Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Kž-74/2025-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Gordane Mihele Grahovac kao predsjednice vijeća te Željke Skomeršić i Koraljke Bumči kao članica vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Marine Bobanović, u kaznenom predmetu protiv optuženog GU, zbog kaznenog djela iz članka 149. stavak 2. i dr. Kaznenog zakona (Narodne novine br. 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17 i 118/18 – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi privatnog tužitelja UU podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Splitu broj K- 494/2019 od 7. studenog 2024., u sjednici vijeća održanoj 27. siječnja 2026. u prisutnosti opunomoćenice privatnog tužitelja PU, odvjetnice Jadranke Laurić-Flego,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba privatnog tužitelja UU kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinskog suda u Splitu, na temelju članka 453. točka 3. Zakona o kaznenom postupku (Narodne novine br. 152/08, 76/09, 80/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 80/22 i 36/24 – dalje u tekstu: ZKP) optuženi GU oslobođen je optužbe da bi počinio kazneno djelo klevete iz članka 149. stavak 2. KZ/11.

1.1. Na temelju članka 149. stavak 3. u vezi članka 145. točka 6. ZKP troškovi kaznenog postupka u visini od 200,00 eura (dvjesto eura) u vidu sudskog prosjeka padaju na teret privatnog tužitelja.

2. Protiv te presude žalbu je podnio privatni tužitelj UU po opunomoćeniku PU odvjetniku u [adresa], zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da drugostupanjski sud pobijanu presudu preinači ''i baš na način da se okrivljeni oslobodi od optužbe, podredno osporenu presudu ukinuti i predmet vratiti na ponovni postupak''.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Povodom zahtjeva privatnog tužitelja, na temelju članka 475. stavak 1. ZKP stranke su izviještene o sjednici vijeća. Na sjednicu je pristupila opunomoćenica privatnog tužitelja odvjetnica Jadranka Laurić-Flego, dok nisu pristupili uredno obaviješteni privatni tužitelj UU i optuženi GU.

5. Žalba nije osnovana.

6. Naime, polazeći od članka 476. stavak 1. ZKP drugostupanjski sud ispituje presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i iz osnova iz kojih se pobija, tako da je ovlaštenje drugostupanjskog suda zakonom ograničeno na ispitivanje ispravnosti prvostupanjske presude u dijelu u kojem je žalitelj svojom žalbom osporava, pa je tako osim ograničenja opsega u okviru pojedine žalbene osnove obuhvaćene žalbom, limitiran i smjerom osporavanja pobijane presude.

7. U okviru žalbene osnove bitne povrede odredaba kaznenog postupka, žalitelj citira dio zakonskog teksta odredbe članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP, bez dovođenja u vezu sa konkretnim sadržajem prvostupanjske presude koju pozivom na ovu postupovnu povredu pobija i bez pobližeg navođenja u čemu se ona po stavu žalitelja suštinski sastoji. Osim toga, samo se nominalno poziva na povredu kaznenog zakona, bez daljnjeg obrazloženja u čemu bi se konkretno navedena povreda sastojala. Žali se i zbog odluke o kazni, iako se radi o oslobađajućoj presudi pa razmatranje istaknute žalbene osnove samim time uopće ne dolazi u obzir.

8. Žalitelj u žalbi podnosi zahtjev u smislu članka 475. stavak 2. (ispravno bi bilo stavak 1.) ZKP ''da okrivljeni i njegov branitelj budu izvješteni o sjednici vijeća'', iako optuženik u ovom postupku nije angažirao branitelja, dok žalitelj naprotiv prema dostavljenoj punomoći zastupa interese privatnog tužitelja.

8.1. Ujedno u zaključku žalbe predlaže drugostupanjskom sudu pobijanu presudu preinačiti na način da se optuženik oslobodi optužbe, pa budući da je upravo oslobađajuću presudu prvostupanjski sud već izrekao, moglo bi se smatrati da ustvari prvostupanjsku presudu podržava.

8.2. Međutim, iz preostalog sadržaja žalbe ipak proizlazi da je žalitelj nezadovoljan oslobađajućom presudom, jer polemizira s obrazloženjem i razlozima prvostupanjske presude, kojima suprotstavlja vlastite, kritizirajući analizu i ocjenu izvedenih dokaza, pa time ustvari argumentira žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

9. Međutim, stav je drugostupanjskog suda da žalitelj svojim žalbenim prigovorima nije s uspjehom osporio pravilnost zaključka prvostupanjskog suda kako nije dokazano da bi optuženik počinio kazneno djelo klevete upravo na način kako mu je to privatnom tužbom stavljeno na teret.

10. Žalitelj u žalbi posebno naglašava da je optuženik počinio kazneno djelo klevete na način kako ga se tereti svjestan među ostalim da ''su te tvrdnje iznesene putem medija televizije postale pristupačne većem broju osoba'', iako se činjeničnim opisom optuženiku uopće ne inkriminira počinjenje kaznenog djela putem televizije.

11. Daljnjim prigovorom žalitelj se poziva na odredbu članka 449. stavak 2. ZKP prema kojoj sud nije vezan za prijedloge tužitelja o pravnoj ocjeni djela, ali optuženika ne može proglasiti krivim za kazneno djelo teže od onog koje mu je optužbom stavljeno na teret, pa u tom smislu upućuje da ''u situaciji kada privatni tužitelj djelo pravno označi kao klevetu, a sud u postupku utvrdi da je riječ o istinitim činjenicama, sud ne smije zbog toga donijeti oslobađajuću presudu, kao što je u konkretnom slučaju sud zauzeo stav'', već je dužan ispitati da li se činjenični opis djela iz privatne tužbe podvodi pod biće drugog kaznenog djela npr. teškog sramoćenja iz čl. 148 KZ/11, budući da ono nije teže od kaznenog djela klevete, a sud nije vezan za prijedlog tužitelja o pravnoj ocjeni djela.

11.1. Žalitelj nije u pravu. Kao prvo, pobija prvostupanjsku presudu polazeći od pogrešne teze da je prvostupanjski sud utvrdio da je riječ o istinitim činjenicama, budući da je taj sud u obrazloženju zaključio kako nije dokazano da bi optuženik iznio ono što mu se privatnom tužbom stavlja na teret. No, kako se žalbom sada implicira da se radi o ''istinitim činjenicama'', tim više nema govora o pogrešnom zaključku prvostupanjskog suda da kazneno djelo klevete nije dokazano.

11.2. Kao drugo, da je prvostupanjski sud postupio kako to sada sugerira žalitelj, upravo bi počinio povredu kaznenog zakona. Ovo stoga što žalitelj evidentno ne percipira da kazneno djelo teškog sramoćenja iz članka 148. KZ/11 više ne postoji, brisano je V Novelom, Zakonom o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona objavljenim u Narodnim novinama broj 126 od 24. prosinca 2019., koja je stupila na snagu još 1. siječnja 2020.

12. Slijedi dio žalbe u kojem na teoretskoj razini razmatra kazneno djelo klevete, pa u tom smislu žalitelju valja ukazati kako se radi o kaznenom djelu kod kojega upravo privatni tužitelj mora dokazati sva njegova bitna obilježja.

12.1. Kleveta se može počiniti isključivo s izravnom namjerom jer zakonski tekst traži da počinitelj iznese ili pronese neistinitu činjeničnu tvrdnju znajući da je neistinita, što znači da u trenutku iznošenja ili pronošenja mora biti svjestan da je ta činjenična tvrdnja lažna. Budući da je predmet klevete samo neistinita činjenična tvrdnja, kojom se napada čast i ugled drugoga, ona mora biti objektivno provjerljiva, tako da privatni tužitelj mora dokazati i neistinitost činjenične tvrdnje. U konačnici, mora se raditi o tvrdnji objektivno podobnoj štetiti nečijoj časti i ugledu.

13. Pobijajući pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, žalitelj napominje kako je optuženik iznio klevetničke izjave koje su takve da mogu umanjiti vrijednost pojedinca u očima drugih, smatrajući da to proizlazi iz iskaza svjedoka EU, BU i ŠU. Međutim, iz dijelova iskaza ovih svjedoka koje u prilog žalbenim navodima posebno apostrofira u žalbi, baš naprotiv proizlazi da svjedoci međusobno iznose posve različiti sadržaj, koji se pritom ne podudara niti sa onim izjavama koje su činjeničnim opisom privatne tužbe optuženiku stavljene na teret.

13.1. Upravo na tom tragu je pravilno prvostupanjski sud zaključio, da nije dokazano da bi optuženik iznio ono što je navedeno u privatnoj tužbi, pravilnom i kritičkom analizom svakog dokaza zasebno te njihovom međusobnom usporedbom, uključujući i iskaze svjedoka na koje se poziva žalitelj.

14. Budući da žalba privatnog tužitelja nije osnovana, a ispitivanjem pobijane presude nisu utvrđene povrede zakona iz članka 476. stavak 1. ZKP na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 482. ZKP odlučeno je kao u izreci.

Zagreb, 27. siječnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Gordana Mihela Grahovac