REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-921/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, Đura Sesse člana vijeća i suca izvjestitelja, Goranke Barać-Ručević članice vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i mr. sc. Neri Radas članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĐZ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Anti Pecirepu, odvjetniku u Zagrebu, po priloženoj punomoći, protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstva obrane, Zagreb, Sarajevska 7, OIB 66486182714, zastupane po nadležnom Općinskom državnom odvjetništvu, Građansko upravni odjel, radi isplate razlike plaće, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj Gž R-18/2024-2 od 23. kolovoza 2024., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj Pr-383/2017-51 od dana 28. studenog 2023., u sjednici održanoj 27. siječnja 2026.,
p r e s u d i o j e:
Odbija se revizija tuženice.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 350,70 eura / 2.642,40 kuna zajedno s pripadajućim zateznim kamatama koje teku na pojedinačne mjesečne iznose pobliže navedene u izreci te presude, izuzev na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u svakom pojedinom bruto iznosu te da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.393,56 eura/10.499,78 kuna sa pripadajućom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate (točka II. izreke), dok je odbijen zahtjev za isplatu bruto iznosa od 350,70 eura/ 2.642,40 kuna s pripadajućim kamatama na žiro račun punomoćnika tužitelja Ante Pecirepa, odvjetnika u Zagrebu (točka III. izreke).
2. Presudom suda drugog stupnja presuđeno je:
„I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana, te se pod točkom I. izreke i dosuđujućem dijelu odluke o parničnom trošku pod točkom II. izreke, potvrđuje presuda Općinskog suda u Karlovcu pod brojem Pr-383/2017-51 od dana 28. studenog 2023. godine.
II. Uvažava se djelomično žalba tužitelja, te se djelomično preinačava u odbijajućem dijelu odluka o parničnom trošku pod točkom II. izreke presude Općinskog suda u Karlovcu pod brojem Pr-383/2017-51 od dana 28. studenog 2023. godine na način da se, pored pravomoćno dosuđenog troška od 1.393,56 eura sa zateznim kamatama, tužitelju na teret tuženika dosuđuje daljnji trošak u iznosu od 528,83 eura koji je tuženik dužan platiti u roku od 15 dana sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od dana 28. studenog 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, dok se djelomično odbija žalba tužitelja i za pobijani daljnji iznos od 466,63 eura sa zateznom kamatom, potvrđuje u odbijajućem dijelu odluka o parničnom trošku pod točkom II. izreke prvostupanjske presude.
III. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana naknadi tužitelju parnični trošak žalbenog postupka u iznosu od 54,38 eura, te se odbija tužitelj sa daljnjim zahtjevom za naknadu troška.“.
3. Protiv presude suda drugog stupnja reviziju dopuštenu rješenjem ovog suda Revd- 10/2025 od 19. veljače 2025. podnosi tuženica zbog pitanja:
„Mogu li personalni dokazi poput iskaza tužitelja imati prednost i veću vjerodostojnost pred materijalnim dokazima, dostavljenim evidencijama o radu, potpisanim od strane tužitelja?“.
4. Na reviziju je odgovoreno.
5. Revizija je neosnovana.
6. Ovaj sud pobijanu presudu ispituje samo u onom dijelu u kojem je protiv nje dopušteno podnijeti reviziju i samo zbog pitanja zbog kojeg je revizija dopuštena.
7.1. U ovoj fazi postupka predmet spora je potraživanje tužitelja na ime prava iz obavljanja službe u Oružanim snagama Republike Hrvatske.
7.2. Sudovi utvrđuju da je tužitelj u utuženom razdoblju kao djelatna vojna osoba obavljao službene poslove i zadaće na način da je bio radno angažiran prekovremeno, noću, subotama, nedjeljama, blagdanima i u smjenama.
7.3. Na temelju primjene Odluke o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika („Narodne novine“, broj 118/09 i 118/12 - dalje: Odluka/09), Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o dodacima na plaću i načinu isplate plaće („Narodne novine“, broj 118/09 - u daljnjem tekstu: Pravilnik/09), Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 33/02, 58/02, 175/03, 136/04, 76/07, 88/09, 124/09 i 73/13 - dalje: ZSOS/02), Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 73/13, 75/15 i 50/16 - u daljnjem tekstu: ZSOS/13), Pravilnika o dodacima na plaću djelatnih vojnih osoba („Narodne novine“, broj 33/14, 41/14, 53/14, 114/14 i 72/15 - u daljnjem tekstu: Pravilnik/14), Odluke o rasporedu radnog vremena („Narodne novine“, broj 66/14, 23/15 i 84/15 - u daljnjem tekstu: Odluka/14) sudovi tužitelju dosuđuju neisplaćenu razliku plaće s osnova neisplaćene plaće i dodataka na plaću za prekovremeni rad, rad subotom, nedjeljom, noću i blagdanom za utuženo vremensko razdoblje, zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na iste, pri čemu je, slijedom propusta tuženika da vodi odgovarajuću evidenciju radnog vremena sukladno odredbi čl. 4. st. 1. i st. 2. ZR/09, odluku donio temeljem djelomično zabilježenih podataka i u službenim evidencijama tuženika, kao i na temelju iskaza svjedoka.
8. S obzirom na revizijom postavljeno pravno pitanje bitno je, ali i dovoljno za navesti da su nižestupanjski sudovi činjenicu stvarno odrađenih radnih sati utvrdili iskazima svjedoka i samog tužitelja, pritom utvrđujući da evidenciju radnog vremena tužena nije precizno vodila.
9. Upravo se u osporavanju takvog načina utvrđenja činjenica, tj. pristupu ocjene dokaza, iscrpljuje revizijom postavljeno pravno pitanje.
10. Ovaj sud je u ovaj sud u odluci poslovnog broja Rev-927/2022-2 od 7. veljače 2023. izrazio pravno shvaćanje, koje glasi:
„Pitanje mogu li personalni dokazi poput iskaza tužitelja imati prednost i veću vjerodostojnost pred materijalnim dokazima, dostavljenim evidencijama o radu, potpisanim od strane tužitelja zavisi od svih okolnosti pojedinog slučaja, a kada na temelju međusobno proturječnih tvrdnji stranaka nije moguće utvrditi je li postojeća evidencija radnog vremena uredno vođena, sudovi su ovlašteni odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva primjenom pravila o teretu dokazivanja, pri čemu je nužno imati u vidu jesu li, ne samo tužitelju nego i svjedocima kojima se dokazuje (ne)istinitost evidencije, davane na uvid tako vođene evidencije radnog vremena, koje su isti jednim dijelom potpisali, a drugim dijelom nisu potpisivali, a posebno od kakvog je utjecaja na kvalitetu iskaza svjedoka o kvaliteti i potpunosti evidencije o radnom vremenu činjenica jesu li na tu evidenciju, bilo tužitelj, bilo svjedok, do pokretanja sudskih postupaka, iznosili primjedbe, i jesu li nakon prijema obračuna plaće kroz utuženo razdoblje imali primjedbi na (ne)obračunate prekovremene sate rada, te je li tužitelj eventualno u upravnom postupku, prije podnošenja tužbe osporavao evidencije o svom radu na terenu podnoseći pisani prigovor, neovisno o tome što se to pitanje može rješavati, kao prethodno pitanje i u ovoj parnici, a sve to posebno imajući u vidu protek vremena nakon kojeg se osporava točnost predmetne evidencije radnog vremena.“.
11.1. Ovom odlukom revizijski sud reafirmira prethodno citirano pravno shvaćanje, primjenjuje ga na ovaj, konkretni slučaj, pa ocjenjuje da nižestupanjski sudovi nisu činjenično stanje utvrdili pukim neargumentiranim davanjem prednosti personalnim dokazima naspram materijalnih, nego dovodeći te personalne dokaze u kontekst sa drugim činjenicama, koje su obuhvaćene upravo citiranim pravnim shvaćanjem (pisanim prigovaranjem tužitelja na uručene mu, od strane tužene neprecizno vođene, evidencijske liste), pa ovaj sud dalje ocjenjuje da je takav pravni pristup usklađen sa pravnim standardom koji je uspostavio ovaj, revizijski sud. To tim prije ako se ima u vidu da hrvatsko postupovno pravo ne radi gradaciju dokaza s obzirom na vrstu i snagu uvjerljivosti, već su svi dokazi koje parnični sud može provesti i koji mu stoje na raspolaganju imaju istu dokaznu snagu, isti snagu uvjerljivosti i na sudu je ocijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti i tako utvrditi činjenično stanje, pri čemu o okolnostima svakog slučaja, sadržaju dokaza, njihovom međusobnom odnosu ovisi kojim će dokazima sud pokloniti vjeru.
11.2. Stoga, pitanje zbog kojeg je dopuštena revizija, i kroz koje tuženik u biti argumentira a priori veću snagu utjerivosti isprava u odnosu na druge dokaze (saslušanje svjedoka, stranaka) odgovor glasi da personalni dokazi poput iskaza tužitelja mogu imati prednost i veću vjerodostojnost pred materijalnim dokazima, dostavljenim evidencijama o radu, potpisanim od strane tužitelja, ako sve okolnosti slučaja na to upućuju, što drugim riječima znači da se na ovako postavljeno pitanje ne može dati jednoznačan odgovor koji bi imao univerzalnu vrijednost i vrijedio za sve ovakve ili buduće iste ili slične sporove.
12. Zato je ovaj sud reviziju ocijenio neosnovanom i, na temelju čl. 391. st. 6. ZPP, odlučio kao u izreci, pod točkom I.
Zagreb, 27. siječnja 2026.
Predsjednik vijeća:
dr.sc. Ante Perkušić
