Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-1428/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Vlaste Mrzljak predsjednice vijeća, Milene Frankić, izvjestiteljice i članice vijeća i Gabriele Topić Kordej, članica vijeća, u pravnoj stvari tužitelja GT, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po punomoćnici Vedrani Švedl Blažeka, odvjetnici iz Osijeka, Trg A. Starčevića 10/I protiv tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d., Rijeka, OIB: 23057039320, Jadranski trg 3a zastupana po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević i partneri d.o.o., iz Zagreba, Lopašićeva 6, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Đakovu poslovni broj P-548/2019-42 od 15. siječnja 2024. u sjednici vijeća održanoj dana 27.siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d, kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Đakovu poslovni broj P-548/2019-42 od 15. siječnja 2024. pod toč.I. i II. izreke presude.

II. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Đakovu poslovni broj P-548/2019- 42 od 15. siječnja 2024. pod toč.III. i IV. izreke presude i sudi:

„1.Odbija se zahtjev tužitelja kojim zahtjeva isplatu iznosa od 461,19 eura na ime razlike preplaćenih kamata, sa zateznom kamatom tekućom od preplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta do 31. srpnja 2015., koja teče na pojedine iznos glavnice od ukupno navedenog na način kako je navedeno pod točkom III. izreke presude, kao neosnovan.

2. Odbija se zahtjev tužitelja kojim zahtjeva isplatu iznosa od 8.010,89 eura na ime razlike preplate po osnovi tečajne razlike, sa zateznom kamatom tekućom od preplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta do 31. srpnja 2015., koja teče na pojedine iznos glavnice od ukupno navedenog na način kako je navedeno pod točkom IV. izreke presude, kao neosnovan.“

r i j e š i o  j e

I.Ukida se presuda Općinskog suda u Đakovu poslovni broj P-548/2019-42 od 15. siječnja 2024. pod toč.VI. izreke presude, bez potrebe daljnjeg odlučivanja.

II.Preinačuje se rješenje o troškovima postupka sadržano pod toč. VII. izreke presude Općinskog suda u Đakovu poslovni broj P-548/2019-42 od 15. siječnja 2024. i rješava:

Svaka stranka snosit će svoj trošak parničnog postupka.

III. Odbacuje se zahtjev tuženika za izuzeće sudaca ovog suda drugog stupnja kao nedopušten.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđena je ništetnom odredba čl. 8. Ugovora o [broj kredita] od 21. ožujka 2008. godine u dijelu koji glasi: «Kamatna stopa je promjenjiva...», te u dijelu koji glasi: «Ugovorne strane su suglasne da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama Banke.»(toč.I. izreke). Utvrđena je ništetnom ugovorna odredba čl. 2. Ugovora o [broj kredita] od 21. ožujka 2008. godine kojom je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima (CHF) tj. kojom je glavnica obveze vezana za valutu švicarski franak i koja glasi: « 2. IZNOS KREDITA: = 129.400,00 CHF (stodvadesetdevettisućačetristo CHF) protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj.», te se utvrđuje ništetnom ugovorna odredba čl. 7. tog Ugovora o kreditu u dijelu koji glasi :» VALUTNA KLAUZULA. Povrat obveza iz ovog Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će se po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa Banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta o dospijeću u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom Ugovoru korisnik potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima primjene tečaja.» (toč.II. izreke). Naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 461,19 Eura na ime razlike preplaćenih kamata sa zateznom kamatom koja na svaki pobliže navedeni iznos teće od dospijeća do 31. srpnja 2015., po stopama pobliže navedenim u izreci presude (toč.III. izreke). Naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 8.010,89 Eura na ime preplate po osnovi tečajne razlike sa zateznom kamatom koja na svaki pobliže navedeni iznos teče od dospijeća do 31. srpnja 2015., po stopama pobliže navedenim u izreci presude (toč.IV. izreke). Odbijen je kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva kojim se naleže tuženiku isplatiti tužitelju iznos u konverziji utvrđenog manjka od 1.992,68 Eur sa zateznom kamatom od 20. siječnja 2016. do isplate, po stopama pobliže navedenim u izreci presude (toč.V. izreke). Utvrđeno je da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju istaknuta radi prebijanja u iznosima pobliže navedenim u izreci presuda sa zateznom kamatom (toč.VI. izreke). Naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 1.823,86 Eur sa zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja 15. siječnja 2024. do isplate, po stopi pobliže navedenoj u izreci presude (toč.VII. izreke).Konačno, odbije je kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova u preostalom iznosu (toč.VIII. izreke).

2. Protiv navedene presude, sadržajno pod toč. I., II., III., IV., VI. i VII. izreke žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP). Predlaže u navedenim dijelovima pobijanu presudu preinačiti i zahtjev tužitelja odbiti u cijelosti, uz naknadu parničnog troška i troška sastava žalbe, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

3. Žalba tuženika djelomično je osnovana.

4. Iz sadržaja izvedenih i po sudu prvog stupnja ocjenjenih dokaza sud prvog proizlazi slijedeće:

-da je tužitelj s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu 2402006- 1031262160/51400607-5103892825 dana 21. ožujka 2008. s namjenom kupnje nekretnine (čl. 3.) u iznosu od 129.400,00 CHF, po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj (čl. 2.), s rokom otplate od 360 mjeseci, (čl. 7. st. 1.)

-da je u čl. 8. st. 1. Ugovora navedeno je kako je redovna kamatna stopa promjenjiva i u trenutku sklapanja iznosi 4,90%, dok je st. 2. ugovoreno da će se vršiti promjene kamatne stope u skladu s važećim odlukama banke

-da je u čl. 7. st. 3. ugovorena valutna klauzula prema kojoj tužitelj preuzima obvezu otplate anuiteta i kamata, naknada i drugih troškova po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa banke (dakle, na dan plaćanja)

-da je između stranaka dana 9. prosinca 2010. sklopljen Aneks br. 1. Ugovoru o kreditu kojim su izmijenjeni ugovorni uvjeti, a 19. siječnja 2016.

-da je iskazom tužitelj utvrđeno da se o spornim odredbama Ugovora o kreditu, o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nije pregovaralo, da je tužitelju kredit vezan uz valutnu klauzulu CHF predočen najpovoljnijim, kao i da je izostalo u potpunosti pregovaranje o spornim odredbama ugovora

-da je iskaz tužitelj suglasan i materijalnoj dokumentaciji u spisu, pregledu prometa po kreditu i specifikaciji uplata, iz kojeg proizlazi da je tužitelju tijekom razdoblja otplate kredita rata znatno porasla, radi čega je već 2010. (iako je kredit sklopio 2008.) sklopio Aneks br. 1. kojim je produljio rok otplate, a osim toga, iz pregleda promjena kamatnih stopa po kreditu utvrđeno je da je početna kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva u visini od 4,90% tijekom cijelog razdoblja otplate mijenjana odlukama tuženika, te je jedno vrijeme iznosila i 5,25%, sve dok odlukom zakonodavca nije propisana i primijenjena u visini od 3,23% (čl. 11. b. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br.143/13),

-da tuženik nije dokazao da bi korisnike kredita, niti konkretno tužitelja, valjano upozorio i upoznao s rizicima sklapanja ugovora s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom CHF, upravo suprotno iz iskaza svjedokinje GTZ utvrđeno je da je bila riječ o tipskim ugovorima, kreditima, te su isti morali biti prihvaćeni onako kako su ponuđeni od strane banke, za pojedinu vrstu kredita, a na koju bi se klijent odlučio, pri čemu sud nije cijenio istinitim iskaz svjedokinje da bi objašnjavala klijentima, pa tako i tužitelju, o kojim će parametrima ovisiti buduće kretanje kamatne stope jer se zbog proteka vremena svjedokinja ni ne sjeća konkretnog pregovaranja s tužiteljem, niti parametara o kojima je ovisilo buduće kretanje kamatne stope, a i sama potvrđuje da je o visini kamatne stope odlučivano Odlukom banke, pri čemu u danom iskazu priznaje da klijent nije upozoravala na rizike ugovaranja kredita uz valutnu klauzulu vezanu uz CHF

-da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik, dana 19.siječnja 2016. sklopili Aneks br. 2. Ugovora o kreditu temeljem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju „„Narodne novine br. 102/15- dalje. ZID ZPK,) koji su izmijenile odredbe osnovnog Ugovora o kreditu, i to valutu kredita, kamatnu stopu i iznos preostale neotplaćene glavnice, da je kredit uz valutnu klauzulu CHF denomiran u kredit uz valutnu klauzulu EUR,

-da sklapanje sporazuma o konverziji sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju nije zapreka za utvrđivanje ništetnosti osnovnog ugovora o kreditu pa tako i pojedinih odredaba ugovora o kreditu koje bi bile ujedno i nepoštene ugovorne odredbe sukladni Zakoni o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/7,125/07-dalje ZZP/07), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu

5. Prema ocjeni suda prvog stupnja činjenica sklapanja Aneksa br.2. Ugovora o kreditu koji je tužitelj sklopio s tuženikom temeljem ZID ZPK nije od utjecaja na tužiteljevo pravo na potpunu restituciju. Ovo iz više razloga jer sklapanjem Aneksa 2. Ugovora, čija valjanost nije sporna, tužitelj se nije odrekao svojih potraživanja iz osnovnog pravnog posla, Ugovora o kreditu, niti se Aneks br. 2. Ugovoru može smatrati novacijom, u mjeri da bi u potpunosti zamijenio prethodni ugovor. Ovo stoga, što ništetna ugovorna odredba ne može konvalidirati. Osim toga, provođenjem konverzije kredita tužitelju nije čak niti priznata pretplata, već utvrđen manjak, pa se ni na koji način ne može govoriti o obeštećenju tužitelja na ime nepoštenih odredbi provođenjem konverzije.

6. Nalazom i mišljenjem vještaka utvrđeno je da je tužitelj platio više zbog primjene promjenjive kamatne stope, od početno ugovorene kamatne stope 4,90%, u 25 anuiteta iznos od 461,19 Eura, a manje u 52 anuiteta iznos od 2.715,93 Eura. Tužitelj je na ime tečajne razlike, a primjenjujući tečaj na dan isplate kredita tužitelju (25. ožujka 2008. godine) kada je po srednjem tečaju banke 1 CHF vrijedio 4,657700 kn ukupno više platio 8.010,89 Eura, a po nižem tečaju 81,28 Eura.

7. Slijedom iznesenog, upućujući na presude donijete u kolektivnom sporu pokrenutom od Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv više poslovnih banaka između kojih je i tuženik, ocjenjujući ništetnim jednostrano promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu , prihvaćanjem utvrđenja iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka, te nalazeći prigovor zastare neosnovanim, primjenom odredbe čl. 502.c. ZPP, čl. 96. i 97. ZZP te čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18,126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 dalje ZOO) sud prvog stupnja utvrđuje ništetnim odredbe o promjenjivosti redovne kamatne stope i valutne klauzule Ugovora o kreditu (dio čl.2., 7. i 8. Ugovora o kreditu), te sudi tužitelju iznos od 461,19 Eura na ime više plaćenih iznosa zbog ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, te iznos od 8.010,89 Eura na ime više plaćenog iznosa zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli sve sa pripadajućom zateznom kamatom, a u preostalom dijelu zahtjeva tužitelja za iznos od 1.992,86 Eur odbija i odlučuje kao pod toč.I., II., III. i IV. izreke presude.

8. Nadalje, sud prvog stupnja nalazi neosnovanim tuženikov prigovor radi prebijanja. To stoga jer ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju s osnove (u ovom postupku) utvrđenih ništetnih odredbi. Tuženik svoje potraživanje temelji na činjenici da je banka jednostrano mijenjala kamatnu stopu (pa i na niže) kao i da je od siječnja 2014. godine primijenjena zakonom propisana kamatna stopa od 3,23%, a što je niže od početno ugovorene, kao i da je tužitelj u određenim razdobljima plaćao manje anuitete zbog tečaja CHF nižeg od onoga na dan isplate kredita tužitelju, no tuženik ne može crpiti koristi iz svog nepoštenog postupanja. Osim toga, plaćanjem (u odnosu na početne parametre) manjeg iznosa tužitelj nije ništa primio, da bi nastupila obveza vraćanja po čl. 1111. ZOO, dok je smanjenje kamatne stope od siječnja 2014. godine posljedica primjene Zakona o potrošačkom kreditiranju. Stoga odlučuje kao pod toč. VI. izreke presude.

9. Odluka suda prvog stupnja u dijelu pod toč. I., II. i VI. izreke je pravilna i zakonita pa ju prihvaća i ovaj sud drugog stupnja.

10. Ispitujući presudu u dijelu pod toč.I.,II. i VI. izreke nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

11. Presuda suda prvog stupnja u tom dijelu sadrži jasne i logične razloge o svim relevantnim činjenicama, u potpunosti je jasna i razumljiva, nije proturječna sama sebi niti razlozima presude, te ju je moguće ispitati, slijedom čega u postupku pred sudom prvog stupnja nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju određeno ukazuje tuženik.

12. Također, nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s odredbom čl. 338. st. 4. ZPP na koju u žalbi ukazuje tuženik jer presuda, suprotno žalbenim navodima ima sve bitne sastojke propisane navedenom zakonskom odredbom, obzirom da je prvostupanjski sud u obrazloženju jasno izložio zahtjeve stranaka, činjenice koje je utvrđivao, dokaze koji su se provodili te kako ih je ocijenio. Na žalbene navode tuženika, valja odgovoriti da se sud prvog stupnja pravilno pozvao na činjenična i pravna utvrđenja iz navedenih presuda, u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem promjenjive kamatne stope sukladno odlukama tuženika, te valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, budući je, a kako je to određeno čl. 502.c ZPP za takvo utvrđenje vezan u ovoj parnici jer se tužitelj na njih pozvao.

13. Međutim donošenjem pobijane odluke sud prvog stupnja djelomično je pogrešno primijenio materijalno pravo, kako će biti obrazloženo u nastavku ove odluke.

14. Prije upuštanja u odgovaranje na navode žalbe, valja odgovoriti na navode žalbe u vezi općenitog zahtjeva za izuzeće sudaca žalbenog suda.

14.1. Tuženik u žalbi zahtjeva izuzeće sudaca ovog suda smatrajući - u bitnome - da je potrebno razmotriti postoje li okolnosti u smislu odredbe čl.71.st.7. ZPP - da sudac ili njemu bliska osoba ima/ili je imao kredit s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom/i/ili valutnom klauzulom neovisno da li kod tuženice ili drugih banaka ili da bliska osoba sucu zastupa ili radi u odvjetničkom uredu koji zastupa veći broj tužitelja u sporovima sličnim ili istovrsnim predmetnom sporu - a u kojem slučaju se izjavljena žalba tuženice ima smatrati u tom dijelu zahtjevom za izuzeće u smislu nastavnih odredbi čl.73.ZPP time da tuženik istodobno i predlaže postupanje sukladno odredbi 72.st.2. ZPP

14.2. Međutim, prema odredbi čl.73.st.2.toč.1. ZPP nije dopušten zahtjev za izuzeće kojim se uopćeno traži izuzeće svih sudaca nekog suda ili svih sudaca koji bi mogli suditi u nekom predmetu (kao što je slučaj u ovom predmetu u kojem se u vrijeme podnošenja žalbe nije znalo ni kojem će žalbenom sudu predmet biti dodijeljen u rad, niti je bilo poznato koji će sudac i vijeće tog nekog suda biti zaduženi za donošenje odluke u ovom predmetu).

14.3. Razmatrajući stoga činjenični sadržaj zahtjeva, valja navesti da se radi o teoretskoj analizi hipotetske situacije (jer tuženika ne konkretizira ni osobu suca niti konkretnu situaciju) u kojoj se uređujući sudac (ili njemu bliska osoba) mogu nalaziti, čime, kako tvrdi, bi bila uvjetovana njihova pristranost, slijedom čega niti žalbeni prijedlog da se „uređujući suci“ preispitaju u smislu odredbe čl.71.st.7. ZPP i potom postupke u smislu daljnje odredbe čl.72.st.2. ZPP ovaj sud ne smatra obrazloženim zahtjevom za izuzeće.

14.4. Obzirom da tuženik uopćeno traži izuzeće svih sudaca ovoga suda koji bi mogli suditi u predmetnom žalbenom postupku, to takav zahtjev nije dopušten u smislu odredbe čl.73.st.2.toč.1. ZPP, posljedično čemu je valjalo takav zahtjev odbaciti, primjenom odredbe čl. 73.st.3. ZPP (istovjetno pravno shvaćanje izraženo je i u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-348/2024-2 od 9. listopada 2024.), i odlučiti kao pod toč.II. izreke ovog rješenja.

15. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, dalje ZZP/07), koji je na snazi od 7. kolovoza 2007., pri čemu su za konkretan spor odlučujuće odredbe čl. 96., 97., 98. i čl. 102. ZZP/07.

16. Prema odredbi čl. 3. toč. 1. ZZP/07 je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti a saslušanjem tužitelja je utvrđeno kako je Ugovor o kreditu sklopljen radi kupnje nekretnine (stana) u kojem i danas stanuje, dakle za osobne potrebe.

17. Na sastanku predsjednika odjela građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 23. studenog 2023. zaključeno je da u parnicama radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF tužitelj treba dokazati svoj status potrošača u smislu odredbe čl. 3. ZZP a ako tuženik to osporava, onda je teret dokaza na banci da taj status tužitelj nema, što tuženik u ovoj parnici da nije učinio pa svojstvo potrošača ne može s uspjehom, paušalnim žalbenim navodima.

18. Kada je pozivanjem na direktni učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa ocijenio ništetnost odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovoren jednostran način promjene kamatne stope sukladno odluci kreditora, kao i ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, sud prvog stupnja je sud pravilno primijenio čl. 502.c ZPP.

19. Slijedom pravnog shvaćanja iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev- 18/2018-2 od 26. svibnja 2020. (a tako i u prethodnim odukama br. Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. i br. Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020.) tužitelj prihvatom ponude konverzije i zaključenjem Aneksa br. 2. Ugovora o kreditu nije izgubio pravni interes za utvrđenje ništetnosti.

20. Nema dvojbe da su sporne odredbe u dijelovima koji se odnose na valutnu klauzulu u CHF i kamatnu stopu promjenjivu jednostranim odlukama tuženika nedovoljno određene i za prosječnog potrošača neodredive dakle nisu jasne ni lako razumljive, tako da nema mjesta primjeni čl. 99. ZZP/07.

21. Sud prvog stupnja je odgovarajućom primjenom čl. 502.c ZPP i čl. 102. u svezi čl. 96. ZZP/07 prihvatio utvrđenje odlučne činjenice uzrokovanja značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer je, na tragu utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/2012, tuženik u unaprijed sastavljenom ugovoru unio odredbe o kamatnoj stopi promjenjivoj njegovim jednostranim odlukama o kojima se nije posebno pregovaralo (na što upućuju iskazi tužiteljice i svjedoka STZ) pri čemu je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prešutio odnosno umanjio rizike time što je propustio potpuno informirati potrošača o svim bitnim činjenicama koje utječu na procjenu rizika ugovaranja spornih odredbi (duty of disclosure) a njemu su s obzirom na profesionalnu djelatnost ti rizici bili poznati, prebacivši ih u potpunosti na potrošača. Navedenim je načinom ugovaranja tuženik maksimalno zaštitio svoje trgovačke interese a svaki njemu poznat i prešućen rizik povećanja mjesečnih anuiteta prebacio je na neobaviještenog tužiteljice kao potrošača, narušivši time ugovornu ravnotežu.

22. Posljedica takve nepoštene odredbe je njezina ništetnost na temelju odredbe čl.102. ZZP/07.

23. Kad se, kao u ovom predmetu, zaključak o nepoštenosti (ništetnosti) tih odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

24. Nije u pravu tuženik kada tvrdi da je sud prvog stupnja prihvatio utvrđenja iz kolektivne presude bez provođenja svih potrebnih dokaza i da nije cijenio sve okolnosti konkretnog slučaja jer su u postupku provedeni svi po strankama predloženi dokazi, i to saslušanje tužitelja i svjedoka STZ. Prijedlog tuženika za saslušanje svjedoka ST koja nije neposredno sudjelovala u sklapanja Ugovora o kreditu osnovao odbijen jer se izvođenjem toga dokaza ne bi mogle utvrditi odlučne okolnosti vezane za pregovaranje prije sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu.

25. Iz iskaza tužitelja sud je utvrdio da nije postojala mogućnost pregovaranja o pojedinim odredbama ugovora o kreditu, već da je bila riječ o tipskom ugovoru koje je tuženik unaprijed formulirao, i da tuženik nije informirao tužitelja o specifičnim rizicima koje nosi valuta CHF i promjena kamatne stope. Ne proizlaze stoga tvrdnje tuženika da je tužitelj kao potrošač dobio od tuženika precizne informacije temeljem kojih je mogao procijeniti ekonomske posljedice i rizike koje sporne ugovorne odredbe mogu imati na njegove financijske obveze.

26. Nasuprot tome, iz stanja spisa ne proizlazi da je tuženik u spis dostavio odgovarajući dokaz u prilog tvrdnjama o dovoljnoj informiranosti tužitelja vezano za sklapanje Ugovora o namjenskom kreditu time da dokumentacija koju je tuženik dostavio nije odgovarajući dokaz koji bi bili izvori saznanja na okolnost da je tužitelj bio informiran o specifičnim rizicima koje nosi valuta CHF i promjena kamatne stope, pri čemu je sud prvog stupnja za neprihvaćanja djela iskaza svjedoka STZ dao jasno i logično obrazloženje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja

27. Pri tome, sud prvog stupnja u razlozima presude jasno je naveo u čemu se sastoji značajna neravnoteža u pravima i interesima ugovornih strana propisana odredbom čl. 96. st. 1. ZZP/07 koja je preduvjet da se neka odredba proglasi nepoštenom, odnosno ništetnom. Osim toga, u presudama donesenim u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača sudovi proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), kao i test nesavjesnosti, te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostaloga i tuženika utemeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali o rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (valutna klauzula), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima su banke bile ovlaštene jednostrano promijeniti obvezu potrošača, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i trenutku sklapanja kredita.

28. Stoga je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odlučeno kao pod toč. I. izreke ove presude.

29. Međutim iz činjenica što ih je utvrdio prvostupanjski je sud izveo nepravilan zaključak o postojanju drugih činjenica na kojima je utemeljio dio odluke iz izreke pobijane presude, čime je ostvaren žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP u vezi čl. 96. st. 1. i čl. 102. ZZP/07.

29.1. Također je ostvaren i žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP u vezi čl. 19.a-19.e. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15., 102/15, 52/16, 128/22, 156/23 dalje: ZPK) i čl. 1111. ZOO.

29.2. Osim toga, ne može se prihvatiti stajalište suda prvog stupnja da unatoč tome što je provedena konverzija sukladno odredbama ZID ZPK/15 tužitelj ima pravo na isplatu onog što je platio temeljem nepoštenih ugovornih odredaba kao da konverzije nije bilo.

30. U konkretnom slučaju, stranke su suglasnošću volja zaključile Aneks br. 2. Ugovora o kreditu u kojem su se sporazumjele o pretplati i uvjetima otplate preostale glavnice kredita jer su primjenom izračuna konverzije denominiranjem uz valutnu klauzulu u valuti euro i uz kamatne stope primijenjene na kredite uz valutnu klauzulu u euru izjednačile tužiteljev položaj s položajem ostalih potrošača – korisnika kredita s valutnom klauzulom u euru, sud je vještačenjem utvrdio razliku plaćenih anuiteta prema prvom otplatnom planu i početnom tečaju kao posljedice ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi promjenjivoj prema odlukama tuženika.

31. Pitanjem valjanosti sporazuma o konverziji sklopljenog temeljem ZID ZPK/15, kao što je naprijed kazano, bavio se i VSRH u predmetu Gos 1/2019 u kojem je doneseno rješenje 4. ožujka 2020.

31.1. U tom predmetu na naznačeno pravno pitanje: „Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli“, VSRH je odgovorio da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Pritom je VS RH ocijenio da je ZID ZPK/15 poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila koja uređuju matično područje obveznog prava, odnosno Zakon o obveznim odnosima „Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 - dalje: ZOO) slijedom čega ne mogu opća pravila ZOO o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK/15 o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji.

32. U tom smislu valja naglasiti da je ZID ZPK/15 upravo i donesen nakon što je ocijenjeno da je u području potrošačkog kreditiranja došlo do znatne neravnoteže u odnosima između korisnika kredita kao potrošača i banaka kao kreditora (trgovca) u odnosu na ugovore o kreditu sklopljene posebno u razdoblju od 2004. do 2008. koji su denominirani u kunama s valutnom klauzulom u CHF, i to stoga što je na domaćem tržištu s vremenom izrazito jačao tečaj CHF, rasle su ugovorene promjenjive kamatne stope što je potrošače, u ispunjavanju kreditnih obveza, dovelo u izrazito težak položaj. Stoga je ZID ZPK/15 imao za cilj otkloniti nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i osigurati otplatu kreditnih zaduženja u iznosu i pod uvjetima koji potrošače kao dužnike ne dovode u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na kreditora kao vjerovnika, vodeći se načelom kojim se osigurava ravnopravan, a nikako povoljniji položaj u odnosu na dužnike koji su ugovorili zaštitni mehanizam u valuti EUR. Taj zakon u tom smislu predstavlja snažnu, izvanrednu, jednokratnu, retroaktivnu i vremenski ograničenu zakonodavnu intervenciju u području potrošačkog kreditiranja.

33. Navedenu je okolnost, među ostalim, imao na umu i Ustavni sud u postupku ocjenjivanja suglasnosti s Ustavom RH ZID ZPK/15 (U-I/3685/2015) u kojem je odlukom od 4. travnja 2017. ocijenio spomenuti Zakon usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske i nije prihvatio prijedlog većeg broja predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti Zakona s Ustavom. Ocjenjujući u opisanim okolnostima da ZID ZPK/15 zadovoljava kriterije formalne i materijalne ustavnosti, Ustavni je sud posebno naglasio da ZID ZPK/15 ima legitiman cilj jer se njime povećava socijalna zaštita, sprječava se nastavljanje nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i produbljivanja dužničke krize, pri čemu je predmetna mjera u vidu konverzije ocijenjena razmjernom legitimnom cilju koji se želio postići zato što su propisane mjere bile prikladne i nužne, a nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera, s jedne strane, dok, s druge, njome nije nametnut ni prekomjeran teret kreditnim institucijama kao adresatima.

34. Neovisno o tome što se Direktiva 93/13/EEZ u konkretnom slučaju ne primjenjuje (tako i Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018.), a zbog potrebe tumačenja nacionalnog prava u duhu prava EU, valja primijetiti da Direktiva ni inače ne sadrži posebne odredbe koje bi se odnosile na zaštitu potrošača pri ostvarivanju prava na povrat neosnovano isplaćenih iznosa na temelju nepoštene ugovorne odredbe, već se restitucijski zahtjevi, dakle, zahtjevi za povrat neosnovano plaćenih iznosa, ostvaruju isključivo na temelju nacionalnog prava, odnosno prema nacionalnom materijalnom i procesnom pravu sukladno načelu procesne autonomije. Pritom dostignuti standardi zaštite prava potrošača zbog nepoštenosti ugovornih odredbi u praksi europskih sudova zahtijevaju ostvarenje mogućnosti uspostavljanja stvarne ravnoteže u pravima i obvezama potrošača, s jedne, i trgovca, s druge strane.

35. Odredbama čl. 19.a do čl. 19.e ZPK je u cilju otklanjanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i otklanjanja dužničke krize a na osnovu jednokratne i vremenski ograničene mjere u vidu konverzije kredita u valutu euro, predviđeno da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u odgovarajuće kredite denominirane u eure i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima. Kreditne institucije odnosno banke su temeljem navedenih odredbi ZPK bile obvezne postupiti po navedenom Zakonu dok su potrošači mogli sklopiti navedeni sporazum prihvaćajući konverziju (ili prijedlog banke sa izračunom konverzije ne prihvatiti već zadržati stari važeći kredit denominiran u CHF ili kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kojem slučaju se otplata kredita nastavlja prema važećim ugovorenim uvjetima).

36. Iz navedenih odredbi proizlazi da je cilj ZID ZPK/15 bio korisnike kredita koji su ugovor sklopili uz valutnu klauzulu u CHF dovesti u isti položaj kao da su ugovor o kreditu sklopili uz valutnu klauzulu u EUR.

37. Sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, a ne mogu ih uređivati suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva (čl. 2. ZOO).

38. Suprotno zaključku suda prvog stupnja, iz navedenih odredbi ZID ZPK/15 i Aneksa 2. Ugovora o kreditu, sklopljenog sukladno tim odredbama, proizlazi da vjerovnik i dužnik, upravo polazeći od ništetnosti ugovornih odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, dodatkom ugovoru uređuju svoje odnose u pogledu valute obveze i kamatne stope za cijelo razdoblje od sklapanja kredita pa nadalje (na način da se korisnik kredita dovodi u isti položaj kao da je ugovor o kreditu sklopio uz valutnu klauzulu u EUR), time da se razlika između uplaćenih iznosa i obveze koju bi potrošač imao da je sklopio ugovor s valutnom klauzulom u EUR računa kao preplata, s kojom se, ovisno o okolnostima slučaja, postupa sukladno odredbi članka 19.c stavka 5. ZIZ ZPK/15.

39. Navedeni ZID ZKP/15 izričito i detaljno je propisivao način konverzije i u tom dijelu predstavlja prisilan propis. U takvoj situaciji odredbe glave II. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14, 110/15 i 14/19 - dalje: ZZP), koje uređuju pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima, ne primjenjuju se na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne prirode odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju Republiku Hrvatsku, jer to priječi odredba čl. 49. st. 5. ZZP. Tako se u konkretnom slučaju ne primjenjuje ni odredba stavka 1. članka 49. ZZP prema kojoj se nepoštenom smatra ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

40. Slijedom iznesenog, polazeći od činjenice da je Aneks br. 2. Ugovora o kreditu sklopljen na temelju (prisilnog) propisa koji je uspješno prošao test ocjenjivanja ustavnosti u ustavnosudskom postupku, valja zaključiti da njegove odredbe obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njihovu ništetnost.

41. Sklapanjem Aneksa br.2. Ugovora o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15, kojim su stranke iznova, i to počevši od dana sklapanja ugovora o kreditu, uredile svoje odnose u pogledu valute obveze i promjenjivosti kamatne stope, stranke su se prešutno odrekle svojih tražbina koje bi im pripadale po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi, i to u opsegu obračuna izvršenog u smislu odredbe čl. 19.c ZID ZPK/15. To stoga što zamjena nepoštenih ugovornih odredaba dispozitivnim zakonskim odredbama uspostavlja stvarnu ravnotežu u pravima i obvezama kako tužiteljice kao potrošača, tako i tuženika (banke) kao trgovca.

42. Pri ovakvoj ocjeni valja imati na umu i ustaljeno stajalište Suda EU prema kojem se u odnosu na poduzetnike poput banaka u istim ili srodnim pravnim odnosima kao predmetnom, potrošač nalazi u slabijem položaju (tako i u odluci broj C-26/13 od 30. travnja 2014.), kao i da je ZID ZPK/15 imao primarni cilj zaštitu potrošača CHF kredita kao slabije ugovorne strane, a ostvarenje tog cilja imalo je veći značaj od pravne sigurnosti druge strane (tako i Ustavni sud, U-I/3685/2015 od 4. travnja 2017., točka 30.). Međutim, ZID ZPK/15 je u odredbama članaka 19.d. i 19.e propisao detaljnu, jasnu i transparentnu proceduru koja je prethodila zaključenju ugovora o konverziji, kao i sadržaj tog ugovora, pa je tužitelj kao potrošač bio u prilici još i prije sklapanja ugovora o konverziji proučiti njegove odredbe. Štoviše, još prije donošenja ZID ZPK/15, Vlada Republike Hrvatske je u obrazloženju Konačnog prijedloga tog Zakona (P.Z./899 od 10. rujna 2015.) istakla, među ostalim, da ZID ZPK/15 predstavlja izvanrednu i jednokratnu zakonodavnu intervenciju koja je temelj za „trajno rješenje problema u CHF.“.

42.1. Tako je ZID ZPK/15 u čl. 19.d prilično strogim pravilima nametnuo tuženiku kao vjerovniku i trgovcu, brojne obveze prije dostave ponude sklapanja ugovora o konverziji potrošaču, i to: za potrebe provjere izračuna konverzije, izraditi kalkulator na temelju kojeg je izračunata konverzija, koji uključuje detaljan pregled svih elemenata izračuna, i učiniti ga dostupnim svakom pojedinom potrošaču preko svojih mrežnih stranica kojem će potrošač pristupiti preko svog osobnog identifikacijskog broja, zatim omogućiti potrošaču pristup povijesnom pregledu: općih kretanja kreditiranja, odluka o kamatnim stopama, dnevnih tečajeva primjenjivih na kredite denominirane u CHF i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF te na kredite denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR koje je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u CHF i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF te na kredite denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Ujedno je tuženik kao vjerovnik i trgovac imao obvezu i prije objave spomenutog kalkulatora na mrežnoj stranici pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izvršen u skladu s načinom izračuna propisanim čl. 19.c ZID ZPK/15 te takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama u roku od 45 dana od dana stupanja na snagu ZID ZPK/15.

42.2. Pored ovih obveza, vjerovniku je, u skladu s odredbom članka 19.e ZID ZPK/15, također nametnuta i obveza dostave izračuna konverzije kredita u roku od 45 dana od stupanja na snagu Zakona zajedno s prijedlogom novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu, kao i pregleda stanja svih pojedinačnih vrsta tražbina, nadalje i pregled stanja svih pojedinačnih tražbina od potrošača pri čemu izračun konverzije mora sadržavati jasan pregled svih promjena i iz kojega mora biti razumljivo na koji je način utvrđen iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR iz članka 19.c st. 1. točke 7. ovoga Zakona, iznos preplate iz članka 19.c. st. 1. toč. 5. ovoga Zakona ako je ona utvrđena, odnosno manje plaćeni iznos iz čl. 19.c. st. 1. toč. 6. ovoga Zakona ako je on utvrđen.

42.3. S druge strane, odredba čl. 19.e st. 5., 7., 8. i 9. propisuje obveze potrošača u slučaju prihvata konverzije (obavijestiti vjerovnika o prihvatu u roku od 30 dana), zatim u stavku 5. da učinak konverzije snosi vjerovnik na način da se u poslovnim knjigama vjerovnika konverzija iskazuje kao usklađenje tražbine zbog promjene tečajeva, odnosno rashod temeljem povrata preplate, kao i da razliku u početnoj glavnici zbog kupoprodaje deviza iz čl. 19.c st. 1. točka 1. Zakona, iznos naplaćenih zateznih kamatama, naknada i troškova iz čl. 19.c. st. 1. toč. 4., iznos kamate i tečajnih razlika na ime preplate iz čl. 19.c st. 1. toč. 5. Zakona snosi potrošač. Osim toga, st. 8. čl. 19.e ZID ZPK propisana je i sudbina odobrenih pogodnosti (padaju na teret potrošača), dok je u st. 9. propisano ako potrošač prihvati izračun konverzije kredita, vjerovnik neće tražiti dodatne instrumente plaćanja, u odnosu na ugovorene, niti postavljati dodatne uvjete potrošaču kojima se bi se derogirala njegova druga prava.

43. U pogledu pravnih učinaka konverzije izvršene predmetnim Aneksom br. 2. Ugovora o kreditu treba kazati da, sukladno odredbi čl. 19.c st. 1. ZID ZPK, konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i da se provodi na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio, da je koristio kredit denominiran u eure a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom, što je inače načelo konverzije kredita u skladu s odredbom čl. 19.b ZID ZPK.

44. Tako je sklapanjem Aneksa br.2. Ugovora o kreditu od sukladno odredbi čl. 19.c ZID ZPK osiguran povrat stečene koristi banke, tuženika putem korištenja uplata potrošača za namirenje dospjelih i budućih obroka kredita u eurima koji je zamijenio kredit u CHF a do njegova sklapanja je došlo na temelju informiranog pristanka potrošača kojemu su bile poznate sve posljedice konverzije na koju je potrošač kao korisnik kredita slobodno pristao.

45. Stoga valja zaključiti da zamjena nepoštenih ugovornih odredaba zakonskim odredbama uspostavlja stvarnu ravnotežu u pravima i obvezama kako tužitelja kao potrošača, tako i tuženika (banke) kao trgovca jer, s jedne strane, omogućuje donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora o konverziji od strane potrošača budući da je potrošač kao slabija ugovorna strana objektivno bio u mogućnosti informirano procijeniti hoće li prihvatiti ili odbiti ponudu banke za sklapanje ugovora o konverziji. Pritom se posebno naglašava da je zaključenje ugovora o konverziji ovisilo o volji potrošača jer je samo potrošaču ostavljena mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije. S druge strane, ovakav način uređenja zamjene nepoštenih ugovornih odredbi omogućuje i balansiranje interesa potrošača i trgovca na tržištu.

46. Naime, učinak konverzije prema ZID ZPK djeluje ex tunc što omogućuje uspostavu činjeničnog i pravnog okvira u kojem bi se potrošač našao i bez postojanja nepoštene ugovorne odredbe. Tako stvorena mogućnost uspostave činjeničnog i pravnog okvira kakav je postojao, već sama po sebi, ima restitucijski učinak jer omogućuje vraćanje koristi koju je druga ugovorna strana (trgovac) stekla od potrošača po osnovi nepoštene ugovorne odredbe (tako i Sud EU u presudi C- 308/156 ĐTZ, točka 62.), i to u okolnostima i u proceduri koja je unaprijed poznata i unaprijed svim stranama predstavljena kao jednokratna mjera i trajno rješenje.

46. To je pravno shvaćanje nadalje podudarno s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u presudi poslovni broj: Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022. gdje je odgovoreno na materijalnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni tako, da tužitelj koji je kao korisnik kredita (potrošač) prihvatio konverziju na temelju ZID ZPK zaključenjem Dodatka Ugovoru o kreditu s tuženikom kao kreditorom (trgovcem), nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorne (redovne) kamate iz kredita denominiranog u kunama u CHF odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF zato što izračun konverzije kredita iz čl. 19.c ZID ZPK uključuje i te uplate.

47. U tom smislu na ovaj slučaj nije primjenjivo pravno shvaćanje iz odluke Suda Europske Unije br. C-118/17 u predmetu IJ protiv Erste Bank Hungary od 14. ožujka 2019. o tome da ništetnost određenih ugovornih odredbi i njihova zamjena novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Za razliku od tog slučaja, u ovom se predmetu ne radi o tome da je zakonodavac zakonom koji se retrogradno primjenjuje izmijenio ugovor privatnog prava. Navedeno se shvaćanje iz odluke br. C- 118/17 tiče održanja ugovora izravnom zakonskom intervencijom u ugovorni odnos stranaka putem zakona za razliku od predmetnog slučaja utemeljenog na načelu slobode uređivanja obveznih odnosa iz čl. 2. ZOO.

48. Stoga je sklapanjem sporazuma o konverziji na koju ponudu tuženika je tužitelj svojevoljno pristao i čija valjanost tijekom postupka nije bila sporna, nastala nova pravna osnova temeljem koje su oni anuiteti koji su isplaćeni iskorišteni za namirenje anuiteta konvertiranih u euro, primjenom Aneksa br. 2. Ugovora o kreditu. U okolnostima predmetnog slučaja a polazeći od sadržaja ugovora o konverziji- Aneksa br.2. Ugovora o kreditu, kao valjane osnove stjecanja, otklonjena je primjena odredbe čl. 1111. ZOO, a time otpada i tvrdnja o osnovanosti zahtjeva za navodno obeštećenje tužitelja obzirom na to da je tužiteljevim pristankom na tuženikovu ponudu zaključen Aneks br. 2. Ugovora o kreditu što tužiteljev zahtjev za povrat isplaćenog čini neosnovanim.

49.Stoga je u odnosu na odluku toč.III. i IV. izreke presude suda prvog stupnja odlučeno kao u točki II. izreke ove presude, primjenom čl. 373. toč. 3. ZPP.

50. Glede žalbe u odnosu na odlučeno pod toč. VI. izreke valja odgovoriti da je prigovor radi prijeboja procesno sredstvo kojim se tuženik brani u sudskom postupku (parnici) ne tvrdeći da je prijeboj već nastao, nego tražeći od suda da presudom izvrši prijeboj. Odnosno, tuženik u parnici ističe prigovor radi prijeboja kao svoje potraživanje prema tužitelju i time traži od suda da, nakon što utvrdi osnovanost tog protupotraživanja, da ga uračuna u tužiteljevo potraživanje i tako smanji ili ugasi tužiteljev zahtjev. Međutim, kako u konkretnom slučaju nje osnovano novčano potraživanje tužitelja to nema mjesta odlučivanju o ovom prigovoru tuženika pa je stoga odlučeno kao pod točkom I. izreke ovog rješenja.

51. Na navode žalbe glede tijeka zatezne kamate i zastare ovaj sud nije posebno odgovarao jer je zahtjev za isplatu odbijen kao neosnovan (čl. 375. st. 1. ZPP).

52. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl.166.st.2. ZPP pri čemu je uzeta u obzir činjenica da je tužitelj u ovom sporu zatražio pravnu zaštitu kao potrošač, a time kao slabija ugovorna stranka protiv tuženika (trgovca) kao jače stranke u njihovom međusobnom pravnom odnosu i to u pravnoj stvari gdje sudska praksa nije ustaljena, pa je sukladno praksi Europskog suda za ljudska prava slično pravno shvaćanje zauzeo je i Europski sud za ljudska prava primjerice u predmetu C i G, zahtjev broj 72152/2013) unatoč činjenici da tužitelj nije uspio sa zahtjevom za isplatu utuženog iznosa, bilo primjereno odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka i to iz razloga što tužitelj nije mogao predvidjeti svoje izglede za uspjeh, jer sudska praksa o spornom pitanju nije ustaljena, pa tužitelj nije mogao biti svjesna da njegov zahtjev nema razumne izglede za uspjeh, a tužbeni zahtjev nije bio lišen bilo kakvog sadržaja ili očigledno nerazuman.

53. Zbog navedenog razloga valjalo je odbiti zahtjeve tužitelja i tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

U Zagrebu 27. siječnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Vlasta Mrzljak