Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Kž-462/2025-3

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Gordane Mihele Grahovac kao predsjednice vijeća te Željke Skomeršić i Koraljke Bumči kao članica vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Marine Bobanović, u kaznenom predmetu protiv optuženog MI, zbog kaznenog djela iz članka 147. stavak 2. i dr. Kaznenog zakona (Narodne novine br. 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17 i 118/18 – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Čakovcu broj K-47/2020 od 2. svibnja 2023., u sjednici vijeća održanoj 27. siječnja 2026.,

r i j e š i o  j e

Prihvaća se žalba optuženog MI, ukida se prvostupanjska presuda i predmet upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku pred izmijenjenim sucem pojedincem.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinskog suda u Čakovcu, optuženi MI proglašen je krivim zbog kaznenog djela uvrede iz članka 147. stavak 1. i 2. KZ/11 pod točkom 1.) i kaznenog djela klevete iz članka 149. stavak 1. i 2. KZ/11 pod točkom 2.) te mu je za kazneno djelo pod točkom 1.) utvrđena novčana kazna u iznosu 30 (trideset) dnevnih iznosa u visini od 33,33 (trideset tri eura i trideset tri centa) eura što ukupno iznosi 999,90 (devetsto devedeset devet eura i devedeset centi) eura, za kazneno djelo pod točkom 2.) utvrđena novčana kazna u iznosu 50 (pedeset) dnevnih iznosa u visini od 33,33 (trideset tri eura i trideset tri centa) eura što ukupno iznosi 1.666,50 (tisuću šesto šezdeset šest eura i pedeset centi) eura, pa je uz primjenu članka 51. stavak 1. i 2. KZ/11 osuđen na jedinstvenu novčanu kaznu u iznosu 60 (šezdeset) dnevnih iznosa što ukupno iznosi 1.999,80 (tisuću devetsto devedeset devet eura i osamdeset centi) eura, a na temelju članka 56. stavak 1. i 2. KZ/11 optuženiku je izrečena uvjetna osuda te se jedinstvena novčana kazna neće izvršiti ukoliko optuženik u roku od 1 (jedne) godine ne počini novo kazneno djelo.

1.1. Na temelju članka 158. stavak 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 152/08., 76/09., 80/11., 91/11. - Odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. i 80/22., dalje u tekstu: ZKP), privatni tužitelj II je sa imovinskopravnim zahtjevom u iznosu 30.000,00 (trideset tisuća) kuna upućen u parnicu.

1.2. Na temelju članka 151. KZ/11 optuženik je dužan u roku od 15 (petnaest) dana po njezinoj pravomoćnosti izreku presude objaviti u tiskovini ..., informativnom glasniku ....

1.3. Na temelju članka 148. stavak 1. ZKP optuženik je dužan naknaditi troškove kaznenog postupka iz članka 145. stavak 2. točka 6. ZKP u iznosu 132,72 (sto trideset dva eura i sedamdeset dva centa) eura u korist proračunskih sredstava suda u roku od 15 (petnaest) dana po pravomoćnosti presude, te troškove iz članka 145. stavak 2. točka 7. ZKP s osnova nagrade opunomoćenika i nužnih izdataka privatnog tužitelja o čemu će sud odlučiti naknadno posebnim rješenjem.

2. Protiv te presude žalbu je podnio optuženi MI po branitelju Bojanu Bacingeru odvjetniku u Čakovcu, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da drugostupanjski sud pobijanu presudu preinači na način da optuženika oslobodi optužbe, podredno da presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Nitko od stranaka nije zahtijevao da bude izvješten o sjednici, niti je drugostupanjski sud u smislu članka 475. stavak 1. ZKP ocijenio da bi njihova prisutnost bila korisna za razjašnjenje stvari.

5. Žalba je osnovana.

6. Pozivajući se na žalbenu osnovu bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP, optuženik smatra da u pobijanoj presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama u odnosu na subjektivnu sastavnicu kaznenih djela. Po ocjeni drugostupanjskog suda, razlozi u pogledu krivnje su doista vrlo šturo obrazloženi, no oni postoje i iz njih se može zaključiti da prvostupanjski sud smatra da je optuženik postupao s izravnom namjerom, tako da se pobijana presuda u tom dijelu može ispitati.

6.1. Kada nadalje ukazuje na ovu bitnu postupovnu povredu, smatra da su razlozi o odlučnim činjenicama u odnosu na postojanje objektivnih sastavnica inkriminacija u znatnoj mjeri proturječni, te da o njima postoji kontradiktornost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju iskaza danih u postupku i samih tih iskaza, no nastavno pobliže obrazlaže kako prvostupanjski sud ustvari nije uzeo u obzir i one dijelove iskaza nepristranog svjedoka ČI, te svjedoka ŽI i EI kojima podupiru iskaz optuženika, čime sadržajno pobija pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja.

6.2. Žalbenim navodima da je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno ustvari isprepliće žalbenu osnovu bitne postupovne povrede iz točke 6. obrazloženja ovoga rješenja budući da ujedno smatra da prvostupanjski sud nije niti utvrđivao subjektivnu sastavnicu kaznenih djela kao odlučnu činjenicu.

7. U odnosu na žalbenu osnovu povrede kaznenog zakona konkretno ne obrazlaže u čemu se ova povreda sastoji.

8. Stoga, kada optuženik polemizira sa razlozima, utvrđenjima i zaključcima prvostupanjskog suda o odlučnim činjenicama, suštinski pobija presudu po žalbenoj osnovi pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i u tom je dijelu žalbenim navodima osnovano osporio pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja.

9. Naime, stav je drugostupanjskog suda da sadržaj dokaza ne dovodi do pouzdanog i nedvojbenog utvrđenja do kojega je došao prvostupanjski sud kada je zaključio da je optuženik počinio kaznena djela na način kako mu je to stavljeno na teret.

10. U pravu je optuženik da prvostupanjski sud nije cjelovito i sveobuhvatno uzeo u obzir iskaze svjedoka ČI, ŽI i EI, već ih je tek segmentarnom analizom doveo u vezu s ostalim izvedenim dokazima.

11. Osim toga, prvostupanjski sud nije s dovoljno pažnje cijenio iskaz optuženika kada pojašnjava da je kao načelnik općine inkriminirane navode iznio u cilju poštivanja načela transparentnosti i rada tijela javnih vlasti jer je kao izvršno tijelo u općini trebao informirati mještane o razlozima razrješenja privatnog tužitelja kao predsjednika općinskog vijeća, što mu se stavlja na teret pod točkom 1.), te kada ujedno sadržajno iznosi razloge i argumente za ocjenu rada privatnog tužitelja, a radi se o inkriminaciji pod točkom 2.)

12. U odnosu na kazneno djelo uvrede pod točkom 1.), pod točkom 37. obrazloženja pobijane presude, prvostupanjski sud ističe da se s obzirom na sadržaj obrane optuženik poziva na isključenje protupravnosti iz članka 148.a KZ/11, pri čemu potpuno pogrešno zaključuje da ono ne dolazi u obzir iz razloga što ''uvjet za isključenje protupravnosti jest da iz načina izražavanja i drugih okolnosti jasno proizlazi da nije riječ o ponašanju čiji je cilj bio naškoditi nečijoj časti ili ugledu, međutim iz rezultata provedenog dokaznog postupka proizlazi sasvim drugačije, da je okrivljenik upravo postupao i da je njegov pretežiti interes bio uvrijediti privatnog tužitelja.''

12.1. Naime, ovakav zakonski uvjet koji prvostupanjski sud postavlja uopće ne proizlazi iz zakonske odredbe članka 148.a KZ/11 na koju se poziva, već bi se moglo zaključivati da prvostupanjski sud ovdje potpuno promašeno parafrazira zakonski tekst ranije odredbe članka 203. KZ/97 koja se uopće ne može primijeniti. Time prvostupanjski sud nije pravilno razmotrio zakonske pretpostavke za isključenje protupravnosti na način kako su one regulirane člankom 148.a KZ/11.

13. U odnosu na kazneno djelo pod točkom 2.), prvostupanjski sud je zanemarujući koncept kaznenog djela klevete, neutemeljeno prebacio teret dokazivanja na optuženika kada je pod točkom 38. obrazloženja zaključio da ''okrivljenik u ovom postupku nije dokazao istinitost svojih tvrdnji, koje je iznio za privatnog tužitelja u tekstu objavljenom u tiskovini "...", niti je dokazao da je imao opravdanog razloga povjerovati u istinitost svojih tvrdnji za privatnog tužitelja'', zato što je teret dokazivanja primjenom općeg načela naprotiv na privatnom tužitelju koji je dužan dokazati počinjenje kaznenog djela u ostvarenju svih njegovih bitnih obilježja i uvjeriti sud da je optuženik nedvojbeno počinio kazneno djelo za koje je optužen.

13.1. Naime, u odnosu na kazneno djelo klevete treba reći da se ono može počiniti isključivo s izravnom namjerom jer zakonski tekst traži da počinitelj iznese ili pronese neistinitu činjeničnu tvrdnju znajući da je neistinita, što znači da u trenutku iznošenja ili pronošenja mora biti svjestan da je ta činjenična tvrdnja lažna. Budući da je predmet klevete samo neistinita činjenična tvrdnja, kojom se napada čast i ugled drugoga, ona mora biti objektivno provjerljiva, tako da je privatni tužitelj taj koji mora dokazati i neistinitost činjenične tvrdnje. U konačnici, mora se raditi o tvrdnji objektivno podobnoj štetiti nečijoj časti i ugledu.

13.2. Stoga se evidentno prvostupanjski sud i ovdje rukovodio odredbama koje nisu na snazi u vrijeme počinjenja kaznenog djela, neprihvatljivim razmatranjem sadržaja odredbe članka 200. stavak 3. KZ/97.

13.3. U odnosu na kazneno djelo pod točkom 2.) uvažavajući činjeničnim opisom inkriminirani sadržaj, treba razmotriti radi li se doista o činjeničnim tvrdnjama kojima se pobliže iznose okolnosti koje su objektivno provjerljive, jesu li to izjave koje se mogu povezati s određenim postupcima konkretne osobe u konkretnoj situaciji odnosno privatnog tužitelja, ili bi se ovdje ipak suštinski radilo o kritici i ocjeni njegovog rada odnosno situaciji u kojoj prevladavaju vrijednosni sudovi.

14. Ono što je prvostupanjski propustio vrednovati je širi kontekst, opseg i način na koji su izjave pod točkom 1.) i 2.) dane, a posebice napraviti temeljnu razliku između privatnih osoba i osoba koje djeluju u javnom sektoru, kao ovdje političari, budući da se s jedne strane radi o optuženiku načelniku, dakle izvršnom čelniku općine i s druge o privatnom tužitelju kao predsjedniku općinskog vijeća, dakle predstavničkog tijela građana te općine.

14.1. Sloboda izražavanja predstavlja jedno od temeljnih načela demokratskog društva, a svaki političar neizbježno mora biti otvoreniji za ispitivanje svake njegove riječi i djela jer se svojevoljno i svjesno izlaže njihovu propitivanju od strane političkih oponenata pa i šire javnosti, te pritom iskazivati veći stupanj tolerancije nego što to vrijedi za privatne osobe, zato što su granice prihvatljive kritike šire kod političara nego li kod privatnih osoba.

14.2. Sud pred kojim se nađe zahtjev za ograničenjem nečije slobode izražavanja, dužan je utvrditi da li je takvo ograničenje prijeko društveno potrebno i je li ono razmjerno legitimnom cilju, te za to dati valjane i dostatne razloge. Konačno, kod vaganja svih odlučnih okolnosti i procjene koje pravo preteže, pravo na slobodu izražavanja ili pravo na poštovanje osobnog života drugih, te ima li uvjeta za isključenje protupravnosti ili je osuda nužna, treba voditi računa i o praksi Europskog suda za ljudska prava.

15. Slijedom svega navedenog, valjalo je prihvaćanjem žalbe optuženika ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku pred izmijenjenim sucem pojedincem.

15.1. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će izvesti sve potrebne dokaze koje će valjano ocijeniti, te uvažavajući razloge ove ukidne odluke donijeti novu presudu koju će valjano obrazložiti.

16. Budući da je na temelju članka 483. stavak 1. ZKP prvostupanjska presuda ukinuta, valjalo je odlučiti kao u izreci.

Zagreb, 27. siječnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Gordana Mihela Grahovac