REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-7/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Paulić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja, te Darka Milkovića, mr. sc. Senije Ledić i Željka Pajalića, članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ŽZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Vukić i dr. iz Rijeke, protiv tuženice PZ, vlasnice "[obrt]" iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Vedran Skočibušić, odvjetnik iz Čabra, radi naknade štete, odlučujući o prijedlogu tužiteljice za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Rijeci, poslovni broj Gž-586/2022-3 od 21. svibnja 2025., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Delnicama, poslovni broj Pn-142/2020-20 od 5. siječnja 2022., u sjednici održanoj 27. siječnja 2026.

r i j e š i o  j e:

Prijedlog tužiteljice za dopuštenje revizije se odbacuje.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je podnijela prijedlog za dopuštenje revizije sukladno čl. 385.a st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11-proč. tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 79/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), protiv presude Županijskog suda u Rijeci, poslovni broj Gž-586/2022-3 od 21. svibnja 2025., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Delnicama, poslovni broj Pn-142/2020-20 od 5. siječnja 2022., uz tvrdnju da je pobijana odluka nezakonita, te da joj je povrijeđeno temeljno ljudsko pravo i to:

-pravo na ravnopravnost koje se svim pripadnicima nacionalnih manjina jamči u Republici Hrvatskoj (članak 15. stavak 1. Ustava RH),

-načelo presumpcije nedužnosti (članak 28. Ustava RH)

-pravo da se svakome jamči štovanje i pravna zaštita njegovog osobnog i obiteljskog života, dostojanstva, ugleda i časti (članak 35. Ustava). a koja su prava sva redom temeljna ljudska prava zajamčena Ustavom Republike Hrvatske (''Narodne novine'' broj 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 05/14 – dalje: Ustav), i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (''Narodne novine – međunarodni ugovori'' broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17).

2. Odgovor na prijedlog nije podnesen.

3. Prijedlog je nedopušten.

4. Predmet spora je zahtjev tužiteljice da joj tužena naknadi štetu u iznosu od 40.000,00 kn zbog uvredljivih komentara na portalu [obrt] ispod članka "Vrbovščanska bankarica tone sve dublje i dublje: Otkriveno još pronevjera teških više od milijun kuna plus računalno krivotvorenje''.

7.1. Drugostupanjski sud je, na temelju provedenih dokaza, utvrdio „da je tuženica 17. travnja 2020. na internet portalu [obrt] u rubrici crna kronika objavila članak pod nazivom "Vrbovščanska bankarica tone sve dublje i dublje: Otkriveno još pronevjera teških više od milijun kuna plus računalno krivotvorenje". U daljnjem dijelu da se navode inicijali Đ.P. i dob (63), dok sam sadržaj članka govori o podnošenju daljnje kaznene prijave i iznose se podaci o provedenim policijskim radnjama. Ispod članka da se nalaze komentari, pri čemu da se u komentaru čitatelja pod imenom ABC govori da "niti jedan P nije pljunuo na dragu nam sugrađanku", zatim se u komentaru čitatelja pod imenom ABC navodi "znaš zašto nijedan P nije pljunuo na bankaricu? Zato što samo sloga N spašava. Smeće nacionalističko". Nadalje, da se u komentaru čitatelja pod imenom „J“ između ostalog navodi "zar bi se sada svi U u [adresa] trebali osjećati krivim za nešto što je učinila naša sugrađanka. Nije krala u ime U nego u svoju korist ….", dok se u komentaru čitatelja pod imenom „NZ“ navodi "Lopov slažem se s tobom, U su vrlo složni i ne daju na svoje….", te da je tužiteljica zatražila uklanjanje članka i komentara, i da je tom zahtjevu tužiteljice udovoljeno uklanjanjem komentara.

7. 2. Prema pravnom shvaćanju toga suda „pravila komentiranja tužene zabranjuju veličanje totalitarnih režima, govor mržnje, uvrede na nacionalnoj, rasnoj ili spolnoj osnovi i psovke i da je propisana kazna zabranom pristupa portalu u slučaju kršenja navedenih pravila.''

8. Drugostupanjskog sud, polazeći od činjenice da tužiteljica ne traži naknadu štete zbog objavljenog članka, već zbog komentara koje su napisali čitatelji portala ispod članka, logičnim smatra da nema nikakve sporne informacije zbog koje bi se zatražio ispravak od tuženice kao nakladnika, kao što nema osnove niti tražiti ispriku od tuženice. Mišljenje je tog suda da je cilj odredbe čl. 22. st. 2. ZM-a da se omogući nakladniku da spriječi/umanji štetu. Prema shvaćanju toga suda, spriječavanje/umanjivanje štete u slučaju komentara ispod članka moguće je jedino njihovim uklanjanjem, što je tuženica na zahtjev tužiteljice i učinila, pa smatra da je time ispunjena formalna pretpostavka za podnošenje tužbe radi naknade štete.

9. Međutim, prema shvaćanju drugostupanjskog suda „sloboda izražavanja predstavlja jedno od temeljnih načela demokratskog društva i jedan od osnovnih uvjeta za njegov napredak. Pravo na slobodu izražavanja odnosi se ne samo na "informacije" ili "ideje" koje su blagonaklono prihvaćene ili se ne smatraju uvredljivima ili ne izazivaju nikakvu reakciju, nego i na one koje vrijeđaju, šokiraju ili uznemiruju. To zahtijevaju pluralizam, tolerancija i slobodoumlje bez kojih nema demokratskog društva. Kako ostvarivanje tih sloboda obuhvaća dužnosti i odgovornosti, ono može biti podvrgnuto formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanima zakonom, koji su u demokratskom društvu nužni. Ta ograničenja moraju biti strogo tumačena, a potreba za njima mora biti uvjerljivo utvrđena. Drugim riječima, pravo na slobodu izražavanja nije apsolutno pravo. Članak 10. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, kao ni članak 38. Ustava, ne jamče neograničenu slobodu izražavanja. Sloboda izražavanja može biti ograničena ako je to nužno u demokratskom društvu. Test nužnosti u demokratskom društvu zahtijeva da sud pred kojim se nađe "zahtjev" za ograničenje nečije slobode izražavanja utvrdi je li ograničenje slobode izražavanja prijeko društveno potrebno i je li ono razmjerno legitimnom cilju, te da za to ograničenje navede relevantne i dostatne razloge. U okolnostima u kojima sporna izjava utječe na ugled, čast, dostojanstvo ili prava drugih, taj je "sukob" potrebno rješavati vaganjem relevantnih čimbenika koji se odnose na dvije zaštićene vrijednosti: s jedne strane pravo na slobodu izražavanja i s druge strane pravo na poštovanje osobnog života drugih. Riječ je o pravima koja zaslužuju jednaku zaštitu te je zadatak sudova postići pravičnu ravnotežu tih prava.''

10. U vezi odgovornosti vlasnika internetskog portala za komentare (imenovanih ili anonimnih) korisnika objavljene na portalu, a kojima se vrijeđaju prava trećih osoba, drugostupanjski sud se poziva na praksu ESLJP-a, (Delfi protiv Estonije), koji smatra da se, „s obzirom na specifičnu prirodu interneta, prava i obveze vlasnika internetskog portala u vezi komentara drugih osoba mogu razlikovati od vlasnika klasičnih medija te je utvrdio kriterije za utvrđivanje da li sankcioniranje vlasnika portala za takve komentare predstavlja povredu slobode izražavanja, a to su:

-priroda i kontekst spornih komentara;

-mjere koje je vlasnik portala poduzeo da spriječi ili ukloni komentare kojima se vrijeđaju prava trećih osoba, odgovornost stvarnih autora komentara kao alternativa odgovornosti vlasnika portala,

-te posljedice koje izrečena sankcija ima za vlasnika portala.“

11. U konkretnom slučaju, drugostupanjski sud je utvrdio da je „prvostupanjski sud ocijenio da su komentari posjetitelja portala diskriminirajući jer se spominje nacionalnost tužiteljice (srpkinja), pa je stoga, takvim komentarima, povrijeđena čast i ugled tužiteljice. Međutim, drugostupanjski sud je, rješavajući po žalbi tuženice, ocijenio da prvostupanjski sud nije uopće sagledao bit navedenih komentara jer da je, zaključio bi da nije bilo nikakve diskriminacije tužiteljice i da je spominjanje njezine nacionalnosti navedeno u sasvim drukčijem (nediskriminirajućem) kontekstu. Iako u članku nije navedeno ime i prezime tužiteljice, nego samo njezini inicijali, kako je riječ o lokalnom portalu, može se zaključiti da su svi posjetitelji portala znali da je riječ o tužiteljici, kao i da je tužiteljica po nacionalnosti srpkinja. Stoga je posjetitelj portala pod nazivom Lopov započeo svojim komentarom diskusiju o tome da niti jedan srbin nije kritizirao postupak tužiteljice. Taj komentar sugerira da je tužiteljica srpske nacionalnosti, ali ta srpska nacionalnost se ne navodi u nekom negativnom ili diskriminirajućem kontekstu, nego kao činjenica. Na taj komentar odgovorili su posjetitelji pod nazivima ABC, J i NZ na način da je komentatora pod imenom H komentator ABC nazvao "nacionalističkim smećem", komentator J mu je napisao da je "budala s bijednim promišljanjem", a komentator NZ se suglasio s načinom razmišljanja komentatora I. Dakle, sukus tih komentara je bio da su neki od komentatora smatrali da bi građani srpske nacionalnosti trebali osuditi kazneno djelo koje je počinila tužiteljica, a da oni to nisu učinili, već da je na neki način podržavaju svojim komentarima, dok je mišljenje drugog komentatora da nema razloga da se svi srbi u [adresa] osjećaju krivim za nešto što je učinila tužiteljica. Prema tome, diskusija koja se razvila između komentatora ne diskriminira tužiteljicu prema njezinoj nacionalnosti, niti njezina nacionalnost ima bilo kakav negativan kontekst. Tužiteljičina nacionalnost je samo činjenica koja nije tretirana niti u pozitivnom, niti u negativnom kontekstu, a naročito ne u diskriminirajućem kontekstu. Stoga neosnovano smatra prvostupanjski sud da je tužiteljica omalovažavana kao pripadnica srpske nacionalne manjine, pa da je došlo do povrede njezinog ugleda, časti i dostojanstva. Mišljenje je ovog suda da su u pitanju vrijednosni sudovi osoba koje su komentirale i razvile diskusiju u kojoj sadržaj predmetnog čanka više uopće nije bio bitan, nego su raspravljali o pitanjima reakcije sugrađana srpske nacionalnosti na ono što je počinila tužiteljica (da li su trebali reagirati ili ne). Objavljeni komentari nisu bili prijeteći, niti su se mogli smatrati govorom mržnje, nisu bili uvredljivi za tužiteljicu (komentatori su se međusobno vrijeđali), niti diskriminirajući. Stoga je mišljenje ovog suda da tim komentarima posjetitelji portala nisu izašli iz prihvatlj ivih okvira slobode izražavanja i da njima nije došlo do povrede tužiteljičinog ugleda, časti i dostojanstva, pa je valjalo tužbeni zahtjev u cijelosti odbiti.“

12. Podredno, taj sud smatra da „kada bi se smatralo da su sporni komentari povrijedili ugled, čast i dostojanstvo tužiteljice, taj bi "sukob" bilo potrebno rješavati „vaganjem“ relevantnih čimbenika koji se odnose na dvije zaštićene vrijednosti: pravo na slobodu izražavanja i pravo na poštovanje osobnog života tužiteljice prema kriterijima koji su stvoreni u praksi ESLJP.“ Cijeneći da su „u konkretnom slučaju komentari bili lišeni ključnih elemenata govora mržnje, poticanja na nasilje i diskriminacije“ ocjena je toga suda da oni nisu predstavljali nezakonit govor. Imajući u vidu kontekst i sadržaj komentara ocijenio je da je riječ o vrijednosnim sudovima ili mišljenju (zaštićeno člankom 10. Konvencije), a korišteni izrazi bili su uobičajeni u komunikaciji na mnogim internetskim portalima. Nadalje taj sud smatra da je tužiteljica ako je smatrala da je riječ o komentarima koji vrijeđaju njezinu čast i ugled, imala je mogućnost tužiti autore komentara (od tužene je mogla dobiti podatke o njima), a osim toga treba uzeti u obzir da je tužena odmah po zaprimanju zahtjeva tužiteljice uklonila navedene komentare. Pri tome se drugostupanjski sud pozvao na shvaćanje ESLJP prema kojem bi „uklanjanje komentara moglo funkcionirati u mnogim slučajevima kao prikladan alat za uravnoteženje prava i interesa svih uključenih“, a što se tiče posljedice komentara valja reći da je riječ o maloj lokalnoj sredini u kojoj se svi znaju, tako da navedeni komentari svakako nisu mogli imati nikakve dodatne štetne posljedice na ugled tužiteljice koji je narušen samim vođenjem kaznenog postupka protiv nje. Stoga, čak i kada bi se smatralo da su navedeni komentari povrijedili čast i ugled tužiteljice, u sukobu dviju prava (pravo na slobodu izražavanja i pravo na poštovanje osobnog života tuži teljice) prednost bi imalo pravo na slobodu izražavanja tužene, pa bi i u tom slučaju valjalo odbiti tužbeni zahtjev.

13. Tuženica u prijedlogu smatra da se u konkretnom se slučaju „radi o gruboj i neprimjerenoj povredi ugleda, časti i dostojanstva tužiteljice koje se ogleda u povredi njezinog ustavnog prava zaštite od diskriminacije po osnovi etničke pripadnosti.“ i o povredi načela presumpcije nedužnosti, odnosno da je „sporno što je u istom članku tuženik ne samo iznosio podatke iz kaznenog spisa suprotno članku 231 Zakona o kaznenom postupku, već je omogućio objavljivanje komentara čitatelja koji se svode na izrazito grubo i bezočno vrijeđanje tužiteljice, i to prvenstveno na nacionalnoj osnovi. Suprotno stajalištu drugostupanjskog suda smatra da je „nedopustivo da tuženik u svezi jednog kaznenog postupka koji se nesporno vodi protiv tužiteljice dozvoli glede predmetnog članka publiciranje komentara čitatelja u kojima se potencira nacionalna pripadnost tužiteljice, a zatim i evidentno omalovažavanje same tužiteljice upravo, jedino i isključivo zbog takve njezine nacionalne pripadnosti.“, odnosno da ista kao pripadnica srpske nacionalne manjine ne odgovara za isto kazneno djelo na identičan način kao pripadnici drugih naroda i manjina u Republici Hrvatskoj. U tom smislu tužiteljica se pozvala na presudu Europskog suda za ljudska prava u predmetu DELFI AS c/a ESTONIJA.

14. Postupajući sukladno odredbama čl. 385.a i čl. 387. ZPP-a, revizijski sud je utvrdio da predlagateljica prijedlog temelji na odredbi čl. 385.a st. 2. ZPP-a, ukazujući na povredu naprijed navedenih temeljnih ljudskih prava. Revizijski sud ocjenjuje da predlagateljica navodima iznesenim u prijedlogu za dopuštenje revizije nije učinila vjerojatnim da su joj tijekom prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka povrijeđena temeljna ljudska prava na koja se poziva, kao i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

15. Pravo na pravično suđenje zajamčeno je odredbom članka 6. stavka 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17 - dalje: Konvencija) i člankom 29. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 2/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14 - dalje: Ustav). Riječ je o skupu postupovnih jamstava kojima se osigurava pravičan postupak i koje je nužno poštovati tijekom cijelog postupka i u svim okolnostima. To pravo podrazumijeva da u sudskoj odluci moraju biti navedeni dostatni i relevantni razlozi koji objašnjavaju činjenične zaključke sudova, kao i razlozi, izneseni na pravno logičan i konzistentan način, o tome koje su točno činjenice utvrđene u postupku te koje je pravo dovelo baš do takve odluke.

16. Mjerilom dostatnosti sudske odluke ocjenjuje se je li sud u pisanom obrazloženju svoje odluke naveo sve razloge kojima se vodio pri njezinu donošenju s obzirom na sadržaj zahtjeva i razloge koji opravdavaju donošenje baš takve odluke koju je o zahtjevu donio. Što se, pak, tiče relevantnosti, razlozi navedeni u pisanom obrazloženju u pravilu se smatraju relevantnima ako jasno upućuju na to da sudovi u konkretnom slučaju nisu obavljali svoje procjene na nerazuman način, da nisu učinili neku drugu očitu pogrešku u prosudbi, pogrešno procijenili postojanje nekog važnog čimbenika ili pak propustili razmotriti sve relevantne čimbenike odnosno uzeti u obzir sve činjenične i pravne elemente koji su objektivno mjerodavni za donošenje odluke, da nisu odbili provesti dokaze koji bi mogli dovesti do drukčije odluke i da pri tome nisu zanemarili dokaze koje su stranke prezentirale sudu i slično. Drugim riječima, razlozi navedeni u pisanom obrazloženju moraju obuhvatiti sve važne aspekte svakoga pojedinog slučaja koji mogu utjecati na konačnu odluku u sporu.

17. Pobijanom je presudom odlučeno o zahtjevu tužiteljice za naknadu štete počinjene objavom komentara korisnika na portalu tuženice. Pravno odlučne činjenice u drugostupanjskom postupku utvrđene su u skladu sa standardima propisanim odredbama citirane Konvencije i Ustava, kao i relevantnih odredbi o naknadi štete, a drugostupanjska odluka je donesena na temelju detaljno i sveobuhvatno provedenog dokaznog postupka u kojemu su, između ostalog, cijenjeni provedeni dokazi na način kako to i zahtijevaju pozitivni propisi, strankama je bilo omogućeno predlaganje dokaza i izjašnjavanje o izvedenim dokazima. Pri odlučivanju o spornim pitanjima drugostupanjski sud je vodio računa o Ustavnim i Konvencijskim pravima svih stranaka.

18. Drugostupanjski sud je detaljno analizirao i ocijenio svaki provedeni dokaz, te je detaljno obrazložio zbog kojih razloga nisu osnovane tvrdnje predlagateljice u odnosu na njezin tužbeni zahtjev, a u odnosu na ustrajanje predlagateljaice u tvrdnji o povredi njezinih ustavnih i konvecijskih prava na kojima temelji svoj prijedlog, prema ocjeni ovog suda je odgovoreno u točkama 9.1. -9.3. obrazloženja, te nastavno u točkama 10.1.-10.3. obrazloženja pobijane odluke. Dakle, u drugostupanjskoj presudi je odgovoreno zbog kojih razloga nije prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice. Prema ocjeni revizijskog suda, razlozi koje je dao drugostupanjski sud u obrazloženju u naprijed citiranim točkama zadovoljavaju kriterije relevantnosti i dostatnosti jer je iz pobijane odluke vidljivo, i to na pravno logičan i konzistentan način, koje su točno činjenice utvrđene u postupku i koje je pravo dovelo upravo do takvih odluka. Ti razlozi upućuju na to da drugostupanjski sud u konkretnom slučaju nije dao svoju ocjenu na nerazuman način, da nije učinio neku drugu očitu pogrešku u prosudbi, pogrešno procijenio postojanje nekog važnog čimbenika ili pak propustio razmotriti sve relevantne čimbenike odnosno propustio uzeti u obzir sve činjenične i pravne elemente koji su objektivno mjerodavni za donošenje odluke, a pri tome nije zanemario dokaze koji su sudu prezentirale stranke. Stoga su razlozi navedeni u obrazloženju pobijane odluke obuhvatili su sve važne aspekte konkretnog slučaja koju su bili od utjecaja na konačnu odluku, pri čemu se posebno naglašava da je drugostupanjski sud imao u vidu upravo pravna shvaćanja ESLJP iz predmeta Delfi As protiv Estonije od 16. lipnja 2015. godine zahtjev broj 64569/09., koja je primijenio na ovaj slučaj na pravno prihvatljiv način.

19. ESLJP je u tom predmetu prihvatio stajalište estonskih sudova da postoji razlika između portala i tradicionalnih izdavača tiskanih medija, pa se prema tome razlikuju i njihova prava i obveze. Nadalje, prihvatio je i zaključak domaćih sudova da su komentari prerasli u govor mržnje i poticanje na nasilje, što je suprotno zakonu. Stoga, u ovom je predmetu riječ o pravima i dužnostima internetskih novinskih portala, koji radi stjecanja dobiti omogućavaju objavljivanje komentara na objavljeni sadržaj, s time da su neki komentari predstavljali govor mržnje i pozivanje na nasilje, čime su povrijeđena prava osobnosti drugih osoba. Sud je naglasio da u ovom predmetu nisu razmatrani drugi forumi na Internetu na kojima se mogu ostavljati korisnički komentari, poput foruma za raspravljanje, oglasnih ploča (bulletin board) na kojima korisnici mogu slobodno razmjenjivati ideje o bilo kojoj temi bez prijedloga upravitelja foruma. Nisu razmatrane niti socijalne mreže gdje pružatelj usluge nije ponudio nikakav sadržaj ili gdje je pružatelj usluga privatna osoba koja vodi internetsku stranicu ili blog kao hobi. Među stankama nije bilo sporno da je došlo do miješanja u pravo na slobodu izražavanja, niti da je ograničenje imalo legitiman cilj zaštite prava i ugleda drugih. Sporna je bila primjena materijalnog prava, budući da je podnositelj smatrao kako je trebalo biti primijenjeno europsko pravo koje se odnosi na pružatelje internetskih usluga. Međutim, Sud se složio s domaćim sudovima da se europsko zakonodavstvo na koje se pozivao podnositelj primjenjuje samo na tehničke, automatske i pasivne aktivnosti, dok su podnositeljeve aktivnosti predstavljale više od pružanja posredničke usluge. Osim toga, Sud je smatrao da je Delfi, kao profesionalni izdavač koji objavljuje na jednom od najvećih novinskih portala u Estoniji, trebao i mogao ocijeniti rizike povezane sa svojim aktivnostima, te da je razumno mogao predvidjeti posljedice koje te aktivnosti mogu imati. Stoga je Sud zaključio kako je miješanje u pravo na slobodu izražavanja bilo u skladu sa zakonom. U pogledu pitanja je li miješanje u pravo na slobodu izražavanja bilo nužno u demokratskom društvu Sud je naglasio da govor mržnje izražen u komentarima korisnika ne uživa zaštitu članka 10. Konvencije. No, u ovom je predmetu Sud bio pozvan ocijeniti jesu li domaći sudovi, time što su utvrdili podnositeljevu odgovornost za komentare korisnika, povrijedili pravo na dijeljenje informacija, zajamčeno člankom 10. Konvencije. Sud je razmatrao četiri ključna aspekta:

-kontekst u kojem su komentari napisani, odgovornost autora komentara kao alternativa podnositeljevoj odgovornosti, koraci koje je podnositelj poduzeo radi otklanjanja komentara i posljedice domaćeg postupka za Delfi. Sud je pridao veliku pažnju činjenici da su komentari bili ekstremni, ali i činjenici da je Delfi profesionalno vođeni novinski portal kojem je bilo u cilju privući što više komentara na objavljene članke, jer je od toga imao financijsku korist. Sami autori komentara nisu mogli izmijeniti ili izbrisati svoje komentare, već je to mogao samo T, pa niti iz tog razloga nije prihvaćen argument podnositelja da je njegova uloga bila ograničena samo na tehničko, pasivno pružanje usluge.

-Drugo, podnositelj nije osigurao realnu mogućnost da autori komentara za njih odgovaraju, jer je omogućio čitateljima da objavljuju komentare na članke bez prethodne registracije, odnosno nije uspostavio instrumente pomoću kojih bi se identificirali autori komentara protiv kojih bi žrtva govora mržnje mogla podnijeti tužbu.

-Treće, koraci koje je poduzeo Delfi radi uklanjanja komentara nisu bili dovoljni. Mehanizmi koje je Delfi imao za filtriranje i uklanjanje govora mržnje i poticanja na nasilje su zakazali, zbog čega su komentari bili vidljivi idućih šest tjedana. Sud je smatrao da podnositeljeva obveza da bez odgode ukloni komentare sa stranice, bez posebnog zahtjeva žrtve ili trećih osoba nije bila neproporcionalna, imajući u vidu da je veliki komercijalni portal poput Delfija imao dovoljno mogućnosti da nadzire njihov sadržaj.

-Konačno, Sud je zaključio kako posljedice domaćeg postupka za podnositelja nisu bile velike – morao je platiti 320 eura, što za takav portal nije velik iznos. Popularnost portala nije pala, dapače, broj komentara je porastao. Omogućeno je registrirano komentiranje, iako se i dalje većinom koristi mogućnost anonimnih komentara, ali sada postoji i tim moderatora. Imajući u vidu navedeno, Veliko vijeće suda presudilo je da je utvrđivanje podnositeljeve odgovornosti od strane estonskih sudova bilo opravdano i proporcionalno ograničenje slobode izražavanja portala, zbog čega nije došlo do povrede članka 10. Konvencije.

18. U ovom slučaju drugostupanjski sud je upravo cijenio kontekst u kojem su komentari napisani, činjenicu da komentari nisu bili diskriminirajući, ni ekstremni, niti su pozivali na nasilje, niti su predstavljali govor mržnje čime bi bila povrijeđena prava osobnosti drugih osoba, da je riječ o vrijednosnim sudovima ili mišljenju (zaštićeno člankom 10. Konvencije), a korišteni izrazi bili su uobičajeni u komunikaciji na mnogim internetskim portalima. Slijedom iznesenog, predlagatelj nije učinio vjerojatnim da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje. Posebno valja naglasiti da tvrdnje o povredi prava na pravično suđenje zbog pogrešne primjene materijalnog prava nikako ne upućuju na povredu ovog konvencijskog prava zato što pravo na pravično suđenje osigurava procesna jamstva, pa ni ne može biti povrijeđeno pogrešnom primjenom materijalnog prava.

19. Na temelju iznesenog predlagateljici nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje i na obrazloženu odluku, slijedom toga, ocjena je ovog suda da nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju ovoga suda, u smislu čl. 385.a st. st. 2. ZPP-a i za dopuštenje revizije, te je na temelju odredbe čl. 385.a u svezi čl. 389.a st. 4 ZPP -a, riješeno kao u izreci.

Zagrebu, 27. siječnja 2026.

Predsjednica vijeća

Marina Paulić