REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-21/2026-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Paulić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja, Darka Milkovića, člana vijeća, mr. sc. Senije Ledić članice vijeća, i Željka Pajalića, člana vijeća, u pravnoj stvari 1. tužiteljice-protutuženice ŠK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i 2. tužitelja-protutuženika DK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanih po punomoćniku Leonardu Troskotu, odvjetniku u Zagrebu protiv 1. tuženika- protutužitelja VK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i 2. tuženice-protutužiteljice LK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], oboje zastupani po punomoćnici dr.sc. Nadi Mikulandra, odvjetnici u Šibeniku, radi utvrđenja postojanja služnosti, odlučujući o prijedlogu tuženika-protutužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj Gž-601/2023-6 od 16. svibnja 2025., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj: P-385/22-42 od 23. kolovoza 2023., u sjednici održanoj 27. siječnja 2026.,
r i j e š i o j e:
I. Prijedlog tuženika-protutužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj Gž-601/2023-6 od 16. svibnja 2025., se odbacuje u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnih ljudskih prava, a odbija u dijelu koji se odnosi na naznačena pravna pitanja.
II. Odbija se zahtjev tuženika-protutužitelja za nadoknadu troškova sastava odgovora na prijedlog.
Obrazloženje
1. Tuženici-protutužitelji su podnijeli prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj Gž-601/2023-6 od 16. svibnja 2025., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P -385/22- 42 od 23. kolovoza 2023., uz tvrdnju da je pobijana odluka nezakonita.
2. 1. U prijedlogu su naznačili slijedeća pravna pitanja:
"1.Može li se pravo služnosti kolnika (koje implicira i provoz motornim vozilima) smatrati stečenim dosjelošću u slučaju kada tehnički uvjeti na terenu onemogućavaju faktično izvršavanje prava (ulazi širine 0,75 m, širina prolaza 1,54 m, spoj na nogostup bez prikladnog izlaza)?
2. Može li sadržaj oporuke (u kojoj se daje pristup nasljednicima bez preciziranja prava stvarne služnosti) isključiti mogućnost da kasniji pravni slijednici stječu služnost dosjelošću - s obzirom na to da su pravo koristili kao (su)vlasnici, a ne kao posjednici tuđe nekretnine?
3. Je li u slučaju kad su vlasnici poslužne nekretnine stekli nekretninu povjerenjem u zemljišne knjige (bez upisane služnosti), a služnost nije bila vidljiva niti upisana, moguće protiv njih istaknuti stečenu služnost bez kršenja načela povjerenja u zemljišne knjige (čl. 124. ZV)?
4. Može li se protutužba radi ukidanja služnosti odbiti bez utvrđenja postoji li zaista drugi prikladan prilaz (čl. 242. ZV), ako je u postupku dokazano da drugi prilaz postoji i koristi se? Odnosno: Je li sud, u situaciji kada je podnesena protutužba radi ukidanja služnosti, ovlašten odbiti zahtjev bez obrazložene ocjene dokaza o postojanju prikladnog drugog pristupa i bez primjene čl. 242. ZV, ako su u postupku izvedeni dokazi koji upućuju na promjenu okolnosti?
5. Je li sud dužan detaljno ispitati ispunjenost uvjeta iz čl. 242. ZV (gubitak razumne svrhe služnosti) ako je u postupku dokazano da povlasne nekretnine imaju prikladan drugi pristup, a fizička izvedivost korištenja spornog puta je tehnički ograničena?''.
2. Smatraju da su navedena pitanja važna za odluku u ovom sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, jer odluka o tim pravnim pitanjima u pobijanoj presudi odstupa od postojeće prakse drugostupanjskih sudova, te su se vezano za naznačena pitanja pozvali na odluku Županijskog suda Županijskog suda u Puli Gž-1423/2021-2 od 16. prosinca 2021.
3. Uz navedena pitanja su, sukladno čl. 385.a st. 2. ZPP-a, predložili da im se dopusti podnijeti reviziju zbog povrede temeljenog ljudskog prava na pravično suđenje zajamčeno čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske (''Narodne novine'' broj 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 05/14), kao i čl. 6.
1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda; ( ''Narodne novine – međunarodni ugovori'' 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17), i u njemu sadržano pravo na obrazloženu sudsku odluku.
4. U odgovoru na prijedlog tužitelji-protutuženici (u daljnjem tekstu tužitelji), osporili su osnovanost i dopuštenost podnesenog prijedloga te su predložili odbaciti, odnosno odbiti prijedlog i dosuditi im troškove sastava odgovora na prijedlog.
5. Prijedlog je dijelom nedopušten, a dijelom neosnovan.
6. Predmet spora je zahtjev tužitelja nas utvrđenje postojanja prava služnosti kolnika preko dijela kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] kao poslužne nekretnine, u korist kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] kao povlasnih nekretnina, upis služnosti u zemljišne knjige i protutužbeni zahtjev tuženika za ukidanje predmetne služnosti kolnika.
7. 1. U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno da su „predmetnu služnost kontinuirano vršili oporučni nasljednici pokojnog HK, koji je preminuo 1974., a koji je u oporuci naznačio uspostavljeni prilaz na nekretnine koje je ostavio ŠKB i JK te je u odnosu na postojeći i uspostavljeni prilaz naznačio suvlasništvo svih oporučnih nasljednika, što je utvrđeno i u rješenju o nasljeđivanju, poslovni broj: O-669/75, sve do prodaje nekretnina tužiteljima- protutuženicima, kojima su prodavatelji, iako u kupoprodajnom ugovoru nije ustanovljena služnost kolnika, pokazali ostavinsko rješenje i uputili ih na njihovo pravo korištenja prilaza pa su isti svakodnevno nastavili koristiti prilaz za prolazak pješke, biciklom i frezom do dijelova nekretnina do kojih nisu mogli doći na drugi način, osim predmetnim prilazom, i to obitelj 1. tužiteljice-protutuženice od 1979. a 2. tužitelj- protutuženik od 1995. i u tome ih nitko nije sprječavao, a niti im je to pravo osporavano sve dok tuženici-protutužitelji nisu postali vlasnici poslužne nekretnine, međutim i nakon što im je pravo osporeno tužitelji-protutuženici su nastavili koristiti prilaz kao služnost kolnika pa služnost kolnika ima kontinuirani posjed, slijedom čega su tužite lji- protutuženici na temelju članka 229. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15 i 94/17 – dalje: ZV), stekli pravo služnosti kolnika dosjelošću, kroz posjed duži od dvadeset godina.“
7. 2. Suprotno žalbenim navodima tuženika, drugostupanjski sud je utvrdio da je „sud prvog stupnja, na temelju očevida na licu mjesta, iskaza svjedoka DKB, JK, VKB i KK te tužitelja-protutuženika, osnovano utvrdio postojanje predmetne služnosti kolnika jer tužitelji-protutužitelji nemaju drugog prolaza do zemljanih dijelova svoje nekretnine niti stepeništem mogu provoziti frezu i druge potrebne uređaje (npr. tačke, kosilicu) potrebne za uređenje i održavanje vrta i zemljišta te je jasno i logično prvostupanjski sud obrazložio visinsku razliku između sjevernog i južnog dijela nekretnine, a koje obrazloženje u cijelosti prihvaća i ovaj sud. Upravo je ovaj put bio vidljiv na licu mjesta te je očevidom prvostupanjski sud utvrdio da se predmetni put predstavlja put, koji su cijelo vrijeme koristili, kako tužitelji-protuženici, tako i oporučni nasljednici pokojnog HK, sukladno njegovoj oporuci i rješenju o nasljeđivanju pa je pravilno prvostupanjski sud odbio protutužbeni zahtjev tuženika-protutužitelja.“ Stoga, prema shvaćanju drugostupanjskog suda, tuženici-protutužitelji nisu dokazali opravdanost protutužbenog zahtjeva za ukidanjem prava služnosti u korist njihove nekretnine, odnosno nisu dokazali da je služnost postala nepotrebna s obzirom da iz provedenih dokaza, a i žalbenih navoda proizlazi da je pristup drugim putem moguć putem stepenica, kojima nije moguć naprijed opisani kolni prolaz.
8. Postupajući sukladno odredbama čl. 385.a i čl. 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11-proč. tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), revizijski sud je utvrdio da su u prijedlogu za dopuštenje revizije određeno naznačena više pravnih pitanja, međutim za ta pitanja nisu izneseni odgovarajući razlozi važnosti u smislu odredbe čl. 385.a st.1. ZPP-a, niti se radi o važnim pitanjima od kojih zavisi odluka u ovom sporu.
9. Prema odredbi članka 385.a stavka 1. ZPP, Vrhovni će sud reviziju dopustiti samo onda ako se u povodu nje može očekivati odluka o pravnom pitanju koje su nižestupanjski sudovi razmatrali, a koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi. Važno je pitanje pravni standard kojemu se značenje oblikuje u praksi Vrhovnog suda, a o takvom se pitanju može govoriti ako je riječ o pravnom pitanju o kojem odluka drugostupanjskog suda odstupa od prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ako je riječ o pravnom pitanju o kojem nema prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske, pogotovo ako praksa viših sudova nije jedinstvena, ako je riječ o pravnom pitanju o kojem praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske nije jedinstvena, ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskog suda temelji na tom shvaćanju, ali bi osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnog prvostupanjskog i žalbenog postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Suda Europske unije trebalo preispitati sudsku praksu.
10. Naime, prvo naznačeno pitanje polazi od činjenice suprotne utvrđenjima nižestupanjskih sudova jer je drugostupanjski sud dao valjane razloge kad je u točki 13. obrazloženja naveo da je sud prvog stupanja na temelju očevida na licu mjesta i iskaza svjedoka „osnovano utvrdio postojanje predmetne služnosti kolnika jer tužitelji- protutužitelji nemaju drugog prolaza do zemljanih dijelova svoje nekretnine niti stepeništem mogu provoziti frezu i druge potrebne uređaje (npr. tačke, kosilicu) potrebne za uređenje i održavanje vrta i zemljišta”. Također, u postupku je utvrđeno „da je upravo taj put bio vidljiv na licu mjesta te je očevidom prvostupanjski sud utvrdio da se predmetni put predstavlja put, koji su cijelo vrijeme koristili, kako tužitelji - protutuženici, tako i oporučni nasljednici pokojnog HK. Stoga to pitanje nije važno u smislu citirane odredbe ZPP-a.
11. Vezano za drugo pitanje, prema ocjeni ovoga suda, za to pitanje tuženici nisu dali valjane razloge iz kojih bi proizlazilo da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi, niti se pozivaju na relevantne dijelove sudskih odluka u smislu članka 385.a ZPP-a u kojima se eventualno već razmatralo postavljeno pitanje, odluka ŽS u Puli na koju se pozivaju nije donesena u istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji.
13. U odnosu na treće pitanje, koje se svodi na pitanje savjesnosti tuženika ističe se da je točki 8., 9. i 14. obrazloženja drugostupanjske presude detaljno obrazloženo da tuženicima nije moglo ostati neopaženo prilikom kupoprodaje da postoji sporna služnost jer je put jasno vidljiv te su bila jasno vidljiva ulazna vrata u nekretnine tužitelja pa se stoga tuženici ne mogu pozivati na svoje poštenje prilikom kupoprodaje, odnosno tvrditi da nisu znali niti da nisu mogli znati za postojanje ovakvog tereta, pa stoga u odnosu na njih ne djeluje načelo povjerenju u zemljišne knjige, zbog čega ni to pitanje nije važno.
14. Ni četvrto i peto pitanje nije važno jer su za odbijanje protutužbe prvostupanjski i drugostupanjski sud dali valjane razloge i precizno naveli činjenice i dokaze iz kojih je utvrđeno da ne postoji drugi prikladan put. (točka 10. i 13. obrazloženja drugostupanjske presude). Stoga i ono polazi od pogrešne pretpostavke o neutvrđivanju eventualnog postojanja drugog prikladnog prolaza. Osim toga kada je riječ o navodnim „promjenama okolnosti” tuženici ne navode o kakvim bi promjenama i okolnostima bilo riječ, pa je u tom dijelu četvrto pravno pitanje nejasno i samim time nedopušteno. Peto pitanje je nedopušteno jer nije ni u kakvoj vezi s predmetnom spora i jer se ne temelji na činjenicama koje su bile predmet ovog spora i koje su utvrdili nižestupanjski sudovi. Naime, pitanje ispunjenost uvjeta iz čl. 242. ZVDSP-a (gubitak razumne svrhe služnosti) tuženici postavljaju pod pretpostavkom da je u postupku dokazano da povlasne nekretnine imaju prikladan drugi pristup, a kako je ranije navedeno i kako proizlazi iz presuda nižestupanjskih sudova, to u ovom slučaju nije dokazano.
15. Postupajući u skladu s odredbom članka 385.a stavka 2. u vezi s člankom 387. stavkom 1. ZPP, revizijski sud ocjenjuje da predlagatelji navodima iznesenim u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu učinili vjerojatnim da su im tijekom prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka povrijeđena temeljna ljudska prava na pravično suđenje u aspektima prava na procesnu ravnopravnost, prava na obrazloženu odluku.
15. Pravo na pravično suđenje zajamčeno je odredbom članka 6. stavka 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17 - dalje: Konvencija) i člankom 29. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 2/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14 - dalje: Ustav RH). Riječ je o skupu postupovnih jamstava kojima se osigurava pravičan postupak i koje je nužno poštovati tijekom cijelog postupka i u svim okolnostima. To pravo podrazumijeva da u sudskoj odluci moraju biti navedeni dostatni i relevantni razlozi koji objašnjavaju činjenične zaključke sudova, kao i razlozi, izneseni na pravno logičan i konzistentan način, o tome koje su točno činjenice utvrđene u postupku te koje je pravo dovelo baš do takve odluke.
16. Mjerilom dostatnosti sudske odluke ocjenjuje se je li sud u pisanom obrazloženju svoje odluke naveo sve razloge kojima se vodio pri njezinu donošenju s obzirom na sadržaj zahtjeva i razloge koji opravdavaju donošenje baš takve odluke koju je o zahtjevu donio. Što se, pak, tiče relevantnosti, razlozi navedeni u pisanom obrazloženju u pravilu se smatraju relevantnima ako jasno upućuju na to da sudovi u konkretnom slučaju nisu obavljali svoje procjene na nerazuman način, da nisu učinili neku drugu očitu pogrešku u prosudbi, pogrešno procijenili postojanje nekog važnog čimbenika ili pak propustili razmotriti sve relevantne čimbenike odnosno uzeti u obzir sve činjenične i pravne elemente koji su objektivno mjerodavni za donošenje odluke, da nisu odbili provesti dokaze koji bi mogli dovesti do drukčije odluke i da pri tome nisu zanemarili dokaze koje su stranke prezentirale sudu i slično. Drugim riječima, razlozi navedeni u pisanom obrazloženju moraju obuhvatiti sve važne aspekte svakoga pojedinog slučaja koji mogu utjecati na konačnu odluku u sporu.
17. Pobijanom je presudom odlučeno o zahtjevu tužitelja za utvrđenje prava služnosti i o zahtjevu tuženika za ukidanje toga prava služnosti. Pravno odlučne činjenice u postupku utvrđene su u skladu sa standardima propisanim i citiranim odredbama ZVDSP-a, a odluke su donesene na temelju detaljno i sveobuhvatno provedenog dokaznog postupka u kojemu je svim strankama bilo omogućeno predlaganje dokaza i izjašnjavanje o izvedenim dokazima.
18. Nižestupanjski sudovi su detaljno analizirali svaki provedeni dokaz, a drugostupanjski je sud detaljno obrazložio zbog kojih razloga nisu osnovane žalbene tvrdnje predlagatelja. Ti razlozi upućuju na to da sudovi u konkretnom slučaju nisu dali svoje ocjene na nerazuman način, da nisu učinili neku drugu očitu pogrešku u prosudbi, pogrešno procijenili postojanje nekog važnog čimbenika ili pak propustili razmotriti sve relevantne čimbenike odnosno propustili uzeti u obzir sve činjenične i pravne elemente koji su objektivno mjerodavni za donošenje odluke, a pri tome nisu zanemarili dokaze koji su sudu prezentirale stranke. Drugim riječima, razlozi navedeni u obrazloženju odluke obuhvatili su sve važne aspekte konkretnog slučaja koju su bili od utjecaja na konačnu odluku.
19. Slijedom iznesenog, predlagatelji nisu učinio vjerojatnim da im je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje. Posebno valja naglasiti da tvrdnje o povredi prava na pravično suđenje zbog pogrešne primjene materijalnog prava nikako ne upućuju na povredu ovog konvencijskog prava zato što pravo na pravično suđenje osigurava procesna jamstva, pa ni ne može biti povrijeđeno pogrešnom primjenom materijalnog prava.
20. Na temelju iznesenog predlagateljima nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje i na obrazloženu odluku, slijedom toga, ocjena je ovog suda nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju ovoga suda ni u smislu čl. 385.a st. 1. i st. 2. ZPP -a i za dopuštenje revizije, te je na temelju odredbe čl. 385.a u svezi čl. 389.b st. 1. i čl. 389.a st. 4 ZPP-a, riješeno kao u izreci.
21. Tužiteljima nije dosuđen trošak sastava odgovora na prijedlog jer je taj trošak ocijenjen nepotrebnim u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a.
Zagreb, 27. siječnja 2026.
Predsjednica vijeća
Marina Paulić
