Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-905/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda Ivice Veselića kao predsjednika vijeća, Vlatke Paškvalin Bošković kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Tihane Marije Miladin, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja AL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Šimi Tarašu, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Vukušić Bokan i partneri d.o.o. iz Zadra, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., iz Zagreba, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, zastupanog po punomoćniku Šimi Petriću, odvjetniku u Zadru radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-2622/2023-12 od 24. siječnja 2025., na sjednici vijeća održanoj dana 27. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-2622/2023-12 od 24. siječnja 2025.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom i rješenjem poslovni broj P-2622/2023-12 od 24. siječnja 2025. utvrđeno je da je ugovor o kreditu br. 312620 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama s nadnevkom 13. svibnja 2008. ništetan u dijelu u kojemu se uglavljuje naknada za odobrenje kredita u visini od 1,25 % od iznosa odobrenog kredita (točka I. izreke presude), te je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.167,89 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 28. svibnja 2008. (točka II. izreke presude). Nadalje riješeno je da je da se odbija prigovor mjesne nenadležnosti suda u [adresa] (točka I. izreke), te je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 796,87 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 24. siječnja 2025. do isplate (točka II. izreke).

2. Protiv citirane presude žali se tuženik zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže njegovu žalbu uvažiti te pobijanu odluku preinačiti, a podredno ukinuti i predmeti vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Za sastav žalbe zahtijeva trošak u iznosu 232,50 EUR.

3. Žalba nije osnovana.

4. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja na utvrđenjem ništetnosti dijela odredbe čl. 5.toč. 5.1. Ugovora o kreditu br. 312620 kojeg su 13. svibnja 2008. zaključili tužitelj i prednik tuženika Volksbank d.d., u dijelu koji se odnosi na naknadu za odobrenje kredita, tzv. ulaznu naknadu te zahtjev za povratom iznosa naplaćene naknade temeljem stečenog bez osnove.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti.

6. Sud prvog stupnja u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, kao što niti ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika, slijedom čega nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju povredu ukazuje tuženik u žalbi.

7. Sud prvog stupnja pravilno je i potpuno utvrdio činjenično stanje odlučno za ishod spornog odnosa između stranaka, pa nije osnovan žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja koji ističe žalitelj u žalbi (čl. 355. ZPP-a), kao što nije osnovan niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava koji postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kada takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

8. Prvostupanjski sud prihvaća tužbeni zahtjev koji se odnosi na ništetnost dijela ugovorne odredbe iz čl.5. toč. 5.1. predmetnog Ugovora o kreditu koji se odnosi na naknadu za obradu kredita u bitnom utvrđujući da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja u vezi te odredbe ugovorile obvezu tužitelja da tuženiku plati jednokratne troškove obrade u iznosu od 1,25% iznosa kredita, da tuženik tijekom postupka nije dokazao koje je objektivno nastale troškove izravno pretrpio odobravanjem kredita tužitelju niti na što se točno odnosi visina troškova niti da se o istoj pojedinačno pregovaralo, slijedom čega smatra da je sporna ugovorna odredba nepoštena odredba u smislu čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, te stoga ništetna pozivom na odredbu čl. 87. st. 1. istog Zakona te nalaže tuženiku isplatiti tužitelju navedeni iznos od 1.167,89 EUR pozivom na odredbu čl. 323. Zakona o obveznim odnosima i to sa sa zateznim kamatama tekućim od 28. svibnja 2008. pa do isplate.

9.1. Takva utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud. Naime, u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003 i dr., dalje: ZZP) koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima kao lex specialis u odnosu na odredbe ZOO-a kojim je to pitanje bilo regulirano na razini općeg propisa.

9.2. Odredbom čl. 81. st.1. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, osobito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP-a propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

10. Protivno žalbenim navodima pravilno sud prvog stupnja utvrđuje, cijeneći iskaz tužitelja i sadržaj ugovora, da se radilo o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru koji se nije mogao mijenjati, da je sklapanju predmetnog ugovora o kreditu u potpunosti izostalo pregovaranje o trošku obrade kredita i da tužitelju kao potrošaču nije na jasan i razumljiv način prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade. Nadalje sud prvog stupnja ukazuje da se sporna naknada prema sadržaju samog ugovora određuje sukladno Odluci o kamatama i naknadama kreditora, što ukazuje da se radi o odredbama akata banke kao kreditora koje reguliraju materiju kreditiranja te se po prirodi stvari o istom i ne može pojedinačno pregovarati, a sa kojim zaključcima se u potpunosti slaže ovaj sud drugog stupnja.

11. Po stavu ovog suda tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj nije bio u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu potrošača- tužitelja, jer o njoj stranke nisu pojedinačno pregovarale, s obzirom da je bila unaprijed formulirana i pripremljena od strane tuženika, a sam tužitelj nije imao nikakav utjecaj na njezin sadržaj.

12. U smislu odredbe čl. 81. st. 4. ZZP-a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati, a što tuženik u postupku nije učinio, te pogrešno žalbenim navodima ukazuje da je činjenica pregovaranja o odredbama ugovora, pa tako i ovdje predmetnoj, nesporna, jer tužitelj upravo u činjeničnim navodima tužbe tvrdi da se prilikom sklapanja ugovora o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj mogao utjecati na sadržaj ugovora, čime da je stavljen u neravno prani položaj u odnosu na tuženika.

13. Stoga se radi o odredbi ugovora koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a to znači da je ta odredba nepoštena u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a, te ništetna u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP-a kako to pravilno zaključuje sud prvog stupnja.

14. S obzirom na utvrđenu djelomičnu ništetnost predmetnog ugovora o kreditu, na temelju čl. 323 st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23. , dalje: ZOO), tužitelj ima pravo na vraćanje onog što je platio na temelju ništetne ugovorne odredbe, a kako među strankama nije sporna visina tužbenog zahtjeva niti tijek zateznih kamata, to je prvostupanjski sud pravilno obvezao tuženika na isplatu utuženog iznosa sa zateznim kamatama sukladno čl. 1115. ZOO-a.

15.1. U odnosu na žalbene navode koji se tiču zastare predmetne tražbine, treba reći da je pravilno sud prvog stupnja odbio prigovor zastare, pri čemu ovdje, u odnosu na sporno pitanje zastare, valja ukazati na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike od 30. siječnja 2020. poslovni broj: Su-IV-47/2020-2.

15.2. Naime prema spomenutom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. stavak 1. ZOO (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa stoga predmetna tražbina tužitelja nije mogla zastarjeti, jer zastarijevanje počinje teći tek pravomoćnošću pobijane prvostupanjske odluke kojom je utvrđena ništetnom predmetna odredba Ugovora na temelju čije ništetnost se zahtijeva vraćanje.

16. Ostali žalbeni razlozi nisu cijenjeni jer nisu od odlučnog značenja (čl. 375. st. 1. ZPP).

17. Slijedom svega navedenog, na temelju odredbe čl. 368 st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u točki I. izreke ove drugostupanjske presude.

16. Zahtjev tuženika za naknadom troška sastava žalbe nije osnovan, jer sa žalbom nije uspio te je stoga valjalo, sukladno odredbama čl. 154. st. 1. i 166. st. 1. ZPP-a, odlučiti kao u točki II. izreke ove presude.

U Zagrebu 27. siječnja 2026.

Predsjednik vijeća:

Ivica Veselić