REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-5129/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, Đura Sesse člana vijeća i suca izvjestitelja, Goranke Barać-Ručević, Mirjane Magud i mr. sc. Neri Radas članica vijeća, u pravnoj stvari tužitelja GV iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu Damir Švec & Hanibal Hunjek u Zagreba, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg Bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija, u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude i rješenja Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-943/2025-3 od 20. kolovoza 2025., kojom je djelomično potvrđena i djelomično ukinuta presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4913/2019-45 od 22. listopada 2024. ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj P-4913/2019-51 od 16. siječnja 2025., u sjednici održanoj 27. siječnja 2026.,

r i j e š i o  j e:

I. Odbija se prijedlog za dopuštenje revizije tužitelja GV u dijelu koji se odnosi na postavljena pitanja.

II. Odbacuje se prijedlog za dopuštenje revizije tužitelja GV u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnog ljudskog prava zajamčenog Ustavom Republike Hrvatske i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-943/2025-3 od 20. kolovoza 2025., kojom je djelomično potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4913/2019- 45 od 22. listopada 2024. ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj P-4913/2019- 51 od 16. siječnja 2025., u dijelu pod točkom VIII. izreke.

2. U prijedlogu za dopuštenje revizije tužitelj predlaže da se dopusti revizija radi postavljenih pravnih pitanja, a koja glase:

„1. Da li je sud u cilju poštenog i pravičnog suđenja i prava tužitelja na punu restituciju svih neosnovano plaćenih iznosa na osnovi sklopljenog Ugovora o kreditu (sukladno Direktivi 93/13 EEZ), dužan u svojoj odluci dati i obrazložiti razumljive, jasne, relevantne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, zbog kojih nije utvrdio ništetnost cijelog ugovora o kreditu, već samo pojedinih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u "CHF"?

2. Ako je kreditor (banka) na osnovi Ugovora o kreditu stekao bez osnove (čl. 1111. ZOO) znatno veću korist u odnosu na onu koju je od takvog kreditao imao tužitelj, kao korisnik kredita u navedenom obveznopravnom odnosu, a sud je utvrdio samo djelomičnu ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, koje sadrže bitne elemente ugovora (ništetan je predmet ugovora – iznos kredita u "CHF", cijena ugovora – promjenjiva kamatna stopa, a uz to su ništetne i odredbe o naknadama za usluge tuženika propisane jednostranom Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora), da li je sud u svojoj odluci dužan dati i obrazložiti razumljive, jasne, relevantne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, zbog kojih nije utvrdio ništetnost cijelog ugovora o kreditu, te navesti razloge zbog kojih isti može opstati bez tih ugovornih odredbi?

3. Da li je odluka suda pravična, jasna i obrazložena, ako se sud poziva na pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH zauzeto u rješenju posl. broj: Gos -1/2019 od 04.03.2020., koje se odnosi na tumačenje učinaka ZID ZPK/15 na konvertirane kredite, bez uzimanja u obzir specifičnih okolnosti konkretnog slučaja u kojem predmetni ugovor uopće nije konvertiran, niti su obrazloženi razlozi primjene ovog pravnog shvaćanja?

4. Da li ništetnost pojedinih odredbi ugovora o kreditu, koje sadrže bitan element ugovora (odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli), uzrokuju ništetnost cijelog ugovora?

5. Da li je ugovor, koji je u trenutku sklapanja, suprotan prisilnim propisima Zakona o obveznim odnosima (čl. 1022. st. 2. u vezi s čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima/05) ništetan, te da li isti kao takav proizvodi pravne učinke, ako se odnosi na bitne elemente ugovora o kreditu, i to: na iznos kredita, uvjete davanja, korištenja i vraćanja kredita?

6. Da li je ništetan ugovor o kreditu u cijelosti, kada jedna ugovorna strana (banka) koja je sačinila i pripremila ugovor, uz ništetne odredbe o bitnim elementima ugovora: promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, još dodatno korisniku kredita jednostrano odredi plaćanje troškova i naknada, čiju visinu može mijenjati prema svojim internima aktima (Odluka o tarifi naknada za usluge kreditora)?

7. Da li su hrvatski sudovi prilikom ocjene ništetnosti ugovora o kreditu u cijelosti dužni uzeti u obzir specifične okolnosti pojedinog slučaja (da li je zaključen Sporazum o konverziji, ili da li je prema uputi banke korisnik kredita bio kreditno sposoban podići stambeni kredit samo u švicarskim francima – valuta "CHF")?

8. Da li je protivno načelu savjesnosti i poštenja, načelu jednake vrijednosti uzajamnih činidaba i vladavine prava u ugovoru o kreditu utvrditi djelomičnu ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a ne ništetnost cijelog ugovora, ako je znatnu neravnotežu u određenom obvezno-pravnom odnosu na štetu korisnika kredita svojim radnjama i djelovanjem izazvala ugovorna strana (banka), koje je takav ugovor unaprijed pripremila kao tipski“.

2.1. Nadalje, tužitelj je predmetni prijedlog za dopuštenje revizije podnio i na temelju odredbe čl. 385.a st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 57/11., 148/11. - proč.tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 79/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - dalje: ZPP), zbog povrede prava na pravično suđenje zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske (čl. 29.).

3. Na prijedlog nije odgovoreno.

4. Postupajući sukladno odredbama čl. 385.a i čl. 387. st. 1. ZPP, ocijenjeno je da pravna pitanja naznačena u prijedlogu za dopuštenje revizije tužitelja nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP.

4.1. Navedeno stoga što prvo i drugo postavljena pitanja predstavljaju prigovor bitne povrede odredaba parničnog postupka, a ne pravno pitanje kakvo je propisala odredba čl. 385.a st. 1. ZPP. Naime, pitanja kojima se ističe bitna povreda odredaba parničnog postupka nisu sama po sebi razlog za dopuštenje revizije, jer čak i u slučaju postojanja takve povrede u konkretnom slučaju, njezine posljedice ne premašuju dosege ovog konkretnog slučaja, zbog čega nemaju važnost za ujednačenje sudske prakse, što je osnovni smisao postupka koji se vodi povodom revizije koju je revizijski sud ovlašten dopustiti u smislu odredbe čl. 385.a ZPP, kao niti važnost za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.

4.2. Osim toga, prvo i drugo postavljena pitanja nisu važna ni stoga što tužitelj, postavljajući navedena pitanja polazi od procesnih pretpostavki koje nisu ostvarene (da pobijana presuda nije dostatno obrazložena) kao i zbog toga što iz sadržaja prijedloga proizlazi da navedenim postupovnopravnim pitanjima tužitelj u biti osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja.

4.3. Također valja reći da prvo i drugo postavljena pitanja u prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primijeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu ni zbog toga što tužitelj u odnosu na ta pitanja nije naveo odgovarajuće razloge važnosti, s obzirom da u odlukama koje tužitelj navodi kao razlog važnosti tih postavljenih pitanja, sudovi nisu izražavali pravno shvaćanje u vezi navedenih pitanja kako ih je tužitelj koncipirao u prijedlogu za dopuštenje revizije, niti su te odluke donesene u usporedivoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, slijedom čega tužitelj nije dokazao ni razloge važnosti prvo i drugo postavljenih pitanja u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP.

4.4. U odnosu na treće postavljeno pitanje valja reći da isto nije važno pitanje s obzirom da u odnosu na treće postavljeno pitanje tužitelj nije uopće iznio razloge važnosti tog pitanja, niti tužitelj u prijedlogu navodi da bi o tom postavljenom pitanju postojala različita praksa nižestupanjskih-žalbenih sudova, koju bi trebalo ujednačiti, što je osnovni smisao revizijskog postupka.

4.5. Nadalje, u odnosu na četvrto, peto, šesto i osmo postavljena pitanja, valja reći da ista pitanja nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njihovoj primjeni, s obzirom da u odnosu na postavljena pitanja pobijana odluka ne odstupa od prakse revizijskog suda i zauzetog pravnog shvaćanja u odlukama ovog suda broj Rev-820/2023-2 od 23. travnja 2024., Rev-259/2022-3 od 9. listopada 2025., Rev-106/2025-2 od 2. travnja 2025. i dr., a nije riječ niti o pitanjima u odnosu na ko je bi bilo potrebno preispitati ustaljenu sudsku praksu.

4.6. U odnosu na sedmo postavljeno pitanje valja reći da, s obzirom da glede tog postavljenog pitanja sudovi nisu izražavali pravno shvaćanje, to od odgovora na to pitanje ne ovisi ishod spora. Pritom treba reći da se tužitelj, u pogledu sedmo postavljenog pitanja, kao na razloge važnosti u smislu odredbe čl. 385.a ZPP pozvao na odluke koje nisu donesene u usporedivoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, pa tužitelj nije dokazao ni razloge važnosti tog postavljenog pitanja u smislu navedene odredbe.

5. Slijedom navedenog, u odnosu na postavljena pitanja nisu ispunjene zakonske pretpostavke za intervenciju revizijskog suda u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP, pa je ovaj sud na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. i 2. ZPP odlučio kao pod točkom I. izreke ovog rješenja.

6. Nadalje, postupajući po odredbi čl. 385.a ZPP-a, revizijski sud je ocijenio da u prijedlogu za dopuštenje revizije, kao i prilozima koje je tužitelj dostavio uz prijedlog u smislu odredbe čl. 387. st. 3. ZPP-a, tužitelj nije učinio vjerojatnim da bi mu bilo povrijeđeno temeljno ljudsko pravo u smislu odredbe čl. 385.a st. 2. ovog Zakona.

6.1. Naime, ovaj sud ocjenjuje da je u postupku pred nižim sudovima tužitelju bilo omogućeno da se izjasni o zahtjevima i navodima tuženika, iznosi činjenice i predlaže dokaze, te na taj način ravnopravno sudjeluje u postupku. U svojim presudama niži sudovi su odgovorili na sve odlučujuće navode tužitelja. Njihove presude su detaljno obrazložene, te se ne mogu smatrati arbitrarnima ili očito nerazumnima. Stoga ništa ne upućuje na zaključak da tužitelj nije imao pravično suđenje, čime tužitelj nije učinio vjerojatnim da bi mu u (prvostupanjskom i) drugostupanjskom postupku zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava bilo povrijeđeno kakvo temeljno ljudsko pravo u smislu postojanja pretpostavki iz odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP-a

7. Slijedom navedenog, u pogledu prijedloga za dopuštenje revizije u dijelu kojim je on koncipiran u smislu čl. 385.a st. 2. ZPP, tj. u pogledu pozivanja na povredu temeljnog prava zajamčenog ustavom, valjalo je na temelju odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP odlučiti kao pod točkom II. izreke ovog rješenja.

Zagreb, 27. siječnja 2026.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Ante Perkušić