Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Kž-198/2024-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Gordane Mihele Grahovac kao predsjednice vijeća te Željke Skomeršić i Koraljke Bumči kao članica vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Marine Bobanović, u kaznenom predmetu protiv optuženog MĐ, zbog kaznenog djela iz članka 139. stavak 2. i 3. Kaznenog zakona (Narodne novine br. 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18, 126/19, 84/21 i 114/22 – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Splitu broj K- 1222/2023 od 11. siječnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 27. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. U povodu žalbe optuženog MĐ, a po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni na način da se uvjetna osuda izrečena presudom Općinskog suda u Splitu broj K-731/2020 od 23. rujna 2020. neće opozvati, te se uslijed toga optuženi MĐ za kazneno djelo iz članka 139. stavak 2. i 3. KZ/11 za koje je tom presudom proglašen krivim, na temelju članka 139. stavak 3. KZ/11 osuđuje na kaznu zatvora u trajanju 10 (deset) mjeseci, u koju se na temelju članka 54. KZ/11 uračunava vrijeme oduzimanja slobode i vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 9. rujna 2023. do 11. siječnja 2024.

II. Žalba optuženog MĐ odbija se kao neosnovana i u pobijanom, a nepreinačenom dijelu, potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinskog suda u Splitu optuženi MĐ proglašen je krivim zbog kaznenog djela prijetnje iz članka 139. stavak 2. i 3. KZ/11 za koje mu je izrečena kazna zatvora u trajanju 10 (deset) mjeseci.

1.1. Nadalje je utvrđeno da je optuženi MĐ presudom Općinskog suda u Splitu poslovni broj K-731/2020 od 23. rujna 2020. koja je postala pravomoćna 20. listopada 2020. proglašen krivim zbog kaznenog djela protiv osobne slobode – prijetnjom iz članka 139. stavak 3. KZ/11 na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine, kojom je na temelju članka 56. stavak 1. KZ/11 izrečena uvjetna osuda na način da se kazna zatvora na koju je osuđen neće izvršiti ukoliko u roku provjeravanja u trajanju od 3 (tri) godine od pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo.

1.2. Utvrđeno je da je optuženi MĐ u vremenu provjeravanja iz presude poslovni broj K-731/2020 od 23. rujna 2020. koja je postala pravomoćna 20. listopada 2020., počinio istovrsno kazneno djelo koje je predmet ovog postupka odnosno kazneno djelo protiv osobne slobode – prijetnjom – opisano i kažnjivo po članku 139. stavak 3. KZ/11.

1.3. Stoga se kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine iz odluke Općinskog suda u Splitu poslovni broj K-731/2020 ima smatrati ponovno utvrđenom.

1.4. Potom se optuženi MĐ na temelju članka 139. stavak 3. KZ/11 i uz primjenu članka 58. stavak 3. KZ/11 i članka 51. stavak 1. i 2. KZ/11 osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 3 (tri) mjeseca.

1.5. Na temelju članka 54. KZ/11 optuženom MĐ se u izrečenu jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 3 (tri) mjeseca uračunava i vrijeme provedeno u istražnom zatvoru odnosno vrijeme od trenutka lišenja slobode odnosno od 9. rujna 2023. pa do 11. siječnja 2024.

1.6. Na temelju članka 68. stavak 1. KZ/11 optuženom MĐ izriče se sigurnosna mjera obveznog psihijatrijskog liječenja budući da je kazneno djelo počinio u stanju bitno smanjene ubrojivosti te iz razloga što postoji opasnost da bi zbog duševnih smetnji zbog kojih je nastupila njegova bitno smanjena ubrojivost mogao počiniti teže kazneno djelo.

1.7. Na temelju članka 68. stavak 2. KZ/11 mjera obveznog psihijatrijskog liječenja iz članka 68. stavak 1. KZ/11 izrečena u okviru kazne zatvora izvršavat će se u okviru zatvorskog sustava te može trajati do prestanka kazne zatvora.

1.8. Na temelju članka 69. KZ/11 optuženom MĐ izreče se i sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti o alkoholu i drogi, a mjera obveznog liječenja od ovisnosti izrečena uz kaznu zatvora izvršavat će se u okviru zatvorskog sustava, a ista može trajati do prestanka izvršenja kazne zatvora.

1.9. Na temelju članka 148. stavak 1. u vezi sa člankom 145. stavak 2. točka 1. i 6. Zakona o kaznenom postupku (Narodne novine 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19 i 80/22 – dalje u tekstu ZKP), dužan je optuženi MĐ uplatiti troškove nastale tijekom ovog kaznenog postupka u ukupnom iznosu od 672,25 eura od čega iznos od 572,25 eura predstavlja trošak sudsko – psihijatrijskog vještačenja provedenog po stalnoj sudskoj vještakinji Sanji Batini, dok iznos od 100,00 eura predstavlja iznos sudskog paušala koji je odmjeren s obzirom na dužinu i trajanje ovog kaznenog postupka, dok će o ostalim troškovima nastalim tijekom kaznenog postupka biti odlučeno naknadno.

2. Protiv te presude žalbu je podnio optuženi MĐ po branitelju Mihovilu Joviću odvjetniku u Splitu, zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, te odluke o kazni, s prijedlogom da drugostupanjski sud pobijanu presudu preinači, odnosno da podredno presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Na temelju članka 474. stavak 1. ZKP spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu.

5. Žalba nije osnovana.

6. U okviru žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, optuženik prigovara prvostupanjskom sudu da u cijelosti prihvaća iskaz oštećenice ignorirajući iskaz optuženika te da pogrešno smatra kako je priznao počinjenje djela kada govori da je iskaz oštećenice djelomično točan, iako se ne navodi u kojem djelu bi iskaz oštećene bio točan, a u kojem ne, što se odnosi samo na to da bi optuženik bio alkoholiziran, s time da se osuđujuća presuda ne može temeljiti samo i isključivo na iskazu oštećenika.

7. Optuženik dakle u žalbi izlaže vlastitu ocjenu dokaza iz koje izvodi drugačije zaključke, no drugostupanjski sud je procijenio kako je prvostupanjski sud analizom svakog dokaza zasebno te njihovom međusobnom usporedbom, ispravno zaključio da je optuženik počinio kazneno djelo prijetnje na štetu svoje sestre oštećene IĐ.

8. Naime, što se inkriminiranih prijetećih riječi tiče, optuženik se branio navodima da se toga ne sjeća, s time da je prvostupanjski sud iskazu optuženika konfrontirao detaljan i opsežan iskaz oštećenice ispitane u dokaznoj radnji, ali i na raspravi, koja konzistentno opisuje ne samo inkriminirani događaj već i kompletnu obiteljsku dinamiku. U točki 7.5. obrazloženja prvostupanjski sud je, protivno žalbenim navodima, istaknuo kako je optuženik priznao upravo stanje svoje alkoholiziranosti, tako da je podrobno i pravilno analizirao i iskaz optuženika stavljen u korelaciju s ostalim izvedenim dokazima, te u potpunosti izvršio minucioznu analizu iskaza oštećenice koja je time pravilna i drugostupanjskom sudu prihvatljiva. Stoga žalbenim prigovorima nisu dovedena u pitanje činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda.

9. Žaleći se zbog odluke o kazni, optuženik smatra da je prvostupanjski sud mogao primijeniti odredbe o ublažavanju kazne i eventualnom izricanju uvjetne osude. Prigovara sudu kako bitno smanjenu ubrojivost nije cijenio kao olakotnu okolnost. U odnosu na odluku o opozivu uvjetne osude ističe kako je ovdje riječ o tzv. fakultativnom opozivu kod kojega je sud morao voditi računa o proteku vremena budući da je ovo kazneno djelo počinjeno oko mjesec dana prije proteka roka provjeravanja pa smatra da nema govora o povezanosti dva kaznena djela. Kako bi potkrijepio žalbeni navod da nije bilo mjesta opozivu uvjetne osude, u prilogu žalbe dostavlja kopiju izjave HĐ navodeći da bi ona bila oštećenica u predmetu u kojem je uvjetna osuda opozvana, iz koje slijedi da je optuženik u potpunosti promijenio svoje životne navike u smislu apstinencije od alkohola, preselio je na otok Brač te ima namjeru odlaska na rad u Njemačku, te da je prije opoziva trebalo ispitati i majku optuženika.

10. U odnosu na opoziv uvjetne osude, ovdje treba krenuti od toga da je presudom Općinskog suda u Splitu broj K-731/2020 od 23. rujna 2020. koja je postala pravomoćna 20. listopada 2020. optuženi MĐ osuđen zbog kaznenog djela prijetnje iz članka 139. stavak 1., 2. i 3. KZ/11 na kaznu zatvora u trajanju jedna godina uz izricanje uvjetne osude na temelju članka 56. KZ/11 na način da se kazna zatvora na koju je osuđen neće izvršiti ako u vremenu provjeravanja u trajanju tri godine ne počini novo kazneno djelo.

10.1. Pritom treba uzeti u obzir odredbu članka 58. stavak 7. KZ/11 koja propisuje da se uvjetna osuda ne može opozvati nakon što su protekle dvije godine od isteka roka provjeravanja.

10.2. U konkretnoj situaciji, budući da je citirana presuda postala pravomoćna 20. listopada 2020., znači da je rok provjeravanja tri godine, koji počinje teći od pravomoćnosti presude kojom je izrečena uvjetna osuda, istekao 20. listopada 2023., a propisani rok za opoziv protekom daljnje dvije godine, dakle 20. listopada 2025.

10.3. Budući da je uvjetnu osudu bilo moguće opozvati do 20. listopada 2025., rok za opoziv istekao je u žalbenom postupku, zbog čega u trenutku donošenja drugostupanjske presude više nema uvjeta za opoziv. Stoga je u povodu žalbe optuženika, a po službenoj dužnosti valjalo odlučiti da uvjetna osuda neće biti opozvana jer bi u suprotnome bio povrijeđen kazneni zakon na štetu optuženika u smislu članka 469. točka 5. ZKP.

11. Uzgred valja napomenuti da prilikom odluke o opozivu uvjetne osude nije dovoljno pribaviti samo pravomoćnu presudu, već je nužno pribaviti cjelokupan spis predmeta kako bi se moglo utvrditi u kojem obimu egzistira izrečena kazna jer je moguće da je u međuvremenu izmijenjena.

12. Upravo suprotno žalbenim prigovorima, prvostupanjski sud je među ostalim optuženiku kao olakotno cijenio bitno smanjenu ubrojivost. Nadalje istaknuta okolnost da bi HĐ bila oštećenica u predmetu u kojem je pobijanom presudom uvjetna osuda opozvana, protivna je izvedenim dokazima. Ne radi se naime o oštećenici kaznenog djela već o majci optuženika, tako da u žalbenom postupku priložena kopija izjave kojom ona eventualno iznosi subjektivnu ocjenu promjene optuženikovih životnih navika i okolnosti nije od utjecaja na odmjeravanje kazne, niti je prvostupanjski sud u tom smislu propustio izvesti dokaz njenim ispitivanjem.

12.1. Naime, prema ocjeni drugostupanjskog suda, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio i vrednovao sve odlučne okolnosti za izbor vrste i mjere kazne kada je s jedne strane kao olakotno cijenio njegove osobne prilike odnosno ovisnost i psihički poremećaj te bitno smanjenu ubrojivost, ali s druge strane i otegotnu okolnost ranije osuđivanosti zbog istovrsnog kaznenog djela prijetnje počinjenog prema odgovornim osobama u vezi s njihovim radom i to prema većem broju ljudi, ali uvjetna osuda očito nije polučila specijalno preventivni učinak budući da je nastavio s protupravnim ponašanjem štoviše istovrsnim. Sve to su okolnosti koje ne opravdavaju blaže kažnjavanje niti izricanje uvjetne osude za ovo kazneno djelo za koje je zapriječena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci do pet godina.

12.2. Stoga je i prema stavu drugostupanjskog suda kazna zatvora u trajanju deset mjeseci primjerena utvrđenim okolnostima, vodeći računa o načelu individualizacije kazne kao i općim pravilima o odmjeravanju kazne, te će utjecati kako na optuženika, tako i na sve ostale građane da ubuduće ne čine kaznena djela, te ukazati da je kažnjavanje počinitelja pravedno, a činjenje kaznenih djela pogibeljno.

12.3. Budući da žalba optuženika nije osnovana, a ispitivanjem pobijane presude nisu utvrđene povrede zakona iz članka 476. stavak 1. ZKP na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 482. ZKP odlučeno je kao u izreci.

Zagreb, 27. siječnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Gordana Mihela Grahovac