Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-1381/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Tihane Marije Miladin, predsjednice vijeća, Ivice Veselića, člana vijeća i suca izvjestitelja i Vlatke Paškvalin Bošković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice LŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Ivan Borna Ninčević, odvjetnik u Karlovcu, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kojeg zastupa punomoćnik Andrej Šooš Maceljski, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4636/2024-8 od 23. prosinca 2024., u sjednici vijeća održanoj 27. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4636/2024-8 od 23. prosinca 2024.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je odlučeno:

"I. Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 13.1. ugovora o kreditu broj: 51400316, broj partije: 09-179-27711-7 od 10. rujna 2002. godine koji su sklopili tužiteljica LŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kao korisnik kredita i tuženik Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, kao kreditor, koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% (slovima: JEDAN CIJELI POSTO) od iznosa kredita.”

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50 isplatiti tužiteljici LŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], iznos od 696,51 EUR sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 25.09.2002. do 31.12.2007. po stopi od 15% godišnje, od 01.01.2008. godine 31.7.2015. po stopi koja se obračunava prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 1.8.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, od 1.1.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a zadrugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine pa do isplate, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50 naknaditi tužiteljici LŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 979,64 EUR zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 23. prosinca 2024. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana."

2. Protiv citirane presude žalbu podnosi tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, povrede čl. 29. Ustava Republike Hrvatske i povrede čl. 6.1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, s prijedlogom da ovaj viši sud preinači prvostupanjsku presudu i odbije tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška i troška žalbe.

3. Žalba tuženika je neosnovana.

4. Suprotno navodima žalbe, ne predleži bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), jer pobijana presuda sadrži sasvim jasne i neproturječne razloge o svim odlučnim činjenicama, a za što postoji podloga u izvedenim dokazima, te izreka pobijane presude nije u suprotnosti s njenim obrazloženjem, već je upravo rezultat cjelokupnog provedenog postupka razloženog u obrazloženju pobijane presude.

5. Pri donošenju pobijane presude nisu počinjene niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, a na koje ovaj viši sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

6. Slijedom navedenoga, neosnovani su žalbeni navodi glede počinjenja bitnih povreda odredaba parničnog postupka.

7. Glede žalbenih navoda tuženika da je sud povrijedio odredbu čl. 29. Ustava Republike Hrvatske, odmah valja istaknuti da na temelju te odredbe članka 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj: 56/90., 135/97., 8/98., 113/00., 124/00., 28/01., 41/01., 55/01, 76/10., 85/10., 150/13., 5/14., dalje: Ustav) samo sud tumači i primjenjuje pravne propise.

8. Kod donošenja ove odluke sud je imao na, umu pravno shvaćanje Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženo u odlukama U-III-1348/2006 od 2. prosinca 2006. i U-III- 2646/2007 od 18. lipnja 2008. da se sudski postupci moraju provesti sukladno ustavnom načelu vladavine prava kao najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske te da se njihovo provođenje ne smije izjednačiti samo sa zahtjevom za zakonitošću postupanja suda, već mora uključiti i zahtjev da zakonske posljedice moraju biti primjerene legitimnim očekivanjima stranaka u svakom konkretnom slučaju.

9. Nadalje, člankom 6.1. Konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine-Međunarodni ugovori", broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10-dalje u tekstu: Konvencija) koja je u odnosu na Republiku Hrvatsku stupila na snagu 5. studenoga 1997. godine propisano je: "Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Presuda se izriče javno, ali se novinari i javnost mogu isključiti s čitavog ili jednog dijela suđenja u interesu morala, javnog reda ili nacionalne sigurnosti u demokratskom društvu, kada to nalažu interesi maloljetnika ili zaštite privatnog života strana u sporu, ili kada to sud smatra izričito neophodnim zato što bi u posebnim okolnostima publicitet mogao nanijeti štetu interesima pravde."

10. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbe članka 13.1. Ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja i tuženika 9. rujna 2002. kojim je ugovorena jednokratna naknada za obradu kredita, te posljedično tome tužitelj zahtijeva da mu tuženik isplati preplaćeni iznos od 696,51 eura zbog ugovorene ništetne odredbe za plaćanje jednokratne naknade za obradu kredita.

11. Prvostupanjski sud je na temelju izvedenih dokaza i činjeničnih tvrdnji stranaka utvrdio da su tužiteljica kao korisnik kredita, te solidarni dužnik ĐŠ, založni dužnik IŠ, solidarni dužnici ŽŠ i ŠŠ i tuženik kao banka-kreditor 9. rujna 2002. godine sklopili Ugovor o kreditu kojim ugovorom je tuženik tužitelju odobrio i stavio na raspolaganje iznos od 69.651,20 eura u kunskoj protuvrijednosti, obračunat po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita. Člankom 13.1. Ugovora određeno je da se tužiteljica obvezuje "prije korištenja kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00 % od iznosa kredita".

12. Prvostupanjski sud je utvrdio da tuženik s tužiteljicom nije pojedinačno pregovarao o ovdje pobijanoj odredbi iz čl. 3.4. Ugovora o kreditu prije zaključenja Ugovora o kreditu, da je tužiteljica potpisala unaprijed pripremljeni ugovor, te da joj djelatnica banke nije ništa govorila o ulaznoj naknadi koju mora platiti, iz čega slijedi da joj nitko nije objasnio za što se koristi i od čega se sastojala ulazna naknada koju je platila jer joj osim iznosa rata kredita "nisu ništa rekli na što se odnose ti troškovi naknade". Istaknula je da je po zanimanju profesor slavistike i da nema stručna znanja iz područja ekonomije i bankarstva.

13. Pravilno prvostupanjski sud zaključuje da je odredba o naknadi za obradu zahtjeva predmetnog Ugovora o kreditu, ugovorena suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03 - dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu, slijedom čega je ništava.

14. Zakon o zaštiti je u članku 81. st. 1., 2. i 4. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a da se smatra da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a da ako trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, da je dužan to dokazati, dok je odredbom čl. 87. st 1. ZZP/03, bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

15. Kako iz rezultata provedenog postupka proizlazi je tužiteljica potrošač, jer iz predmetnog Ugovora o kreditu jasno proizlazi da je kao korisnik kredita navedena tužiteljica kao fizička osoba, te da je u konkretnom slučaju riječ o Ugovoru čiji je sadržaj tuženik unaprijed formulirao, na čiji sadržaj tužiteljica nije mogla utjecati, pa tako niti na prijepornu odredbu (kojom se tužiteljica, kao korisnik, obvezala tuženiku platiti naknadu za obradu zahtjeva), a da tuženik tijekom prvostupanjskog postupka nije niti tvrdilo, niti dokazivao (na tuženiku je teret dokazivanja činjenica koje mu idu u prilog u skladu s čl. 219. st. 1. i čl. 220. st. 1. ZPP), a navedeno ne tvrdi niti sada u žalbi, da je u fazi pregovaranja i zaključivanja predmetnog Ugovora o kreditu, tužiteljicu, kao korisniku kredita, dao dovoljno informacija koje su bile važne za donošenje informirane odluke o sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu, te da je tužiteljicu informirao o uvjetima i parametrima koji su utjecali na određivanje visine predmetne naknade (u čemu bi se sastojali troškovi obrade zahtjeva i na što se odnosi visina tih troškova), kao što nije dokazivo niti da se o prijepornoj odredbi Ugovora pojedinačno s tužiteljicom pregovaralo, a neupitno je da je navedena odredba u standardni ugovor ušla na inicijativu tuženika. Iz navedenog jasno slijedi da je u konkretnom slučaju, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužiteljici, kao potrošaču, nametnuta obveza koju ona u vrijeme sklapanja ugovora objektivno nije mogla sagledati kao cjelinu, te da je tužiteljica bila u ovisnom položaju u odnosu na tuženika koji je sklapanje Ugovora uvjetovao odredbama koje je sam formulirao, bez utjecaja druge ugovorne strane, na koji način je ta ugovorna odredba, suprotno žalbenim navodima tuženika, prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužiteljice, kao potrošača, čime se takva odredba ukazuje nepoštenom.

16. Stoga, kako je tuženik sebi ostavio isključivu slobodu određivanja visine predmetne naknade, bez pojedinačnog pregovaranja s tužiteljicom kao drugom ugovornom stranom, valjalo je o ništavosti predmetnih odredbi Ugovora o kreditu (kojom se tužiteljica, kao korisnik, obvezala tuženiku platiti naknadu obrade zahtjeva), primjenom odredbi čl. 96. i 102. ZZP/07, zaključiti istovjetno kao i sud prvog stupnja, da se radi o ništavoj odredbi Ugovora. U tom smislu se ukazuje i na pravno shvaćanje zauzeto na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i sudaca Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Su IV – 308/2020, od 5. studenoga 2020., točka 8., koje glasi: „Ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo.“

17. Utoliko su neosnovani žalbeni navodi tuženika da prijeporne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu, ne predstavljaju nepoštenu ugovornu odredbu u smislu odredbe čl. 81. ZZP/03.

18. Valja navesti da i je praksa Suda Europske unije odraz ustaljenog stajališta da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (u konkretnom slučaju banku), kako u pogledu pregovaračke snage, tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Upravo zbog tog slabijeg položaja potrošača Direktive Vijeća 93/13/EEZ, obvezuje države članice da propišu mehanizam koji će osigurati da bilo koja ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, može biti podvrgnuta ispitivanju kako bi se ocijenilo je li eventualno nepoštena.

19. Stoga čl. 4/2 Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što u ovom konkretnom slučaju znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma prijevremene otplate kredita i obrade zahtjeva, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

20. Stajališta Suda EU u tumačenju i primjeni Direktive 93/13/EEZ, jasno naglašavaju važnost obavještavanja potrošača prije sklapanja ugovora o ugovornim uvjetima i njihovim posljedicama, te da je takvo obavještavanje od bitne važnosti za potrošača jer će samo na temelju prethodne, potpune i razumljive obavijesti potrošač biti u situaciji razumno shvatiti i predvidjeti posljedice i ekonomske učinke koje iz toga za njega proizlaze.

21. Kako je utvrđeno da je ništetna odredba kojima je ugovorena jednokratna naknada, posljedica takve ništetne odredbe u smislu odredbe čl. 323. ZOO jest da je jedna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ništetnog Ugovora, te je tuženik dužan tužiteljici isplati iznos od 696,51 eura, koja visina među strankama nije bila prijeporna.

22. Prvostupanjski sud je pravilno ocijenio da istaknuti prigovor zastare nije osnovan. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/20 održanoj dana 30. siječnja 2020. godine za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora zauzeto je pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Navedeno znači da će zastara restitucijskog zahtjeva početi teći tek pravomoćnošću presude donesene u ovom postupku u kojoj je odlučeno o ništetnosti.

23. Tužiteljica ima pravo na zateznu kamatu od plaćanja predmetne jednokratne naknade tuženiku na temelju odredbi članaka 1111. st. 1. i 3. i čl. 1115. ZOO.

24. Odredbom članka 1111. st. 1. ZOO propisano je kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Stavkom 3. istog članka propisano je da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

25. Odredbom članka 1115. ZOO propisano je kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

26. Tuženik je, kao trgovačko društvo koje se bavi financijskim poslovanjem, nesavjesni stjecatelj od dana stjecanja tj. od dana kada mu je tužiteljica plaćala mjesečne anuitete, te je dužan tužiteljici platiti zateznu kamatu od plaćanja svakog mjesečnog anuiteta.

27. Slijedom navedenog, suprotno žalbenim navodima, sud prvog stupnja pravilnog je shvaćanja da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen između ovdje parničnih stranaka djelomično ništetan te da postoji obveza tuženika prema tužiteljici za isplatu iznosa navedenog u točki II. izreke.

28. Ustavni sud u odluci broj U-III-3378/2019 od 13. svibnja 2021. u točki 10. "ističe da je sadržaj ustavnog prava zajamčenog člankom 29. stavkom 1. Ustava ograničen na postupovna jamstva pravičnog suđenja. Dakle, pravo na pravično suđenje jamči postupovnu, a ne materijalnu pravičnost."

29. Slijedom navedenog, žalitelju valja istaknuti kako, u konkretnom slučaju, nije došlo do povrede članka 29. Ustava a niti do povrede članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava, budući je prvostupanjski sud zakonom ustanovljen, sudio kao neovisan i nepristran, te je isti sud pravično, javno i u razumnom roku ispitao predmetni slučaj.

30. Cjelokupan sadržaj žalbe tuženika svodi se na osporavanje pravnog pristupa prvostupanjskog suda te osporavanje načina na koji je prvostupanjski sud analizirao tužbu i dokumentaciju dostavljenu tijekom prvostupanjskog postupka kao i dokaze koje je proveo.

31. Sud prvoga stupnja, suprotno žalbenim navodima tuženika, pravilno je primijenio odredbu čl. 154. st. 1. ZPP-a u svezi s odredbom čl. 155. st. 1. ZPP-a. Naime, iz pobijane odluke je jasno razvidno koje radnje je sud prihvatio kao opravdane i nužne za vođenje ovog spora, a iz čega je razvidno i koliko bodova pripada tužiteljici za svaku pojedinu poduzetu radnju, sve sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (“Narodne novine”, broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22). Na taj način sud prvog stupnja pravilno je ispitao sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite odluke o trošku parničnog postupka te pravilno primijenio i materijalno pravo odlučujući o trošku.

31.1. Neosnovano žalitelj prigovara dosuđenom iznosu troška objave. Naime, uvidom u spis predmeta iz zapisnika suda prvog stupnja od 23. prosinca 2024. o održanom ročištu za objavu presude, vidljivo je da je ročištu pristupio punomoćnik tužiteljice, iz čega proizlazi da je tužiteljica došla na ročište za objavu presude. Prema tome, sud je pravilno primijenio Tbr. 9 t. 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

32. Zbog svega izloženog, na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

33. Tuženiku nije dosuđen trošak žalbenog postupka jer nije uspio sa žalbom (čl. 166. st. 1. ZPP u vezi s čl. 154. st. 1 ZPP).

U Zagrebu, 27. siječnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Tihana Marija Miladin