REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1508/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i Jadranke Anić -Matić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja GG, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Ivan Dokić, odvjetnik u Đurđevcu, protiv tuženice VG, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kao pravne sljednice pok. KG, koju zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Lacković & Rukavina d.o.o., Đurđevac, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude i rješenja Županijskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, poslovni broj Gž-212/2023-2 od 14. travnja 2023., kojima je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Koprivnici broj Pn-86/2021-128 od 25. studenoga 2022., u sjednici vijeća održanoj 28. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e:

Revizija se odbija kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom:

- naloženo tuženici da tužitelju plati 219.576,00 kune/29.142,74 eura sa zateznim kamatama tekućima od 25. studenoga 2022. do isplate (točka I. izreke);

- odbijen kao neosnovan dio tužbenoga zahtjeva za isplatu 12.600,00 kuna/1.672,31 euro sa zateznim kamatama tekućima od 25. veljače 2020. do isplate te za zatezne kamate na iznos od 219.576,00 kune/29.142,74 eura za razdoblje od 25. veljače 2020. do 25. studenoga 2022. (točka II. izreke);

- odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka (točka III. izreke).

2. Drugostupanjskom presudom i rješenjem je odlučeno:

„I. Žalba tužitelja odbija se kao neosnovana, dok se žalba tuženice djelomično odbija kao neosnovana, a djelomično uvažava te se presuda Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj Pn-86/2021-128 od 25. studenoga 2022.:

- potvrđuje u točki I. izreke za dosuđeni iznos naknade štete od 17.500,00 kn/2.322,65 EUR zajedno (slovima: sedamnaest tisuća petsto kuna/dvije tisuće tristo dvadeset dva eura i šezdeset pet centi)1 s dosuđenom zakonskom zateznom kamatom na taj iznos te točka II. izreke presude,

- preinačuje u točki I. izreke za dosuđeni iznos od 202.076,00 kn/26.820,09 EUR (slovima: dvjesto dvije tisuće sedamdeset šest kuna/dvadeset šest tisuća osamsto dvadeset eura i devet centi)1 zajedno s dosuđenom zakonskom zateznom kamatom tako da se u tom dijelu tužbeni zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan,

- preinačuje u točki III. izreke tako da se nalaže tuženici da tužitelju plati troškove parničnog postupka u iznosu od 1.015,73 EUR/7.653,00 kn (slovima: tisuću petnaest eura i sedamdeset tri centa/sedam tisuća šesto pedeset tri kune) u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tužitelju GG da plati tuženici VG trošak žalbenog postupka u iznosu od 286,18 EUR/2.156,25 kn (slovima: dvjesto osamdeset šest eura i osamnaest centi/dvije tisuće sto pedeset šest kuna i dvadeset pet lipa)1 u roku od 15 dana.“.

3. Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju iz članka 382. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22, dalje: ZPP), dopuštenu mu rješenjem ovoga suda poslovni broj Revd 1306/2024-2 od 5. lipnja 2024., zbog pravnoga pitanja: „Ako se radi o preinaci tužbenog zahtjeva (povećanjem tužbenog zahtjeva nakon visine štete utvrđene vještačenjem) ocjenjuje li se pitanje zastare u odnosu na preinačeni dio samostalno ili se smatra da se podnošenjem tužbe prekida zastara u odnosu na konačno postavljeni tužbeni zahtjev?“.

4. Tuženica nije odgovorila na reviziju.

5. U skladu s člankom 391. stavkom 3. ZPP ovaj je sud drugostupanjsku odluku ispitao u dijelu u kojem je tužitelj pobija i samo zbog pitanja zbog kojega je revizija dopuštena.

6. Revizija je neosnovana.

7.1. Predmet spora zahtjev je tužitelja za isplatu određene novčane svote na ime naknade imovinske štete za koju tvrdi da mu je na kulturama trešnje i malina u njegovu voćnjaku prouzročio pravni prednik tuženice, njen sada pokojni suprug ĆG, tako što je 2010. svoj nasad duhana nedopušteno tretirao herbicidom uslijed čega su uništeni tužiteljevi nasadi na susjednome zemljištu.

7.2. Prvostupanjski je sud zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan primjenom članka 1089. stavaka 1. i 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO), nakon što je utvrdio da je pravni prednik tuženice odgovoran za uništenje tužiteljevih nasada i nakon što je, na temelju nalaza i mišljenja vještaka, utvrdio visinu štete, koja se sastoji od obične štete zbog vrijednosti samih nasada i štete u vidu izmakle koristi, odnosno, gubitka očekivanoga uroda malina i trešanja, koji urod se je mogao osnovano očekivati prema redovnom tijeku stvari, a što je spriječeno štetnikovom radnjom.

7.3. Drugostupanjski sud je, preinakom prvostupanjske presude, djelomično odbio tužbeni zahtjev, kako je to opisano ovdje u točki 2., jer smatra da je za dio tužbenoga zahtjeva osnovan prigovor zastare tuženice.

7.4. S tim u vezi drugostupanjski sud obrazlaže:

- da je predmetnu tužbu tužitelj podnio 25. ožujka 2013. „te je tražio naknadu štete na nasadu trešanja i malina u ukupnom iznosu od 42.500,00 kn sukladno nalazu i mišljenju stalnog sudskog poljoprivrednog i gospodarskog vještaka dr. sc. Josipa Haramije, dipl. ing. agr., time da je iz tog nalaza vidljivo da se šteta u iznosu od 25.000,00 kn odnosila na izgubljeni urod sa trešanja, dok se iznos od 17.500,00 kn odnosio na izgubljeni urod na malinama“;

- da je „podnošenjem te tužbe tužitelj je prekinuo zastaru za utuženi iznos štete zbog gubitka uroda na trešnjama i malinama. Tijekom postupka, a nakon provedenog vještačenja, tužitelj je podneskom od 12. ožujka 2020. povisio tužbeni zahtjev na ukupni iznos od 412.358,28 kn tražeći štetu na nasadu trešnje u iznosu od 12.765,40 kn, na nasadu maline u iznosu od 73.822,88 kn, što je već ranijom presudom broj P - 379/2013 pravomoćno odbijeno, te je tražio iznos od 140.970,00 kn na ime desetogodišnjeg gubitka uroda trešanja (od 2015. do 2025.) za propalih 127 stabala trešnje te iznos od 184.800,00 kn kao izgubljeni šestogodišnji urod maline u razdoblju od 2010. do 2015. Nakon ukidne odluke ovoga suda broj Gž-1067/2021 od 2. prosinca 2021., kojom je bio ukinut dosuđujući dio presude u iznosu od 200.376,00 kn, tužitelj je ponovno povisio tužbeni zahtjev tražeći naknadu štete u vidu gubitka uroda trešnje u razdoblju od 2017. do 2024. te uroda maline u razdoblju od 2010. do 2013. u ukupnom iznosu od 232.176,00 kn.“,

- da „povišenje tužbenog zahtjeva predstavlja preinaku tužbe zbog čega se u odnosu na povišeni dio tužbenog zahtjeva parnica smatra pokrenutom tek kada je istaknut taj novi zahtjev, iz kojih razloga tek isticanjem povišenog zahtjeva može doći do prekida zastare u odnosu na novopostavljeni tužbeni zahtjev …“;

- da je u ovome slučaju tužitelj „za štetu i štetnika saznao najkasnije 2011. jer prema utvrđenju suda tužitelju je nasad trešnje (127 stabala) propao dijelom 2010., a dijelom 2011., dok je cijeli nasad maline propao 2010., iz kojih razloga je tužitelj, a nakon što su uništena stabla trešnje, znao za ukupnu štetu koja se sastoji u gubitku uroda, a za štetnika je znao još 2010. kada je pravnog prednika tuženice prijavio policiji…“;

- da „kako tužitelj prema konačnom tužbenom zahtjevu postavljenom u podnesku od 14. listopada 2022. traži naknadu štete na trešnjama koja se sastoji u gubitku uroda u razdoblju od 2017. do 2024., nastupila je zastara tražbine tužitelja za štetu na nasadu trešnje u smislu odredbe članka 230. stavak 1. ZOO-a jer je proteklo više od 3 godine od saznanja za štetu i štetnika, koje saznanje je tužitelj imao najkasnije 2011. Tužbom podnesenom 25. ožujka 2013. tužitelj je tražio naknadu štete zbog jednogodišnjeg gubitka na urodu trešanja, da bi tek prvi puta zatražio naknadu štete u vidu gubitka desetogodišnjeg uroda trešnje (razdoblje pune rodnosti trešanja) podneskom od 12. ožujka 2020. Po ocjeni ovog suda, zbog činjenice što su stabla trešnje štetnom radnjom pravnog prednika tuženice u cijelosti uništena najkasnije 2011., tada je u cijelosti dospjela naknada štete zbog gubitka uroda u očekivanom vijeku eksploatacije nasada trešnje te tužitelju ta šteta nije nastajala sukcesivno svake godine, što bi bio slučaj da stabla nisu bila uništena, već da su davala manji prihod od očekivanog, u kojem slučaju bi šteta mogla dospijevati godišnje. Iz tih razloga se zastara ne može utvrđivati zbog gubitka uroda trešanja za svaku godinu očekivanog vijeka eksploatacije, već u trenutku kada su bila uništena stabla, tada je bio poznat i opseg štete, zbog čega početak zastarnog roka treba računati od 2011. Kako je od tada do dana donošenja zahtjeva za tu štetu 12. ožujka 2020. prošlo više od 3 godine za tu tražbinu nastupila je zastara. Iz obrazloženih razloga žalbu tuženika trebalo je uvažiti u odnosu na dosuđeni iznos naknade štete koji se odnosi na gubitak prihoda od uroda trešanja u razdoblju od 2017. do 2024. u iznosu od 112.776,00 kn te u tom dijelu preinačiti pobijanu presudu i tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan.“;

- da je „u odnosu na naknadu štete zbog gubitka uroda malina u razdoblju od 2010. do 2013., koju štetu je sud utvrdio u ukupnom iznosu od 106.800,00 kn, nastupila je zastara za iznos naknade štete preko 17.500,00 kn. Naime, polaznom tužbom od 25. ožujka 2013. koju je tužitelj podnio u zastarnom roku iz članka 230. stavak 1. ZOO- a, tužitelj je tražio naknadu štete zbog gubitka uroda na malinama u ukupnom iznosu od 17.500,00 kn. Tužbeni zahtjev povisio je prvi puta podneskom od 12. ožujka 2020. Kako je nasad malina tužitelju uništen 2010., za ukupni iznos štete kao i za počinitelja tužitelj je saznao 2010. zbog čega je tužbu za naknadu štete mogao podnijeti najkasnije do kraja 2013. Kako je tužbeni zahtjev preko iznosa od 17.500,00 kn tužitelj podnio tek u podnesku od 12. ožujka 2020., tražeći naknadu štete na malinama u vidu gubitka šestogodišnjeg uroda maline, preko iznosa od 17.500,00 kn, nastupila je zastara jer je proteklo više od 3 godine od dana saznanja za štetu i štetnika, iz kojih razloga je preko tog iznosa žalbu tuženika trebalo uvažiti, a presudu suda prvog stupnja preinačiti te tužbeni zahtjev zbog zastare odbiti kao neosnovan.“.

8. Tužitelj u reviziji tvrdi, a to je izneseno i u rješenju ovoga suda kojim mu je dopušteno podnošenje revizije, da je shvaćanje drugostupanjskoga suda glede nastupanja zastare protivno pravnome shvaćanju zauzetome na sjednici građanskog odjela ovoga suda od 27. svibnja 2024. koje glasi: „U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“.

9. Ovaj je sud u više odluka (tako i u odluci Rev 650/2023 od 10. travnja 2024.) izrazio shvaćanje da, kada je vjerovnik prije isteka zastarnoga roka podnio tužbu s generički određenim tužbenim zahtjevom, ali je tijekom postupka na temelju iste činjenične osnove preinačio tužbu tako što je povećao postojeći generički određen zahtjev, u navedenim okolnostima i u pogledu razlike u kojoj je zahtjev povećan – preinačen treba uzeti da je do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO došlo već podnošenjem tužbe. Shodno tome, u slučaju zahtjeva za isplatu novčane svote po osnovi naknade štete, kakav je i predmetni tužbeni zahtjev, kada je tužitelj podnio tužbu prije isteka zastarnoga roka, ali je tijekom postupka, pa i zbog rezultata izvedenoga vještačenja, preinačio tužbu tako da je povećao tužbeni zahtjev, koji se i dalje temelji na istoj činjeničnoj osnovi (što se posebno naglašava s obzirom na predmetnu situaciju), za preinačeni dio tužbe odnosno povećani dio tužbenoga zahtjeva nije nastupila zastara jer je za ocjenu zastare i njena prekida u smislu čl. 241. ZOO odlučan trenutak podnošenja tužbe a ne trenutak njene preinake povećanjem tužbenoga zahtjeva.

10. Međutim, izneseno ne mora nužno biti i odgovor na predmetno revizijsko pitanje. Naime, tužitelj propušta uočiti da je prema pravnome shvaćanju o kojemu je riječ pretpostavka za prekid zastare već podnošenjem ne samo za utuženi iznos već i za onaj za koji je tužba preinačena povećanjem tužbenoga zahtjeva to da i taj povećani zahtjev proizlazi iz iste činjenične osnove kao i onaj iz tužbe. Kako ta pretpostavka uopće nije sadržana u predmetnome revizijskom pitanju, već se njime pitanje zastare problematizira u kontekstu preinake tužbe povećanjem zahtjeva općenito, dakle, i onda kada se povećani dio zahtjeva ne odnosi na istu činjeničnu osnovu, onda je odgovor na to pitanje: kada je vjerovnik prije isteka zastarnoga roka podnio tužbu s generički određenim tužbenim zahtjevom, ali je tijekom postupka preinačio tužbu tako da je povećao postojeći generički određen zahtjev, i u pogledu razlike u kojoj je zahtjev povećan – preinačen treba uzeti da je do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO došlo već podnošenjem tužbe, ali samo ako se povećani zahtjev temelji na istoj činjeničnoj osnovi, a kada se povećani zahtjev temelji na činjeničnoj osnovi različitoj od one na kojoj je utemeljen zahtjev iz tužbe, do prekida zastare ne dolazi već podnošenjem tužbe.

11. Tako sagledano, drugostupanjska presuda zapravo nije zasnovana na shvaćanju koje je protivno iznesenome shvaćanju ovoga suda glede primjene materijalnoga prava u vezi sa zastarom.

12. To zato što ono što u vezi s povećanjem tužbenoga zahtjeva obrazlaže drugostupanjski sud, a što je radi razumijevanja odlučnih okolnosti podrobno citirano u točki 6.4. obrazloženja ove presude, a što tužitelj u reviziji zapravo ne osporava, ukazuje na to da tužitelj nije nakon izvedenoga vještačenja povećao tužbeni zahtjev, odnosno, povisio novčanu svotu koju zahtjeva od tuženice na ime naknade štete iz iste činjenične osnove, već se radi o drugoj osnovi. Tužitelj je, naime, kako je u postupku utvrđeno, 2010. i 2011. godine saznao ne samo to da su mu nasadi trešanja i malina uništeni već i da, zbog toga, više neće roditi. Tada je tužitelj saznao ne samo za štetu nastalu mu zbog vrijednosti samih uništenih nasada već i za štetu nastalu uslijed gubitka uroda tih nasada ubuduće. Dakle, znao je kolika je vrijednost samih uništenih nasada (odnosno, koja je cijena sadnje novih nasada koji bi zamijenili uništene), ali i koliko gubi zbog toga što neće moći ubirati plodove uništenih nasada u određenome vremenu u kojemu bi ti nasadi davali plodove, odnosno, dok te plodove ne bi zamijenili plodovi novih nasada ako bi ih tužitelj nasadio. Međutim, prema obrazloženju drugostupanjske presude tužitelj je u tužbi tražio novčanu naknadu za jednogodišnji gubitak uroda trešanja, iako je znao da urod gubi i nakon toga, a naknadu štete u vidu gubitka desetogodišnjega uroda trešanja (razdoblje pune rodnosti trešanja) prvi je puta zatražio podneskom od 12. ožujka 2020. Njegov je zahtjev nakon takve preinake tužbe i dalje generički, jer se odnosi na isplatu novčane svote, sada u povišenome iznosu, ali, radi se o šteti za drugo razdoblje, dakle, o drugoj činjeničnoj osnovi. Kako je tek u podnesku od 12. ožujka 2020. tužitelj zatražio naknadu štete na malinama u vidu gubitka šestogodišnjega uroda maline, i taj zahtjev proizlazi iz druge činjenične osnove.

13. Dakle, od saznanja za štetu i štetnika (2010. i 2011. godine) do preinake tužbe povećanjem tužbenoga zahtjeva za naknadu štete po osnovi gubitka uroda kako je to prethodno opisano (12. ožujka 2020.) prošlo je više od tri godine, pa je pravilnom primjenom materijalnoga prava (članka 230. stavka 1. ZOO, kojim je propisano da tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila) drugostupanjski sud pravilno zaključio da je osnovan prigovor tuženice da je u odnosu na povećani zahtjev nastupila zastara.

14. Zato je revizija neosnovana te je na temelju članka 391. stavka 6. ZPP odlučeno kao u izreci.

Zagreb, 28. siječnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Renata Šantek