Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-584/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od predsjednice vijeća Tihane Marije Miladin, suca izvjestitelja i člana vijeća Ivice Veselića i članice vijeća Vlatke Paškvalin Bošković, u pravnoj stvari tužitelja UV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Saša Poldan, Goran Gatara, Valentina Vižintin, Marko Komorski, Ana Ilić i Soča Fruk Morina, odvjetnicima u Rijeci, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Leko i partneri, odvjetnicima u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude i rješenja Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-1343/2021 od 11. prosinca 2023., u sjednici vijeća održanoj 27. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-1343/2021 od 11. prosinca 2023.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

"I. Nalaže se tuženici Privrednoj banci Zagreb iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, da tužitelju UV iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 965,47 EUR (slovima: devetsto šezdeset pet eura i četrdeset sedam centa) / 7.274,33 kn (slovima: sedam tisuća dvjesto sedamdeset četiri kune i trideset tri lipe) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznose od:

- 17,04 EUR od dana 16.07.2010. godine pa do isplate,

- 29,65 EUR od dana 17.08.2010. godine pa do isplate,

- 35,06 EUR od dana 16.09.2010. godine pa do isplate,

- 37,69 EUR od dana 15.10.2010. godine pa do isplate,

- 36,69 EUR od dana 11.11.2010. godine pa do isplate,

- 43,75 EUR od dana 16.12.2020. godine pa do isplate,

- 44,78 EUR od dana 15.02.2011. godine pa do isplate,

- 45,79 EUR od dana 18.03.2011. godine pa do isplate,

- 50,83 EUR od dana 18.03.2011. godine pa do isplate,

- 46,34 EUR od dana 26.04.2011. godine pa do isplate,

- 51,42 EUR od dana 30.05.2011. godine pa do isplate,

- 64,94 EUR od dana 29.06.2011. godine pa do isplate,

- 76,35 EUR od dana 01.09.2011. godine pa do isplate,

- 76,83 EUR od dana 30.09.2011. godine pa do isplate,

- 66,78 EUR od dana 28.10.2011. godine pa do isplate,

- 65,78 EUR od dana 05.01.2012. godine pa do isplate,

- 69,82 EUR od dana 29.02.2012. godine pa do isplate,

- 70,90 EUR od dana 29.02.2012. godine pa do isplate,

- 6,33 EUR od dana 25.11.2011. godine pa do isplate,

- 6,32 EUR od dana 05.01.2012. godine pa do isplate,

- 5,94 EUR od dana 05.01.2012. godine pa do isplate,

- 5,94 EUR od dana 29.02.2012. godine pa do isplate,

- 5,53 EUR od dana 29.02.2012. godine pa do isplate,

- 4,97 EUR od dana 04.04.2012. godine pa do isplate,

i to do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženici naknaditi tužitelju troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 1.546,36 EUR (slovima: tisuću petsto četrdeset šest eura i trideset šest centa) / 11.651,05 kn (slovima: jedanaest tisuća šesto pedeset jedna kuna i pet lipa) sa zateznom kamatom koja teče od 11. prosinca 2023. godine do isplate po stopi od 7,00 % godišnje, a u slučaju promjene po stopi koja se dobije uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu poviše dosuđenog iznosa, zahtjev za naknadu parničnog troška tužitelja o d b i j a kao neosnovan."

2. Protiv navedene prvostupanjske presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 12/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP), s prijedlogom da ovaj viši sud preinači pobijanu presudu i odbije tužbeni zahtjev uz naknadu troška žalbe, podredno ukine pobijani dio presude i predmet u tom dijelu vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

3. Žalba tuženika je neosnovana.

4. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa koji je isplatio tuženiku na temelju ništetnog ugovora.

5. Suprotno navodima žalbe, pobijana presuda sadrži jasne i valjane razloge o svim odlučnim činjenicama za koje postoji realna podloga u sadržaju spisa pa se kao takva može ispitati.

6. Kako u postupku nije počinjena niti jedna bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP), to nije osnovan istaknuti žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

7. Prvostupanjski sud je u postupku utvrdio sve činjenice odlučne za zakonito presuđenje ovog spora i na temelju rezultata cjelokupnog postupka valjano utvrdio potrebno činjenično stanje izloživši ga u obrazloženju pobijane presude, pa nije ostvaren žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

8. Tužitelj u tužbi navodi da su ništetne odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u Ugovoru o kreditu br. 9011024529 kojeg je 16. veljače 2006. godine sklopio kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom. Tužbenim zahtjevom tužitelj zahtijeva isplatu preplaćenih iznosa anuiteta s osnove ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli.

9. Sud prvog stupnja je utvrdio da su tužitelj kao korisnik kredita, i tuženik kao kreditor sklopili naprijed navedeni Ugovoru o kreditu br. 9011024529 kojim je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 22.189,56 CHF te način otplate u jednakim mjesečnim anuitetima prema srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća; da je tužitelj ugovor o kreditu sklopio u svojstvu potrošača; da je namjena kredita bila kupnja osobnog vozila; da su odredbe čl. 1. i 7. Ugovora u kojem je ugovorena valutna klauzula ništetne; da je tužitelj preplatio anuitete zbog promjene tečajnih razlika pa je slijedom navedenih utvrđenja prihvatio tužbeni zahtjev kojim obvezuje tuženika isplatiti tužitelju zbog tečajnih razlika preplaćeni iznos anuiteta od ukupno 7.274,33 kuna – sada 965,47 eura sa zateznim kamatama sukladno odredbi čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22.,156/22. i 155/2.

–dalje: ZOO).

10. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.g. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012, od 04. srpnja 2013.g. u dijelu kojim se utvrđuje da je između ostalih i tuženik, u razdoblju od 01. lipnja 2004.g. do 01. srpnja 2008.g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećega Zakona o zaštiti potrošača te Zakona o obveznim odnosima.

11. Odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. godine, odbijena je kao neosnovana revizija tuženih banaka i potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., u dijelu kojim je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužene banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

12. Te presude donesene su na temelju odredbe čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14, dalje ZZP/07), a temeljem odredbe čl. 138a. istog zakonskog propisa i čl. 502.c ZPP odluka donesena u postupku povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

13. Suprotno žalbenim navodima tuženika, ovaj drugostupanjski sud smatra da, u smislu odredbe članka 138.a ZZP, pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u spisu broj P-1401/12, obvezuje sve ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

14. Prvostupanjski sud je na temelju pravilno utvrđenog činjeničnog stanja utvrdio da je odredba koja je sadržana u tipskim ugovorima koje je koristio tuženik, kojom je ugovorena valutna klauzula bez da su tužitelju objašnjeni razlozi i kriteriji na temelju kojih bi mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u CHF, protivna i odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03 – dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora.

15. Odredbom članka 81. st. 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stavkom 2. istog članka propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

16. Valutna klauzula je zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije, što znači da osigurava kreditoru da broj novčanih jedinica koje će potrošača plaćati kako će anuiteti dospijevati, bude po svojoj stvarnoj vrijednosti jednak vrijednosti novčanih jedinica u trenutku isplate kredita potrošaču a sve to kako bi se ispoštovalo jedno od temeljnih načela ugovornih odnosa, načelo jednake vrijednosti činidaba. Valutna klauzula nije određeni iznos novčanih sredstava koji je banka isplatila potrošaču, međutim, kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća, a kao takva sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava na temelju ugovornog tečaja naspram kune na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora – novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.

17. Sukladno navedenom, to znači da prilikom sklapanja ugovora potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti, osobito, ukupnu cijenu svog zajma. To, uz ostalo, uključuje informiranje o tome da snosi rizik od pada valute od kojih ostvaruje dohodak, što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti.

18. Pritom nije dostatno da su odredbe tužitelju kao osobi prosječnog potrošača koja je razumno dobro informirana i razumno pažljiva i oprezna, samo gramatički razumljive, nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga je banka, kao pružatelj usluge, morala iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti, pa potrošač mora imati stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer pravodobna informacija pružena pri sklapanju ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošač je od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe, postupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio.

19. Iz tužbe proizlazi da djelatnici tuženika prije sklapanja predmetnog Ugovora nisu s tužiteljem pregovarali niti su ga upozorili na posljedice eventualnog porasta tečaja CHF, niti na to da navedena valuta nije zaštićena od HNB kao što je to valuta u EUR.

20. Nadalje, iz tužbe jasno proizlazi odlučna činjenica u ovom postupku da se o predmetnoj ugovornoj odredbi koja se odnosi na valutnu klauzulu nije pojedinačno pregovaralo, te da je ona bila unaprijed formulirana od strane tuženika, zbog čega je očito da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi, u smislu odredbe čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/03, prema kojoj se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

21. Takvim načinom ugovaranja prema jednostranoj odluci tuženika, tuženik je maksimalno zaštitio svoje interese, a svoj rizik povećanja mjesečnih anuiteta uslijed tečajnih promjena, prebacio na tužitelja, grubo narušivši time ugovornu ravnotežu.

22. Stoga je tuženiku kao instituciji koja se bavi kreditiranjem bila poznata ili trebala biti poznata izuzetna riskantnost ugovora s valutnom klauzulom CHF, ali je unatoč tome plasirao takve kredite potrošačima, koji su u pregovorima bili u podređenom položaju bez stvarne mogućnosti utjecaja na sadržaj ugovora, a još manje svjesni stvarnog rizika u koji se upuštaju uslijed propusta banke da ih valjano informira o svim potencijalnim scenarijima i rizicima koje primjena takvih odredbi može prouzročiti u odnosu na njihovu mogućnost financiranja mjesečnih anuiteta, zbog čega postoji kod tuženika odgovornost koja se očituje u ništetnosti takvih ugovornih odredbi, te posljedično povrata onog što je po osnovi takvog ugovornog odnosa stekao.

23. Uz iznijeto, navedena odredba ugovora o kreditu koja se odnosi na odredbu o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz CHF, suprotne su odredbi čl. 12. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 78/15 i 29/18 u daljem tekstu ZOO), kojom je određeno kako su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarenju prava i obveza iz tih odnosa dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja, odnosno da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, a mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača s jedne strane, te kad je riječ o profesionalnoj djelatnosti urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane.

24. Sukladno navedenom, kad je potrošač izvršio plaćanje na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, mora imati pravo na povrat tih plaćanja, jer je pravo potrošača na restituciju posljedica neobvezujuće prirode nepoštene ugovorne odredbe.

25. Ovo iz razloga jer je sukladno odredbi članka 322. st. 1. ZOO ništetan onaj ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako u zakonu određenom slučaju ne propisuje što drugo pri čemu se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (328. ZOO).

26. Pravilno je prvostupanjski sud ocijenio prigovor zastare novčane tražbine neosnovanim. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. zauzeto je shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05, 41/08, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO), kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. zauzeto je pravno shvaćanje koje glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. 4. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. 5. Zaključak iz točke 4. odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.“ Podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača 4. travnja 2012. zastara prekinuta u smislu čl. 241. ZOO te je pravomoćnošću odluke u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača zastara počela ponovno teći (odluka Vrhovnog suda RH Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018.).

26.1. Zastara potraživanja prema tuženiku je s osnova valutne klauzule počela teći 14. lipnja 2018. kada je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. Stoga je tužba od 9. kolovoza 2021. podnijeta je u roku od 5 godina propisanom odredbom čl. 225. ZOO.

27. Prvostupanjski sud je ocjenom nalaza i mišljenja vještaka utvrdio da je tužitelj tuženiku s osnova promjene kamatne stope dužan iznos od 965,47 eura sa zateznim kamama na svaki dospjeli mjesečni iznos, kako je navedeno u točki I. izreke zbog ugovorene valutne klauzule u CHF.

28. Žalitelju valja navesti da je praksa Suda Europske unije odraz ustaljenog stajališta da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (u konkretnom slučaju banku), kako glede pregovaračke snage, tako i glede razine obaviještenosti, odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Upravo zbog tog slabijeg položaja potrošača Direktive Vijeća 93/13/EEZ, obvezuje države članice da propišu mehanizam koji će osigurati da bilo koja ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, može biti podvrgnuta ispitivanju kako bi se ocijenilo je li eventualno nepoštena.

29. Stoga odredbe Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što u ovom konkretnom slučaju znači da u ugovoru moraju na jasan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma prijevremene otplate kredita i obrade zahtjeva, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

30. Stajališta Suda EU u tumačenju i primjeni Direktive 93/13/EEZ, jasno naglašavaju važnost obavještavanja potrošača prije sklapanja ugovora o ugovornim uvjetima i njihovim posljedicama, te da je takvo obavještavanje od bitne važnosti za potrošača jer će samo na temelju prethodne, potpune i razumljive obavijesti potrošač biti u situaciji razumno shvatiti i predvidjeti posljedice i ekonomske učinke koje iz toga za njega proizlaze.

31. Tužitelj ima pravo na zateznu kamatu od plaćanja svakog mjesečnog anuiteta tuženiku na temelju odredbi čl. 1111. st. 1. i 3. i čl. 1115. ZOO.

32. Odredbom čl. 1111. st. 1. ZOO propisano je kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Stavkom 3. istog članka propisano je da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

33. Odredbom čl. 1115. ZOO propisano je kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

34. Tuženik je, kao trgovačko društvo koje se bavi financijskim poslovanjem, nesavjesni stjecatelj od dana stjecanja tj. od dana kada mu je tužitelj plaćao mjesečne anuitete, te je dužan tužitelju platiti zateznu kamatu od plaćanja svakog mjesečnog anuiteta

35. Cjelokupan sadržaj žalbe tuženika svodi se na osporavanje pravnog pristupa prvostupanjskog suda. Žalbeni prigovori sastoje se ustvari od iznošenja vlastitih pravnih shvaćanja - suprotno pravilnom pravnom pristupu i shvaćanju suda prvog stupnja.

36. Suprotno žalbenim navodima tuženika, sud prvoga stupnja pravilno je primijenio odredbu čl. 154. st. 1. ZPP-a u svezi s odredbom čl. 155. st. 1. ZPP-a. Naime, iz pobijane odluke je jasno razvidno koje radnje je sud prihvatio kao opravdane i nužne za vođenje ovog spora, a iz čega je razvidno i koliko bodova pripada tužitelju za svaku pojedinu poduzetu radnju, sve sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (“Narodne novine”, broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22). Na taj način sud prvog stupnja pravilno je ispitao sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite odluke o trošku parničnog postupka te pravilno primijenio i materijalno pravo odlučujući o trošku.

37. Zbog svega izloženog, na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a i čl. 380. t. 2. ZPP-a, valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

38. Tuženiku nisu dosuđeni troškovi nastali izjavljivanjem pravnog lijeka, jer žalba nije osnovana (čl. 154. st. 1. u svezi s čl. 166. st. 1. ZPP-a).

U Zagrebu 27. siječnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Tihana Marija Miladin