REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-4708/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, Đura Sesse člana vijeća i suca izvjestitelja, Mirjane Magud, mr. sc. Neri Radas i mr. sc. Igor Periša članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja BT iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] , kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Musulin i suradnici u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Kožul i Petrinović u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-291/2025-2 od 20. kolovoza 2025., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-10434/2023-44 od 27. siječnja 2025., u sjednici održanoj 27. siječnja 2026.,

r i j e š i o  j e:

I. Odbija se prijedlog za dopuštenje revizije tuženika Addiko Bank d.d. u dijelu koji se odnosi na postavljena pitanja.

II. Odbacuje se prijedlog za dopuštenje revizije tuženika Addiko Bank d.d. u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnog ljudskog prava zajamčenog Ustavom Republike Hrvatske i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljenih sloboda.

Obrazloženje

1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-291/2025-2 od 20. kolovoza 2025., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-10434/2023-44 od 27. siječnja 2025.

2. Tuženik u prijedlogu za dopuštenje revizije predlaže da mu se dopusti revizija radi postavljenih pravnih pitanja koja smatra važnima za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primijeni, a koja glase: „1. Je li tužba tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ("Udruga Potrošač"), podnesena Trgovačkom sudu u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12 od 4. travnja 2012.g., radnja vjerovnika poduzeta protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, u smislu odredbe čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/1991, 73/1991, 3/1994, 111/1993, 107/1995, 7/1996, 91/1996, 112/1999, 88/2001, 35/2005)?

2. Od kada nastaje obveza plaćanja zateznih kamata na iznos stečenog bez osnove kao posljedice utvrđene ništetnosti dijela ugovorne odredbe potrošačkog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli sadržane u ugovoru o kreditu denominiranom u CHF/denominiranom u kunama s valutnom klauzulom u CHF?

3. Pripada li potrošaču kao posljedica utvrđene ništetnosti dijela odredbe potrošačkog ugovora o kreditu denominiranog u CHF/denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF i to dijela odredbe o valutnoj klauzuli, isplata razlike između iznosa kamate izračunatog po prosječnoj kamatnoj stopi za kredite u kunama i iznosa kamate izračunate po stopi određenoj odlukom banke ili isplata razlike između iznosa koji je potrošač platio i iznosa izračunatog na temelju početno ugovorene kamatne stope?

4. Je li sama činjenica da se o odredbi o naknadi za slučaj prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita nije pregovaralo dovoljna za zaključak da je takva ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna?

Odnosno

Protivi li se članku 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003) odnosno članku 96. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/2007), odluka suda kojom je odredba potrošačkog ugovora (u konkretnom slučaju odredba o naknadi za slučaj prijevremene djelomične ili konačne otplate kredita) utvrđena nepoštenom, odnosno ništetnom, samo na temelju utvrđenja suda da se o ugovaranju iste nije pojedinačno pregovaralo, bez da je sud utvrdio uzrokuje li ista suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača?

5. Je li kreditor u obvezi detaljno navesti prirodu usluge koju, za slučaj prijevremene djelomične ili konačne otplate kredita, korisnik kredita plaća kreditoru sukladno poslovnoj politici kreditora?

6. Je li odredba ugovora o kreditu, kojom se za slučaj prijevremene djelomične ili konačne otplate kredita ugovara naknada koju korisnik kredita plaća banci sukladno poslovnoj politici kreditora, protivna ili sukladna odredbi čl. 1024. i čl. 354. st. 3. Zakona o obveznim odnosima?

Odnosno

Ima li kreditor pravo na naknadu štete u smislu odredbe čl. 1024. st. 3. Zakona o obveznim odnosima u slučaju kad se o zakonom propisnoj obvezi korisnika kredita nije posebno pregovaralo prije sklapanja ugovora o kreditu ili ako ugovor o kreditu u odredbi o naknadi za slučaj prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita ne sadrži izričitu pravnu formulaciju iz čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima, nego unaprijed formuliranu odredbu o naknadi koja se obračunava sukladno poslovnoj politici kreditora?

7. Je li tuženiku (kreditoru), u postupku predmet kojeg spora je utvrđenje ništetnosti odredbe potrošačkog ugovora o kreditu denominiranog u CHF/denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF i to odredbe o naknadi za prijevremenu konačnu otplatu kredita, onemogućeno raspravljanje u smislu čl. 354. st. 2. t. 6. Zakona o parničnom postupku kada je tijekom postupka odbijen s dokaznim prijedlogom financijsko-knjigovodstvenog vještačenja na okolnost nastanka i visine štete koja nastaje tuženiku (kreditoru) prilikom prijevremene otplate kredita od strane potrošača, za koju je tuženik tvrdio da mu je nastala uslijed prijevremene otplate kredita?“.

2.1. Predlagatelj je prijedlog podnio i pozivom na odredbu čl. 385.a st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 57/11., 148/11. -proč.tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25. - dalje: ZPP) navodeći da su mu u postupku pred nižestupanjskim sudovima zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđena temeljna ljudska prava zajamčena Ustavom - pravo na jednakost svih pred zakonom iz čl. 14. st. 2. Ustava Republike Hrvatske, pravo na djelotvoran pravni lijek iz čl. 18. st. 1. Ustava Republike Hrvatske i čl. 13. toč. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda te pravo na pravično suđenje iz čl. 29. Ustava Republike Hrvatske i čl. 6. toč. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

3. Odgovor na prijedlog za dopuštenje revizije nije podnesen.

4. Postupajući u skladu s odredbom čl. 385.a i čl. 387. ZPP revizijski sud je ocijenio da pravna pitanja naznačena u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.

4.1. Navedeno stoga što pobijana presuda u odnosu na prvo i drugo postavljena pitanja ne odstupa od ustaljene prakse revizijskog suda i zauzetih pravnih shvaćanja u odlukama ovoga suda broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015., Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. i Rev-3142/18-2 od 19. ožujka 2019. i dr., a nije riječ o pitanjima u odnosu na koja bi bilo potrebno preispitivati ustaljenu sudsku praksu (u tom smislu i u Revd- 690/2025-2 od 26. veljače 2025., Revd-2828/2023-2 od 25. listopada 2023. i dr.).

4.2. Također u odnosu na drugo postavljeno pitanje, koje se odnosi na početak tijeka zatezne kamate, valja reći da isto pitanje nije važno s obzirom da pobijana odluka ne odstupa od prakse revizijskog suda prema kojoj su banke dužne vratiti stečeno zajedno s kamatama od dana stjecanja (tako i u odluci revizijskog suda broj Rev- 2245/2017-2 od 20. ožujka 2018., Revd-5086/2022 od 11. siječnja 2023.).

4.3. Pri tom treba reći da odluke na koje se poziva tuženik (odluke ovog suda broj Rev- 2781/2011-2 od 16. lipnja 2015. i Rev-1242/2014-2 od 6. lipnja 2018.) nisu donesene u istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji pa one nemaju značaj važnosti postavljenim pitanjima zbog kojeg se može dopustiti podnošenje revizije.

4.4. Osim toga, niti treće postavljeno pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, jer je riječ o pitanju glede kojeg pobijana odluka ne odstupa od prakse revizijskog suda i zauzetog pravnog shvaćanja iz odluke ovog suda broj Rev-308/2022 od 19. travnja 2022., a nije riječ o pitanju u odnosu na koje bi bilo potrebno preispitivati ustaljenu sudsku praksu.

4.5. Nadalje, u odnosu na četvrto, peto i šesto pitanje valja reći da ta pitanja nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, jer se radi o pitanjima u odnosu na koja pobijana odluka ne odstupa od pravnog shvaćanja ovoga suda iznesenog u presudi poslovni broj Rev-112/2018-2 od 9. ožujka 2022., Rev-179/2021-2 od 13. rujna 2022., Rev-1407/2021-2 od 6. lipnja 2023., i dr., te je riječ o pitanjima u odnosu na koja nije potrebno preispitivati ustaljenu sudsku praksu.

4.6. Pri tome u odnosu na četvrto postavljeno pitanje također valja reći da tuženik polazi od pogrešne pretpostavke da je sudu samo činjenica da se o odredbi o naknadi za slučaj prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita nije pregovaralo dovoljna za zaključak da je takva ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna. Međutim, s obzirom da su nižestupanjski sudovi ocijenili da je konkretna odredba, o kojoj se nije posebno pregovaralo, nepoštena jer je suprotna načelu savjesnosti i poštenja, te da je prouzročena znatna neravnoteža među ugovornim strankama, to o odgovoru na četvrto postavljeno pitanje ne ovisi ni odluka u sporu, slijedom čega navedeno pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

4.7. Nadalje, u odnosu na sedmo pitanje valja reći da s obzirom da tuženik nije istaknuo svoj protutužbeni zahtjev za naknadu štete o kojem bi se posebno raspravljalo i radi utvrđenja čije osnovanosti bi bilo potrebno izvoditi dokaze koje tuženik navodi, to odbijanjem dokaznog prijedloga za provođenje financijskog vještačenja na okolnost visine štete tuženik nije onemogućen u raspravljanju u smislu odredbe čl. 354. st. 2. t. 6. ZPP, slijedom čega ni sedmo postavljeno pitanje nije važno za odluku o sporu, kao ni za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

5. Slijedom navedenog, valjalo je prijedlog tuženika u odnosu na postavljena pitanja odbiti na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. ZPP, te odlučiti kao pod točkom I. izreke ovog rješenja.

6. Nadalje, u odnosu na navode tuženika da je došlo do povrede prava na pravično suđenje i jednakost svih pred zakonom, valja odgovoriti da čl. 6. st. 1. Konvencije i čl. 29. st. 1. Ustava RH sadrže samo određena procesna jamstva. Do povrede tog prava u pravilu niti ne može doći zbog pogrešne primjene materijalnog prava, osim u slučaju da je pobijana presuda arbitrarna ili očito nerazumna, što ovdje nije slučaj.

6.1. U svojim odlukama, nižestupanjski sudovi su odgovorili na sve odlučujuće navode tuženika. Njihove odluke su detaljno obrazložene te se ne mogu smatrati arbitrarnima ili očito nerazumnima. Slijedom navedenog ne postoje okolnosti koje bi upućivale na zaključak da tuženik nije imao pravično suđenje.

7. Stoga, s obzirom da tuženik nije učinio vjerojatnim da su mu pobijanom odlukom povrijeđena temeljna prava zajamčena Ustavom i to ustavno pravo na pravično suđenje (čl. 29. Ustava RH), kao i da bi mu bilo povrijeđeno pravo na pošteno suđenje zajamčeno čl. 6. Konvencije, valjalo je u pogledu prijedloga za dopuštenje revizije u dijelu kojim je on koncipiran u smislu čl. 385.a st. 2. ZPP, tj. u pogledu pozivanja na povredu temeljnog prava zajamčenog Ustavom, na temelju odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP odlučiti kao pod točkom II. izreke ovog rješenja.

Zagreb, 27. siječnja 2026.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Ante Perkušić