sve što je banka od njega tražila, nije bilo nikakvih pregovora, te je tuženiku na ime troška za obradu kredita platio onoliko koliko je od njega traženo da plati bez ikakvih posebnih razgovora o tome kao i da ne zna u odnosu na razloge zbog kojih je trošak za obradu njegovog kredita bio određen u postotku od 0,60 °% iznosa odobrenog kredita kad je prema Katalogu banke taj postotak iznosio 1,00%. Cijeneći odredbu čl. 59. ZZP/03 i čl. 81. ZZP iz kojih i proizlazi da je na tuženiku teret dokaza da se s tužiteljem pojedinačno pregovaralo o naknadi za obradu kredita i visini te naknade, cijeni da je o visini te naknade tuženik i dostavio kao materijalni dokaz Kreditni zahtjev tužitelja od 12. svibnja 2005. za odobravanje stambenog kredita koji je i dostavljen centrali tuženika radi odobravanja odstupanja za konkretni kredit i to u pogledu naknade za obradu kredita. Iz navedenog zahtjeva i proizlazi da je istim za predmetni kredit tužitelja traženo smanjenje ulazne naknade iznosa depozita za osiguranje kredita u odnosu na uvjete propisane Katalogom banke koji su vrijedili za ostale klijente a iz tog kreditnog zahtjeva proizlazi da je djelatnica tuženoga od Centrale tražila odobrenje navodeći osobnosti za tužitelja i sudužnicu predmetnog kredita, te je i za tužitelja navela da je otvorio račun kod tuženika na koji je već bila uplaćena prva plaća a da su tužiteljevi sudužnici, supruga tužitelja direktor kvalitetnog društva [trgovačko društvo] ugledni klijenti. Da je tuženik uz odgovor na tužbu i dostavio uvjete banke za odobravanje stambenih kredita iz kojih proizlazi da redovita naknada banke za trošak obrade stambenih kredita je bila 1,00 % ili 1,5%.

11. Na temelju analize navedenih dokaza, te pravila o teretu dokazivanja, prvostupanjski sud je ocijenio da je tuženik dokazao da je sa tužiteljem vodio individualizirane pregovore u pogledu visine naknade za obradu kredita i visinu depozita, te da je rezultat tih pregovora okolnost da je tužitelju odobrena 40 % niža naknada u odnosu na Kataloški navedenu naknadu koja bi se primijenila da nisu vođeni pregovori s tužiteljem a što je i naveo tijekom cijelog postupka tuženik, a pri donošenju zaključka o postojanju pregovora je i cijenio da je kreditni zahtjev od 12. svibnja 2005. prethodio danu sklapanja i solemnizacije ugovora o kreditu, to su pregovori oko visine naknade za obradu kredita prethodili sklapanju ugovora. Time, iako iz forme ugovora o kreditu proizlazi da se radilo o tipskom ugovoru na standardiziranom obrascu, da je tuženik dokazao da se ovdje o prijepornoj odredbi odnosno ulaznoj naknadi sa tužiteljem pojedinačno pregovaralo, te da je u ugovor unesena visina naknade za obradu kredita kakva je i bila predmetom pregovora 0,60%, koja je odredba i rezultat dogovora i pregovora, te nije tipska i uobičajena za veći broj drugih klijenata tuženika.

12. Budući da je tuženik dostavio materijalni dokaz i dokazao da se s tužiteljem pojedinačno pregovaralo oko visine naknade za obradu kredita, nije prihvaćen iskaz tužitelja i slijedom navedenog sukladno odredbama ZZP/03, direktive i ZOO-a nije izveden zaključak da zbog povrede prava potrošača je čl. 10. ugovora ništetan, pa je stoga i odbijen tužbeni zahtjev na isplatu, odnosno povrat onog što je primio tuženik na temelju ništetne ugovorne odredbe.

13. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda žalitelja, pazeći pri tome

– dodatno po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredbi parničnog postupka (čl. 365. ZPP-a), ocjena je ovog suda da pobijana presuda nije pravilna. Prije svega obzirom i na žalbene razloge u dijelu u kojem ukazuje na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, valja istaknuti da sud prvog stupnja nije počinio ovu bitnu povredu odredaba parničnog postupka obzirom da su u pobijanoj presudi navedeni dovoljno jasni razlozi o odlučnim činjenicama, a obrazloženje navedene presude nije proturječno niti nejasno, a niti o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onog što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, zbog čega nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina zakonitost i pravilnost. U ovom postupku je materijalno pravo pogrešno primijenjeno.

14. Nije osnovana žalba tužitelja kojim osporava utvrđenje vrijednosti predmeta spora u visini od 493,54 €. U ovom predmetu tužitelj je istaknuo deklaratorni tužbeni zahtjev, te kondemnatorni zahtjev za isplatu iznosa od 493,54 €. Vrijednost predmeta spora u odnosu na oba zahtjeva označeni u visini od 1.820,81 €. Tuženik je pravovremenim odgovorom na tužbu prigovorio naznačenoj vrijednosti predmeta spora, o kojoj je prvostupanjski sud na pripremnom ročištu odlučio o tom prigovoru osnovom čl. 40. st. 3. ZPP-a i odredio vrijednost predmeta spora vezano za zatraženu isplatu od 493,54 €. Time je i pravilno odlučeno o vrijednosti spora, cijeneći da je ništetnosti ugovorne odredbe kredita novčani zahtjev od 493,54 € kao posljedica deklaratornog zahtjeva koji nije morao biti postavljen, već raspravljen kao prethodno pitanje, pa je upravo prema tom zahtjevu i vrijednosti kondemnatornog zahtjeva trebalo i odrediti vrijednost predmeta spora, kako je to i odredio pravilno sud prvog stupnja.

15. Pravilno je utvrđen status potrošača tužitelja vezano za korištenje kredita u svrhu kupnje stana za stanovanje. Osnovana je žalba tužitelja u odnosu na kojoj je i odbijen zahtjev utvrđenjem ništetnosti predmetne naknade obrade zahtjeva za odobravanje kredita. Cijeneći iskaz tužitelja, prema kojem je i pregovaranja o uvjetima ulazne naknade nije bilo nikakvih pregovora, te da je tuženik na ime troška za obradu kredita platio onoliko koliko je od njega traženo, ne može se suprotno cijeniti. U odnosu na navode prvostupanjskog suda da je djelatnica tuženog od Centrale tražila odobrenje radi smanjenja naknade koja je bila 1,00 % ili 1,5%, nije posebno utvrđeno da bi i takav zahtjev i bio zatražen, kao što nije bilo ni prijedloga tuženika za saslušanjem te djelatnice. Kada bi i proizlazilo da je tužitelj bio informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade ali ne i o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade, koje usluge i troškovi u to ulaze i u kojoj visini, ne proizlazi da je tužitelj imao prije sklapanja ugovora informaciju o obvezi plaćanja predmetne naknade i njezinoj visini, kao ni o krajnjoj svrsi te naknade.

16. Na temelju odredbe čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/93, koja je zapravo u osnovi identična odredbi čl. 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13 dalje: ZZP/07), propisno je, da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj, a ukoliko trgovac tvrdi da se o takvoj odredbi pojedinačno pregovaralo, dužan je to i dokazati.

17. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/93 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

18. Cijeneći sadržaj ovih zakonskih odredbi i utvrđene činjenice suda prvog stupnja, ne proizlazi da se o navedenom trošku obrade čl. 10. Ugovora pojedinačno pregovaralo, obzirom da saslušani tužitelj to ne navodi, a nije bilo prijedloga za saslušanjem djelatnice Centra, kao ni djelatnika tuženika koji je sudjelovao u zaključenju ugovora. Iz toga proizlazi da tužitelj, kao potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj i da je ona tužitelju, kao prosječnom potrošaču bila nedovoljno jasna i razumljiva, ocjena je ovog suda da je ta ugovorna odredba nepoštena jer je ona, u okolnostima konkretnog slučaja, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kao potrošača imajući u vidu visinu te plaćene naknada u odnosu na obavezu isplate prije zaključenja ugovora.

19. Pri tome valja istaknuti i da nije sporno da je Odlukom Suda Europske unije, presudom od 3. listopada 2019., C- 622/17 izraženo pravno shvaćanje: „1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

2. Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“

19.1. Međutim, za napomenuti je i da se pojedine direktive ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu, već je iste potrebno implementirati pri čemu proizlazi da u vrijeme kada je sklopljen navedeni ugovor o kreditu, Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije. Međutim, Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice, a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti

19.2. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 78/12- dalje: ZID ZZP/12).

20. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

21. Prema shvaćanju ovog suda, to ne traži nužno u ugovoru o kreditu specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita. Međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga.

22. Kada bi se iz prethodno navedenih razloga iz utvrđenja suda prvog stupnja i prihvatio zaključak da je tužitelj informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih). Osim toga, obzirom da je tužitelj u poslovnicu tuženika pristupio u namjeri sklapanja navedenih ugovora o nenamjenskom kreditu i da su mu predočeni navedeni ugovori o nenamjenskom kreditu sa već unaprijed poznatom činjenicom ( ugovornom odredbom) o potrebi plaćanja naknade za obradu kredita u navedenom postotku u odnosu na odobreni kredit, što samo po sebi znači da je već u to vrijeme imao informaciju o obvezi plaćanja predmetne naknade i da je mogao razumno izvesti zaključak o njenoj visini, ali u okolnostima konkretnog slučaja ( sadržaju ugovora i (ne)priloženih isprava) ne i njenoj krajnjoj svrsi.

23. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li, imajući u vidu prethodno navedeni način sklapanja navedenog ugovora o kreditu, tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatiti takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo ( nije se ni moglo pregovarati), može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

24. Prema odredbi čl. 83. ZZP, treba imati u vidu sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora, ostale ugovorne odredbe te narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorne naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svojih prava. Iz provedenog dokaznog postupka jasno i proizlazi i da bez predmetne naknade za obradu kredita nije bilo moguće sklopiti ugovor o kreditu.

25. U odnosu na prigovoru zastare koji je tuženik istaknuo tijekom postupka, valja istaknuti da taj prigovor nije osnovan. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91), kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je u konkretnom slučaju ništetnost ove ugovorne odredbe o ugovorenoj naknadi za obradu kredita ustanovljena tek u ovoj parnici, to u konkretnom slučaju nije nastupila zastara ove tužiteljeve novčane tražbine, pa je posljedično tome taj prigovor neosnovan i u ovom dijelu.

26. Tužitelju koji je uspio sa žalbom, priznat je trošak parničnog postupka i to vezano za vrijednost predmeta spora, u odnosu na tužbu, podnesak očitovanja odgovora na tužbu, kao i pristup na pripremno ročište na kojem je i održana glavna rasprava i zaključena, sve po 50 bodova, uz plaćenu pristojbu na tužbu i pristojbu na presudu, dok ne proizlazi da bi bila plaćena pristojba na žalbu. Time je i priznat ukupan trošak parničnog postupka u iznosu od 434,72 € uz zakonske zatezne kamate od dana zaključenja prvostupanjskog postupka. Obzirom da je tužitelj uspio sa žalbom priznat mu je iznos od 156,25 €.

27. Slijedom navedenog prihvaćena je žalba tužitelja zbog pogrešne primjene materijalnog prava i odlučeno po čl. 373. st. 1. t. 3. ZPP-a.

U Puli, 30. siječnja 2026.

Predsjednica vijeća

Nataša Babić