Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž R-3/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Vesne Gašparuš-Horvat predsjednice vijeća, Nikole Ramušćaka člana vijeća i suca izvjestitelja i Gorana Škugora člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice FU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Nikola Bošković-Slivonja, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika HRVATSKE RADIOTELEVIZIJE, Zagreb, Prisavlje 3, OIB: 68419124305, koga zastupa punomoćnik Nevio Svilar, odvjetnik u Zagrebu, radi nedopuštenosti otkaza, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-277/2025-18 od 20. studenog 2025., u sjednici vijeća održanoj 28. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Preinačuje se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr- 277/2025-18 od 20. studenog 2025. i sudi:

1. Utvrđuje se da je Odluka tuženika HRVATSKA RADIOTELEVIZIJA o izvanrednom otkazu ugovora o radu donesena dana 30. prosinca 2024. nedopuštena te da radni odnos između tužiteljice FU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika nije prestao.

2. Nalaže se tuženiku HRVATSKA RADIOTELEVIZIJA da tužiteljicu FU vratiti na posao na radno mjesto Samostalni stručni suradnik 2, odnosno odgovarajuće radno mjesto, u roku od 15 dana.

3. Nalaže se tuženiku HRVATSKA RADIOTELEVIZIJA nadoknaditi tužiteljici FU trošak parničnog postupka u iznosu od 625,00 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 28. siječnja 2026. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

4. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 750,00 EUR.

II. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana naknaditi tužiteljici trošak sastava žalbe u iznosu od 303,09 EUR.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za sastav odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odbijena je tužiteljica sa zahtjevom na utvrđenje da je Odluka tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu donesena dana 30. prosinca 2024. nedopuštena te da radni odnos između tužiteljice i tuženika nije prestao, da se naloži tuženiku tužiteljicu vratiti na posao na radno mjesto Samostalni stručni suradnik 2, odnosno odgovarajuće radno mjesto, u roku od 15 dana te da se naloži tuženiku nadoknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude, pa do isplate, u roku od 15 dana (st. I. izreke), naloženo je tužiteljici da u roku od 15 dana naknadi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 750,00 EUR (st. II. izreke), te je odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu troška postupka u iznosu od 625,00 EUR zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana donošenja presude do isplate (st. III. izreke).

2. Protiv navedene presude žalbu je podnijela tužiteljica iz svih žalbenih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – dalje: ZPP).

3. Tuženik u odgovoru na žalbu predlaže da ovaj sud odbije žalbu tužiteljice kao neosnovanu i potvrdi pobijanu presudu.

4. Žalba je osnovana.

5. Sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, na koje ukazuje tužiteljica u žalbi, jer pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude nije nerazumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, te o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika odnosno tonskih snimki.

6. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji je prethodio, nije utvrđeno da bi sud prvog stupnja počinio druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP.

7. Predmet ovog spora je utvrđenje da je odluka tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužiteljici nedopuštena, da radni odnos tužiteljice kod tuženika nije prestao te vraćanje tužiteljice na posao na radno mjesto samostalnog stručnog suradnika 2, odnosno odgovarajuće radno mjesto. Takav tužbeni zahtjev tužiteljica zasniva na činjeničnim navodima tužbe da je bila zaposlena kod tuženika na radnom mjestu samostalnog stručnog suradnika 2, da je tuženik 30. prosinca 2024. donio Odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužiteljice, koju je tužiteljica primila istog dana, da je 13. siječnja 2025. podnijela Zahtjev za zaštitu prava, na koji se tuženik nije očitovao. Osporava da bi izgovorila ili rekla radnici RU ono što je navedeno u prijavi i Odluci o otkazu te da bi se neprimjereno, neprofesionalno i suprotno obvezama iz radnog odnosa odnosila prema radniku FUM. Odluku o otkazu smatra nezakonitom i nedopuštenom, neistinitog sadržaja i neprovjerenih navoda, donesenu suprotno važećim propisima, uz uskraćivanje prava tužiteljici jer tuženik nije tužiteljici stvarno omogućio iznošenje obrane niti je prije donošenja odluke o otkazu proveo objektivan i nepristran postupak utvrđivanja činjenica, provjerio dokazne prijedloge i dokumentaciju koju mu je dostavila tužiteljica jer nije uzeo u obzir izjavu radnice SU koja je bila nazočna konkretnoj situaciji 18. prosinca 2024. Ukazuje da nikada ranije nije bila upozoravana niti opominjana zbog kršenja obveza iz radnog odnosa, već je u 14 godina rada kod tuženika bila nerijetko nagrađivana bonusima i pohvaljena od strane tuženika. Naposljetku navodi da se i prije ovog događaja žalila na ponašanje radnice RU, ali prijave nikada nisu bile provjerene niti je tuženik po istima postupao, a radnica RU je tužiteljicu ranije bila optužila za krađu, koje optužbe su nakon internog postupka ispitivanja utvrđene lažnim.

8. Tuženik je u Odluci i izvanrednom otkazu kao razloge za takvu odluku naveo da je tužiteljica radnici RU povišenim tonom i agresivno uputila riječi slijedećeg sadržaja: „nisi ti meni šef da mi govoriš što ću ja raditi i s kim pričati, ljubomorna si na mene jer ja imam veći koeficijent od tebe, brini se za svoje bolesno dijete, ti si nitko i ništa, ne možeš mi ništa, odjebi 3x, jadna si ne obraćaj mi se i tvoja priopćenja koja tipkaš ionako nitko ne čita“. Na osnovu takvog ponašanja tužiteljice, tuženik je utvrdio da je time tužiteljica počinila osobito tešku povredu radne obveze (čl. 107. st. 2. t. 19. Pravilnika o radu) na način da je vulgarno uputila kolegici niz krajnje neprimjerenih, neprofesionalnih, vulgarnih i ponižavajućih izraza izvan granica pristojne komunikacije, te se neprimjereno i neprofesionalno ponašala prema kolegi, te ih oboje ometala u izvršenju njihovih radnih zadataka, te da je tuženik kao poslodavac zbog takvog ponašanja tužiteljice trajno i potpuno izgubio povjerenje u nju, zbog čega daljnja suradnja nije moguća, pa da je daljnje održavanje Ugovora o radu nemoguće, tako da uz uvažavanje svih okolnosti i interesa nastavak radnog odnosa nije moguć.

9. U odnosu na sam događaj iz Odluke o izvanrednom otkazu, koji predstavlja glavni razlog zbog kojeg je tužiteljici izvanredno otkazan ugovor o radu, prvostupanjski je sud utvrdio da je **.**.2024. FUM došao u sobu koju su dijelile tužiteljica i RU radi popisa inventara radnice DU, da je došao do RU kako bi dobio informaciju gdje se inventar nalazi jer je mislio da ona ima saznanja o tome, da je RU telefonirala kada je ušao u sobu i nije mu mogla odgovoriti, da je tužiteljica krenula s neugodnim upadicama i provokacijama zašto je FUM u sobi, što radi, zašto ih uznemirava, koje pravo ima da to radi, da je FUM pokušao objasniti tužiteljici što radi u sobi, ali tužiteljica nije prestajala s verbalnim upadicama, da je u jednom trenutku tužiteljica podigla glas na njega, da je tužiteljici rekao da se ne obraća njoj i da to za što je došao nema veze s njom, da je RU cijelo vrijeme dok je FUM bio u sobi obavljala telefonski razgovor, ali je shvatila zašto je došao pa mu je rukom pokazala gdje se inventar nalazi, da je RU u jednom trenutku usred svog telefonskog razgovora rekla tužiteljici da se stiša, ali tužiteljičina agresivna komunikacija nije prestajala, da je FUM tom prilikom svjedočio sitnim trzavicama između tužiteljice i RU kada je tužiteljica rekla zašto RU nije na njenoj strani jer je FUM ekstremno neugodan, da se tužiteljica, nakon što je FUM izašao iz sobe da bi nazvao DU, počela obraćati RU agresivnim tonom govoreći joj da zašto je nije branila od FUM, da je RU odgovorila tužiteljici da je nema što braniti od čovjeka koji radi svoj posao, da se potom tužiteljica počela RU obraćati agresivnim i povišenim tonovima omalovažavajući je riječima da nije ona njoj šef, da joj neće ona govoriti što će i kome pričati, da je jadna, da piše ta priopćenja koja nitko ne čita, da bi joj bilo bolje da je doma s bolesnim djetetom, da je ljubomorna na nju jer ima veći koeficijent, da je nitko i ništa, da joj ne može ništa te joj je tri puta rekla odjebi, da je RU cijela ta situacija uznemirila zbog otvorenog vrijeđanja i omalovažavanja, a osobito zbog spominjanja njenog djeteta s poteškoćama, da je nakon tog incidenta RU kontaktirala svoju nadređenu ĐU koja joj je rekla da ode kući ako se ne osjeća dobro, što je RU i učinila, da je istog dana FUM još jednom ušao u sobu tužiteljice i RU te je i taj put bio provociran od strane tužiteljice samo u kraćem trajanju, da je RU o incidentu 18. prosinca 2024. putem e-maila 19. prosinca 2024. obavijestila svoju nadređenu ĐU, da je SU usmeno iznijela ĐU svoje viđenje situacije koje, suprotno uputi nadređene ĐU, nije pisanim putem prijavila, da se SU tom prilikom nije požalila na ponašanje RU, da je tužiteljica svom nadređenom ĆU nakon predmetnog događaja poslala e-mail u kojem je spominjala napetost između RU i TU te da je više generalno navodila da RU govori da će svi dobiti otkaz, da BU nije stekao dojam da je RU prijetila tužiteljici ili da se radilo o nekoj ugrozi, da je SU nakon predmetnog događaja kontaktirala NU kojom prilikom se više čudila tom događaju i pitala ga je li čuo što se dogodilo te da nije rekla ništa konkretno što bi objasnilo tijek ili sam događaj.

10. Takvo činjenično stanje prvostupanjski je sud utvrdio na temelju materijalne dokumentacije koja je priložena spisu (list 23-25, 45 spisa) te iskaza svjedoka FUM, ĐU, RU i NU, čije je iskaze prvostupanjski sud prihvatio iz razloga koje prihvaća i ovaj sud, tako da nije osnovan žalbeni razlog pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

11. Tuženik se u Odluci o izvanrednom otkazu poziva na čl. 107. st. 2. t. 19. Pravilnika o radu, kojim je propisano da poslodavac i radnici imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznog roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka nastavak radnog odnosa nije moguć (st. 1.), a osobito teškom povredom obveze iz radnog odnosa ili u svezi s radnim odnosom prema t. 19. smatraju se „druge osobito teške povrede radnih obveza utvrđene Etičkim kodeksom, Općim pravilima o radu i ponašanju, Pravilnikom o postupku i mjerama za zaštitu dostojanstva radnika i drugim općim aktima poslodavca.

11.1. Pritom tuženik u Odluci navodi da je radnica povrijedila čl. 2.1., 2.2., 2.4., 2.7., Općih pravila o radu i ponašanju HRT.

12. U navedenim odredbama Općih pravila o radu i ponašanju HRT kao neprofesionalan, nesavjestan odnos prema radu predstavlja neprimjereno ponašanje prema kolegicama i kolegama. Nadalje je propisano da zaposlenici tuženika svoje radne obveze obavljaju pošteno, savjesno i profesionalno, da su se dužni odnositi s poštovanjem prema drugim zaposlenicima i trećim osobama s kojima dolaze u kontakt, da nije dopušteno ponašanje kojim bi jedan ili više zaposlenika sustavno ponižavali i zlostavljali drugog zaposlenika.

13. Prema ocijeni ovog suda, riječi koje je uputila tužiteljica drugoj radnici RU neprimjerenog su sadržaja, dijelom i uvredljive, ali ne u mjeri koja bi opravdavala davanja izvanrednog otkaza ugovora o radu. Naime, navedenim su odredbama Općih pravila o radu i ponašanju HRT propisani etički standardi ponašanja zaposlenika tuženika, ali ne predstavlja svako kršenje tih načela opravdan razlog za otkaz ugovora o radu, već se mora raditi o tako grubim povredama tih načela, zbog kojih poslodavac u odnosu na takvu radnicu trajno i potpuno izgubi povjerenje, a što prema ocijeni ovog suda, ovdje ne može biti slučaj, jer iako se radi o neprimjerenom postupanju tužiteljice prema kolegici RU, ne radi se o tako gruboj povredi radne obveze (etičkih načela tuženika) da bi izvanredni otkaz bio opravdan, pogotovo kada se uzme u obzir da tuženik ničim nije dokazao svoje navode iz Odluke o izvanrednom otkazu, te iz odgovora na tužbu da je i prije kritičnog događaja zaprimio nekoliko prijava o neprimjerenom ponašanju tužiteljice na radnom mjestu i prema drugim kolegama.

13.1. Naime, niti iz jednog provedenog dokaza ne proizlazi da bi tužiteljica bila prijavljivana prije predmetnog događaja za neprimjeren odnos prema drugim djelatnicima. Takvo što ne spominje niti jedan od svjedoka koje je predložio tuženik, pa niti RU, koja u svom iskazu navodi da ranije nije prijavljivala tužiteljicu za navodne povrede radne obveze, a koje je činjenice ovaj sud utvrdio na temelju ovlaštenja iz čl. 373.a st. 1. t. 2. ZPP.

14. Slijedom svega izloženog, ovaj je sud utvrdio da u konkretnom slučaju nisu ispunjene zakonske pretpostavke za izvanrednim otkazivanjem ugovora o radu iz čl. 116. st. 1. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 93/14, 127/17, 98/19, 151/22 i 64/23, dalje: ZR), tako da je trebalo je temeljem čl. 373.a st. 1. t. 2. ZPP uvažiti žalbu tužiteljice te preinačiti st. I. i II. izreke presude i utvrditi da je Odluka tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu donesena dana 30. prosinca 2024. nedopuštena te da radni odnos između tužiteljice i tuženika nije prestao, te naložiti tuženiku da tužiteljicu vratiti na posao na radno mjesto Samostalni stručni suradnik 2, odnosno odgovarajuće radno mjesto, u roku od 15 dana.

15. Kako je izmijenjena odluka o glavnom zahtjevu trebalo je izmijeniti i odluku o parničnom trošku.

16. Tužiteljici temeljem čl. 154. st. 1. ZPP pripada parnični trošak u jednokratnom iznosu od 250 bodova temeljem Tbr. 7/2 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23 i 107/25, dalje: OT), ili 500,00 EUR, sa PDV od 25%, 625,00 EUR.

17. Stoga je trebalo temeljem čl. 373. t. 3. ZPP preinačiti st. III. izreke pobijane presude i naložiti tuženiku da tužiteljici u roku od 15 dana naknadi parnični trošak u iznosu od 625,00 EUR sa zateznim kamatama koje teku od dana donošenja ove odluke do isplate (čl. 151. st. 3. ZPP), a koje teku po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje ZOO) te st. II. izreke, na način da je zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u iznosu od 725,00 EUR odbijen kao neosnovan.

18. Tužiteljici za sastav žalbe temeljem Tbr. 10/2 OT, pripada 100 bodova ili 200,00 EUR, s PDV od 25%, 250,00 EUR, na koji je iznos pribrojen trošak sudske pristojbe na žalbu od 53,09 EUR, tako da ukupan trošak tužiteljice za sastav žalbe iznosi 303,09 EUR.

19. Tuženiku nije dosuđen trošak za sastav odgovora na žalbu, jer u njemu ne iznosi ništa drugo što već nije izneseno tijekom prvostupanjskog postupka (čl. 155. st. 1. ZPP).

U Velikoj Gorici 28. siječnja 2026.

Predsjednica vijeća

Vesna Gašparuš-Horvat