Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PAZINU

Franjevačke stube 2, Pazin

Poslovni broj P-675/2025-33

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu po sutkinji Mihaeli Kaligari Hek, u pravnoj stvari u kojoj sudjeluju tužiteljica KV iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Dražen Štivić, odvjetnik u Županji, Veliki kraj 54, i tuženica Vukovarsko-srijemska županije, Vukovar, Županijska 9, OIB 74724110709, koju zastupa punomoćnik Andria Dikonić, odvjetnik u Vinkovcima, Duga ulica 6, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, u ponovljenom postupku, nakon održane glavne rasprave zaključene 4. prosinca 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka, 28. siječnja 2026.

p r e s u d i o j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„1. Utvrđuje se da su ništetni Sporazum o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od 7. veljače 2019. solemniziran od javnoga bilježnika Marijana Mendeš iz Vinkovaca dana 7. veljače 2019. pod brojem OV-973/2019 u članku trećem i članku četvrtom, te Ugovor o ustupu tražbine (cesija) i prijenosu založnog prava od 25. ožujka 2019. ovjeren kod javnoga bilježnika Mirodara Kovač iz Vinkovaca pod brojem OV-2442/2019 dana 25. ožujka 2019. u članku 8. i članku 10. na temelju kojih se dopušta upis založnog prava / hipoteke u cijelosti na nekretninama upisanim u zemljišne knjige Općinskog suda u Puli-Pola, Zemljišnoknjižni odjel Labin za k. o. [katastarska općina] i to zk. ul. br. [broj ZK uloška] sa kč. br. [katastarska čestica] kuća, bazen i dvorište sa 358 m2 i zk. ul. br. [broj ZK uloška] sa kč. br. [katastarska čestica] kuća, bazen i dvorište sa 363 m2, i to za ½ vlasništva nekretnina koje je sada u vlasništvu tužiteljice, što je tuženik dužan priznati i na temelju ove presude trpjeti brisanje založnog prava upisanog na temelju navedenih ništavih pravnih akata prema rješenju Zemljišnoknjižnog odjela Labin, broj Z-2052/2019 od 8. veljače 2019. za iznos od 850.000,00 kn i eventualnih zateznih kamata kao i svih troškova koji bi mogli nastati u vezi namirenja tražbine sa suvlasničkog dijela tužiteljice u 1/2 dijela na navedenim nekretninama, u roku od 15 dana.

2. Proglašava se nedopuštenom ovrha na suvlasničkom dijelu od 1/2 dijela nekretnina tužiteljice upisanim u zemljišne knjige Općinskog suda u Puli-Pola, Zemljišnoknjižni odjel Labin za k. o. [katastarska općina] i to zk. ul. br. [broj ZK uloška] sa kč. br. [katastarska čestica] kuća, bazen i dvorište sa 358 m2 i zk. ul. br. [broj ZK uloška] sa kč. br. [katastarska čestica] kuća, bazen i dvorište sa 363 m2 određena rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Labinu, broj Ovr 1479/19 od 19. studenoga 2019. i to utvrđivanjem vrijednosti nekretnina, prodajom nekretnina, te namirenjem ovrhovoditelja iz iznosa dobivenog prodajom, naknade troškova postupka, te se određuje brisanje zabilježbe ovrhe na ½ dijela predmetnih nekretnina u vlasništvu tužiteljice.

3. Utvrđuje se da su ništetni Sporazum o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od 3. siječnja 2019. solemniziran od javnoga bilježnika Mirodara Kovač iz Vinkovaca dana 9. siječnja 2019. pod brojem OV- 145/2019 u članku trećem i članku četvrtom, te Sporazum o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od 29. siječnja 2019. solemniziran od javnoga bilježnika Mirodara Kovač iz Vinkovaca dana 31. siječnja 2019. pod brojem OV-729/2019 u članku drugom i članku trećem na temelju kojih se dopušta upis založnog prava / hipoteke u cijelosti na nekretninama upisanim u zemljišne knjige Općinskog suda u Pazinu, Zemljišnoknjižni odjel Labin za k. o. [katastarska općina] i to zk. ul. br. [broj ZK uloška] sa kč. br. [katastarska čestica] kuća, bazen i dvorište sa 358 m2 i zk. ul. br. [broj ZK uloška] sa kč. br. [katastarska čestica] kuća, bazen i dvorište sa 363 m2, i to za 1/2 vlasništva nekretnina koje je sada u vlasništvu tužiteljice, što je tuženik dužan priznati i na temelju ove presude trpjeti brisanje založnog prava upisanog na temelju navedenih ništavih pravnih akata prema rješenju Zemljišnoknjižnog odjela Labin, broj Z-770/2019 od 16. siječnja 2019. za iznos od 900.000,00 kn i eventualnih zateznih kamata kao i svih troškova koji bi mogli nastati u vezi namirenja tražbine i Z-1826/2019 od 05. veljače 2019. za iznos od 1.000.000,00 kn i eventualnih zateznih kamata kao i svih troškova koji bi mogli nastati u vezi namirenja tražbine sa suvlasničkog dijela tužiteljice u 1/2 dijela na navedenim nekretninama, u roku od 15 dana.

4. Proglašava se nedopuštenom ovrha na suvlasničkom dijelu od 1/2 dijela nekretnina tužiteljice upisanim u zemljišne knjige Općinskog suda u Pazinu, Zemljišnoknjižni odjel Labin za k. o. [katastarska općina] i to zk. ul. br. [broj ZK uloška] sa kč. br. [katastarska čestica] kuća, bazen i dvorište sa 358 m2 i zk. ul. br. [broj ZK uloška] sa kč. br. [katastarska čestica] kuća, bazen i dvorište sa 363 m2 određena rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Labinu, broj Ovr 1478/19 od 18. studenoga 2019. i to utvrđivanjem vrijednosti nekretnina, prodajom nekretnina, te namirenjem ovrhovoditelja iz iznosa dobivenog prodajom, naknade troškova postupka, te se određuje brisanje zabilježbe ovrhe na ½ dijela predmetnih nekretnina u vlasništvu tužiteljice.“

II. Nalaže se tužiteljici da tuženici naknadi troškove postupka isplatom 41.500,00 eura (četrdeset i jednu tisuću petsto eura), u roku 15 (petnaest) dana.

III. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova postupka.

Obrazloženje

1. Predmet spora je zahtjev tužiteljice radi utvrđenja da su ništetni Sporazum o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od 7. veljače 2019. solemniziran kod javnoga bilježnika Marijana Mendeš iz Vinkovaca 7. veljače 2019. pod br. OV-973/2019 u čl. 3. i čl. 4., te Ugovor o ustupu tražbine (cesija) i prijenosu založnog prava od 25. ožujka 2019. ovjeren kod javnoga bilježnika Mirodara Kovač iz Vinkovaca pod br. OV-2442/2019 dana 25. ožujka 2019. u čl. 8. i čl. 10., kao i Sporazum o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od 3. siječnja 2019. solemniziran kod javnoga bilježnika Mirodara Kovač iz Vinkovaca 9. siječnja 2019. pod br. OV-145/2019 u čl. 3. i čl. 4., te Sporazum o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od 29. siječnja 2019. solemniziran kod javnoga bilježnika Mirodara Kovač iz Vinkovaca 31. siječnja 2019. pod br. OV-729/2019 u čl. 2. i čl. 3., na temelju kojih se dopušta upis založnog prava / hipoteke u cijelosti na nekretninama upisanim u zemljišne knjige Općinskog suda u Puli – Pola, Zemljišnoknjižni odjel Labin, za k. o. [katastarska općina] i to zk. ul. [broj ZK uloška] s k. č. [katastarska čestica] kuća, bazen i dvorište s 358 m2 i zk. ul. [broj ZK uloška] s k. č. [katastarska čestica] kuća, bazen i dvorište s 363 m2, i to za 1/2 vlasništva nekretnina koje su sada u vlasništvu tužiteljice, te da se tuženici naloži priznati i na temelju presude trpjeti brisanje založnog prava upisanog na temelju navedenih ništetnih pravnih akata prema rješenju Zemljišnoknjižnog odjela Labin, broj Z-2052/2019 od 8. veljače 2019. za iznos od 850.000,00 kn i eventualnih zateznih kamata kao i svih troškova koji bi mogli nastati u vezi namirenja tražbine sa suvlasničkog dijela tužiteljice u 1/2 dijela na navedenim nekretninama, te na temelju ništetnih pravnih akata prema rješenju Zemljišnoknjižnog odjela Labin, broj Z-770/2019 od 16. siječnja 2019. za iznos od 900.000,00 kn i eventualnih zateznih kamata kao i svih troškova koji bi mogli nastati u vezi namirenja tražbine, i Z-1826/2019 od 5. veljače 2019. za iznos od 1.000.000,00 kn i eventualnih zateznih kamata kao i svih troškova koji bi mogli nastati u vezi namirenja tražbine sa suvlasničkog dijela tužiteljice u 1/2 dijela na navedenim nekretninama (t. 1. i 3.); te zahtjev da se proglasi nedopuštenom ovrha na suvlasničkom dijelu od 1/2 dijela nekretnina tužiteljice upisanih u zemljišni knjigama Zemljišnoknjižnog odjela Labin, za k. o. [katastarska općina] i to zk. ul. [broj ZK uloška] s k. č. [katastarska čestica] kuća, bazen i dvorište s 358 m2 i zk. ul. [broj ZK uloška] s k. č. [katastarska čestica] kuća, bazen i dvorište s 363 m2, određena rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Labinu, posl. br. Ovr-1479/2019 od 19. studenoga 2019., te ovrha određena rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Labinu posl. br. Ovr-1478/2019 od 18. studenog 2019. i to utvrđivanjem vrijednosti nekretnina, prodajom nekretnina, te namirenjem ovrhovoditelja iz iznosa dobivenog prodajom, naknade troškova postupka, te da se odredi brisanje zabilježbe ovrhe na 1/2 dijela predmetnih nekretnina u vlasništvu tužiteljice.

2. U tužbi zaprimljenoj pod posl. br. P-218/2020, tužiteljica je navela da je rješenjem ovoga suda posl. br. Ovr-1479/2019-15 od 17. veljače 2020. koje je njezin punomoćnik primio 13. ožujka 2020., tužiteljica upućena da u roku od 15 dana pokrene parnicu protiv tuženice radi proglašenja ovrhe nedopuštenom. Rješenjem o ovrsi posl. br. Ovr-1479/2019 od 19. studenog 2019. određena je ovrha na suvlasničkom dijelu tužiteljice od 1/2 dijela na nekretninama u k. o. [katastarska općina] upisanima u zk. ul. [broj ZK uloška], k. č. [katastarska čestica], te zk. ul. [broj ZK uloška], k. č. [katastarska čestica], a ovrha je određena na temelju ovršnih isprava, i to Sporazuma o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava od 7. veljače 2019. na iznos od 850.000,00 kn, koji je prema potvrdi javnoga bilježnika Mirodara Kovač ovršan 4. listopada 2019., radi naplate iznosa od 850.000,00 kn sa zateznom kamatom od 4. listopada 2019., te troškova postupka od 14.181,80 kn.

3. U tužbi koja je zaprimljena pod posl. br. P-219/2020 tužiteljica je navela da je rješenjem ovoga suda posl. br. Ovr-1478/2019-16 od 13. veljače 2020., koje je njezin punomoćnik primio 16. ožujka 2020., upućena da u roku od 15 dana pokrene parnicu protiv tuženice radi proglašenja ovrhe nedopuštenom. Rješenjem o ovrsi posl. br. Ovr- 1478/2019 od 18. studenog 2019. određena je ovrha na suvlasničkom dijelu tužiteljice od 1/2 dijela na nekretninama u na nekretninama u k. o. [katastarska općina] upisanima u zk. ul. [broj ZK uloška], k. č. [katastarska čestica], te zk. ul. [broj ZK uloška], k. č. [katastarska čestica], a ovrha je određena na temelju ovršnih isprava i to: Sporazuma o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava od 3. siječnja 2019. na iznos od 900.000,00 kn, koji je prema potvrdi javnoga bilježnika Mirodara Kovač ovršan 4. listopada 2019., radi naplate iznosa od 900.000,00 kn sa zateznim kamatama od 4. listopada 2019., te Sporazuma o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava od 29. siječnja 2019. na iznos od 1.000.000,00 kn, koji je prema potvrdi javnoga bilježnika Mirodara Kovač ovršan 4. listopada 2019., radi naplate iznosa od 1.000.000,00 kn sa zateznim kamatama od 4. listopada 2019., te troškova postupka od 24.681,80 kn.

4. Raspravnim rješenjem od 22. listopada 2020. spojeni su, radi (bržeg) zajedničkog raspravljanja i donošenja zajedničke odluke, a u skladu s načelom ekonomičnosti, predmeti po tužbi posl. br. P-218/2020 i po tužbi posl. br. P-219/2020, i to sukladno čl. 313. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 96/2008. – Odluka USRH, 123/2008., 57/2011., 148/2011. – pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014. – Odluka USRH, 70/2019.). Postupak se nastavio voditi pod posl. br. P-218/2020.

5. U predmetu je nakon provedenog postupka donesena odluka – presuda posl. br. P-218/2020-15 od 29. lipnja 2022., kojom je tužbeni zahtjev tužiteljice odbijen, koja je ukinuta rješenjem Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž-2233/2022-2 od 23. srpnja 2025. (dalje: drugostupanjska odluka) te je predmet vraćen na ponovno suđenje.

6. U objema tužbama tužiteljica je navela da su nekretnine na kojima je određena ovrha bračna stečevina tužiteljice i njezinog bivšeg supruga TV, koji su bili u braku od 1992., a brak je razveden 4. prosinca 2018., dok je bračna zajednica prestala 20. svibnja 2018. Utvrđenje da su predmetne nekretnine bračna stečevina i suvlasništvo tužiteljice u 1/2 dijela potvrđeno je deklaratornom presudom na temelju priznanja Općinskog suda u Vukovaru, broj P Ob-28/2019 od 24. srpnja 2019. Upis tužiteljice kao suvlasnice u 1/2 dijela proveden je rješenjem zemljišnoknjižnog odjela broj Z-13238/19 od 13. rujna 2019. Na nekretninama je upisano založno pravo (hipoteka) na temelju Sporazuma o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava od 7. veljače 2019., a hipoteka je upisana kao sredstvo osiguranja povrata zajma koji je Vodoprivreda Vinkovci d. d. dala trgovačkom društvu TRIKO d. o. o. [adresa], da bi 25. ožujka 2019. bio zaključen Ugovor o ustupu tražbine (cesija) i prijenosu založnog prava kojim su sva prava iz Sporazuma prenesena na tuženika. Upis hipoteke proveden je u zemljišnim knjigama rješenjem Z- 2052/2019 od 8. veljače 2019. Upis hipoteke je posao izvanredne uprave na nekretnini za koji je potrebno zajedničko poduzimanje posla ili pismeni pristanak drugog bračnog druga ovjeren od strane javnoga bilježnika. Čl. 37. st. 3. Obiteljskog zakona propisano je da nepostojanje suglasnosti ne utječe na prava i obveze poštene treće osobe. Čl. 4. Zakona o obveznim odnosima je propisano da su se sudionici obveznih odnosa u ostvarivanju prava i obveza dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja, a posljedica povrede ovoga načela je ništetnost, kako je propisano čl. 322. ZOO-a. Poštenje treće osobe prosuđuje se na temelju čl. 18. st. 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima kojim je propisano da je pošten onaj koji nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada neko pravo, u vezi s čl.122. st. 2. ZV-a kojim je propisano da je stjecatelj u dobroj vjeri ako u trenutku sklapanja posla nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati u to da stvar pripada otuđivatelju. Sukladno ustaljenoj sudskoj praksi Ustavnog suda RH i Vrhovnog suda RH za prosudbu o pravnoj valjanosti odnosno nevaljanosti raspolaganja imovinom u odnosu na treće osobe odlučno je postojanje savjesnosti i poštenja te treće osobe i dobre vjere svih sudionika određenog pravnog odnosa, odnosno treća osoba će steći stvarno pravo na nekretnini ako je pošteni stjecatelj i ako je postupao s načelom povjerenja u zemljišne knjige (isto VSRH, Rev 1229/2017-2 od 9. srpnja 2019.; i Rev 233/13-2 od 13. prosinca 2016.).

6. 1. Tvrdnja je tužiteljice da u trenutku sklapanja Sporazuma nije postojalo poštenje na strani Vodoprivrede Vinkovci d. d. kao pravnog prednika tuženice, ali niti same tuženice. Sve poslovne odnose bračni drugovi su prekinuli još sredinom 2017. kada je tužiteljica 1. lipnja 2017. prestala biti (su)direktor u tvrtki TRIKO d. o. o. Nakon toga vremena tužiteljica više nema nikakvih niti privatnih, niti poslovnih odnosa sa OV, niti sa tvrtkom TRIKO d. o. o., niti bilo kakvih saznanja o raspolaganjima TV OV ili tvrtke TRIKO d. o. o. Tužiteljica je na predmetnim nekretninama ostvarivala sva vlasnička prava sukladno čl. 30. ZV-a, odnosno pravo posjedovanja, uporabe, korištenja i raspolaganja i u izvršavanju toga prava nije imala zapreke niti ograničenja. Tužiteljica je odmah po prestanku bračne zajednice nastojala dogovorno sa TV urediti imovinske odnose tražeći da joj pripadnu u samovlasništvo upravo ove dvije sporne nekretnine, no on je uporno izbjegavao potpisati bilo kakav dokument i govorio je „Pa ti znaš da je po zakonu polovica tvoja, i ja ti to priznajem, što će ti papir.” Upravo zbog ovoga odbijanja tužiteljica je na koncu morala podnijeti tužbu radi utvrđenja bračne stečevine da bi se utvrdilo njezino vlasništvo, a TV je priznao tužbeni zahtjev svjestan da je već svu imovinu opteretio hipotekama koje su de facto tužiteljicu dovele u situaciju da više nema ništa i da sada živi kod majke u njezinoj kući i da nema nikakvih prihoda. Predmetni Sporazum o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava sklopljen je 7. veljače 2019. te o istome tužiteljica nije imala apsolutno nikakvih saznanja, a niti bi u postojećim okolnostima dala bilo kakvo dopuštenje za upis hipoteke na njezinom suvlasničkom dijelu, a osobito ne kao sredstvo osiguranja za zajam tvrtke TRIKO d. o. o. koja je bila u velikim financijskim problemima. TV je u vrijeme sklapanja sporazuma vrlo dobro znao da su predmetne nekretnine bračna stečevina svakoga od bračnih drugova u 1/2 dijela, što je potvrđeno i deklaratornom presudom na temelju priznanja Općinskog suda u Vukovaru, broj P Ob 28/2019 od 24. srpnja 2019., slijedom čega nikako nije smio potpisati sporazum kojim se hipoteka upisuje u opsegu većem od 1/2 dijela, što dokazuje njegovu apsolutnu nesavjesnost i zlouporabu prava. Nepoštenje (nesavjesnost) tuženika procjenjuje se i sa stajališta tuženika i pravnog prednika tuženika (analogno, VSRH, Rev 451/2018-3 od 19. studenoga 2019.). Sporazum ne sadržava odredbu da TV jamči da je isključivi vlasnik nekretnina, što navodi na zaključak da je tuženica propustila pokloniti dužnu pažnju u pravnom prometu i bila nesavjesna u stjecanju prava koja joj očito ne pripadaju. Prilikom sklapanja Sporazuma postojao je osobit stupanj nesavjesnosti, te postupanje suprotno načelima savjesnog gospodarstvenika zato što nije izvršena procjena vrijednosti nekretnina. Da je izvršena procjena vrijednosti nekretnina vještak bi morao osobno pregledati nekretninu kojom prilikom bi uočio da je tužiteljica suposjednik nekretnine, te da očito postoje i izvanknjižna prava – i to tome bi svakako obavijestio davatelja zajma koji bi u tome slučaju morao pokloniti pažnju pravnoj valjanosti upisa hipoteke i zaštititi se od eventualnih prava trećih osoba (u ovome slučaju tužiteljice). Da je izvršena procjena nekretnine tužiteljica bi kao posjednik i izvanknjižni vlasnik svakako to znala i imala bi priliku reagirati odgovarajućim pravnim radnjama. Direktor Vodoprivrede Vinkovci d. d. BV, ali i sam župan ČV, bili su vrlo dobro upoznati sa privatnim životom i bračnim stanjem TV, te činjenicom da je već u trenutku sklapanja Sporazuma bio razveden, te su vrlo dobro znali da su predmetne nekretnine bračna stečevina, a ne samovlasništvo OV, ali su unatoč tome prihvatili upis hipoteke na cjelokupnoj nekretnini i to bez ikakvog odobrenja tužiteljice. Kako se radi o nekretninama u vlasništvu fizičke osobe koje se daju kao sredstvo osiguranja za zajam trgovačkom društvu kojega su vlasnici i tužiteljica i TV, to bi već svaki prosječan čovjek mogao zaključiti da su i predmetne nekretnine suvlasništvo istih osoba.

6. 2. U trenutku sklapanja Sporazuma TRIKO d. o. o. prema Revizorskom izvješću s prilozima – javno objavljenom na stranicama FINA-e i sudskog registra Trgovačkog suda u Osijeku, bio je prezadužen te nije imao nikakve imovine koja bi mogla biti predmetom osiguranja (založnog prava), što je na kraju i dovelo do otvaranja stečajnog postupka nad TRIKO d. o. o. prema rješenju Trgovačkog suda u Osijeku, broj St-802/2019-10 od 2. ožujka 2020.

6. 3. Tužiteljica smatra da je ovrha nedopuštena zato što je predmetni Sporazum ništetan, a slijedom toga ništetan je i Ugovor o ustupu tražbine (cesija) i prijenosu založnog prava u dijelu koji se odnosi na suvlasnički dio od 1/2 dijela spornih nekretnina, zato što je u prvom redu protivan moralu društva. Čl. 322. st. 1. ZOO/05 izrijekom je propisano da je ugovor koji je protivan moralu društva ništetan. Vodoprivreda Vinkovci d. d. nije financijska institucija, pa se slijedom toga ne smije se baviti davanjem zajmova kao djelatnošću, no ipak sklapanje ugovora o zajmu dopušteno je odredbama ZOO/05 tako da sam pravni akt nije sporan. Međutim, sporne su okolnosti sklapanja Sporazuma počevši od „Članka prvog” u kojem se navodi: „...zajam u novcu u svrhu solventnosti i financijske likvidnosti poslovanja Dužnika TRIKO d. o. o....”. Sadržaj ove odredbe jasno ukazuje da su sve stranke Sporazuma (Vodoprivreda Vinkovci d. d.; Triko d. o. o. i TV) već u trenutku sklapanja Sporazuma bile svjesne činjenice da TRIKO d. o. o. nije niti solventan niti likvidan slijedom čega je bilo sasvim izvjesno da TRIKO d. o. o. neće moći vratiti zajam. Prema tome, očiti cilj i svrha zajma nije bio povrat zajma (kako je to propisano čl. 499. st. 1. ZOO/05) – jer je bilo notorno da ga TRIKO d. o. o. neće moći vratiti – i to su svi znali, i to čak u Sporazumu u čl. 1. i potvrdili, nego je jedini interes bio upis založnog prava (hipoteke) na spornim nekretninama čija vrijednost prema minimalnim tržišnim uvjetima iznosi 4.000.000,00 kn. Dakle, stranke Sporazuma su dopušten pravni posao svjesno iskoristile na nemoralan način uz zlouporabu prava, jer su sklopile ugovor o zajmu kojem cilj i svrha nije bio povrat zajma, nego upis hipoteke i to upravo na spornim nekretninama, a gdje je zapravo i kome isplaćen iznos zajma to je ostalo nepoznato. TRIKO d. o. o. je kao potpuno insolventna i nelikvidna tvrtka u 30-ak dana od tuženika dobio 2.750.000,00 kn što nema nikakve logike osobito kada se uzme u obzir da je stvarni zajmodavac svega upravo tuženica kao jedinica lokalne (regionalne) samouprave – Vukovarsko-srijemska županija, što je na koncu dokazano i Ugovorom o cesiji. Navedeno je osobito relevantno kada se pogleda vremenski slijed sklapanja svih Sporazuma na temelju kojih je tuženik hipotekarni vjerovnik: - prvi - zaključen 3. siječnja 2019.; - drugi - zaključen 29. siječnja 2019. i - treći (sporni) zaključen 7. veljače 2019., a brak između tužiteljice i TV razveden je 4. prosinca 2018. Pri tome su i BV kao direktor Vodoprivrede Vinkovci d. d. i TV kao direktor TRIKO d. o. o. i naravno on kao fizička osoba vrlo dobro znali da zemljišnoknjižno stanje ne odražava stvarno i pravno stanje i da TV nije samovlasnik nekretnina koje daje kao sredstvo osiguranja, nego da se radi o bračnoj stečevini njega i tužiteljice.

6. 4. Vezano za Sporazume od 3. siječnja 2019., te od 29. siječnja 2019. tužiteljica je ukazala da u Ugovorima o zajmu kao sredstvo osiguranja uopće nije bila ugovorena obveza zasnivanja založnog prava, nego samo zadužnica TV i tvrtke TRIKO d. o. o., da bi tek naknadno i to baš kada se tužiteljica razvela, stranke ugovorile i zasnivanje založnog prava i to upravo na spornim nekretninama. Dakle, sve je napravljeno s očitom namjerom da se tužiteljica onemogući u ostvarenju svojih prava.

6. 5. Osim toga, već i davanje novca od strane tuženika tvrtki TRIKO d. o. o. je nemoralan i netransparentan čin tuženika protivan odredbama Zakona o državnim potporama, ali i pravilima EU, zato što se radi o nedopuštenoj državnoj potpori. Prvi st. čl. 107. Ugovora o funkcioniranju Europske unije određuje elemente državne potpore navodeći da „svaka potpora koju dodijeli država članica ili koja se dodjeljuje putem državnih sredstava u bilo kojem obliku kojim se narušava ili prijeti da će narušiti tržišno natjecanje stavljanjem određenih poduzetnika ili proizvodnje određene robe u povoljniji položaj, nespojiva je s unutarnjim tržištem u mjeri u kojoj utječe na trgovinu među državama članicama". Nadalje, u smislu čl. 107. st.1. UFEU-a, odnosno čl. 2. podstavka 2. Zakona, potpore male vrijednosti odnosno de minimis potpore ne smatraju se državnim potporama do iznosa kunske protuvrijednosti od 200.000,00 eura kojeg poduzetnik može dobiti u razdoblju od 3 fiskalne godine, neovisno o instrumentu dodjele i razini davatelja potpore male vrijednosti. Potpore za sanaciju i restrukturiranje poduzetnika u teškoćama mogle su se dodijeliti sukladno propisima Europske unije, odredbama iz Smjernica o državnim potporama za sanaciju i restrukturiranje nefinancijskih poduzetnika u teškoćama (Službeni list EU, C 249014, od 31. srpnja 2014.godine), koje se primjenjuju od 1. kolovoza 2014. godine do 31. prosinca 2020. godine. Prilikom dodjele de minimis potpora, nije potrebno odobrenje niti Europske komisije, niti je navedene programe potrebno prijaviti Ministarstvu financija radi izdavanja mišljenja o njihovoj usklađenosti s pravilima o potporama, već se sukladno članku 10. Zakona, propisuje da se de minimis potpore dodjeljuju u skladu s važećom uredbom Europske komisije kojom se uređuju potpore male vrijednosti. Međutim, u konkretnom slučaju tuženik je dao tvrtki TRIKO d.o.o. državnu potporu u ukupnom iznosu od 2.750.000,00 kn ili prema tečaju HNB iznos od 370.000,00 EUR što je gotovo dva puta više od dopuštenog iznosa de minimis potpore, ovu potporu svjesno nije prijavio nadležnom Ministarstvu financija, niti Europskoj komisiji, niti je proveo bilo kakav javni postupak kojem bi mogla pristupiti bilo koja zainteresirana osoba. Dakle, tuženik je postupio suprotno odredbama Zakona o državnim potporama, te Uredbi Vijeća (EU) 2015/1589 od 13. srpnja 2015. o utvrđivanju detaljnih pravila primjene čl. 108. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (kodificirani tekst), što je već dovoljan razlog da se predmetni ugovor utvrde ništetnim sukladno čl. 322. ZOO/05, jer se radi o postupanju suprotno prisilnim propisima.

6. 6. U kojoj mjeri se radi o doista nemoralnom činu govori i činjenica da tuženica nije uzela niti zadužnicu, niti mjenicu niti bilo koje drugo sredstvo osiguranja, što je inače uobičajeno postupanje financijskih institucija prilikom davanja kredita. Imajući u vidu navedene činjenice u svjetlu okolnosti konkretnog slučaja tužiteljica tvrdi da se radi o težoj povredi moralne norme čiji su učinci takvi da kod prosječnog čovjeka određenog društva u vremenu sklapanja ugovora stvara mišljenje o neodrživosti tog ugovora. Gledajući u općem kontekstu nemoguće je shvatiti bilo kojem prosječnom građaninu kao poreznom obvezniku, da se novčana sredstva koja on uplaćuje nezakonito i netransparentno dodjeljuju (poklanjaju) tvrtkama iako se već unaprijed zna da ta sredstva neće biti vraćena, a opisanim postupanjem za tužiteljicu je nastupila posljedica gubitka prava vlasništva suprotna čl. 1. Protokola br. 1. bez da je dobila ikakvu naknadu za gubitak imovine, što nikako ne može biti u društvenom interesu, jer je i sam čin davanja nezakonitog zajma protivan društvenim interesima. U tome smislu, ne bi bilo razmjerno da teret (posljedicu) nezakonitog postupanja i TV i tuženice snosi isključivo tužiteljica samo zbog toga što jednostavno nije stigla urediti imovinske odnose sa TV, a pri tome niti TV, niti tuženica nisu bili pošteni.

6. 7. Posebno je tužiteljica ukazala da je tuženica dala zajam trgovačkom društvu TRIKO d. o. o., i to prvi zajam od 1.000.000,00 kn na temelju Ugovora o zajmu od 23. ožujka 2018., u vezi kojega su stranke zaključile Aneks 21. rujna 2018. u kojem je jasno navedeno u čl. 2. da ”Iz razloga insolventnosti, Zajmoprimac još nije u mogućnosti vratiti zajam...”, potom i Aneks od 31. prosinca 2018. u kojem se navodi ”Iz razloga insolventnosti, te potrebe za dodatnim rokom za vraćanje sredstava i izvršenjem obveza iz Ugovora, Zajmoprimac još nije u mogućnosti vratiti zajam...”, da bi nakon sklapanja navedenih Aneksa i neosporne insolventnosti trgovačkog društva TRIKO d. o. o. bio sklopljen Sporazum 3. siječnja 2019. kojim tuženica daje zajam u iznosu od 900.000,00 kn, a potom i sporni Sporazum 7. veljače. 2019. kojim tuženik daje zajam u iznosu od 850.000,00 kn. Stoga tužiteljica osnovano prigovara da tuženica prilikom upisa založnoga prava (hipoteke) nije bila poštena, niti savjesna, te da su ništetni navedeni pravni akti u dijelu koji se odnosi na suvlasnički dio tužiteljice u 1/2 dijela na navedenim nekretninama, a time je i ovrha nedopuštena u smislu da tuženica nije ovlaštena tražiti ovrhu protiv tužiteljice na temelju ništetnog sporazuma, niti je ispunjenje tražbine moguće tražiti protiv tužiteljice koje je radi ništetnosti sporazuma postalo nemoguće.

6. 8. Tužiteljica, kao i u ovršnom postupku, i u ovome je postupku istaknula prigovor prava na poštivanje „doma” u smislu čl. 8. Konvencije. O pravu na „dom“ odlučuje se po kriterijima trajnosti i faktične veze, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja te pravna shvaćanja sadržana u odlukama Ustavnog suda i Europskog suda za ljudska prava (Zaključak sastanka predsjednika Građanskog odjela Vrhovnog suda RH s predsjednicima građanskih odjela županijskih sudova RH održanog 16. i 17. rujna 2015. u Šibeniku, broj Su-IV 246/2015 od 17. rujna 2015.) Nekretnine na kojima je određena ovrha predstavljaju „dom” u smislu čl. 8. Konvencije, sukladno konvencijskom tumačenju u odlukama Europskog suda za ljudska prava, pa tako u predmetu Demades protiv Turske, zahtjev br. 16219/90, presuda od 31. srpnja 2007. § 32 – 34; te u predmetu FAGERSKIÖLD protiv Švedske, zahtjev br. 37664/04, presuda od 26. veljače 2008. str 14.; te u predmetu Bjedov protiv Hrvatske, zahtjev br. 42150/09, presuda od 29. svibnja 2012. § 57. Tvrdnja je tužiteljice da su predmetne nekretnine „dom”, bez obzira što u tim nekretninama boravi privremeno. Miješanje, u smislu Konvencije, je svaki čin državne vlasti kojim se prvo na dom ograničava ili oduzima, ali i propust države da zaštiti prava pojedinca o miješanja trećih osoba, s tim da značenje miješanja ima čak i zakonska mogućnost iseljenja, premda još nije izvršeno. Tužiteljica u smislu čl. 163. ZV-a ističe prigovor prava na „dom“ i time pravo odbiti predaju u posjed pozivom na odredbu čl. 163. st. 1. ZV-a jer ima na zakonu stečeno stvarno koje pravo ujedno ovrhu čini nemogućom, jer je cilj i svrha ovršnog postupka oduzimanje vlasništva u potpunosti (posjedovanje, korištenje, raspolaganje, uporaba), pa nedostatak samo jednoga od vlasničkih prava ovrhu čini nemogućom i nedopuštenom. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, te tumačenje konvencijskih prava od strane ESLJP u predmetu Zehentner protiv Austrije, zahtjev br. 20082/02, presuda od 16. rujna 2009., u vrlo sličnom slučaju ESLJP je utvrdio povredu čl. 6. st. 1. Konvencije i povredu čl. 1. Protokola br. 1. te ocijenio da pravo na „dom“, a osobito pravo na mirno uživanje vlasništva prema načelu razmjernosti ima jaču zaštitu od prava kupca koji je nekretninu kupio u ovršnom postupku.

7. Tuženica se u cijelosti usprotivila tužbi i tužbenom zahtjevu. Navela da je čl. 122. st. 2. ZV-a propisano da je stjecatelj u dobroj vjeri ako u trenutku kada je zahtijevao upis nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati u to da stvar pripada nekom trećem, odnosno čl. 122. st. 3. istog zakona propisano je da se nedostatak dobre vjere ne može predbaciti nikome samo iz razloga što nije istraživao izvanknjižno stanje. Stoga da je promašena i pravno neodrživa tvrdnja tužiteljice usmjerena na dokazivanje poštenja u kojem tužiteljica navodi datume prestanka bračne zajednice (20. svibnja 2018.) i razvoda braka (4. prosinac 2018.), jer ove činjenice tuženici nisu bile poznate a niti su mogle biti poznate, ni u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora o zajmu, ni u vrijeme uknjižbe založnog prava. ČV kao zakonski zastupnik tuženice nije ni u kakvom privatnom odnosu s tužiteljicom i njezinim bivšim suprugom, a niti su mu poznate okolnosti iz njihovih privatnih života. Netočna je i ne provjerljiva tvrdnja tužiteljice kako je župan ČV bio upoznat s privatnim i bračnim stanjem TV te činjenicom da je u trenutku sklapanja Sporazuma TV bio razveden. Činjenica postojanja braka, postojanja problema u braku, pokretanja tijeka i okončanja postupka za razvod braka privatna su stvar koja zasigurno nije bila predmetom poslovnih razgovora vođenih između župana ČV i TV, a niti zakonskom zastupniku društva Vodoprivreda Vinkovci d. d. okolnosti iz privatnog života TV nisu bile poznate te je isti također postupao u dobroj vjeri. Upravo je tužiteljica postupala nesavjesno i u zloj vjeri budući da je ista znala ili barem morala znati za predmetne pozajmice, kao i za uknjižbu založnog prava na predmetnim nekretninama kao osiguranje povrata zajma koji je tuženica dala društvu TRIKO d. o. o. i to stoga što je ista bila supruga ovlaštene osobe za zastupanje društva TV, a također i stoga što je ista bila suvlasnica društva TRIKO d. o. o. Tuženica je postupala u potpunosti u dobroj vjeri, pridržavajući se načela povjerenja u istinitost i potpunost zemljišne knjige, te joj nisu bile poznate, niti su joj mogle biti poznate okolnosti je li založni dužnik TV u braku, je li je u postupku brakorazvodne parnice, jesu li stoga i predmetne nekretnine u isključivom vlasništvu založnog dužnika ili ne, a čak i da je tuženica znala za postojanje braka i razvod istog (što nije), tuženica nije mogao znati, niti je bila u mogućnosti i obvezi istraživati predstavljaju li navedene nekretnine bračnu stečevinu istih ili je te nekretnine TV stekao izvan braka, sredstvima koja ne potječu iz rada, jesu li nekretnine naslijeđene, darovane ili su izgrađene (stečene) novcem koji je založni dužnik naslijedio, dobio darovanjem i slično.

7. 1. Tužiteljica je imala priliku sporno pravo suvlasništva blagovremeno upisati u zemljišnu knjigu te ga na taj način publicirati, međutim ona to nije učinila te je potpuno nelogična i neosnovana njezina tvrdnja kako „…jednostavno nije stigla urediti imovinske odnose sa TV“. Ovo stoga jer na strani tužiteljice nije postojala nikakva prepreka da svoje suvlasništvo u zemljišne knjige upiše već prilikom stjecanja (ako su stečene za trajanja braka i sredstvima od rada), isto je mogla učiniti sve vrijeme tijekom trajanja braka, podnijeti tužbu za podjelu bračne stečevine odmah po prestanku bračne zajednice, podnijeti prijedlog za upis zabilježbe spora, privremenu mjeru ili bilo koji drugi zemljišnoknjižni upis koji bi djelovao erga omnes, što je sve tužiteljica propustila učiniti. Stoga se ukazuje neosnovano traženje tužiteljice da uslijed njenog propusta i nedostatka dobre vjere poštena treća strana snosi negativne posljedice. Tuženica se poziva na zaštitu povjerenja u zemljišne knjige a tužiteljica ne može svoj zakašnjeli spor sa suprugom u vezi bračne stečevine rješavati nauštrb tuženice jer je u trenutku zaključenja pravnog posla i u trenutku zasnivanja založnog prava tuženica opravdano očekivala da će u slučaju ne vraćanja zajma u ugovorenim rokovima, ista svoje potraživanje naplatiti iz vrijednosti cijelih nekretnina, a ne polovice kako to zahtijeva tužiteljica. Tuženica je istaknula da bi prihvaćanjem prakse da bračni supružnik naknadno, vindicira svoj inače zemljišnoknjižno neupisani suvlasnički dio, dovelo do bitno oslabljene sigurnosti pravnog prometa jer bi treće osobe (vjerovnici, založni vjerovnici) ostali u potpunosti nezaštićeni.

7. 2. Nadalje, u čl. 297. st. 2. ZV-a propisano je da ono što je predmetnim zakonom određeno za založno pravo da se na odgovarajući način primjenjuje i na prijenos vlasništva radi osiguranja kao i na svako drugo osiguranje namirenja tražbine stvarima ili pravima dužnika ili treće osobe. St. 2. propisano je da je založno pravo ograničeno stvarno pravo na određenoj stvari (zalogu) koja ovlašćuje svog nositelja (založnog vjerovnika) da određenu tražbinu, ne bude li mu o dospijeću ispunjena, namiri iz vrijednosti te stvari, ma čija ona bila, a njezin svagdašnji vlasnik (založni dužnik) dužan je to trpjeti. Ovrhovoditelj je u trenutku zasnivanja založnog prava na nekretninama postupao u dobroj vjeri s povjerenjem u zemljišne knjige, a sukladno čl. 83. Ovršnog zakona i čl. 297. ZV-a stekao je pravo da svoju tražbinu namiri iz nekretnina i u slučaju da treća osoba kasnije stekne vlasništvo istih. Čl. 122. st. 2. istog zakona propisano je da je stjecatelj bio u dobroj vjeri ako u trenutku sklapanja posla a ni u trenutku kad je zahtijevao upis nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati u to da stvar pripada otuđitelju. Spoznaja tuženice spoznaja o (ne)postojanju braka između tužiteljice i TV ne znači samo za sebe da nekretnine predstavljaju bračnu stečevinu. Da bi neka imovina predstavljala bračnu stečevinu mora se ispuniti određeni broj kumulativnih pretpostavki i to postojanje braka, bračne zajednice te da je zajednička imovina stečena radom bračnih drugova ili da novac za koji je kupljena mora potjecati iz bračne stečevine.

7. 3. Netočna je tvrdnja tužiteljice da procjena nekretnine prilikom zaključenja ugovora o zajmu nije izvršena, jer je 16. prosinca 2018. po stalnom sudskom vještaku građevinske struke Krešimiru Kršulu ing. građ. sačinjen elaborat procjene vrijednosti nekretnine te je vještak 15. prosinca 2018. izvršio očevid na lokaciji predmetnih nekretnina. Iz presude koju tužiteljica dostavlja u prilog svojoj tužbi Općinskog suda u Vukovaru broj P Ob-28/2019-11 od 24. srpnja 2019., izvršena je podjela bračne stečevine te je razvidno da su tužiteljica i bivši suprug TV podijelili vlasništvo nad šest nekretnina – kuća, a kako su predmet založnog prava bile dvije od navedenih šest nekretnina očito je kako tužiteljica nije bila prisutna pri vršenju procjene navedenih nekretnina te je u potpunosti nejasno na koji bi način ovrhovoditelj mogao utvrditi činjenicu navodnog suposjeda tužiteljice nad predmetnim nekretninama. Nadalje, promašena je konstrukcija tužiteljice kako je iz razloga što je na aneksima ugovora navedeno da je društvo TRIKO d. o. o. insolventno zasigurno tuženica bila nepošten. Naprotiv, tuženica je postupala u dobroj vjeri pokušavajući u svrhu solventnosti i financijske likvidnosti pozajmicama spasiti društvo u suvlasništvu tužiteljice, postupajući pri tome in favorem zaposlenika društva TRIKO d. o. o., sve kako bi se u jednom od najsiromašnijih i najzapostavljenijih dijelova RH zadržala radna mjesta. Nadalje, neodrživa je tvrdnja tužiteljice kako je očito da cilj zaključenja ugovora o zajmu nije bio povrat zajma jer je bilo notorno da ga TRIKO d. o. o. neće moći vratiti. Cilj zaključenja ugovora je povrat zajma te se ne radi ni o kakvom simuliranom pravnom poslu. Tuženica je istaknula kako nema namjeru u ovršnom postupku sudjelovati kao kupac nego je isključiva namjera kroz ovršni postupak namiriti svoje potraživanje. Sasvim je uobičajeno da vjerovnik povrat svog potraživanja osigura između ostalog i založnim pravom, a činjenica da su zajmovi odobreni radi financijske likvidnosti i solventnosti samo potvrđuju da je tuženica pokušala društvu TRIKO d. o. o. omogućiti nastavak proizvodnje kako bi se zadržala radna mjesta i od koje bi proizvodnje društvo ostvarivalo prihod koji bi mu omogućio povrat zajma. S obzirom na to da je tužiteljica suvlasnica društva TRIKO d. o. o., kao uredan i savjestan gospodarstvenik bila je u obvezi brinuti o urednom vođenju društva TRIKO d. o.,o. te se mogla i trebala interesirati u kakvom se financijskom stanju nalazi navedeno društvo čiji je ona suvlasnik i član i s obzirom na to svojstvo ima direktne financijske koristi od poslovanja istog.

7. 4. Tužiteljica neosnovano dovodi u pitanje savjesnost i poštenje tuženice koja je ugovore o zajmu zaključila beskamatno, a sve kako bi spasila proizvodnju i održala radna mjesta bez ikakve lukrativne namjere. Isključivi motiv za pozajmljivanje navedenih iznosa društvo TRIKO d. o. o. je očuvanje radnih mjesta i posljedično sprječavanje daljeg iseljavanja stanovništva s područja krajnjeg istoka Hrvatske. Tuženica nije imala nikakvu nedopuštenu pobudu, a niti je ostvarila ili mogla ostvariti kakvu nepripadnu materijalnu korist. Tužiteljica je za zaključivanje predmetnih sporazuma i zasnivanje založnog prava znala jer se radi o njenoj imovini (suvlasništvo u društvu TRIKO d. o .o. kao i na nekretninama koje su predmet zaloga), ako nije znala morala je i bila je dužna znati, dok za nedostatak njenog interesa i za njenu indolenciju ne može štetne posljedice snositi tuženica.

7. 5. U odnosu na istaknuti prigovor kako tužiteljicu štiti pravo na dom, tuženica je istaknula kako se u konkretnom slučaju pozivanje na Konvencijsko pravo i praksu Europskog suda za ljudska prava ukazuje sasvim suvišnim, neosnovanim i neprimjenjivim. Odredbom čl. 80b. Ovršnog zakona točno i nedvosmisleno su regulirana posebna ograničenja provođenja ovrhe na nekretnini dok daljnja posebna ograničenja Ovršni zakon ne predviđa. Tužiteljica ima prijavljeno prebivalište u [adresa] na adresi [adresa], dakle predmnijeva je kako ista stalno stanuje na adresi na kojoj je prijavljena, te da joj ta nekretnina predstavlja „dom“. Nelogično je i neživotno da bi svaka od šest nekretnina predstavljala dom tužiteljice jer po navedenoj konstrukciji tužiteljice svaka nekretnina koja je u su/vlasništvu tužiteljice je dom i kao takva uživa zaštitu i prepreku provođenju ovršnog postupka. Predmetne nekretnine ne predstavljaju dom jer se radi o dvije kuće za odmor od kojih u niti jednoj tužiteljica ne prebiva niti boravi. Stoga tužiteljica nije mogla ostvariti stvarnu i trajnu (kontinuiranu) povezanost s obje nekretnine, osim kuće u [adresa] na adresi [adresa], da bi se iste mogle smatrati domom, te stoga ne može biti zadovoljen test razmjernosti u korist tužiteljice (njezin interes da zadrži suvlasništvo na predmetnim kućama za odmor zanemariv u odnosu na zakonito pravo tuženice da svoju osnovanu tražbinu naplaćuje iz vrijednosti zaloga).

7. 6. U odnosu na prigovor kako je suprotno Zakonu o državnim potporama odnosno Ugovoru o financiranju Europske unije i Uredbe Vijeća EU 2015/1589 tuženica društvu TRIKO d. o. o. dala zajam, tuženica je navela da tužiteljica sukladno čl. 55. st. 3. Ovršnog zakona tužbu na koju je upućena može utemeljiti samo na razlozima koje je istaknula u žalbi u povodu koje je upućena na parnicu, a s obzirom da se u žalbi tužiteljica nije pozivala na ovaj razlog, taj prigovor je neosnovan i irelevantan.

8. U ponovljenom postupku sud je u dokaznom postupku pročitao i razgledao isprave koje se nalaze u spisu, i to: ovosudni zaključak posl. br. Ovr-1479/2019-15 od 17. veljače 2020. (str. 20–21), Sporazum od 7. veljače 2019. (str. 22–25, str. 210–213), Ugovor o ustupu tražbine i prijenosu založnog prava od 25. ožujka 2019. (str. 26–31, str. 214–219), Sporazum od 3. siječnja 2019. (str. 32–36, str. 220–224), Sporazum od 29. siječnja 2019. (str. 37–40, str. 225–228), Sporazum od 29. siječnja 2019. (str. 41– 44), Aneks ugovora o zajmu od 21. rujna 2018. (str. 45–46, str. 231), presudu i rješenje Općinskog suda u Vukovaru posl. br. P Ob-28/2019-11 od 24. srpnja 2019. (str. 47– 52, str. 234–239), izvadak iz sudskog registra za Triko d. o. o. (str. 53–54, str. 240– 242), izvatke iz zemljišne knjige (str. 55–68, str. 243–256), rješenje Trgovačkog suda u Osijeku posl. br. St 802/2019-10 od 2. ožujka 2020. (str. 69–75, str. 257–263), izvadak iz sudskog registra za Vodoprivredu Vinkovci d. d. (str. 76–80), revidirani godišnji financijski izvještaji za 2018. za Triko d. o. o. (str. 81–103, str. 264–286), elaborat procjene vrijednosti nekretnine (str. 172–173, str. 356–357), žalbu ovršenika iz ovršnog postupka ovog suda posl. br. Ovr-1478/2019 (str. 174–183), ovosudni zaključak posl. br. Ovr-1478/2019-16 od 13. veljače 2020. (str. 208–209), Ugovor o zajmu od 23. ožujka 2018. (str. 229–230), Drugi aneks ugovora o zajmu od 31. prosinca 2018. (str. 232–233), žalbu ovršenika na ovosudno rješenje posl. br. Ovr 1478/2019 (str. 358–367), zapisnik Općinskog suda u Vukovaru od 5. studenog 2021. s iskazom svjedoka TV (str. 384-385), zapisnik Općinskog suda u Vukovaru od 22. studenog 2021. s iskazom svjedoka BV i ČV (str. 386–387).

8. 1. Raspravnim rješenjem od 4. prosinca 2025. sud je odlučio da se neće izvoditi dokazi ponovnim saslušanjem svjedoka TV, BV i ČV, kao ni saslušanjem tužiteljice. Činjenično stanje i odlučne činjenice sud je utvrdio dokazima koji su izvedeni, pa njihovo ponovno izvođenje nije bilo potrebno za donošenje odluke u predmetu. Tužiteljica nije saslušana jer na ročišta za koja je bilo određeno saslušanje (kod zamolbenog suda) nije pristupila.

8. 2. Dokazni prijedlozi tuženice izneseni na glavnoj raspravi održanoj 4. prosinca 2025. (saslušanje stalnog sudskog vještaka Krešimira, koji je sačinio nalaz i mišljenje na okolnost utvrđenja vrijednosti predmetnih nekretnina prije zasnivanja založnog prava, saslušanje svjedoka EV, koji je bio savjetnik tadašnjeg župana, ovdje svjedoka, ČV; pribava službenim putem od Općinskog suda u Vukovaru, ZK odjel Ilok, podataka o vlasništvu na nekretninama tužiteljice te načinu stjecanja vlasništva), izneseni su nakon zaključenja prethodnog postupka, dakle protivno čl. 299. st. 2. ZPP-a, pa nisu prihvaćeni, a osim toga sudu nisu bili potrebni za donošenje odluke.

9. Ocjenom izvedenih dokaza i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a, sud je odlučio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

10. Između stranaka je sporna ništetnost pravnih poslova navedenih u t. 1. obrazloženja ove presude, i to u dijelu koji se odnosi na raspolaganje s 1/2 dijela nekretnina za koje tužiteljica tvrdi da su njezina bračna stečevina (njezino suvlasništvo u 1/2 dijela), a kojim nekretninama je tužiteljičin bivši suprug TV raspolagao u spornim pravnim poslovima, odnosno Sporazumima o osiguranjima novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, a koji su Sporazumi zaključeni 7. veljače 2019., 3. siječnja 2019. te 29. siječnja 2019. S time u vezi, sporan je i zahtjev tužiteljice za proglašenje nedopuštenosti ovrhe na 1/2 dijela predmetnih nekretnina (koja ovrha je određena rješenjem o ovrsi ovog suda, Stalne služba u Labinu, posl. br. Ovr-1479/2019 od 19 studenoga 2019. i rješenjem posl. br. Ovr-1478/2019 od 18 studenoga 2019.).

11. Na temelju rezultata dokaznog postupka utvrđeno je kako slijedi u nastavku presude.

12. Uvidom u Ugovor o zajmu koji je zaključen 23. ožujka 2018. između ovdje tuženice kao zajmodavca i društva TRIKO d. o. o. kao zajmoprimca, utvrđeno je da se obvezao zajmodavac na ime zajma u svrhu financijske likvidnosti i solventnosti društva TRIKO d. o. o. isplatiti iznos od 1.000.000,00 kuna (čl. 1.). Zajmoprimac se navedeni iznos obvezao vratiti zajmodavcu najkasnije do 22. rujna 2018. (čl. 2.). Radi osiguranja vraćanja zajma zajmoprimac je zajmodavcu predao dvije solemnizirane bjanko zadužnice izdane od strane zajmoprimca kao dužnika i TV kao jamca platca i to jednu do iznosa od 1.000.000,00 kuna te drugu do iznosa od 50.000,00 kuna (čl. 3.) (str. 229–230).

12. 1. Uvidom u Aneks Ugovora o zajmu od 21. rujna 2018. koji je zaključen između tuženice i društva TRIKO d. o. o. utvrđeno je da su Aneksom ugovorne strane suglasno utvrdile da su sklopile Ugovor o zajmu od 23. ožujka 2018. (čl. 1.) te utvrđuju da iz razloga insolventnosti zajmoprimac još nije u mogućnosti vratiti zajam, zbog čega je izmijenjen rok povrata zajma na način da se zajmoprimac obvezao isplaćeni iznos zajma vratiti najkasnije do 31. prosinca 2018. (čl. 2.) (str. 231).

12. 2. Uvidom u II. Aneks Ugovora o zajmu od 31. prosinca 2018. (str. 232) utvrđeno je da su tuženica i društvo TRIKO d. o. o. u čl. 1. utvrdili da su ugovorne strane sklopile Ugovor o zajmu od 23. ožujka 2018. i Aneks tom ugovoru 21. rujna 2018. U čl. 2. su utvrdile kako iz razloga insolventnosti te potrebe za dodatnim rokom za vraćanje sredstava i izvršenjem obveza iz ugovora zajmoprimac još nije u mogućnosti vratiti zajam, zbog čega je ugovoren novi rok povrata zajma na način da se zajmoprimac obvezao vratiti zajam najkasnije do 3. srpnja 2019.

12. 3. Uvidom u Sporazum o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od 3. siječnja 2019., utvrđeno je da su tuženica kao vjerovnik, TRIKO d. o. o. kao dužnik i TV kao zalogodavac, zaključili Sporazum kojim se vjerovnik obvezuje isplatiti dužniku zajam u novcu u svrhu solventnosti i financijske likvidnosti poslovanja društva TRIKO d. o. o. u iznosu od 900.000,00 kuna (čl. 1.). Dužnik se obvezao iznos zajma vratiti u cijelosti najkasnije do 3. srpnja 2019. (čl. 2.), a radi osiguranja povrata zajma ugovoreno je založno pravo (hipoteka) na nekretninama u vlasništvu zalogodavca k. č. [katastarska čestica] kuća, bazen i dvorište upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i k. č. [katastarska čestica] kuća, bazen i dvorište upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (str. 32–36).

12. 4. Uvidom u Sporazum o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od 29. siječnja 2019., utvrđeno je da su tuženica kao vjerovnik, TRIKO d. o. o. kao dužnik i TV kao zalogodavac, zaključili Sporazum kojim sporazumne strane suglasno utvrđuju da na dan zaključenja tog sporazuma postoji novčano potraživanje vjerovnika prema dužniku u iznosu od 1.000.000,00 kuna po osnovi danog zajma koje se temelji na Ugovoru o zajmu od 23. ožujka 2018., Aneksa Ugovora o zajmu od 21. rujna 2018. i II. Aneksa Ugovora o zajmu od 31. prosinca 2018. (čl. 1.). Stranke Sporazuma su radi osiguranja urednog ispunjenja novčane obveze dužnika odnosno povrata zajma u iznosu i rokovima utvrđenim u Ugovoru o zajmu od 23. ožujka 2018. ugovorile zasnivanje založnog prava na nekretninama u vlasništvu zalogodavca k. č. [katastarska čestica] kuća, bazen i dvorište upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i k. č. [katastarska čestica] kuća, bazen i dvorište upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (str. 37–40).

12. 5. Uvidom u Sporazum o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od 7. veljače 2019., utvrđeno je da su Vodoprivreda Vinkovci d. d. kao vjerovnik, TRIKO d. o. o. kao dužnik i TV kao zalogodavac, zaključili Sporazum kojim se vjerovnik obvezuje isplatiti dužniku zajam u novcu u svrhu solventnosti i financijske likvidnosti poslovanja društva TRIKO d. o. o. u iznosu od 850.000,00 kuna (čl. 1.). Dužnik se obvezao iznos zajma vratiti u cijelosti najkasnije do 30. lipnja 2019. (čl. 2.), a radi osiguranja povrata zajma ugovoreno je založno pravo (hipoteka) na nekretninama u vlasništvu zalogodavca k. č. [katastarska čestica] kuća, bazen i dvorište upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i k. č. [katastarska čestica] kuća, bazen i dvorište upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (str. 22–25).

12. 6. Prema Ugovoru o ustupu tražbine (cesija) i prijenosu založnog prava koji je ugovor zaključen između Vodoprivreda Vinkovci d. d. kao dotadašnjeg vjerovnika – cedent, ovdje tuženice kao novog vjerovnika – cesionar i društva TRIKO d. o. o. kao dužnika – cesusa, Ugovorom je utvrđeno kako cedent ima potraživanje na ime povrata zajma po Sporazumu o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od 7. veljače 2019. prema društvu TRIKO d. o. o. u iznosu od 850.000,00 kuna (čl. 1.). U čl. 2. je utvrđeno da cesionar, ovdje tuženica ima potraživanje od cedenta Vodoprivreda Vinkovci d. d. u visini od 930.000,00 kuna na temelju Ugovora o zajmu od 6. veljače 2019. Prema čl. 3. cedent Vodoprivreda Vinkovci d. d. i cesionar, ovdje tuženica ugovorili su da cedent svoja potraživanja prema društvu TRIKO d. o. o. u iznosu od 850.000,00 kuna prenese na cesionara, ovdje tuženicu. U čl. 9. ugovoreno je da cedent Vodoprivreda Vinkovci d. d. prenosi na ovdje tuženika kao cesionara založno pravo koje je upisano u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Pazinu, Zemljišnoknjižni odjel Labin pod brojem Z-2052/2019 po osnovi Sporazuma o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama zaključenog u Vinkovcima 7. veljače 2019., na nekretninama k. č. [katastarska čestica] kuća, bazen i dvorište upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i k. č. [katastarska čestica] kuća, bazen i dvorište upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (str. 214–219).

13. Prema presudi na temelju priznanja i rješenju Općinskog suda u Vukovaru posl. br. P Ob-28/2019-11 od 24. srpnja 2019., koja je postala pravomoćna 9. kolovoza 2019., proizlazi da je tužiteljica suvlasnik u 1/2 dijela bračne stečevine koja se sastoji od osnivačkih prava/članstva u trgovačkom društvu, obrtu te nekretninama (kuće, poslovne zgrade), među kojima su i predmetne k. č. [katastarska čestica] kuća, bazen i dvorište upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i k. č. [katastarska čestica] kuća, bazen i dvorište upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (str. 48–51).

14. Uvidom u izvadak iz sudskog registra utvrđeno je da su osnivači i članovi društva TRIKO d. o. o. za proizvodnju i trgovinu u stečaju tužiteljica i TV (str. 53–54).

14. 1. Iz rješenja Trgovačkog suda u Osijeku posl. br. St-802/2019 -10 od 2. ožujka 2020. utvrđeno je da je tog dana otvoren stečajni postupak nad društvom TRIKO d. o. o. (str. 69–75).

15. Uvidom u Zaključak Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Labinu, posl. br. Ovr 1479/2019-15 od 17. veljače 2020. utvrđeno je da je ovdje tužiteljica kao drugoovršenica upućena da u roku od 15 dana od dana dostave zaključka pokrene parnicu protiv ovrhovoditelja, ovdje tuženice radi proglašenja ovrhe nedopuštenom. Iz obrazloženja citiranog zaključka proizlazi kako je rješenjem o ovrsi Ovr-1479/2019 -2 od 19. studenog 2019. određena radi naplate novčane tražbine ovrhovoditelja, ovdje tuženice, ovrha na nekretninama TV i KV, ovdje tužiteljice u k. o. [katastarska općina]. Protiv rješenja o ovrsi ovdje tužiteljica kao drugoovršenica izjavila je žalbu u kojoj je osporila da je ovrhovoditelj bio ovlašten na temelju ovršne isprave tražiti ovrhu protiv drugoovršenice, navevši u bitnome da je TV u vrijeme sklapanja Sporazuma vrlo dobro znao da su nekretnine u odnosu na koje je osnovano založno pravo bračna stečevina svakog u 1/2 dijela, te da nije samovlasnik istih. Nadalje, da su ugovori o zajmu ništetni jer da je zajam dan društvu koje je nesposobno za plaćanje. Osporila je i visinu duga te se pozvala na pravo na dom.

16. Saslušan u postupku zamolbenim putem pred Općinskim sudom u Vukovaru, svjedok TV iskazao je kako prilikom zaključenja Sporazuma o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama između Vodoprivrede Vinkovci d. o. o., društva TRIKO d. o. o. i njega, te Ugovora o prijenosu tražbine i prijenosu založnog prava zaključenog između Vodoprivrede Vinkovci d. o. o., društva TRIKO d. o. o. i tuženice, on nije obavijestio Vodoprivredu Vinkovci d. d. kao ni tuženicu o tome da nije riješeno pitanje diobe bračne stečevine s tužiteljicom. Ne sjeća se je li tužiteljica u vansudskom postupku prije podnošenja tužbe radi utvrđenja bračne stečevine sudu (17. travnja 2019.) putem svojih punomoćnika predlagala da joj u samovlasništvo na ime bračne stečevine pripadnu nekretnine u k. o. [katastarska općina] i ne sjeća se je li tužiteljicu kao člana društva TRIKO d. o. o. obavijestio o sklapanju Sporazuma o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnih prava. Novac je prema Sporazumu isplaćen društvu TRIKO d. o. o. Motiv tuženice kod zaključenja predmetnih Ugovora bio je isključivo spašavanje radnih mjesta. Kod poslovnih sastanaka sa tadašnjim županom ČV on nije razgovarao o svojim privatnim problemima sa bivšom suprugom te župan nije imao saznanja o njegovom privatnom životu. Tužiteljica je bila direktor društva TRIKO d. o. o. 6 mjeseci u 2017. te je po njezinom odlasku sa mjesta direktora on preuzeo to mjesto pri čemu je zatekao njezine dugove u iznosu od oko 4.500.000,00 kuna. Novac koji je pozajmljen od tuženice i Vodoprivrede vraćen je u državni proračun kroz poreze i doprinose te ni jedna kuna nije zadržana niti na računu društva, a niti na privatnim računima.

16. 1. Svjedok ČV koji je u vrijeme zaključenja Sporazuma o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama kao i Ugovora o prijenosu tražbine i prijenosu založnog prava bio župan tuženice kazivao je kako se sjeća da je potpisao predmetne Sporazume i Ugovore, da poznaje tužiteljicu i TV, ali nije imao saznanja o njihovom razvodu braka, kao ni o tome jesu li riješili pitanje bračne stečevine. Ne sjeća se da bi tužiteljica sudjelovala u dogovorima već je dogovore vodio sa TV. Novac je prema ugovorima o zajmu isplaćen društvu TRIKO d. o. o. On je znao kako TV posjeduje nekretnine k. č. [katastarska čestica] i k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] jer je u zemljišnim knjigama bio upisan kao isključivi i jedini vlasnik.

16. 2. Svjedok BV koji je u vrijeme zaključenja Sporazuma o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama kao i Ugovora o prijenosu tražbine i prijenosu založnog prava, bio direktor društva Vodoprivreda Vinkovci d. o. o., kazivao je da je kao direktor tog društva navedene isprave potpisao. Poznaje TV sa sastanka gospodarske komore, dana županije i drugih gospodarskih događanja, dok tužiteljicu ne poznaje. Nije imao nikakvih saznanja o razvodu braka tužiteljice i TV u vrijeme potpisivanja navedenih Ugovora, tako da nije niti mogao znati jesu li rješavali pitanje bračne stečevine, a tužiteljica nije sudjelovala u dogovorima prije sklapanja navedenih Sporazuma i Ugovora. Motiv za sklapanje ugovora s društvom TRIKO d. o. o. bila je pomoć tom društvu radi premošćivanja tekućih financijskih obveza, a koliko se sjeća radilo se o obvezi po osnovu poreza te je plaćanje istog bio preduvjet da se dobije kredit od banke. Bio je motiviran na sklapanje ugovora jer i sam zapošljava mnogo ljudi te je razumio da bi neisplatom te porezne obveze društvo TRIKO d. o. o. zapalo u velike poteškoće te bi posljedično puno ljudi, a pretežno žena ostalo bez posla. Novac je prema ugovorima o zajmu isplaćen društvu TRIKO d. o. o. Da TV posjeduje nekretnine na k. č. [katastarska čestica] i k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] bilo mu je poznato iz razloga jer mu je predočio gruntovni izvadak za iste.

17. Tužiteljica se nije odazvala pozivu zamolbenog suda radi saslušanja 5. studenog 2021., 22. studenog 2021., kao ni 28. prosinca 2021., iako je na ista ročišta bila uredno pozvana, i svoj nedolazak (izuzev za dan 5. studenog 2021.) nije opravdala, zbog čega sud nije prihvatio njezin prijedlog za odgodu ročišta održanog 12. svibnja 2022. i zakazivanje novog ročišta kako bi ista bila saslušana kao stranka, a pri tome je sud imao u vidu odredbu čl. 10. ZPP-a kojim je propisano da sud, stranke i drugi sudionici moraju nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja, u razumnom roku i sa što manje troškova.

18. Da je brak tužiteljice i TV razveden 4. prosinca 2018., proizlazi iz obrazloženja presude na temelju priznanja Općinskog suda u Vukovaru posl. br. P Ob 28/2019-11 od 24. srpnja 2019. (str. 47–51). Iz obrazloženja citirane odluke nadalje proizlazi da je tužiteljica tužbu radi utvrđenja bračne stečevine podnijela tom sudu 17. travnja 2019.

19. Sporazumi o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama u odnosu na koje je tužiteljica istaknula zahtjev za utvrđenje ništetnim odredaba na temelju kojih se dopušta upis založnog prava na suvlasničkom udjelu od 1/2 dijela na nekretninama u k. o. [katastarska općina], zaključeni su 3. siječnja 2019. odnosno 29. siječnja 2019. te 7. veljače 2019., dok je Ugovor o ustupu tražbine i prijenosu založnog prava zaključen 25. ožujka 2019., dakle nakon razvoda braka stranaka, no prije podnošenja tužbe tužiteljice radi utvrđenja bračne stečevine tužiteljice stečene u braku sa TV dana 17. travnja 2019., u kojem je postupku na temelju priznanja TV utvrđeno da nekretnine k. č. [katastarska čestica] kuća, bazen i dvorište upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i k. č. [katastarska čestica] kuća, bazen i dvorište upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] predstavljaju bračnu stečevinu tužiteljice i TV, te da su u toj imovini suvlasnici u jednakim dijelovima.

20. Odredbom čl. 37. Obiteljskog zakona („Narodne novine“ br. 03/2015., 98/2019., 47/2020., dalje ObZ) propisano je da za potrebe redovite uprave poput redovitog održavanja, iskorištavanja i upotrebe stvari za njezinu redovitu svrhu, smatra se da je drugi bračni drug dao svoju suglasnost ako se ne dokaže suprotno. Za izvanredne poslove na nekretninama ili pokretninama koje se upisuju u javne upisnike poput promjena namjene stvari, većih popravaka, dogradnje, nadogradnje, preuređenja, otuđenja cijele stvari, davanja cijele stvari u zakup ili najam na dulje od jedne godine, osnivanje hipoteke na cijeloj stvari, davanja pokretne stvari u zalog, osnivanja stvarnih i osobnih služnosti, stvarnog tereta ili prava građenja na cijeloj stvari potrebno je zajedničko poduzimanje posla ili pisana suglasnost drugog bračnog druga s ovjerom potpisa kod javnog bilježnika. Nepostojanje suglasnosti za poslove iz stavka 1. i 2. ovog članka ne utječe na prava i obveze poštene treće osobe. Bračni drug bez čije suglasnosti je izvanredni posao iz stavka 2. ovog članka poduzet ima pravo na naknadu štete koja mu je od strane drugog bračnog druga time uzrokovana.

21. Saslušani svjedoci ČV i BV koji su u ime tuženice odnosno Vodoprivrede Vinkovci d. o. o. zaključivali Ugovore i Sporazume s društvom TRIKO d. o. o. i TV, iskazivali su da o privatnom životu TV u trenutku zaključenja tih pravnih poslova nisu imali saznanja, a niti je to bila tema njihovih razgovora. ČV poznaje tužiteljicu, ali nije znao je li brak stranaka razveden, niti o tome je li riješeno pitanje bračne stečevine tužiteljice i TV, dok BV tužiteljicu uopće ne poznaje.

21. 1. Njihove iskaze sud je ocijenio uvjerljivim i vjerodostojnim, a razlog za sumnjati u vjerodostojnost nije našao. Konačno, da su imenovani svjedoci čak i znali da je brak tužiteljice i TV razveden, kako to tužiteljica tvrdi, svjedoci samim time nisu mogli znati da nekretnine upisane u k. o. [katastarska općina] na kojima je zasnovano založno pravo radi osiguranja tražbine ovdje tuženika samo po sebi predstavlja bračnu stečevinu.

21. 2. Neovisno o činjenici da svjedok ČV poznaje tužiteljicu i njezinog (bivšeg) supruga TV, odnosno da mu je poznato bračno stanje, to automatizmom ne znači da zna za razvod, ili za imovinsko pravni status njihove imovine, a niti podrazumijeva da bi to morao znati. Niti jedan dio njegovog iskaza ne upućuje na to da bi taj svjedok znao ili morao znati (primjerice zbog jače povezanosti) status bračne stečevine supružnika. Niti jedan dio njegovog iskaza (a strankama je omogućeno postavljanje pitanja svjedoku) ne upućuje na to da je taj svjedok imao razloga posumnjati (u razumnim okvirima) da zemljišnoknjižno stanje u odnosu na sporne nekretnine i uknjiženog vlasnika (TV) nije istinito i potpuno, pa da imao razloga istraživati zemljišnoknjižno stanje.

22. Da bi neka imovina predstavljala bračnu stečevinu za to moraju biti ispunjene određene pretpostavke odnosno da je riječ o imovini koja je stečena radom za vrijeme trajanja bračne zajednice ili potječe iz te imovine (čl. 36. st. 1. ObZ). Sama činjenica da je određena imovina stečena za vrijeme trajanja bračne zajednice ne znači sama po sebi da ujedno predstavlja bračnu stečevinu jer je moguće da predstavlja vlastitu imovinu bračnog druga kao imovinu koju je bračni drug stekao na pravnom temelju različitom onom iz čl. 36. ObZ (nasljeđivanje, darovanje, kupnja iz sredstava koji predstavljaju posebnu imovinu). Dakle, sama činjenica da je TV zaključio sporne Sporazume o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, a potom da su tuženica i Vodoprivreda Vinkovci d. d. te društvo TRIKO d. o. o. zaključili Ugovor o ustupu tražbine i prijenosu založnog prava na nekretninama koje su u vrijeme sklapanja tih pravnih poslova po samom zakonu predstavljali bračnu stečevinu tužiteljice i TV svakog u 1/2 dijela, što je TV i priznao tužiteljici u postupku vođenom radi utvrđenja bračne stečevine pred Općinskim sudom u Vukovaru povodom tužbe od 17. travnja 2019. pod brojem P Ob-28/2019, ne znači samo po sebi da su ti pravni poslovi ništetni. Opće načelo prava je da nitko ne može na drugoga prenijeti više prava nego što ga sam ima, međutim, i u tom slučaju prijenos mora biti u skladu s drugim općim načelima prava, u koja svakako spada i načelo savjesnosti i poštenja u pravnom prometu. Poštivanje ovog načela podrazumijeva ispitivanje savjesnosti svakog od sudionika određenog pravnog odnosa. Primjenom navedenog stajališta na konkretan slučaj znači da je potrebno utvrditi savjesnost stjecatelja ali i savjesnost tužiteljice. Naime, kako je naprijed navedeno tuženica i društvo Vodoprivreda Vinkovci d. d. nisu imali saznanja o tome da nekretnine k. č. [katastarska čestica] i k. č. [katastarska čestica] obje, po kulturi kuća, bazen i dvorište, upisane u k. o. [katastarska općina] predstavljaju bračnu stečevinu tužiteljice i TV svakog u 1/2 dijela (tužiteljica suprotno nije dokazala, a poštenje se pretpostavlja). Tako što nije bilo vidljivo iz zemljišne knjige u kojoj je kao vlasnik bez ikakvih tereta upisan TV u 1/1 dijela, a svjedoci ČV koji je potpisao ugovore u ime tuženice te BV koji je ugovor potpisao u ime Vodoprivreda Vinkovci d. d. prilikom saslušanja potvrdili su kako su izvršili uvid u gruntovni izvadak za predmetne nekretnine te su utvrdili da su iste vlasništvo TV u cijelosti, pa stoga isti nisu imali razloga sumnjati u tako upisane podatke u javnom registru.

22. 1. Suprotno prigovoru tužiteljice predmetne nekretnine u k. o. [katastarska općina] bile su predmet procjene po ovlaštenom sudskom vještaku građevinske struke Krešimiru Kršulu ing. građ., koji je za potrebe procjene tržne vrijednosti izvršio i očevid na nekretninama te fotografirao iste (str. 172–173), pa stoga neosnovano prigovora tužiteljica da su tuženica i njezin prednik bili nesavjesni prilikom sklapanja spornih ugovora jer da nisu dali procijeniti te nekretnine, a da bi se očevidom utvrdilo da su nekretnine u suposjedu.

23. U čl. 124. st. 1. Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ br. 91/1996., 68/1998.,137/1999., 22/2000., 73/2000., 114/2001., 79/2006., 141/2006., 146/2008., 38/2009., 153/2009., 143/2012., 152/2014., 81/2015. – pročišćeni tekst i 94/2017. – ispravak pročišćenog teksta; dalje: ZV) propisano je: „Stjecatelj koji je, postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige, u dobroj vjeri stekao pravo vlasništva neke nekretnine, stekao je tu nekretninu kao da na njoj ne postoje tuđa prava, tereti ni ograničenja koja u tom trenutku nisu bila upisana niti je iz zemljišnih knjiga bilo vidljivo daje zatražen njihov upis. Čl. 122. st. 1. ZV-a propisano je da se smatra da zemljišna knjiga istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje nekretnine, pa tko je u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige, ne znajući da ono što je u njih upisano nije potpuno ili da je različito od izvan knjižnog stanja, uživa glede tog stjecanja zaštitu prema odredbama zakona. Stjecatelj je bio u dobroj vjeri ako u trenutku sklapanja posla, a ni u trenutku kad je zahtijevao upis, nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati u to da stvar pripada otuđivatelju. Nedostatak dobre vjere ne može se predbaciti nikome samo iz razloga što nije istraživao izvan knjižno stanje. Onog časa kad bračni drug koji je upisan kao isključivi vlasnik nekretnine raspolaže dalje tom nekretninom u korist treće osobe zemljišno knjižno stanje nije neistinito, već nepotpuno pa u korist treće osobe, ako su za to ispunjene pretpostavke, nastupaju pravni učinci zaštite povjerenja u potpunost zemljišnih knjiga.“

24. Tužiteljica je uknjižena kao suvlasnik u 1/2 dijela na temelju pravomoćne presude na temelju priznanja i rješenja Općinskog suda u Vukovaru posl.br. P Ob- 28/2019, 13. rujna 2019. pod brojem Z-13238/2019. Znajući međutim da je vanknjižni suvlasnik naprijed navedenih nekretnina u k. o. [katastarska općina], tužiteljica je imala mogućnost to svoje pravo suvlasništva zaštititi jer je isključivo o njezinoj inicijativi ovisilo hoće li poduzeti odgovarajuće pravne radnje (zahtijevati upis, zahtijevati zabilježbu spora, pokrenuti postupak radi utvrđenja ili slično) i pravovremeno publicirati svoje pravo suvlasništva. Premda je brak stranaka razveden 4. prosinca 2018., a bračna zajednica je prestala 20. svibnja 2018., iz tužbe proizlazi da je tužiteljica još sredinom 2017. prekinula poslovne odnose sa TV te da „..nakon tog vremena tužiteljica više nema niti privatnih niti poslovnih odnosa sa TV…“, no unatoč tome tužiteljica je tužbu radi utvrđenja bračne stečevinu podnijela tek 17. travnja 2019. i to iz razloga što „…jednostavno nije stigla urediti imovinske odnose sa TV“. Za takav odnos tužiteljice prema svojoj imovini ne mogu odgovornost snositi treće savjesne osobe, pa tako ni ovdje tuženica, a ni Vodoprivreda Vinkovci d. d., koji su se pouzdali u potpunost zemljišne knjige te su u trenutku zaključenja pravnog posla zajma, kao i u trenutku osnivanja založnog prava opravdano očekivali da će se u slučaju ne vraćanja zajma naplatiti iz vrijednosti nekretnina u samovlasništvu TV u cijelosti. S druge strane, prilikom ocjenjivanja savjesnosti tužiteljice sud je imao u vidu i to da je tužiteljica suvlasnik i osnivač društva TRIKO d. o. o. pa je znala ili je morala znati i interesirati se u kakvom se financijskom stanju nalazi to društvo čiji je ona suvlasnik, kako društvo posluje u 2018. i 2019., da li se zadužuje i sl., a sve znajući za velike gubitke (koje tužiteljica spominje u tužbi) još iz 2017., a s obzirom da na to njezino svojstvo suvlasnika ima i direktne financijske koristi od poslovanja tog društva.

25. Naprijed citiranom odredbom čl. 38. ObZ-a jasno je propisano da nepostojanje suglasnosti za izvanredne poslove na nekretninama, u koje spada i osnivanje hipoteke na cijeloj stvari, ne utječe na prava i obveze poštene treće osobe. Na temelju izvedenih dokaza i njihove ocijene sud cijeni da su tuženica kao i Vodoprivreda Vinkovci d. d. u trenutku sklapanja pravnih poslova, kao i u trenutku kad su zahtijevali upis založnog prava, bili savjesni stjecatelji, da su postupali s povjerenjem u zemljišne knjige, da nisu znali niti su imali razloga posumnjati u to da nekretnine pripadaju TV u cijelosti. Stoga su tuženica kao i društvo Vodoprivreda Vinkovci d. d. bili savjesni stjecatelji založnog prava na nekretninama kojima je raspolagao TV kao tada jedini zemljišno knjižni vlasnik, te su postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige stekli založno pravo na nekretninama u k. o. [katastarska općina] kao da na njima ne postoje suvlasnička prava tužiteljice, koja u tom trenutku nisu bila upisana. Založno pravo je prema čl. 297. st. 1. ZV-a ograničeno stvarno pravo na određenoj stvari (zalogu) koje ovlašćuje svog nositelja (založnog vjerovnika) da određenu tražbinu, ne bude li mu po dospijeću ispunjena, namiri iz vrijednosti te stvari, ma čija ona bila, a njezin svagdašnji vlasnik (založni dužnik) dužan je to trpjeti. Stoga je tuženik na temelju stečenog založnog prava uslijed neispunjenja dospjelih potraživanja osnovano zatražio naplatu iz založene nekretnine u ovršnom postupku.

26. S druge strane, tužiteljica sukladno čl. 37.st. 3. ObZ-a bez čije je suglasnosti osnivanje hipoteke na nekretnini poduzeto, ima pravo na naknadu štete koja joj je od strane drugog bračnog druga time uzrokovana, no zbog toga sporni ugovori nisu ništetni, pa je neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice da se utvrde ništetnim odredbe Sporazuma i Ugovora na temelju kojih se dopušta upis založnog prava na udjelu od 1/2 dijela nekretnina u k. o. [katastarska općina] koje su suvlasništvo tužiteljice.

27. Neosnovani su i navodi tužiteljice da su predmetni pravni poslovi Sporazumi o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama te Ugovor o ustupu tražbine (cesija) i prijenosu založnog prava ništetni iz razloga što su ti ugovori nemoralni jer Vodoprivreda Vinkovci d. d. nije financijska institucija i ne može se baviti davanjem zajmova, kao i zbog činjenice da je zajam u novcu dan „u svrhu solventnosti i financijske likvidnosti poslovanja dužnika TRIKO d. o. o.“, te da su sve stranke sporazuma već u trenutku sklapanja tih pravnih poslova znale da društvo TRIKO d. o. o. neće moći vratiti zajam.

27. 1. O motivu sklapanja tih pravnih poslova iskazivali su se svjedoci ČV i BV prema čijim je iskazima jedini cilj sklapanja tih ugovora bio taj da se pomogne društvu TRIKO d. o. o. premostiti tekuće financijske obveze, da se radilo o dugovanju po osnovi poreza, te da je plaćanje istog bilo preduvjet da to društvo dobije kredit od banke, da su bili motivirani iz razloga što se radilo o društvu koje je zapošljavalo veći broj osoba i to pretežito žena koje bi bile ostale bez posla, a sve to s ciljem da se zadrže radna mjesta, imajući u vidu da se radi o najsiromašnijem dijelu RH. Da je novac prema navedenim pravnim poslovima dan odnosno isplaćen društvu TRIKO d. o. o., potvrdio je i svjedok TV, a isto je bilo predmet ispitivanja i u ovršnom postupku, pa su stoga nelogični prigovori tužiteljice da je jedini cilj spornih pravnih poslova bio zasnivanje hipoteke, a ne povrat zajma. Provedbom ovrhe i prisilnom prodajom nekretnina na kojima je zasnovano založno pravo/hipoteka tuženica kao vjerovnik može naplatiti djelomično ili u cijelosti svoje potraživanje prema društvu TRIKO d. o. o. na temelju tako upisanog založnog prava pa je nejasno kakvu to drugu korist tuženica ima ili može imati od samog upisa založnog prava na nekretnini, ako to nije osiguranje naplate dospjelog potraživanja.

28. Ugovor o zajmu reguliran je odredbama čl. 499. do 508. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/2005., 41/2008., 125/2011. – Zakon o rokovima ispunjenja novčanih obveza, 78/2015., 29/2018.; dalje: ZOO). Prema čl. 499. ZOO-a, ugovorom o zajmu obvezuje se zajmodavac predati zajmoprimcu određeni iznos novca ili određenu količinu drugih zamjenjivih stvari, a zajmoprimac se obvezuje vratiti mu poslije stanovitog vremena isti iznos novca odnosno istu količinu stvari iste vrste i kakvoće. Tim odredbama nije propisano da ugovor o zajmu može u ulozi zajmodavca sklopiti isključivo financijska institucija, pa su stoga neosnovani navodi tužiteljice da su predmetni Ugovori nemoralni, jer da je iste kao zajmodavac sklopilo društvo Vodoprivreda Vinkovci d. d. U konkretnom slučaju radilo se o namjenskom zajmu (čl. 508. ZOO-a) te je u predmetnim Ugovorima i Sporazumima jasno navedeno da se daje zajam u novcu u svrhu solventnosti i financijske likvidnosti poslovanja društva TRIKO d. o. o., a o čemu su iskazivali i svjedok ČV te BV. Ništetan ugovor je ugovor koji je sukladno čl. 322. ZOO-a protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Predmetni pravni poslovi suprotno prigovorima tužiteljice nisu protivni moralu društva pa stoga niti ništetni po navedenoj osnovi.

29. O prigovoru tužiteljice da su pravni poslovi sklopljeni suprotno Zakonu o državnim potporama odnosno Ugovoru o financiranju Europske unije i Uredbi Vijeća EU 2015/1589 te da su zbog toga ništetni, sud u ovome postupku nije raspravljao ni odlučivao iz razloga što navedene prigovore i razloge tužiteljica nije istakla u žalbi u povodu koje je upućena na parnicu. Prema odredbi čl. 52. st. 3. Ovršnog zakona Ovršni zakon („Narodne novine“ br. 112/2012., 25/2013. – Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, 93/2014., 55/2016. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 73/2017.; dalje: OZ) tužbu kojom pokreće parnicu na koju je upućen, ovršenik može utemeljiti samo na razlozima koje je istaknuo u žalbi u povodu koje je upućen na parnicu. Kako tužiteljica u žalbi od 4. prosinca 2019. protiv rješenja o ovrsi ovog suda, Stalne službe u Labinu, posl. br. Ovr-1478/2019 od 18. studenog 2019. nije isticala takve razloge, o njima u ovome postupku sud nije raspravljao ni odlučivao.

30. Kako tužiteljica nije dokazala da bi sporni Sporazumi i Ugovor bili ništetni u ni jednom dijelu, to je njezin tužbeni zahtjev usmjeren na utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi tih pravnih poslova, a kojima se zasniva založno pravo na udjelu od 1/2 dijela nekretnina k. č. [katastarska čestica] obje k. o. [katastarska općina], valjalo odbiti u cijelosti i odlučiti kao u stavku I. 1. i 3. izreke presude.

31. Neosnovan je tužiteljičin prigovor nedopuštenosti ovrhe pozivajući se na pravo na dom. Adresa prebivališta i boravišta tužiteljice je u mjestu [adresa], te se predmnijeva kako ona stalno stanuje na adresi na kojoj je prijavljena te kako ta nekretnina predstavlja njezin dom, dok se predmetne nekretnine, kako to proizlazi iz elaborata procjene vrijednosti nekretnina (str. 356 – 357) nalaze u mjestu Drenje, Drenje bb, Labin, Istarska županija, te se radi o nekretninama koje predstavljaju kuću, dvorište i bazen, odnosno ne radi se o nekretnini koja je nužna za zadovoljenje osnovnih životnih potreba tužiteljice u smislu čl. 75. st. 1. OZ-a, a niti o jedinoj nekretnini (čl. 75. st. 5. OZ-a).

31. 1. Iz presude na temelju priznanja i rješenja Općinskog suda u Vukovaru posl. br. P Ob-28/2019-11, kojom je utvrđena bračna stečevina tužiteljice utvrđeno je da je tužiteljica pored nekretnina upisanih u k. o. [katastarska općina] suvlasnik u 1/2 dijela bračne stečevine koja se sastoji od nekretnina upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] – k. č. br. [katastarska čestica] kuća i dvorište površine 911 m2, zatim nekretnina upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] – k. č. br. [katastarska čestica], kuća, dvorište i oranica površine 715 m2, zatim nekretnina upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], k. č. [katastarska čestica] kuća i dvorište površine 723 m2, te nekretnina upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], k. č. br. [katastarska čestica] kuća broj 29 i kuća broj 27, u kojoj se nalaze poslovne zgrade, šivaona, peglaona, skladište, dvorište. Životno je nelogično da bi svaka od navedenih nekretnina predstavljala dom tužiteljice jer bi to značilo da svaka nekretnina u njezinom suvlasništvu predstavlja dom te da uživa zaštitu i predstavlja prepreku provođenju ovršnog postupka. S obzirom na to da su kuće u k. o. [katastarska općina] zapravo kuće za odmor sa bazenima, nelogično je i neživotno da je tužiteljica mogla ostvariti dovoljno jaku stvarnu i trajnu (kontinuiranu) povezanost sa predmetnim nekretninama da bi se iste mogle smatrati domom, te stoga nije i ne može biti zadovoljen test razmjernosti u korist tužiteljice jer je njezin interes da zadrži suvlasništvo na predmetnim kućama za odmor manji u odnosno na zakonito pravo tuženice da svoju dospjelu tražbinu naplaćuje iz vrijednosti zaloga.

31. 2. Iz niti jednog dokaza predloženog po tužiteljici ne proizlazi da predmetne nekretnine predstavljaju dom tužiteljice.

32. Kako tužiteljica nije dokazala da bi ovrha određena rješenjem ovog suda, Stalne službe u Labinu, posl. br. Ovr-1479/2019 od 19. studenog 2019., kao ni ovrha posl. br. Ovr-1478/2019 od 18. studenog 2019., određene na suvlasničkom udjelu od 1/2 dijela nekretnina k. č. [katastarska čestica] obje k. o. [katastarska općina], bile nedopuštene, to je odbijen kao neosnovan i tužbeni zahtjev radi proglašenja nedopuštenom ovrhe na suvlasničkom udjelu 1/2 dijela nekretnina k. č. [katastarska čestica] obje k. o. [katastarska općina], kako je to pobliže određeno u stavku I. 2. i 4. izreke presude.

33. Obje su stranke zatražile naknadu parničnog troška.

33. 1. Sukladno odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a pravo na naknadu troška pripada stranci koja uspije u postupku.

33. 2. Budući je tužbeni zahtjev tužiteljice odbijen u cijelosti, to je odbijen i zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška, te je tužiteljici naloženo da tuženici naknadi prouzročeni trošak. Tuženici je kao opravdan i potreban priznat trošak za sastav odgovora na tužbu zaprimljenu kod ovog suda pod posl. br. P-219/2020 u visini od 850 bodova (vrijednost predmeta spora 850.000,00 kuna sada 112.814,39 eura, prema fiksnom tečaju konverzije 7,53450), za sastav odgovora na tužbu zaprimljenu kod ovog suda pod posl. br. P-218/2020 priznato je 1900 bodova (vrijednost predmeta spora po toj tužbi 1.900.000,00 kuna sada 252.173,34 eura). Za radnje poduzete nakon spajanja spisa, za pristup ročištima 22. listopada 2020., 5. studenog 2021., 22. studenog 2021., 12. svibnja 2022. i 4. prosinca 2025. priznato je po 2750 bodova po radnji (vrijednost predmeta spora nakon spajanja 2.750.000,00 kuna sada 364.987,72 eura), sukladno tbr. 8. 1. i tbr. 9. 1., u vezi s tbr. 7. 1., tbr. 46., tbr. 52. i tbr. 54Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 138/2023.), te za sastav podneska od 12. listopada 2021. (tbr. 8. 3.) i za pristup na ročište 28. prosinca 2021. koje je odgođeno prije početka raspravljanja (tbr. 9. 3.) priznato je po 50 bodova, ukupno 16600 bodova odnosno 33.200,00 eura uvećano za PDV 25 % u iznosu od 8.300,00 eura, sveukupno 41.500,00 eura.

33. 3. Tuženici nije priznat zahtjev za naknadu troška sudskih pristojbi za odgovor na tužbu budući da obveza plaćanja sudskih pristojbi dospijeva po pravomoćnom okončanju postupka, sukladno čl. 4. st. 1. t. 2. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ br. 118/2018. i 51/2023.), za svaku stranku razmjerno uspjehu u parnici, kao ni sudskih pristojbi za presudu, budući da obveza plaćanja sudske pristojbe za presudu tereti tužiteljicu sukladno odredbi čl. 3. st. 2. ZSP-a.

33. 4. Slijedom navedenog, naloženo je tužiteljici da tuženici naknadi troškove ovog postupka u iznosu 41.500,00 eura, dok je zahtjev tužiteljici za naknadu troškova postupka odbijen, sve kao u t. II. i III. izreke presude.

U Pazinu 28. siječnja 2026.

Sutkinja

Mihaela Kaligari Hek

UPUTA O PRAVU NA ŽALBU

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku 15 dana od dostave presude.

DNA:

– tužiteljica po pun.

– tuženica po pun.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte