REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1277/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, mr. sc. Neri Radas članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Mirjane Magud, Željka Pajalića i mr. sc. Igora Periše članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja IĆ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Tina Čemerika odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, kojeg zastupa punomoćnik Lovro Gašparac odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-4271/2023-2 od 28. studenoga 2023., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-93/2019-22 od 31. siječnja 2023., na sjednici održanoj 27. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e:

Odbija se revizija tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-4271/2023-2 od 28. studenoga 2023. u dijelu u kojem je potvrđen dio izreke presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-93/2019-22 od 31. siječnja 2023. za utvrđenjem ništetnosti odredbe čl. 9. st. 2. Ugovora o kreditu bez depozita broj [broj depozita] sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, zaključenoga 21. travnja 2008. između tužitelja IĆ i Slavonske banke d.d. Osijek kao pravnog prednika tuženika Addiko bank d.d. Zagreb.

r i j e š i o  j e:

I. Ukidaju se presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-4271/2023- 2 od 28. studenoga 2023. u dijelu u kojem je potvrđen dio izreke presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-93/2019-22 od 31. siječnja 2023. za isplatom iznosa od 2.133,77 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 31. svibnja 2018. do isplate te dijelu odluke o troškovima postupka i presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-93/2019-22 od 31. siječnja 2023. u navedenom dijelu, te se u tim dijelovima predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. Odluka o troškovima postupka u povodu revizije ostavlja se za konačnu odluku.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

„I Utvrđuje se da je ništetna odredba sadržana u čl.9.st.2. ugovora o kreditu bez depozita broj [broj depozita] sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini zaključenoga 21. travnja 2008. godine između tužitelja IĆ i Slavonske banke d.d. Osijek kao pravnog prednika tuženika Addiko bank d.d. iz Zagreba u dijelu u kojem je tuženik u slučaju prijevremene djelomične i konačne otplate kredita ovlašten zaračunati i naknadu prema Odluci o visini naknade banke u postupku na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici banke te se nalaže tuženiku platiti tužitelju 2.113,77 EUR / 15.926,20 kn1 s zateznim kamatama od 31. svibnja 2018. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine do isplate po stopi do 31. prosinca 2022. godine, a od 1. siječnja 2023. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, kao i naknaditi trošak parničnog postupka u svoti od 1.628,24 EUR / 12.268,00 kn, u roku 15 dana.“.

2. Drugostupanjskom presudom suđeno je:

„I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-93/2019-22 od 31. siječnja 2023.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška žalbenog postupka.“.

3. Rješenjem ovoga suda poslovni broj Revd-1642/2024-2 od 23. travnja 2024. dopušteno je tuženiku podnošenje revizije protiv drugostupanjske presude zbog sljedećeg pravnog pitanja:

„Ima li banka - davatelj kredita pravo na naknadu stvarne štete propisane čl. 1024. st. 3. Zakona o obveznim odnosima u slučaju da se o zakonom propisanoj obvezi korisnika kredita da naknadi štetu davatelju kredita nije posebno pregovaralo prije sklapanja ugovora o kreditu ili ako ugovor o kreditu u odredbi o naknadi za slučaj prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita ne sadrži izričitu pravnu formulaciju iz čl. 1024. ZOO?“.

4. Tuženik je na temelju dopuštenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, zbog navedenog pravnog pitanja podnio reviziju i predložio preinačiti drugostupanjsku presudu, a podredno ukinuti nižestupanjske presude. Tuženik potražuje troškove revizijskog postupka.

5. Odgovor na reviziju nije podnesen.

6. Revizija je djelomično osnovana.

7. Predmet spora je zahtjev za utvrđenjem ništetnosti odredbe ugovora o kreditu bez depozita sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, kojeg su stranke zaključile 21. travnja 2008. i to u odredbi čl. 9. st. 2. u kojem su stranke ugovorile da tuženik u slučaju prijevremene djelomične i konačne otplate kredita je ovlašten zaračunati i naknadu prema odluci o visini naknade banke u postupku na preostali iznos kredita, a posljedično tome i zahtjev za povrat naknade koju je tužitelj tuženiku platio za prijevremenu otplatu kredita.

8. Prema odredbi čl. 391. st. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojega je dopuštena.

9. Nesporno je da su stranke 17. travnja 2008. sklopile ugovor o kreditu na iznos od 620.000,00 kn s rokom otplate 30 godina i da je ugovoreno da se u slučaju prijevremene, djelomične i konačne otplate kredita korisnik kredita (tužitelj) obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu tuženika kao kreditora, koji je ovlašten zaračunati naknadu prema svojoj odluci o visini naknade u postupku na preostali iznos kredita sukladno tuženikovoj poslovnoj politici. Nesporno je i to da je tužitelj prijevremeno otplatio iznos kredita te da je tužitelj prilikom prijevremene otplate kredita platio naknadu 30. svibnja 2018. koju je banka zaračunala zbog prijevremene otplate kredita. U revizijskoj fazi postupka je sporna isplata utuženog iznosa.

10. Utvrđuju nižestupanjski sudovi da je tuženik unaprijed sastavio ugovor o kreditu, da se o odredbama kredita nije pojedinačno pregovaralo, osim o visini iznosa kredita i kamatama, te tužitelju nisu uručene odluke tuženika o spornoj naknadi, a niti je ta odredba protumačena tužitelju kao korisniku kredita te da je tužitelj obavijestio tuženika o prijevremenoj otplati kredita, a da je tuženik naplatio naknadu zbog prijevremene otplate kredita.

11. Na temelju navedenih utvrđenja nižestupanjski sudovi zaključuju: da se o sadržaju sporne odredbe nije pojedinačno pregovaralo sa tužiteljem; da tužitelj nije obavješten na koje pružene usluge banke i za koje nastale troškove se naknada odnosi ; da tužitelju nisu uručene odluke banke o predmetnoj naknadi, niti protumačene, a pri čemu tuženik nije dokazao suprotno, da se s tužiteljem o spornoj odredbi pregovaralo, pa da se u smislu odredbe čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03 - dalje: ZZP) radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je suprotna načelu savjesnosti, poštenja i koja stvara znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja koji ima svojstvo potrošača. Posljedično pozivom na odredbu čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22 - dalje: ZOO), a u vezi s odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a nalažu tuženiku povrat isplaćenog iznosa temeljem navedene ništetne odredbe.

11.1. Drugostupanjski sud u pobijanoj presudi navodi da okolnost je li tuženik trpio štetu zbog prijevremene otplate kredita - nije odlučna, jer je tužitelj stavljen u poziciju da mora platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita na koju uopće ne može utjecati, posebno ne na visinu za koju se ne može zaključiti niti kako se određuje, što stvara značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača što ju čini ništetnom pa da je tuženik dužan posljedično vratiti utuženi iznos.

12. Ovaj sud je u presudi poslovni broj Rev-112/2018-2 od 9. ožujka 2022. izrazio pravno shvaćanje prema kojem:

„Tuženik bi imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji bi mu, kao vjerovniku, nastali prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), ali ta se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne bi smjela odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je tuženik trebao dobiti da nije bilo prijevremene isplate.“.

13. Ovom odlukom reafirmira se gore navedeno pravno shvaćanje. Proizlazi dakle, da je shvaćanje drugostupanjskog suda (prema kojem nije odlučno jeli tuženik pretrpio štetu u vezi sa prijevremenom otplatom kredita) u suprotnosti sa navedenim shvaćanjem ovoga suda.

14. Iz sadržaja spisa proizlazi, da je u odgovoru na tužbu i tijekom cijelog postupka, a što sada ponavlja i u reviziji, tuženik tvrdio da je zbog prijevremene otplate kredita trpio štetu između ostaloga i u vidu administrativnih troškova koji se sastoje od troškova obrade dokumentacije, troškova osoblja i slično. Tako je u odgovoru na tužbu navedeno kako je osoblje administracije tuženika radi prijevremene otplate kredita moralo provjeriti sve dostupne uplate za zatvaranje kredita, provesti sva knjiženja, a s obzirom da je kredit zatvoren na način da je tužitelj podigao kredit kod druge banke (Privredne banke Zagreb d.d.) da bi osigurao sredstva za zatvaranje kredita tuženik je na zahtjev tužitelja morao izdati pismo namjere za izdavanje brisovnog očitovanja. Na navedene okolnosti tuženik je predlagao i saslušanje svjedoka HĆ kao i provođenje dokaza financijskim vještačenjem.

15. Proizlazi, dakle, da zbog pogrešnog pravnog pristupa nižestupanjski sudovi nisu raspravili eventualnu osnovanost prigovora tuženika o postojanju pretrpljene stvarne štete (nisu provedeni predloženi dokazi od strane tuženika).

15.1. Valjalo je stoga, u dijelu naložene isplate nižestupanjske presude ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje na temelju odredbe čl. 391. st. 7. ZPP-a i odlučiti kao u izreci pod točkom I. ovoga rješenja, a posljedično s obzirom na neizvjestan uspjeh stranaka u postupku ukinuti i odluku o troškovima postupka .

16. Odgovor na postavljeno pitanje (kojim se problematizira tuženikovo pravo na naknadu stvarne štete) ne utječe na dio odluke tužbenoga zahtjeva o utvrđenju ništetnosti odredbe čl. 9. st. 2. Ugovora o kreditu, pa je u preostalom dijelu valjalo reviziju tuženika odbiti na temelju odredbe čl. 391. st. 6. ZPP -a i odlučiti kao u izreci ove presude.

17. O troškovima postupka u povodu revizije odlučeno je na temelju odredbe čl. 166. st. 3. ZPP-a i odlučeno kao u točki II. izreke ovoga rješenja.

Zagreb, 27. siječnja 2026.

Predsjednik vijeća:

Đuro Sessa