REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-224/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Dražena Jakovine predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Željka Pajalića člana vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i Jadranke Anić-Matić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Peko Tovarna obutve d.d. v stečaju, Ste Marie aux Mines 5, 4290 Tržič, Republika Slovenija, OIB: 41539099022, kojeg zastupa punomoćnica Petra Ogrizek, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Rodea d.o.o. Split, Kralja Zvonimira 14, OIB 39398465484, kojeg zastupa punomoćnik dr. sc. Attila Čokolić, odvjetnik u Osijeku te punomoćnica Anita Jozičić i drugi odvjetnici u Odvjetničkom društvu Hanžeković i partneri u Zagrebu, radi predaje u posjed nekretnina, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-3184/2024-2 od 12. rujna 2024., kojim je potvrđeno rješenje Trgovačkog suda u Rijeci broj P-722/2018-87 od 13. svibnja 2024., u sjednici održanoj 28. siječnja 2026.,

r i j e š i o  j e:

I. Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije se odbija u odnosu na prvo naznačeno pravno pitanje.

II. Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije se odbacuje u odnosu na drugo, treće, četvrto i peto naznačeno pravno pitanje.

III. Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije odbacuje se u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-3184/2024-2 od 12. rujna 2024., kojim je potvrđeno rješenje Trgovačkog suda u Rijeci broj P 722/2018-87 od 13. svibnja 2024. kojim je odbijen tuženikov prijedlog za ponavljanje postupka kao neosnovan.

2. U prijedlogu za dopuštenje revizije, tuženik je naveo da prijedlog podnosi zbog pravnih pitanja koja smatra važnima za odluku u sporu, za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava u sudskoj praksi (čl. 385.a st. 1. Zakona o parničnom postupku), kao i zbog povrede temeljnih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (čl. 385.a st. 2. Zakona o parničnom postupku).

2.1. Tuženik je u prijedlogu za dopuštenje revizije naznačio pravna pitanja koja glase:

„1.) Treba li sud prilikom odlučivanja o prijedlogu za ponavljanje postupka uzeti u obzir pravila o teretu dokazivanja u prijašnjem postupku i s tim u vezi utvrditi je li stranka bila dužna predložiti dokaze koje sada predlaže – u sporu koji je završen pravomoćnom sudskom odlukom? Može li se stranci staviti na teret da nije dokazivala tzv. negativne činjenice?

2.) Što u smislu čl.421. st.1. t.10. ZPP znači da je stranka stekla mogućnost da upotrijebi nove dokaze? Odnosi li se to na situaciju kada je, nakon pravomoćnog okončanja postupka, stranka pribavila dokumentaciju na temelju koje je izrađen nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka? Je li prilikom odlučivanja o prijedlogu za ponavljanje postupka od utjecaja činjenica da je vještačenje izrađeno na prijedlog stranke, ako se radi o stalnom sudskom vještaku?

3.) Je li sud dužan prilikom odlučivanja o prijedlogu za ponavljanje postupka - nove činjenice i nove dokaze dovesti u vezu s utvrđenjima iz prijašnjeg postupka? Ako stranka pribavi dokaz koji implicira da su odlučne činjenice pogrešno utvrđene i prezentira ga sudu, je li svrha instituta ponavljanja postupka provjera točnosti činjenica i s tim u vezi provjera utvrđenja iz prijašnjeg postupka?

4.) Je li sud dužan obrazložiti utvrđenje da je stranka mogla razloge za ponavljanje postupka iznijeti prije nego što je prijašnji postupak završen pravomoćnom sudskom odlukom, ili je dovoljno da tek paušalno navede da je mogla? Ako je stranka saznala za nove činjenice u okviru parničnog postupka koji je vođen na inicijativu protivne stranke nakon pravomoćnog okončanja postupka, je li ih sud dužan uzeti u obzir i znači li to, u smislu čl.422. st.2. ZPP, da ih stranka bez svoje krivnje nije mogla iznijeti ranije?

5.) Je li sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl.354. st.2. t.11. ZPP i čl.354. st.1. ZPP, a vezano za čl.375. st.2. ZPP ako nije obrazložio žalbene razloge?“.

3. U odgovoru na prijedlog za dopuštenje revizije, tužitelj je predložio prijedlog tuženika odbiti, uz naknadu troškova podnošenja odgovora.

4. Postupajući sukladno odredbi čl. 387. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), u vezi s odredbom čl. 400. st. 1. ZPP, revizijski sud je ocijenio da prvo pravno pitanje naznačeno u prijedlogu za dopuštenje revizije nije važno za odluku u sporu, za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni niti za razvoj prava u sudskoj praksi u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP, dok za drugo, treće, četvrto i peto pravno pitanje tuženik u prijedlogu za dopuštenje revizije nije naveo razloge njihove važnosti u smislu odredbe čl. 387. st. 2. toč. 3. ZPP.

5. U odnosu na prvo pravno pitanje naznačeno u prijedlogu za dopuštenje revizije, tuženik se je pozvao na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr-581/2004 od 10. studenoga 2004., Rev-562/2013 od 19. ožujka 2014., Rev-1766/1998 od 7. siječnja 1999. te Rev-664/2007 od 26. ožujka 2008., navodeći da pobijano drugostupanjsko rješenje odstupa od pravnih shvaćanja iznesenih u navedenim odlukama radi čega je potrebna intervencija ovog suda radi ujednačavanja sudske prakse. Međutim, odluke na koje se je tuženik pozvao nisu donesene u činjeničnoj i pravnoj situaciji koja bi bila podudarna ovom predmetu, pa se stoga ne mogu smatrati valjanom argumentacijom važnosti pitanja koja bi opravdala intervenciju revizijskog suda u smislu osiguranja jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

5.1. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 387. st. 1. ZPP u vezi s odredbom čl. 389.b st. 1. ZPP te čl. 400. st. 2. ZPP, riješiti kao u točki I. izreke ovog rješenja.

6. Glede drugog, trećeg, četvrtog i petog pravnog pitanja koja je naznačio u prijedlogu za dopuštenje revizije, tuženik nije postupio sukladno odredbi čl. 387. st. 2. toč. 3. ZPP kojom je propisano da prijedlog za dopuštenje revizije mora, između ostaloga, sadržavati i jasno naznačene razloge zbog kojih stranka smatra da joj Vrhovni sud Republike Hrvatske treba dopustiti reviziju u smislu odredbe čl. 385.a ZPP, uz određeno pozivanje na relevantne propise i dijelove sudskih odluka.

6.1. Naime, u prijedlogu je potrebno određeno navesti razloge zbog kojih predlagatelj smatra da bi rješenje nekog pitanja bilo važno, ne samo za odluku u ovoj pravnoj stvari, već i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, u smislu da je potrebno ukazati na možebitno postojanje različite prakse revizijskog suda ili različite sudske prakse nižestupanjskih sudova o tom pitanju (prema kojoj je o tome u određenim sudskim odlukama zauzeto pravno shvaćanje suprotno onom iz pobijane odluke), ili iznijeti druge važne razloge u skladu s navedenim propisom zbog kojih bi postojala potreba usuglašavanja i razvijanja sudske prakse intervencijom ovog suda putem izjavljene revizije, što je u ovom slučaju izostalo.

6.2. Budući da tuženik u prijedlogu za dopuštenje revizije nije naznačio razloge važnosti drugog, trećeg, četvrtog i petog pravnog pitanja, valjalo je, na temelju odredbe čl. 389.a st. 3. ZPP u vezi s čl. 400. st. 2. ZPP, prijedlog za dopuštenje revizije u tom dijelu odbaciti kao nedopušten te odlučiti kao pod točkom II. izreke ovog rješenja.

7. Tuženik je u prijedlogu za dopuštenje revizije istaknuo da su u postupku pred nižestupanjskim sudovima povrijeđena njegova prava na pravično suđenje zajamčeno odredbom čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 76/10, 85/10, 5/14 i 69/17 - dalje: Ustav) kao i čl. 6. st. 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“, broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17 - dalje: Konvencija).

7.1. Ovaj sud je zaključio da je u postupku pred nižestupanjskim sudovima tuženiku bilo omogućeno da se izjasni o zahtjevima i navodima tužitelja, te ravnopravno sudjeluje u postupku. Protivno navodima tuženika, u odluci drugostupanjskog suda su izneseni razlozi o svim odlučnim činjenicama koji su jasni i neproturječni, pa se odluka ne može smatrati arbitrarnom ili očito nerazumnom. Stoga ništa ne upućuje na zaključak da tuženik nije imao pravično suđenje.

7.2. Kako tuženik nije učinio vjerojatnim da su mu povrijeđena temeljna prava, valjalo je na temelju odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP u vezi s čl. 400. st. 2. ZPP odbaciti prijedlog za dopuštenje revizije koji se temelji na odredbi čl. 385.a st. 2. ZPP, te riješiti kao pod točkom III. izreke ovog rješenja.

8. Zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije je odbijen kao neosnovan, jer je ocijenjeno da ta radnja u postupku nije bila potrebna u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP.

Zagreb, 28. siječnja 2026.

Predsjednik vijeća:

mr. sc. Dražen Jakovina