REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-433/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Josipa Turkalja člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice SLJ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Nenadu Horvatu, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženice Addiko Bank d.d, OIB 14036333877, iz Zagreba, Slavonska avenija 6, zastupan po punomoćnici Mariji Radelja, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Kožul & Petrinović u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž-1641/2021-2 od 22. ožujka 2022., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2478/2019-27 od 15. srpnja 2021., u sjednici vijeća održanoj 27. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e :

Odbija se revizija, kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja (toč. I. izreke) naloženo je tuženici da tužiteljici kao povrat stečenog bez osnove isplati iznos od 4.334,49 kn sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose od naznačenog dospijeća do isplate. U točki II. izreke presude naloženo je tuženici da tužiteljici kao povrat stečenog bez osnove isplati iznos od 19.030,61 kn sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose od naznačenog dospijeća do isplate. U točki III. izreke tuženici je naloženo da tužiteljici naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 8.684,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 15. srpnja 2021. do isplate.

2. Drugostupanjskom presudom Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž- 1641/2021-2 od 22. ožujka 2022., odbijena je žalba tuženice i potvrđena navedena prvostupanjska presuda.

3. Rješenjem ovog suda poslovni broj Revd-1442/2023-2 od 25. travnja 2023., dopuštena je revizija tuženice u odnosu na pravno pitanje, koje glasi:

"Protivi li se članku 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003), a posebice stavku 4. ovoga članka, odluka suda kojom je utvrđeno da se o odredbi potrošačkog ugovora (u konkretnom slučaju dijelu odredbe o načinu promjene kamatne stope i valutnoj klauzuli ugovora o kreditu denominiranog u CHF ili denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF) nije pojedinačno pregovaralo, bez izvođenja dokaza saslušanjem svjedoka kojega je trgovac predložio na okolnost pojedinačnog pregovaranja o navedenoj odredbi?"

4. Postupajući po navedenom dopuštenju, protiv navedene drugostupanjske presude tuženica je podnijela reviziju, pozivajući se na odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP), zbog pravnog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

5. Odgovor na reviziju nije podnesen.

6. Revizija je neosnovana.

7. Na temelju čl. 391. st. 1. ZPP revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem je dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

8. Tuženica naznačenim pitanjem u osnovi osporava pravilnost primjene odredbe čl. 81. ZZP, kod donošenja zaključka suda prema kojem se o odredbi potrošačkog ugovora (u konkretnom slučaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli u CHF) nije pojedinačno pregovaralo, iako na tu okolnost nije proveden dokaz saslušanjem svjedoka kojeg je tuženica predložila upravo na okolnost pojedinačnog pregovaranja o navedenim odredbama. Naime, tuženica smatra da je takvim postupanjem nižestupanjskih sudova povrijeđeno njezino pravo na procesnu ravnopravnost te da takvo postupanje nije u skladu s odredbom čl. 81. st. 4. ZZP.

9. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa kojeg potražuje s osnova ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli ugovora o kreditu i o promjenjivoj kamatnoj stopi te su utvrđenja nižestupanjskih sudova:

- da je tužiteljica kao korisnik kredita s prednikom tužene 16. siječnja 2008. sklopila Ugovor o kreditu broj 016-35/2008, kojim je tužiteljici odobren kredit u iznosu od 15.661,00 CHF prema srednjem tečaju tužene na dan isplate, s rokom otplate od 6 godina,

- da je kamata ugovorena u času zaključenja ugovora po stopi od 5,60% godišnje, a promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora (članak 6. ugovora),

- da su anuiteti otplate ugovoreni u iznosu od 256,61 CHF mjesečno uz promjenjivu kamatnu stopu od 5,60% godišnje,

- da je tuženica nakon sklapanja Ugovora višekratno i jednostrano mijenjala visinu kamatne stope, kao i da je došlo do promjene tečaja CHF, pri čemu je istovremeno mijenjan (povećan) anuitet kredita,

- da je riječ o potrošačkom ugovoru,

- da je kredit otplaćen,

9.1. Imajući u vidu sadržaj revizijom postavljenog pravnog pitanja, ovaj sud smatra dostatnim za navesti, da je sud u pobijanoj odluci izrazio pravno shvaćanje da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu kojim je utvrđeno da su banke, među kojima i prednica tuženice, u razdoblju od 10. rujna 2003., do 31. prosinca 2008., povrijedile kolektivne interese i prava potrošača time što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno raspravljalo i koja je ništetna te da je Visoki trgovački sud u Zagrebu presudom broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu kojim je utvrđeno da su banke pa između ostalih i prednica tuženice, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača kredita koristeći u istima ništetne nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci informirale potrošače o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje. Nadalje, navedeno je kako prema izmijenjenoj odredbi čl. 502.c ZPP (ZID ZPP/19) fizičke i pravne osobe mogu se u parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. tog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i pravna osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. Navodi se kako u je u tom slučaju sud vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Isto tako da je odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14, 110/15 i 14/19) koji je na snazi u vrijeme pokretanja konkretnog postupka propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženice. Stoga se navodi da u smislu tih zakonskih odredbi ali i odredbe čl. 502.c ZPP treba zaključiti da je sud u povodu restitucijskih zahtjeva potrošača vezan odlukom suda iz parnice za zaštitu kolektivnih interesa potrošača kojom je utvrđeno da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da takva odluka ima direktni učinak zbog čega se u pojedinačnim postupcima potrošači mogu pozivati na utvrđenja iz kolektivnog spora. Stoga, kako je u postupku povodom kolektivne tužbe pravomoćno utvrđeno da su banke, a među njima i prednica tuženica, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći nepoštene i ništetne ugovorne odredbe o promjenjivosti redovne kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa da prvostupanjski sud nije bio dužan na okolnost ništetnosti takve ugovorne odredbe provoditi dokaze neovisno o tome što se u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na apstraktnoj i općenitoj razini. Tako je i nastavno tome dosudio iznos stečen temeljem osnove koja je utvrđena ništetnom.

10. Međutim, revizijski je sud u nizu odluka (između ostalih i recentnom odlukom) Rev-357/2024 od 18. veljače 2025., izrazio sljedeće pravno shvaćanje:

"[…] 18. Prema navedenom, stajalište je ovoga suda da se u postupku kolektivne zaštite o nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje u okviru ostvarivanja apstraktne zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi u kojem sud ne uzima u obzir specifičnosti konkretnog slučaja, tj. konkretnog ugovornog odnosa, dok je u postupku individualne zaštite kontrolu nepoštenosti ugovorne odredbe sud dužan raspraviti s obzirom na osobu (potrošača) koja je pokrenula postupak i s obzirom na sve okolnosti tog pojedinačnog slučaja, a to stoga što se stvarna ravnoteža u pravima i obvezama potrošača i trgovca uspostavlja u postupcima individualne sudske zaštite u povodu pojedinačne tužbe potrošača u kojima sud o nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje s obzirom na specifične okolnosti pojedinačnog slučaja.

19. Dakle, po shvaćanju ovog suda, tuženica je mogla dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu tužitelju kao potrošaču dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Kada tuženici ne bi bilo omogućeno dokazivanje da je određenom potrošaču u postupku sklapanja konkretnog ugovora o kreditu dala odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama, unatoč tome što je na njoj teret dokaza te okolnosti, tada bi se odluka suda o nepoštenosti (ništetnosti) tih odredaba, zbog povrede prava potrošača na obaviještenost, kao odlučnoj okolnosti za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva u pojedinačnim potrošačkim sporovima, temeljila na neoborivoj pravnoj presumpciji, a što je protivno ovlaštenju trgovca propisanom odredbom članka 81. stavka 4. ZZP.

20. Gore izneseno pravno shvaćanje ovog suda podudarno je shvaćanju Ustavnog suda Republike Hrvatske iznesenom u odluci toga suda broj U-III- 5458/2021 od 30. lipnja 2022.".

11. Revijski sud ovom odlukom reafirmira citirano izraženo pravno shvaćanje pa ocjenjuje da je pogrešno sud u pobijanoj odluci primijenio postupovno pravo kada je, uz obrazloženje kako kakvo je dao (v. toč. 9.1. ovoga obrazloženja), odbio dokazni prijedlog saslušanjem svjedoka – zaposlenika tuženice.

12. Iz nišestupanjskih odluka razvidno je da tuženica tijekom prvostupanjskog postupka navela razloge zbog kojih predlaže saslušanje svjedoka – bivšeg svog zaposlenika, koje se u bitnom dijelu svi svode na sljedeće, koje revizijski sud citira i ocjenjuje u nastavku:

- da je tužitelju „odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bila pojašnjena od strane radnika tuženika, kreditnog referenta…

- da je „radnik banke maksimalno odgovorno pristupio tužitelju“

- da je „tužitelja ozbiljno i potpuno informirao o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i o parametrima koji utječu na visinu kamatne stope“

- da je „poslovna praksa tuženika temeljito pročitati i pojasniti sve ugovorne odredbe i pojasniti smisao i posljedice ugovora“

12.1. Prvenstveno, u dijelu tih navoda ovaj sud navodi ako se dokazni prijedlog odnosio na to da se sasluša zaposlenik banke koji je sklopio s potrošačem ugovor (ovdje SL), primjereno se mora obrazložiti taj dokazni prijedlog jer obveza suda saslušati zaposlenika banke odnosi se samo na obavijesti koje bi po svom sadržaju sudu bile dostatne za nedvojben zaključak da se potrošačev "pristanak na sklapanje ugovora mogao smatrati informiranim", što ovdje nije slučaj, a svakako tuženica nije dostavila podatke iz kojih bi sudu bilo razvidno da je riječ o svjedoku koji ima neposredna i potrebna saznanja.

13. Međutim, što je s ovdje relevantnog postupovnopravnog aspekta odlučujuće, tuženica, izlažući razloge i činjenice koje bi se trebale dokazivati spornim personalnim dokazom, nije iznijela konkretno u čemu su se sastojala objašnjenja (koja je navodno dala tužitelju), obim i konkretni sadržaj pregovaranja, koja bi činjenično stanje utvrđeno u Presudi iz kolektivnog spora u relevantnoj mjeri "odmakla" od konkretnog činjeničnog stanja ovoga, individualnog spora.

14. Ne može se u potpunosti zanemariti zakonom predviđena primjenjivost u individualnoj parnici utvrđenja iz Presude iz kolektivnog spora, primjenom zakonskih odredbi navedenih u toč. 9.1. ovoga obrazloženja. Ta primjenjivost svakako nije apsolutna i moguće je individualnom sporu dokazivati činjenice koje bi onda ukazale na činjenično stanje nepodudarno s onom iz kolektivnog spora, što bi dovelo do drugačije ocjene.

15. Međutim, pritom važe opća pravila postupovnog prava, da se dokazi predlažu radi utvrđivanja činjenica (čl. 219. st. 1., čl. 220. st. 1. ZPP). Te činjenice moraju biti određeno iznesene, a ne mogu predstavljati neke opće, nejasne i paušalno iznesene navode.

16. Uz postojanje utvrđenja iz presude donesene u kolektivnom sporu, kakva su gore navedena (toč. 9.1.), koja su, dakle, svojevrsna polazišna (no ne nužno i ishodišna) točka prilikom utvrđenja činjeničnog stanja u ovakvim predmetima – iznošenje činjenica koje se spornim dokazima trebaju dokazati (kako ih je u prvostupanjskom postupku iznijela tuženica) koji se, u ovom konkretnom individualnom sporu, u svojoj biti zapravo svode na simplificirane tvrdnje da je tužitelju sve bilo objašnjeno, a da se pri tome nije konkretno (pri predlaganju dokaza) navelo što je to (činjenično) točno bilo objašnjeno i ispregovarano (koji konkretni elementi, koji mehanizmi, koji rizici valutne klauzule, koji "potrebni parametri bitni za donošenje valjane odluke utemeljeni na potpunoj obavijesti" – kako se potonje utvrdilo u Presudi iz kolektivnog spora) – ne može se smatrati postupanjem u smislu čl. 219. i 220. ZPP.

17. Bitno je i za naglasiti da su te sporne ugovorne odredbe, s obzirom na potrošačku narav konkretnog ugovora o kreditu, tužitelju trebale biti objašnjene na način koji predstavlja standard za takav tip ugovora (u bitnom, s pojačanom pažnjom i pristupom koji je jasan prosječnom potrošaču), što se sve trebalo dokazati, a u ovom postupku se, dakle, čak ni činjenično dostatno ne iznosi.

18.1. Stoga odgovor na postavljeno pravno pitanje glasi; da se u postupku kolektivne zaštite o nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje u okviru ostvarivanja apstraktne zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi u kojima sud ne uzima u obzir specifičnost konkretnog slučaja, tj. konkretnog ugovornog odnosa, dok je u postupku individualne zaštite i kontrolu nepoštenosti ugovorne odredbe sud dužan raspraviti s obzirom na osobu potrošača koja je pokrenula postupak i s obzirom na sve okolnosti tog pojedinačnog slučaja, a to stoga što se stvarna ravnoteža u pravima i obvezama potrošača i trgovaca uspostavlja u postupcima individualne sudske zaštite u povodu pojedinačne tužbe potrošača o kojima sud o nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje s obzirom na specifične okolnosti pojedinačnog slučaja.

No, navedeno pravno shvaćanje iako predstavlja doslovan odgovor na postavljeno pravno pitanje, svakako treba cijeniti u okolnostima konkretnog slučaja te imajući u vidu iznesena pravna shvaćanja u ovoj odluci, a kojima se u bitnom ističe, da je predloženim (i u reviziji problematiziranim) personalnim dokazom tuženica predložila dokazivanje nedostatno određenih činjenica, koje je u trenutku predlaganja tog dokaza ona morala znati u njihovoj cijelosti; morala je znati što je to (odlučujuće i bitno) objašnjavala tužitelju i kako je pregovarala na način drugačiji od onog kako je to ocijenjeno u Presudi iz kolektivnog spora (u spisu nema dokaza ni navoda koji bi upućivali na to da ih tužena nije mogla znati) pa da bi se tako i činjenično stanje u bitnom razlikovalo od onog koje je utvrđeno u kolektivnim presudama (što bi potencijalno dovelo do isključivanja primjene utvrđenja iz te parnice na ovu, individualnu). Tako ih je u potpunosti i jasne (činjenice) trebala i iznijeti prilikom iznošenja činjenica i predlaganja dokaza za dokazivanje tih činjenica, kako bi se one onda predloženim dokazima dokazivale. No, dokazi predloženi na potpuno neodređene i nejasne okolnosti u takvim slučajevima se niti ne mogu prihvatiti.

19. Uzimajući u obzir navedeno, i pravilnim je pravnim pristupom predloženi dokaz valjalo odbiti pa revizijski sud ocjenjuje da je i pravilnom primjenom prava valjalo na isti način odlučiti u ovom predmetu u pogledu materije koja se problematizira revizijom postavljenim pravnim pitanjem, pa je revizija ocjenjena neosnovanom.

20. Zato je, na temelju čl. 393. st. 1. ZPP, odlučeno kao u izreci.

Zagreb, 27. siječnja 2026.

Predsjednik vijeća:

dr.sc. Jadranko Jug