Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-3013/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Gabriele Topić Kordej kao predsjednice vijeća, sutkinje izvjestiteljice Sandre Artuković Kunšt univ.spec.iur. i Suzane Radaković kao članica vijeća, u pravnoj stvari tužitelja VR OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Frani Bazini, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Addiko bank d.d. OIB:14036333877 iz Zagreba, Slavonska avenija 6, zastupanog po punomoćnicima Iris Šanjug i dr., odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Ćurković i Šanjug u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6250/2024-9 od 5. svibnja 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 27. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6250/2024-9 od 5. svibnja 2025.

II Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6250/2024-9 od 5. svibnja 2025. u pobijanom dijelu iz stavka II izreke u dijelu kojim nije prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška preko iznosa od 214,04 eura s traženim zakonskim zateznim kamatama.

III Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe.

IV Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava žalbe.

Obrazloženje

1.1. Presudom suda prvog stupnja posl. br. P-6250/2024-9 od 5. svibnja 2025. utvrđeno je da je ništetna odredba čl. 5. Ugovora o kreditu broj 306-502/2007 od 27. rujna 2007. između tužitelja kao korisnika kredita i prednika tuženika Addiko Bank d.d. kao kreditora koja glasi: ″Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% (jedan zarez pedeset posto) iznosa kredita″, kao u stavku I izreke prvostupanjske presude.

1.2. U stavku II izreke iste presude tuženiku je naloženo isplatiti tužitelju iznos 201,89 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 29. rujna 2007. do isplate te mu naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu 214,04 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 5. svibnja 2025. do isplate.

2.1. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga i predlaže prvostupanjsku presudu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu troškova postupka, podredno ju ukinuti i predmet vratiti na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu uz naknadu troška sastava žalbe.

2.2. Žali se i tužitelj, koji žalbom s pozivom na žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava, osporava prvostupanjsku odluku iz stavka II izreke u dijelu kojim nije prihvaćen njegov zahtjev za naknadu parničnog troška preko iznosa od 214,04 eura s traženim zakonskim zateznim kamatama. Predlaže u pobijanom dijelu preinačiti navedenu odluku i naložiti tuženiku da mu naknadi parnični trošak u daljnjem iznosu od 450,00 eura ili ukupno 562,50 eura, uz naknadu troška sastava žalbe.

3.1. Žalba tuženika je neosnovana.

3.2. Žalba tužitelja je neosnovana.

4.1. Tvrdnje iz žalbe tuženika da prvostupanjska presuda predstavlja povredu prava na pravično suđenje s aspekta prava na obrazloženu sudsku odluku te na pravnu sigurnost i zaštitu legitimnih očekivanja su netočne. Prvostupanjski je sud svrhovito tumačio i primjenio mjerodavno materijalno pravo i iznio relevantne i dostatne razloge za svoju odluku o osnovanosti zahtjeva tužitelja, koja ne odstupa od ustaljene sudske prakse. U okolnostima predmetnog slučaja u kojem je pravilno utvrđeno ostvarenje zakonskih pretpostavki za primjenu čl. 87. st. 1. u vezi čl. 81. st. 1., 2. i 4. ovdje po načelu tempus regit actum mjerodavnog Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03 i 46/07, dalje: ZZP/03) i u vezi čl. 3., čl. 4. i čl. 12. te čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, dalje: ZOO), nema mjesta tuženikovom pozivanju na povredu pravne sigurnosti i njegovih legitimnih očekivanja. Slijedom navedenog se kao neosnovan otklanja žalbeni prigovor o povredi prava na pravično suđenje iz čl. 29. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ br. 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 05/14).

4.2. Za razliku od žalbenih navoda, u presudi suda prvog stupnja nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11 Zakona o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991 i "Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje ZPP) jer je prvostupanjska odluka razumljiva, nije proturječna i sadrži jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama koji nisu u proturječnosti s izrekom i sukladni su stanju spisa te se presuda kao takva može povodom žalbe ispitati. Ujedno se u prvostupanjskoj presudi kao i u postupku koji joj je prethodio ne uočavaju bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2, 4, 8, 9, 13 i 14 ZPP na koje ovaj sud kao sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP.

5.1. Sud prvog stupnja je u odnosu na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo iz čl. 102. st. 1. u vezi čl. 96. st. 1., 2. i 4. i čl. 97. alineja 11 ovdje mjerodavnog Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, dalje: ZZP/07) i u vezi čl. 3., čl. 4. i čl. 12. te čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. kao i čl. 214. st. 1. i 2., čl. 215. st. 1., čl. 225. i čl. 300. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, dalje: ZOO) kada je utvrdio da je ništetna odredba čl. 5. Ugovora kreditu br: 306-502/2007 od 27. rujna 2007. između tužitelja kao korisnika kredita i prednika tuženika kao kreditora o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva u razmjernih 1,50% od iznosa kredita, koju je kao jednokratnu naknadu u iznosu od 201,89 eura tužitelj isplatio tuženiku dana 28. rujna 2007., na temelju pravilnog zaključka da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo a ona, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, nalažući tuženiku isplatu tog iznosa sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od stjecanja do isplate.

5.2. Navedene odredbe čl. 96. st. 1., 2. i 4., čl. 97. i čl. 102. st. 1. ZZP/07 te čl. 3., čl. 4. i čl. 12. ZOO bile su važeće u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora i kao takve su obvezivale tuženika. Kao što je prvostupanjski sud naveo, prema čl. 96. st. 2. ZZP/07 smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, kao što je ovdje slučaj.

6.1. Povodom žalbenog osporavanja zakonitosti i pravilnosti odluka suda prvog stupnja kojom je utvrđena ništetnost odredbe čl. 5. predmetnog ugovora o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva valja reći da je zaključak o značajnoj neravnoteži u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja utemeljen na činjenicama da je tuženik, kada je unaprijed sastavljao odredbu čl. 5. ugovora, unio sebi prikladnu odredbu po kojoj je trošak obrade kredita svaljen na tužitelja kao potrošača uz uvjet koji je odredio tuženik.

6.2. Izostale su pretpostavke za primjenu čl. 99. ZZP/07 o nedopuštenosti ocjene pojedinih ugovornih odredaba jer iz sadržaja sporne odredbe te iz činjenica da je naknada za obradu kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, za razliku od navoda tuženika, ne proizlazi da se radi o jasnoj i razumljivoj odredbi ugovora. Presudom suda EU br. C-26/13 od 30. travnja 2014. je u odnosu na tumačenje i primjenu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ, odlučeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva već da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti ugovorenog mehanizma tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Nije dostatno da je odredba samo gramatički razumljiva nego i ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Tuženik, koji je nesporno unaprijed sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade kreditnog zahtjeva o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade za obradu kredita u postotku od odobrenog iznosa kredita niti ju je, u izostanku ikakvih parametara vezanih za troškove obrade, učinio odredivom, što rezultira time da, kako je navedeno, ista nije ni jasna niti lako razumljiva a nije ni posebno uočljiva kada se čita tekst s ostalim odredbama ugovora. U okolnostima u kojima vezano za odredbu čl. 5. ugovora nisu iskazani razlozi plaćanja i stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi zahtjeva za kredit niti se o tome s tužiteljem pregovaralo (čl. 96. st. 2. i 4. ZZP/03), tužitelju je potpuno nejasno što i zašto on zapravo u okviru te naknade kao potrošač plaća banci.

6.3. Nakon što je pravilno utvrdio da se radilo o netransparentnoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da tuženik kao trgovac nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kreditnog zahtjeva, prvostupanjski je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti uzeo u obzir i ostale okolnosti u smislu odredbi čl. 96. st. 1. i čl. 98. ZZP/07 slijedom kojih je pravilnom primjenom materijalnog prava zaključio da je sporna odredba čl. 5. Ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 96. ZZP nepoštena i time ništetna. To stoga jer se o odredbi o plaćanju naknade za obradu i odobravanje kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane tuženika, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja i jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade) te da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali podmiriti iz iznosa naknade za obradu kredita).

7. U slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora sukladno odredbi čl. 323. ZOO, dok je odredbom čl. 1111. st. 1. i 2. ZOO propisana obveza vraćanja imovine ili nadoknada vrijednosti koja nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, tako da se pri vraćanju onog što je stečeno bez osnove moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva (čl. 1115. ZOO). Ništetnost potječe od tuženika i tuženik je taj koji je unaprijed sastavio spornu odredbu čl. 3. Ugovora o kreditu s unaprijed pripremljenim sadržajem slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je tuženik nepošteni stjecatelj tako da je u smislu odredbi čl. 1111. i čl. 1115. ZOO dužan vratiti, ne samo ono što je stekao na temelju ništetne odredbe, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja. S obzirom da se ovdje radi o ništetnoj ugovornoj odredbi a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), pravilno sud prvog stupnja dosudio tijek zateznih kamata od izvršenih uplata, od tuženika kao nesavjesnog stjecatelja.

8.1. U žalbi se neutemeljeno osporava i pravilnost zaključka suda prvoga stupnja o neosnovanosti prigovora zastare u odnosu na zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove temeljem ništetnih odredbi o naknadi za prijevremenu otplatu kredita. U okolnostima u kojima je ništetnost utvrđena predmetnom odlukom, zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove temeljem ništetnih odredbi o naknadi za prijevremenu otplatu kredita nije u zastari, sukladno pravnom shvaćanju sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2).

8.2. Kako odluka o osnovanosti i visini pojedinih tužbenih zahtjeva ovisi o okolnostima svakog konkretnog slučaja, u žalbi tuženika navedena sudska praksa i izdvojeni dio članka "Stjecanje bez osnove" dr. sc. KR dipl. iur. objavljenog 2020. u Godišnjaku br. 27. Hrvatskog društva za građanskopravne znanosti i praksu nema poseban značaj za ocjenu pravilnosti pobijane presude.

9. Odluka o naknadi parničnog troška tužitelju temelji se na pravilnoj primjeni čl. 154. st. 1. ZPP.

10. Slijedom navedenog nisu ostvareni ni žalbeni razlozi pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz čl. 355. ZPP niti pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP jer tuženik svojim žalbenim navodima nije osnovano osporio pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude. Stoga je primjenom čl. 368. st. 1. i 2. ZPP ovaj sud odlučio kao u stavku I izreke.

11.1. Povodom žalbe tužitelja protiv odluke o neprihvaćanju njegovog zahtjeva za naknadu parničnog troška preko iznosa od 214,04 eura s pripadajućim zateznim kamatama uočava se kako je sud prvog stupnja na ročištu od 9. travnja 2025. primjenom čl. 40. st. 3. ZPP odredio vrijednost premeta spora u iznosu od 201,99 eura, smatrajući kako je ona vrijednost iz tužbe od 1.529,12 eura očito suviše visoko naznačena.

11.2. Kada je u žalbi osporio pravilnost primjene odredbe čl. 40. st. 3. ZPP, tužitelj je ustvrdio kako je uz kondemnatorni zahtjev postavio i deklaratorni međutim nije naveo ni jednu okolnost niti se pozvao na kakvu činjenicu koja bi opravdavala određivanje vrijednosti predmeta spora u iznosu većem od onoga kojeg je utvrdio prvostupanjski sud. Budući da je deklaratorni tužbeni zahtjev postavljen sa svrhom ocjene osnovanosti predmetnog kondemnatornog zahtjeva za isplatu a tužitelj ni ne tvrdi da je odlučivanje o istom iziskivalo dodatne radnje ili troškove, njegova se vrijednost posebno ne uzima pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora nego se vrijednost predmeta spora računa prema vrijednosti zahtjeva za isplatu.

11.3. Stoga je primjenom čl. 380. toč. 2 ZPP odlučeno kao u stavku II izreke.

12. O zahtjevima tužitelja i tuženika za naknadu troškova sastava žalbi odlučeno je primjenom čl. 166. st. 1. u vezi čl. 154. st. 1. ZPP, kao u stavku III i IV izreke.

U Zagrebu 27. siječnja 2026.

Predsjednik vijeća:

Gabriela Topić Kordej