REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-10/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Damira Kontreca člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice GSJ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Mihočević & Bajs d.o.o. u Zagrebu, protiv tuženika PHARMACIA LABORATORIJ d.o.o. u likvidaciji, OIB 49518016639, Zagreb, Trakošćanska ulica 10, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Planinić, Šoljić i partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti odluka skupštine, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovnog broja Pž-470/2025-2 od 10. travnja 2025., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P - 1437/2024-23 od 13. prosinca 2024., u sjednici održanoj 27. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e:

I. Odbija se revizija tuženika PHARMACIA LABORATORIJ d.o.o., kao neosnovana.

II. Odbijaju se zahtjevi tužiteljice GSJ za naknadu troška odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije i troška odgovora na reviziju.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je suđeno:

„I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka Odluka skupštine društva tuženika od 4. lipnja 2024. o prestanku društva tuženika.

II. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka Odluka skupštine društva tuženika od 4. lipnja 2024. o imenovanju OSJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], za likvidatora društva tuženika, koji kao likvidator zastupa društvo samostalno i pojedinačno.

III. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka Odluka skupštine društva tuženika od 4. lipnja 2024. o promjeni tvrtke tuženika tako da nova tvrtka glasi ''PHARMACIA LABORATORIJ d.o.o. za trgovinu, usluge i savjetovanje u likvidaciji'' te skraćena tvrtka glasi ''PHARMACIA LABORATORIJ d.o.o. u likvidaciji''.

IV. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev za nalaganje uspostave ranijeg stanja u sudskom registru Trgovačkog suda u Zagrebu za tuženika na način da se izvrši brisanje svih upisa provedenih temeljem rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu, Tt-24/25581-2 od 19. srpnja 2024.

V. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 448,00 EUR s zateznim kamatama od 13. prosinca 2024. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

VI. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.174,77 EUR s zateznim kamatama od 13. prosinca 2024. do isplate, kao neosnovan.

VII. Odbija se u cijelosti zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka, kao neosnovan.“.

1.1. Napominje se da je prvostupanjski sud donio i istobrojno rješenje kojim je odlučio o tužiteljičinom prijedlogu za osiguranje, koje, međutim, nije predmet ovoga revizijskog postupka, pa njegov sadržaj ovaj sud smatra nepotrebnim citirati.

2. Drugostupanjskom presudom je suđeno:

„I. Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1437/2024-23 od 13. prosinca 2024. u točki IV. i u točki VI. izreke u dijelu u kojem je odbijen kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 726,77 EUR (sedamstodvadeset-šest eura i sedamdesetsedam centi).

II. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1437/2024-23 od 13. prosinca 2024. u točkama I., II.,

III., V. i VII. izreke.

III. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P - 1437/2024-23 od 13. prosinca 2024. u točki IV. izreke u dijelu u kojem je odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 448,00 EUR (četristočetrdesetosam eura) s pripadajućim zateznim kamatama i sudi:

Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 448,00 EUR (četristočetrdesetosam eura) sa zateznim kamatama od 10. travnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je bila na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je bila na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od petnaest dana.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu troškova žalbenog postupka u ukupnom iznosu od 745,00 EUR (sedamstočetrdesetpet eura).“.

3. Ovaj sud je rješenjem poslovnog broja Revd-2957/2025-2 od 10. rujna 2025. dopustio tuženiku izjavljivanje revizije protiv drugostupanjske presude zbog sljedeć ih pravnih pitanja:

„Tko je ovlašten ostvarivati članska prava u trgovačkom društvu kada između dva potencijalna nasljednika postoji spor o pravu na nasljedstvo – pri čemu jedan nastupa kao oporučni nasljednik na temelju oporuke koja je predmet postupka radi utvrđenja ništetnosti, a drugi kao zakonski nasljednik – u situaciji kada nije imenovan skrbnik ostavine niti postoji pravomoćno rješenje o nasljeđivanju, odnosno, stječu li takvi nasljednici prava iz poslovnog udjela odmah po smrti ostavitelja kao suovlaštenici na poslovnom udjelu te mogu li samostalno ostvarivati članska prava bez međusobne suglasnosti i mimo pravila o zajedničkom upravljanju iz čl. 417. ZTD-a? Postaje li oporučni nasljednik ovlašten vršiti članska prava iz poslovnog udjela te time i aktivno legitimiran pobijati odluke skupštine društva, u trenutku ostaviteljeve smrti sukladno odredbi čl. 129. st. 1. Zakona o nasljeđivanju ili tek upisom u knjigu poslovnih udjela sukladno odredbi čl. 411. st. 1. i 2. ZTD-a, te ima li na navedeno utjecaj činjenica da je pokrenut postupak pobijanja odnosno proglašenje ništetnim oporuke na temelju koje je postao oporučni nasljednik kao i činjenica da nije doneseno rješenje o nasljeđivanju iza ostavitelja?“.

4. Postupajući po navedenom dopuštenju, protiv navedene drugostupanjske presude

– uzima se, u dijelu u kojem nije uspio u sporu – tuženik je podnio reviziju, pozivom na odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), zbog pravnih pitanja zbog kojih mu je dopuštena.

5. Odgovor na reviziju je podnesen te se u njemu tužiteljica usprotivila revizijskim navodima i predložila je reviziju odbiti. Zahtijevala je trošak odgovora na reviziju.

6. Revizija je neosnovana.

7. Sukladno čl. 391. st. 3. ZPP revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem je dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

8. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnima (a podredno pobojnima) odluka skupštine društva tuženika, onih navedenih u toč. I. ovoga obrazloženja, kao i, posljedično, nalaganje brisanja svih upisa provedenih temeljem rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu, Tt-24/25581-2 od 19. srpnja 2024., a činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova (svedena na bitno za odlučivanje u ovom, revizijskom stadiju postupka) su:

− da su kao članovi društva tuženika u knjizi poslovnih udjela i sudskom registru (još uvijek) upisani OSJ i GS, oba sa jednakim poslovnim udjelima;

− da je GS preminuo **.**.2019.

− da tužiteljica sebe smatra zakonskom nasljednicom pok. GS, tvrdeći da mu je bila izvanbračna supruga, ali i oporučnom nasljednicom, jer raspolaže njegovom pisanom oporukom;

− da otac pok. OS, ČS, sebe smatra jedinim zakonskim nasljednikom;

− da su, zbog postojanja spora o nasljedstvu, u tijeku postupci radi utvrđivanja spomenute oporuke ništetnom, kao i radi utvrđivanja postojanja spomenute izvanbračne zajednice;

− da je tužiteljica prije održavanja skupštine društva tuženika na kojoj su donesene u ovom postupku sporne odluke prijavila upis poslovnih udjela u knjigu poslovnih udjela društva tuženika u smislu čl. 411. st. 2. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ br. 111/1993, 34/1999, 121/1999, 52/2000, 118/2003, 107/2007, 146/2008, 137/2009, 111/2012, 125/2011, 68/2013, 110/2015, 40/2019, 34/2022, 114/2022, 18/2023, 130/2023, 136/2024 – dalje: ZTD), no da ti udjeli još nisu upisani u knjigu poslovnih udjela;

− da su na tu skupštinu bili uredno pozvani (i propisno obavješteni), kao ovlaštenici poslovnih udjela, kako OSJ, tako i tužiteljica i ES;

− da su na skupštinu pristupili (oboje po punomoćnicima) OSJ i tužiteljica, a FS nije pristupio;

− da je ovlaštenik poslovnog udjela OSJ glasao za donošenje ovdje spornih odluka na skupštini;

− da je tužiteljica glasala protiv donošenja tih odluka;

− da osoba koja je vršila funkciju predsjedavajuće skupštine nije uzela u obzir glasove tužiteljice, ocjenjujući da nisu dani sukladno odredbi čl. 417. ZTD – zajednički i istovjetno s drugim članom nasljedničke zajednice ČS, pa je za svaku od predloženih odluka utvrđeno da je donesena s danih 3225 glasova „za“ (uzimajući u obzir glasove samo OSJ), dok se glasovi tužiteljice nisu uzeli u razmatranje, pa je smatrala da su odluke izglasane propisanom kvalificiranom većinom glasova.

9. Prvostupanjski je sud na tako utvrđeno činjenično stanje primijenio materijalno pravo pošavši od pravnog shvaćanja koje je Vrhovni sud Republike Hrvatske izrazio u oglednom postupku radi rješenja pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava , u odluci poslovnog broja Gop-1/2023-15 od 10. siječnja 2024. (dalje: Ogledni postupak) i ocijenio je da poslovni udjeli koji su još uvijek upisani na sada pok. HS, predstavljaju zajedničko vlasništvo njegovih potencijalnih nasljednika, dakle, tužiteljice kao oporučne ali i potencijalno zakonske nasljednice (s osnove postojanja izvanbračne zajednice) i oca pok. OS, AS, kao zakonskog ali i potencijalno nužnog nasljednika (s osnove čl. 69. st. 2. Zakona o nasljeđivanju – „Narodne novine“ br. 48/2003, 163/2003, 35/2005, 127/2013, 33/2015, 14/2019 – dalje: ZN, ako bi se sa to ispunile pretpostavke određene tom zakonskom odredbom). Aktivnu legitimaciju tužiteljice za vođenje ovoga parničnog postupka taj je sud utemeljio na čl. 62. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14 – dalje: ZVDSP). Pravnog je shvaćanja da načini na koji se koriste svojim članskim pravima dva (ili više) zajednička ovlaštenika poslovnih udjela koja proizlaze iz istog poslovnog udjela ne mogu biti međusobno u koliziji, da na skupštini mogu glasati samo na jednak način i da ako jedan od njih glasa za neku odluku, a drugi protiv, smatrat će se kao da niti nisu glasali; međutim, ako od njih dvoje na skupštinu pristupi samo jedan, tada isti može samostalno glasati. Primjenjujući takvo pravno shvaćanje na ovaj predmet, ocijenio je da sporne odluke nisu donesene čak ni običnom natpolovičnom većinom pristupjelih članova, pa prihvaća tužbeni zahtjev u dijelu u kojem se zahtjeva pobijanje spornih odluka skupštine (dok preostali dio odluke po tužbenom zahtjevu zahtjeva nije predmet ovoga revizijskog postupka, pa obrazloženje odluke po tim zahtjevima ovaj sud smatra nepotrebnim navoditi). Napominje se da je prethodno tome taj sud ocijenio neosnovanim tužbene navode o ništetnosti tih odluka skupštine i navode o propustima o obavještenosti nekih članova o radu skupštine i navode o izostanku poslovno-ekonomskih i drugih razloga za opravdanost prestanka društva, kao i navode o ne/postojanju ovlaštenja predsjedavajuće skupštine na predsjedavanje skupštinom – no navođenje tih razloga ovaj sud također smatra nepotrebnim jer njihova ocjena ne može biti predmet razmatranja u ovom stadiju postupka, s obzirom na sadržaj revizijom postavljenih pravnih pitanja.

10. Iako (u pogledu navedenog prihvaćenog dijela tuženog zahtjeva) potvrđuje prvostupanjsku presudu, drugostupanjski sud je primijenio bitno drugačiji pravni pristup, ocjenjujući da se u pogledu spornih poslovnih udjela tužiteljica i FS ne nalaze u vlasničkoj zajednici, jer da su ti udjeli oporučno ostavljeni u nasljedstvo isključivo tužiteljici, koja se ima, bar za sada (dok se u parnici radi utvrđenja oporuke ništetnom, ne utvrdi drugačije) smatrati isključivom ovlaštenicom poslovnih udjela pok. OS. Time da postaje jasno da sporne odluke skupštine nisu donesene niti natpolovičnom većinom glasova, ali ne iz razloga koje navodi prvostupanjski sud, nego iz razloga pune zastupljenosti tih poslovnih udjela (pok. OS) na toj skupštini, kao i iz razloga da se svi ti glasovi imaju cijeniti kao iskazani glasovi protivljenja tim odlukama, a ne kao glasovi koji se „ne uzimaju u obzir“. Osim toga, drugostupanjski sud je ocijenio neprimjenjivom u ovom predmetu odluku donesenu u Oglednom sporu, jer da je u Oglednom sporu pravno shvaćanje bilo izraženo u okviru suprotstavljenosti prava oporučnog i nužnog nasljednika, a da u ovom predmetu stranke nisu navele, a kamoli dokazale, da bi otac pok. OS, FS, bio nužni nasljednik.

11. Raščlanjujući revizijom postavljena pravna pitanja na pojedine bitne stavke u pitanjima sadržane, revizijski sud rezimira pravnu problematiku o kojoj se treba očitovati (a to u okviru onoga utjecajnog na odluku ovom sporu i u okviru gore opisane činjeničnopravne situacije) na sljedeće sporne elemente:

− mogu li zajednički ovlaštenici poslovnih udjela, ujedno potencijalni nasljednici (uzimajući u obzir činjenicu da rješenje o nasljeđivanju nije doneseno, a da se vodi postupak radi utvrđenja oporuke ništetnom, a da je tužiteljica podnijela prijavu u smislu čl. 411. st. 2. ZTD), samostalno pristupiti na skupštinu i svaki od njih samostalno predstavljati poslovni udjel čijeg su zajednički ovlaštenici;

− mogu li oni na skupštini glasati bez međusobne izričite suglasnosti;

− kako se kvalificira glas jednog od njih dan na skupštini u odsutnosti ostalih zajedničkih ovlaštenika poslovnih udjela;

− je li jedan od njih samostalno aktivno legitimiran na podnošenje tužbe u smislu čl. 362. st. 1., u svezi čl. 363. ZTD.

11.1. No, da bi se uopće otvorila mogućnost davanja odgovora na postavljena pravna pitanja potrebno je ispitati pravilnost pravnog shvaćanja drugostupanjskog suda i ocijeniti je li se u gore opisanim činjeničnim okolnostima sporni poslovni udjeli imaju kvalificirati kao isključivo vlasništvo tužiteljice (u kojem slučaju pravna pitanja u dijelu koja pretpostavljaju postojanje vlasničke zajednice ne bi bila od utjecaja na odluku u sporu) ili u konkretnom slučaju postoji svojevrsna vlasničkopravna zajednica pa se, posljedično, primjenjuju pravila po kojima zajednički vlasnici upravljaju i raspolažu stvarima.

12. Ovaj sud smatra potrebnim citirati pravno shvaćanje koje je izrazio u Oglednom sporu, a koje glasi:

„Na pitanja koje glase:

„Postaje li nasljednik imatelj poslovnog udjela te time i aktivno legitimiran pobijati odluke skupštine društva, u trenutku ostaviteljeve smrti sukladno odredbi čl. 129. st. 1. Zakona o nasljeđivanju ili tek upisom u knjigu poslovnih udjela sukladno odredbi čl. 411. st. 1. i 2. ZTD-a, te je li na navedeno ima utjecaja činjenica da je pokrenut postupak pobijanja odnosno proglašenje ništetnim oporuke na temelju koje je postao oporučni nasljednik kao i činjenica da nije doneseno rješenje o nasljeđivanju iza ostavitelja?

Postaje li zakonski nasljednik imatelj poslovnog udjela te time i aktivno legitimiran pobijati odluke skupštine društva, u trenutku ostaviteljeve smrti sukladno odredbi čl. 129. st. 1. Zakona o nasljeđivanju ili tek upisom u knjigu poslovnih udjela sukladno odredbi čl. 411. st. 1. i 2. ZTD-a te je li na navedeno ima utjecaja činjenica da nije doneseno rješenje o nasljeđivanju iza ostavitelja?“

zauzima se pravno shvaćanje kako slijedi:

„Kada između nasljednika postoji spor o pravu na nasljedstvo ili veličini nasljednog dijela do utvrđenja koliki dijelovi nasljednog prava pripadaju pojedinim nasljednicima sunasljednici upravljaju i raspolažu svime što čini nasljedstvo po pravilima po kojima zajednički vlasnici upravljaju i raspolažu stvarima, osim onim što je povjereno na upravljanje izvršitelju oporuke ili skrbniku ostavine u smislu čl. 141. Zakona o nasljeđivanju i čl. 417. Zakona o trgovačkim društvima.

Svi sunasljednici do rješenja spora o pravu na nasljedstvo ili o veličini nasljednog dijela, stječu poslovne udjele sukladno odredbi čl. 411. st. 1. ili sukladno odredbi čl. 411. st. 2. ZTD-a trenutkom smrti ostavitelja.“.“.

13. Nadalje, kroz obrazloženje te odluke ovaj je sud u Oglednom sporu izrazio i sljedeće pravno shvaćanje:

„26. Na temelju čl. 4. i čl. 70. ZN-a smrću člana d.o.o.-a njegovi poslovni udjeli prešli su kao nasljedno pravo na njegove nositelje , u konkretnom slučaju na oporučnu nasljednicu i na nužne nasljednike koji polažu pravo na nasljedstvo sveopćim sljedništvom sve dok se ne utvrdi za sada sporna okolnost koji će biti temelj nasljeđivanja, tko će biti nasljednik i koja i koliko pravo na ostavini će imati koji od nasljednika, pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju.

27. Nasljednik ili nasljednici moći će, međutim, ostvarivati prema društvu članska prava iz poslovnog udjela (pravo sudjelovanja na skupštini, pravo glasa, pravo na uporabu dobiti, pravo pobijanja odluka skupštine društva) tek kad se kao član društva upiše u knjigu poslovnih udjela društva jer pored odredbi ZN-a mora se voditi računa i za to pitanje mjerodavnom pravilu iz čl. 411. st. 1. ZTD-a koje propisuje da je u odnosu na društvo član društva je samo onaj tko je upisan u knjizi poslovnih udjela i o čijem je članstvu u društvu obaviješten registarski sud ili se smatra se da je u knjizi poslovnih udjela obavljen upis s danom kad društvu prispije prijava za upis, ako ona ispunjava uvjete koji se traže za takav upis, bez obzira na vrijeme kad je upis stvarno obavljen kako to proizlazi iz odredbe čl. 411. st. 2. ZTD-a.

28.1. U konkretnom slučaju, uvjet za upis u knjigu poslovnih udjela je uredna prijava nasljednika uz koju je priloženo pravomoćno rješenje o nasljeđivanju. Ako tom uvjetu nije udovoljeno nasljednici ne bi mogli sudjelovati u radu skupštine d.o.o. a ni pobijati odluke koje su na toj skupštini donesene, osim ako svi potencijalni nasljednici ne bi nastupali kao zajednički vlasnici sukladno odredbi čl. 417. ZTD-a, a u smislu odredbe čl. 141. st. 1. ZN-a prema kojoj odredbi do utvrđenja koliki dijelovi nasljednog prava pripadaju pojedinim nasljednicima sunasljednici upravljaju i raspolažu svime što čini nasljedstvo po pravilima po kojima zajednički vlasnici upravljaju i raspolažu stvarima, osim onim što je povjereno na upravljanje izvršitelju oporuke ili skrbniku ostavine.“.

14. Pogrešnim revizijski sud ocjenjuje pravno shvaćanje drugostupanjskog suda da bi u konkretnom slučaju, zbog činjenice da bi tužiteljica bila oporukom određena kao jedina nasljednica u pogledu spornih poslovnih udjela, ona imala status isključive ovlaštenice spornih poslovnih udjela. Naime, u okvirima ovoga konkretnog slučaja, ne može se zanemariti činjenica (koja je uzeta u obzir i u odluci donesenoj u Oglednom sporu) da se između osoba koje polažu pravo na cjelokupnu ostavinu iza pok. GS, pa tako i na sporne poslovne udjele, vode (gore navedeni) sudski postupci, čiji će ishod sasvim sigurno utjecati na pravni status tih udjela. Kao i u odluci donesenoj u Oglednom sporu, i u ovopredmetnom sporu je osnovna postavka spornost prava na ostavinu i (što je bitno za ovaj postupak) uključivo dijela ostavine koji obuhvaća sporne poslovne udjele. Činjenica da je (uistinu, još uvijek valjanom) oporukom određeno da je tužiteljica jedina nasljednica poslovnih udjela, ne čini bitnu razliku u smislu prethodno navedenog u ovoj točki obrazloženja; ovaj sud ne vidi razliku između situacije spornosti prava na poslovne udjele u slučaju kada je tužiteljica u oporuci određena isključivom pravnom slijednicom izričito u pogledu tih poslovnih udjela, u odnosu na situaciju kada bi ostaviteljica oporučno bila određena sveopćom slijednicom, u kojem bi (potonjem) slučaju, ipso facti, sporni poslovni udjeli ionako također bili obuhvaćeni tom cjelokupnom ostavinom.

15. Revizijski sud, protivno pravnom shvaćanju drugostupanjskog suda, za primjenu odluke donesene u Oglednom sporu, neutjecajnom ocjenjuje razliku je li se u konkretnom slučaju radilo o sporu između oporučnog i nužnog ili o sporu između oporučnog i (samo) zakonskog nasljednika. Revizijski sud ne nalazi razloge različitom pristupu u tom smislu i pravno shvaćanje izraženo u odluci donesenoj u Oglednom sporu tumači kao osnovno, početno, ogledno, pa tako i opće pravno shvaćanje u regulaciji odnosa između društva (tuženika) i potencijalnih nasljednika imatelja poslovnih udjela tog društva. Točno je da bi nužni nasljednik imao primat u odnosu na oporučnog, dok ga (samo) zakonski nasljednik ne bi imao (kako navodi sud u pobijanoj odluci), ali u oba slučaja (kako u ovopredmetnom, tako i u onom iz Oglednog spora) se mora poći od bitne činjenice osporenosti i neizvjesnosti nasljednopravnog statusa svakog od nasljednika, kako onog oporučnog i nužnog (što predstavlja činjenična utvrđenja odluke donesene u Oglednom sporu), tako i ovdje oporučnog i zakonskog. To konačno utvrđenje nasljednopravnog statusa pojedinog nasljednika posljedično može (u oba slučaja) imati utjecaj na odluku u ovom sporu.

16. Bitno je i za uvidjeti da nijedan od potencijalnih nasljednika nije pristupio društvu tuženika bez ikakve vidljive (iako, doduše, sporne) osnove po kojoj bi se mogao smatrati potencijalnim nasljednikom osobe koja je upisana kao ovlaštenik poslovnih udjela.

17. Dakle, protivno pravnom shvaćanju suda u pobijanoj odluci, u ovom predmetu ima mjesta primjeni pravnog shvaćanja izraženog u odluci donesenoj u Oglednom sporu, pa, primjenjujući to pravno shvaćanje, ovaj sud ocjenjuje da u ovom slučaju potencijalni sunasljednici upravljaju i raspolažu poslovnim udjelima upisanim na ime pok. GS po pravilima po kojima zajednički vlasnici upravljaju i raspolažu stvarima.

18. Nastavno na prethodno, ovaj sud ocjenjuje da je tužiteljica, kao jedna od zajedničkih ovlaštenica poslovnih udjela, ujedno potencijalna nasljednica – koja je čak i podnijela prijavu u smislu čl. 411. st. 2. ZTD – aktivno legitimirana na podnošenje tužbe po čl. 362. st. 1. ZTD, i to na temelju čl. 62. st. 2. ZVDSP, prema kojem „Svaki zajedničar ima pravo glede cijele stvari postavljati protiv svakoga one zahtjeve koje može postaviti vlasnik stvari, s time da predaju cijele stvari u posjed može od trećega zahtijevati samo prema obveznopravnim pravilima o nedjeljivim obvezama. “.

19. Ovaj je sud u odluci donesenoj u Oglednom sporu prepoznao situaciju (podudarnu s ovopredmetnom) kada rješenje o nasljeđivanju nije doneseno, dakle, formalno (još uvijek) ostaje neutvrđeno tko su doista ostaviteljevi nasljednici, i kad upis u knjigu poslovnih udjela još nije proveden. Vidljivo je iz te odluke (već iz same izreke), da je u toj odluci uzeta u obzir i činjenica vođenja postupaka kojima se osporava nasljedstvo. Ocijenio je (toč. 28.1. njezinog obrazloženja) da bi nasljednici čak i u tom slučaju mogli sudjelovati u radu skupštine i pobijati odluke koje su na toj skupštini donesene, ako bi svi potencijalni nasljednici nastupali kao zajednički vlasnici sukladno odredbi čl. 417. ZTD, a u smislu odredbe čl. 141. st. 1. ZN prema kojoj odredbi do utvrđenja koliki dijelovi nasljednog prava pripadaju pojedinim nasljednicima sunasljednici upravljaju i raspolažu svime što čini nasljedstvo po pravilima po kojima zajednički vlasnici upravljaju i raspolažu stvarima, osim onim što je povjereno na upravljanje izvršitelju oporuke ili skrbniku ostavine.

19.1. Pravno shvaćanje iz prethodne točke obrazloženja se opet problematizira u ovopredmetnoj reviziji kroz postavljeno pravno pitanje, a ovom odlukom ovaj sud reafirmira to pravno shvaćanje izraženo u odluci donesenoj u Oglednom sporu. Dakle, i u ovopredmetnom konkretnom slučaju zajednički ovlaštenici poslovnih udjela, ujedno potencijalni sunasljednici, su mogli sudjelovati u radu skupštine i pobijati odluke koje su na toj skupštini donesene, prema pravilima po kojima zajednički vlasnici upravljaju i raspolažu stvarima.

20. Nakon što je ocijenio da se ovdje doista radi o slučaju primjene pravila po kojima zajednički vlasnici upravljaju i raspolažu stvarima, ovom je sudu dalje preostalo izraziti pravno shvaćanje u pogledu načina upravljanja tim poslovnim udjelima u okvirima činjenica ovoga konkretnog slučaja (v. toč. 11. ovoga obrazloženja), a pori tome se prvenstveno mora poći od sljedeće pravne regulacije:

- čl. 417. ZTD, koji glasi:

„(1) Ako na poslovnome udjelu ima više ovlaštenika, oni mogu prava iz udjela ostvarivati samo zajedno. Oni solidarno odgovaraju za obveze koje otpadaju na taj udio.

(2) Pravne radnje koje društvo treba poduzeti prema imatelju poslovnoga udjela valjano su poduzete, ako nema zajedničkog zastupnika svih ovlaštenika, poduzme li ih i samo prema jednome od njih. One djeluju prema svim ovlaštenicima.“,

- u svezi čl. 60. ZVDSP, koji glasi:

„(1) Svaki zajednički vlasnik ima pravo sudjelovati u odlučivanju o svemu što se tiče stvari koja je u suvlasništvu (upravljanje stvarju) zajedno s ostalim suvlasnicima. (2) Zajedničkom stvari upravljaju zajedničari zajednički, donoseći sve odluke sporazumno, ako odlučivanje nije povjereno upravitelju.“.

21. Tumačeći potonje odredbe za primijetiti je da one određuju da zajedničkom stvari, pa tako i ovdje spornim poslovnim udjelima, upravljaju zajedničari „zajednički“, donoseći sve odluke „sporazumno“.

21.1. Na prvi bi pogled proizlazilo iz tog tumačenja (a što obrazlaže i tuženik kroz sadržaj revizije) da bi trebalo zahtijevati da svi zajednički ovlaštenici poslovnih udjela, ujedno potencijalni nasljednici, pristupe na skupštinu, kao zajedničari – kako bi se smatralo da su svi sporni poslovni udjeli prisutni/zastupani na skupštini.

21.2. Međutim, s obzirom na specifičnosti uređenja, funkcioniranja i poslovanja trgovačkih društava, u slučajevima u kojima su činjenice utvrđene kao u ovom predmetu, opće pravilo o upravljanju stvari (spornim poslovnim udjelima) prema pravilima o zajedničkom upravljanju morat će se tumačiti na način pogodan da bi se omogućilo redovno funkcioniranje društva uz barem minimalnu zaštitu prava zajedničkih ovlaštenika poslovnih udjela, ujedno potencijalnih nasljednika, barem u onom osnovnom dijelu – da pristupe skupštini i da mogu iznijeti svoj stav ili postaviti svoj zahtjev.

21.3. Ovaj sud ocjenjuje da se ne može pravo jednog od (na skupštinu pristupjelih) zajedničkih ovlaštenika poslovnih udjela, ujedno potencijalnih nasljednika (koji zajedno upravljaju tim poslovnim udjelima), u slučaju da ostali, uredno pozvani zajednički ovlaštenici, ne pristupe toj skupštini, ograničiti na način da se smatra da on nije ni pristupio skupštini. Naime, kada bi se tumačilo kako je navedeno u toč. 21.1. ovoga obrazloženja, pojedini zajednički ovlaštenik bi bio u potpunosti spriječen samostalno (bez suglasnosti svih ostalih zajedničkih ovlaštenika) koristiti njemu pripadajuće pravo koje mu jamči čl. 62. st. 2. ZVDSP i na toj skupštini prema društvu samostalno postavljati određene zahtjeve. Ako se pojedinom zajedničkom ovlašteniku poslovnih udjela, ujedno potencijalnom nasljedniku već priznaje pravo samostalno postavljati zahtjeve skupštini, njemu se mora inicijalno priznati pravo samostalno pristupiti skupštini, kako bi te zahtjeve uopće i postavio.

21.4. Dakle, za zaključiti je da, ako na skupštinu pristupi jedan od zajedničkih ovlaštenika poslovnih udjela, ujedno potencijalnih nasljednika, a ostali (uredno pozvani) ne pristupe, smatra se da su poslovni udjeli svih zajedničkih ovlaštenika poslovnih udjela, ujedno potencijalnih nasljednika, pristupili na skupštinu. Taj je poslovni udjel, u tom slučaju, u cijelosti zastupljen na skupštini.

21.5. Pristupjeli zajednički ovlaštenik poslovnih udjela, ujedno potencijalni nasljednik, će imati pravo iznijeti svoje zahtjeve i sudjelovati u skupštini kao ovlaštenik tog poslovnog udjela (ali kad se radi o glasovanju na toj skupštini, način vrjednovanja tog glasa će se vršiti po shvaćanju obrazloženom u točki 22. do 22.2. ovoga obrazloženja).

21.6. Ovo donekle predstavlja odmak od (no ne i negaciju) načelnog pravnog shvaćanja izraženog u odluci donesenoj u Oglednom sporu (toč. 28.1. obrazloženja te odluke) o načelnom reguliranju prava zajedničkih ovlaštenika poslovnih udjela, ujedno potencijalnih nasljednika, na način da se primjenjuju pravila o zajedničarskom upravljanju. Mora se uzeti u obzir da je Ogledna odluka donesena u oglednom sporu u kojem se daje općenito i usmjeravajuće (ogledno) pravno shvaćanje u okolnostima usko definiranim u pitanju povodom kojeg se inicirao taj postupak. To (ogledno) pravno shvaćanje ima određenu razinu apstraktnosti, a njegova konkretizacija se u pojedinačnim sporovima ostvaruje, ali i dalje razvija, u okviru činjeničnopravnih problematika koje su u pojedinačnim sporovima naglašene i predstavljaju njihov specifikum. U tim će se postupcima pravno shvaćanje dalje razvijati dok će kao osnovno polazište (no, ponekad ne i krajnje ishodište) i dalje opstajati pravno shvaćanje iz Oglednog spora. Kao što je navedeno, ovaj odmak ne predstavlja pobijanje pravnog shvaćanja iz odluke donesene u Oglednom sporu, nego razvoj tog pravnog shvaćanja u okvirima relevantnih činjenica ovoga, konkretnog predmeta.

21.7. Dakle, osobito uz nespornu činjenicu da je tužiteljica prije održavanja skupštine podnijela prijavu za upis poslovnih udjela u knjigu poslovnih udjela u smislu čl. 411. st. 2. ZTD te uzimajući u obzir pravno shvaćanje izraženo u odluci donesenoj u Oglednom sporu, i kako je ono dalje razvijeno u ovoj odluci, jasno je da nije izostalo pravo tužiteljice u konkretnom slučaju za pristup skupštini i predstavljanje poslovnih udjela kojih je zajednička ovlaštenica.

22. Međutim, u pogledu pitanja očitovanja volje kod upravljanja poslovnim udjelima, glasanjem na skupštini, nema mjesta odmaku od restriktivnog tumačenja odredbe čl. 60. st. 2. ZVDSP po kojoj zajedničkom stvari upravljaju zajedničari „zajednički“, donoseći sve odluke „sporazumno“ dakle, sporazumnim pa samim time i suglasnim očitovanjem volje. To očitovanje volje možda i u nekim slučajevima može biti konkludentno (u konkretne situacije tih slučajeva ovaj sud smatra nepotrebnim ovdje ulaziti i ostavlja ih za neka buduća potencijalna obrazlaganja), ali nema presumpcije da bi se takvim (pa i konkludentnim) sporazumom ili pristankom smatrao nedolazak na skupštinu (i posljedično neglasanje).

22.1. Dakle, u slučaju kada jedan od zajedničkih ovlaštenika poslovnih udjela, ujedno potencijalnih nasljednika glasa na jedan način, a drugi glasa na drugi način ili (uredno pozvan) nije pristupio na skupštinu (pa tako ne da svoj glas), smatra se da ne postoji sporazumnost njihovog očitovanja u smislu čl. 60. st. 2. ZVDSP. Izostanak glasova neprispjelog člana se ne može poistovjetiti (i smatrati usuglašenim) sa glasovima pristupjelog člana koji je glasao.

22.2. To znači da se ne može smatrati da su zajednički ovlaštenici ni pozitivno ali ni negativno glasali o pojedinoj predloženoj odluci, nego to znači da će se smatrati da njihovi glasovi nisu niti dani; oni se neće uzeti u obzir, pa se neće moći pripisati nijednoj izbornoj opciji. Nema odredbe niti presumpcije (pod/zakonske, utvrđene društvenougovorne, a ni logičke, pri čemu se naglašava da nema utvrđenja činjenica za primjenu čl. 445. st. 3. ZTD u konkretnom slučaju) po kojoj bi se smatralo da bi se ti glasovi pripisali ijednoj od ponuđenih izbornih opcija.

23. Sve gore obrazloženo predstavlja razloge zbog kojih ovaj sud daje objedinjeni odgovor na revizijom postavljena pravna pitanja (u okviru potrebnog za rješenje spora), no prethodno čemu se izrazito naglašava da je taj odgovor dan i da se mora sagledavati isključivo u granicama činjenopravne situacije potpuno podudarne sa onom iz ovoga konkretnog slučaja, a taj odgovor glasi:

„Kada između dva potencijalna nasljednika postoji spor o pravu na nasljedstvo u pogledu poslovnih udjela društva s ograničenom odgovornošću – pri čemu jedan nastupa kao oporučni nasljednik na temelju oporuke koja je predmet postupka radi utvrđenja ništetnosti, a drugi kao zakonski nasljednik, pri čemu nije imenovan skrbnik ostavine niti postoji pravomoćno rješenje o nasljeđivanju:

− svi sunasljednici poslovne udjele stiču trenutkom smrti ostavitelja (v. ovaj sud u Gop-1/2023-15 od 10. siječnja 2024.);

− ako je jedan od zajedničkih ovlaštenika poslovnih udjela, ujedno potencijalnih nasljednika, prije održavanja skupštine podnio prijavu poslovnih udjela u smislu čl. 411. st. 2. ZTD, on može i samostalno, uz izostanak drugog uredno pozvanog zajedničkog ovlaštenika, pristupiti skupštini društva s ograničenom odgovornošću , u kojem će se slučaju smatrati da su na skupštini u cijelosti zastupljeni svi poslovni udjeli kojih je on jedan od zajedničkih ovlaštenika (no napominje se, hoće li tu ovlast imati prije podnošenja prijave u smislu čl. 411. st. 2. ZTD, ne može biti predmet razmatranja, odlučivanja pa ni davanja odgovora u ovom individualnom sporu, jer je u ovom predmetu ta prijava podnesena, pa to ne bi imalo utjecaja na odluku u ovoj pravnoj stvari);

− ako je jedan od tih zajedničkih ovlaštenika poslovnih udjela, ujedno potencijalnih nasljednika, pristupio skupštini društva s ograničenom odgovornošću, glasovao na skupštini, a drugi uredno pozvani zajednički ovlaštenik nije pristupio (pa tako ni dao glas) smatrat će se da nijedan od zajedničkih ovlaštenika (iako su svi njihovi udjeli bili zastupani i „prisutni“ na skupštini) nije dao glas a tom slučaju se ti glasovi tih ovlaštenika poslovnih udjela (jer nisu ni dani) neće moći pripisati nijednoj od ponuđen ih izbornih opcija;

− svaki od tih zajedničkih ovlaštenika poslovnih udjela, ujedno potencijalnih nasljednika, je aktivno procesno legitimiran na samostalno podnošenje tužbe za pobijanje odluka skupštine društva u smislu čl. 362. toč. 1., u svezi čl. 363. ZTD, koje su predmet ovoga tužbenog zahtjeva.“.

24. Primjenjujući tako izraženo pravno shvaćanje na ovaj, konkretni slučaj, za ocijeniti je da je pristupom tužiteljice na skupštinu društva tuženika – uz nespornu činjenicu da su poslovni udjeli čijih je ovlaštenik OSJ bili uredno zastupani na toj skupštini (a svi potencijalni zajednički ovlaštenici su bili uredno obavješteni) – došlo do situacije da su svi poslovni udjeli na toj skupštini bili zastupljeni. S obzirom na to da se tužiteljica protivila donošenju spornih odluka skupštine društva tuženika, a da drugi zajednički ovlaštenik nije niti pristupio, smatra se da članovi društva koji predstavljaju taj poslovni udjel (iza pok. GS) – nisu glasali, iako su bili prisutni na skupštini. U tom slučaju, ostaje za zaključiti da su za sporne odluke koje su donesene na toj skupštini i čijih je utvrđenje pobojnosti predmet tužbenog zahtjeva glasali samo članovi koji imaju 50% poslovnih udjela (oni ovlaštenika OSJ), dok ovlaštenici ostalih poslovnih udjela svoj glas (ni podupirući ni protivan) nisu dali.

25. Dakle, za sporne odluke skupštine nije glasala ni obična natpolovična većina na skupštini zastupanih udjela pa je jasno da one nisu donesene sukladno čl. 467. ZTD (pa čak niti čl. 445. st. 1. ZTD), čime se tužbeni zahtjev za utvrđenje pobojnosti tih odredbi ukazuje osnovanim u smislu čl. 360. st. 1. ZTD, kako su izrekom odlučili i nižestupanjski sudovi.

26. Zato je, na temelju čl. 391. st. 6. ZPP, odlučeno kao u izreci, pod toč. I.

27. Zahtjevi tužiteljice za naknadu troška odgovora na reviziju, kao i odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije (napominje se da je točkom II. izreke rješenja navedenog u točki 3. ovoga obrazloženja određeno da će se o troškovima postupka povodom prijedloga za dopuštenje revizije odlučiti u konačnoj odluci), su odbijeni na temelju čl. 166. st. 1. ZPP, jer je ocijenjeno, u smislu čl. 155. st. 1. toga Zakona, da te radnje u postupku nisu bile od utjecaja na donošenje odluke povodom revizije i prijedloga za dopuštenje revizije. Zato je odlučeno kao u izreci, pod toč. II.

Zagreb, 27. siječnja 2026.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug