Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-877/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Iris Gović Penić, predsjednice vijeća, Sanje Joka Umićević, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Ines Kovačević, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĆJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Ireni Blauhorn, odvjetnici u Karlovcu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćnicima Josipu Mađariću i Dori Pintarić, odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj P-127/2023-15 od 29. studenog 2024., na sjednici vijeća održanoj dana 27. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj P-127/2023-15 od 29. studenog 2024. u točkama I. i III. izreke.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

I. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austrija d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, da tužitelju ĆJ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 2.043,41 EUR, na ime preplaćenog tečaja, sa zateznim kamatama po stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 2007., od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, i to na iznos od:

- 0,83 EUR od 02.10.2006. pa do isplate

- 0,58 EUR od 30.10.2006. pa do isplate

- 7,57 EUR od 10.01.2008. pa do isplate

- 9,79 EUR od 30.12.2008. pa do isplate

- 0,13 EUR od 30.12.2008. pa do isplate

- 11,27 EUR od 06.02.2009. pa do isplate

- 0,12 EUR od 06.02.2009. pa do isplate

- 12,00 EUR od 12.03.2009. pa do isplate

- 0,37 EUR od 12.03.2009. pa do isplate

- 8,95 EUR od 07.04.2009. pa do isplate

- 0,80 EUR od 06.05.2009. pa do isplate

- 10,51 EUR od 06.05.2009. pa do isplate

- 7,45 EUR od 08.06.2009. pa do isplate

- 5,20 EUR od 13.07.2009. pa do isplate

- 5,80 EUR od 07.08.2009. pa do isplate

- 6,99 EUR od 12.09.2009. pa do isplate

- 6,88 EUR od 16.10.2009. pa do isplate

- 5,68 EUR od 10.11.2009. pa do isplate

- 7,93 EUR od 08.12.2009. pa do isplate

- 9,74 EUR od 20.01.2010. pa do isplate

- 12,30 EUR od 09.02.2010. pa do isplate

- 11,72 EUR od 08.03.2010. pa do isplate

- 15,20 EUR od 06.04.2010. pa do isplate

- 14,54 EUR od 27.05.2010. pa do isplate

- 15,82 EUR od 27.05.2010. pa do isplate

- 26,97 EUR od 09.07.2010. pa do isplate

- 24,68 EUR od 12.08.2010. pa do isplate

- 31,68 EUR od 17.09.2010. pa do isplate

- 29,26 EUR od 17.09.2010. pa do isplate

- 25,37 EUR od 12.11.2010. pa do isplate

- 33,59 EUR od 03.12.2010. pa do isplate

- 44,04 EUR od 27.01.2011. pa do isplate

- 36,64 EUR od 27.01.2011. pa do isplate

- 39,24 EUR od 18.03.2011. pa do isplate

- 35,93 EUR od 18.04.2011. pa do isplate

- 36,53 EUR od 10.05.2011. pa do isplate

- 50,54 EUR od 21.06.2011. pa do isplate

- 51,91 EUR od 05.07.2011. pa do isplate

- 63,62 EUR od 06.08.2011. pa do isplate

- 57,60 EUR od 06.09.2011. pa do isplate

- 51,02 EUR od 06.10.2011. pa do isplate

- 50,31 EUR od 04.11.2011. pa do isplate

- 49,80 EUR od 14.12.2011. pa do isplate

- 52,94 EUR od 10.01.2012. pa do isplate

- 55,68 EUR od 06.02.2012. pa do isplate

- 56,05 EUR od 13.03.2012. pa do isplate

- 54,16 EUR od 16.04.2012. pa do isplate

- 55,43 EUR od 14.05.2012. pa do isplate

- 56,31 EUR od 12.06.2012. pa do isplate

- 54,84 EUR od 10.07.2012. pa do isplate

- 55,22 EUR od 13.08.2012. pa do isplate

- 54,12 EUR od 11.09.2012. pa do isplate

- 51,74 EUR od 18.10.2012. pa do isplate

- 54,28 EUR od 07.11.2012. pa do isplate

- 55,50 EUR od 13.12.2012. pa do isplate

- 52,86 EUR od 21.01.2013. pa do isplate

- 1,78 EUR od 08.02.2013. pa do isplate

- 48,30 EUR od 08.02.2013. pa do isplate

- 1,55 EUR od 12.03.2013. pa do isplate

- 53,92 EUR od 12.03.2013. pa do isplate

- 54,28 EUR od 12.04.2013. pa do isplate

- 51,30 EUR od 16.05.2013. pa do isplate

- 1,38 EUR od 10.06.2013. pa do isplate

- 46,65 EUR od 10.06.2013. pa do isplate

- 1,06 EUR od 18.07.2013. pa do isplate

- 47,59 EUR od 18.07.2013. pa do isplate

- 48,81 EUR od 06.08.2013. pa do isplate

- 50,76 EUR od 10.09.2013. pa do isplate, u roku od 15 dana.

II. Odbija se preostali dio tužbenog zahtjeva od 156,59 EUR sa zateznim kamatama.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austrija d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, da tužitelju ĆJ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], naknadi trošak postupka u iznosu 1.549.72 EUR sa zateznom kamatom od 29. studenog 2024. do isplate, i to po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.“

2. Protiv točke I. i III. prvostupanjske presude žalbu podnosi tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, tj. zbog svih zakonskih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj:

53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022 dalje u tekstu: ZPP). Tuženik posebice upućuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. Tuženik ističe kako su ugovorne odredbe, kojima je ugovorena valutna klauzula u valuti švicarski franak (CHF), bile razumljive, jasne i uočljive. Nadalje, tuženik ističe da se o njima pojedinačno pregovaralo sa tužiteljem. Radi navedenog, sporne ugovorne odredbe ne mogu biti nepoštene i ništetne. Također tuženik osporava direktni učinak presude koja je donesena u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, smatrajući da se povreda prava potrošača mora utvrditi u individualnoj parnici. Slijedom svega navedenoga, tuženik predlaže preinačiti prvostupanjsku presudu na način da se odbije tužbeni zahtjev, podredno predlaže ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

2.1. Odbijajući dio tužbenog zahtjeva, sadržan u točki II. prvostupanjske presude, nije predmet žalbenog postupka, budući da tužitelj nije podnio žalbu protiv prvostupanjske presude.

3. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu tuženika.

4. Žalba tuženika je neosnovana.

5. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja, konačno uređen podneskom od 18. svibnja 2023. (list 31-32 spisa), za isplatu iznosa od 2.200,00 EUR, zajedno sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose. Utuženi iznos se odnosi na iznos kojeg je tužitelj pretplatio zbog promjene tečaja valute švicarski franak (CHF) u odnosu na hrvatsku kunu, a tužitelj svoj zahtjev zasniva na ništetnosti ugovorne odredbe kojom je ugovoren švicarski franak (CHF) kao valuta uz koju je vezana glavnica kredita.

5.1. Sukladno rezultatima dokaznog postupka, tj. provedenog financijsko- knjigovodstvenog vještačenja, prvostupanjski sud je ocijenio da je zahtjev tužitelja osnovan u iznosu od 2.043,41 EUR, dok nije osnovan u iznosu od 156,59 EUR.

6. Ispitivanjem prvostupanjske presude u pobijanom dijelu i postupka koji je prethodio njenom donošenju nisu utvrđene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, a na što ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

7. Suprotno žalbenim navodima tuženika, nije utvrđena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, budući da prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude je razumljiva i ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, a presuda sadrži sve razloge o odlučnim činjenicama.

8. Među strankama nije sporno da su tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženik, kao kreditor, dana 8. kolovoza 2006., sklopili Ugovor o kreditu broj: [broj kredita], kojim je tuženik tužitelju dao na raspolaganje iznos od 17.800,00 švicarskih franaka (CHF) u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora (tuženika) na dan korištenja (isplate) kredita, uz rok otplate od 84 mjeseci te početnu redovnu kamatu po kamatnoj stopi od 5,20% godišnje, promjenjivu u skladu sa odlukom tuženika. Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora (tuženika) za CHF, važećem na dan dospijeća anuiteta. Riječ je o kreditu za kupnju motornog vozila. Također nije sporno da je tužitelj u cijelosti otplatio kredit.

9. Među strankama je sporno jesu li nepoštene i ništetne ugovorne odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula u valuti švicarski franak (CHF), a posljedično je i sporno ima li tužitelj pravo potraživati od tuženika povrat preplaćenih iznosa zbog rasta valute CHF u odnosu na hrvatsku kunu.

10. U ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud se pravilno pozvao na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. Također se prvostupanjski sud pravilno pozvao na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., kojom je odbijena revizija protiv gore navedene presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.

11. Naime, gore navedenim presudama je, u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, utvrđeno da su tužene banke, među kojima je i tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. (kao četverotuženik), u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o potrošačkim kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirale o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a što je protivno odredbama čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. ("Narodne novine", broj: 96/03 – dalje: ZZP/03) i odredbama čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/07, 125/07, 75/09, 89/09 i 133/09 – dalje: ZZP/07), kao i odredbama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 – dalje: ZOO).

12. Pozivom na navedena utvrđenja i pravna shvaćanja izražena u prednje navedenim postupcima radi zaštite kolektivnih prava potrošača, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je ugovorna odredba koja se odnosi na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica – švicarski franak (CHF) nepoštena, a time i ništetna, jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i da je suprotna načelu savjesnosti i poštenja, te da uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te je prvostupanjski sud prihvatio tužbeni zahtjev i obvezao tuženika, kao nepoštenog stjecatelja, na povrat razlike preplaćenih iznosa anuiteta koje mu je tužitelj platio na temelju ništetnih odredbi ugovora o kreditu po pravilima stečenog bez osnove.

13. U posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu fizičke i pravne osobe mogu se pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje: ZZP/14), a što je tužitelj podnošenjem tužbe u ovoj parnici i učinio, te je iz tih razloga temeljem čl. 118 ZZP/14, sud je vezan za postojanje povrede propisa zaštite potrošača u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14.

14. U presudama donesenim u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača sudovi su proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), kao i test nesavjesnosti, te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostaloga i tuženika, temeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali s rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da ga nisu informirali o uvjetima jednostrane promjene valutne klauzule, da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima su banke bile ovlaštene jednostrano promijeniti obvezu potrošača, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i trenutku sklapanja kredita.

15. Upravo iz tih razloga prilikom sklapanja ugovora o kreditu potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti ukupnu cijenu svog kredita. To, uz ostalo, uključuje informiranje o tome da potrošač snosi rizik od pada valute u kojoj ostvaruje dohodak a što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti.

16. Nije pritom dostatno da je odredba samo gramatički razumljiva nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora, nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka, kao pružatelj usluge, mora iznijeti mogućnost promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti tako da potrošač ima stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer je pravodobna informacija pružena prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe pristupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio.

17. Tuženik u žalbenim navodima ističe da je prvostupanjski sud automatizmom primijenio utvrđenja iz presuda za kolektivnu zaštitu potrošača a što je pogrešno jer se individualni potrošač ne može pozivati na utvrđenja iz presuda po kolektivnoj zaštiti potrošača pa je stoga u svakom pojedinom predmetu trebalo utvrditi jesu li sporne odredbe bile jasne i lako razumljive te ako jesu tada nije dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost.

18. Međutim ovdje valja naglasiti da je teret dokazivanja na tuženiku, prema tome tuženik je bio dužan predložiti konkretne dokaze da je tuženik, u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu, dao odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama sporne ugovorne odredbe, a s obzirom da je u postupku kolektivne zaštite potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe o promjeni tečaja za valutu CHF ništetne jer o njima banke, uključujući ovdje i tuženika, nisu pojedinačno pregovarale s potrošačima prilikom zaključivanja takvih ugovora, a što stvara značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te dovodi do toga da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika a dužnik svaku tu promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti, a što je ovdje izostalo od strane tuženika.

19. Naime, u ovom konkretnom slučaju tuženik nije dokazao da je u pogledu konkretnog ugovora tuženik dao odgovarajuće obavijesti tužitelju kao potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama sporne ugovorne odredbe.

20. Relevantno je, je li tužitelj sklopio ugovor u razdoblju za koje je odlukom iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa utvrđeno kada je tuženik točno povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, tj. u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008., a predmetni ugovor je sklopljen u tom razdoblju (sklopljen je 8. kolovoza 2006.), pa tužitelj kao potrošač uživa zaštitu od nepoštene odredbe, i to sukladno odredbama potrošačkog prava, ali i odredbama obveznog prava.

21. U vrijeme sklapanja konkretnog ugovora na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. ("Narodne novine", broj: 96/03 – dalje: ZZP/03)

22. Naime, odredbom čl. 87. ZZP/03 propisano je kako nepoštena ugovorna odredba je ništava. Kako je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli nepoštena, a time i ništetna, u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana je dužna vratiti drugoj ono što je primila na temelju takvog ugovora pa je stoga prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo pozivajući se na odredbe čl. 1111. ZOO-a, a u vezi s čl. 323. st. 1. ZOO-a, te je u ovom konkretnom slučaju tuženik dužan na ime ništetne odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula isplatiti preplaćeni iznos.

23. Također treba dodati da, u smislu odredbe čl. 1111. ZOO-a a u vezi s čl. 1115. ZOO-a, tuženik je prilikom vraćanja stečenog na temelju ništetne odredbe u obvezi vratiti zatezne kamate od dana tuženikovog stjecanja utuženih iznosa jer je tuženik nepošteni stjecatelj pa kamata teče od dana stjecanja. Naime, tuženiku, kao bankaru koji ima posebno znanje o ovoj djelatnosti, sigurno nije bila nepoznata priroda švicarskog franka (to shvaćanje je zauzeto i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019.) što ukazuje na zaključak o nepoštenju tuženika.

24. Prvostupanjski sud je, provedenim financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po stalnim sudskim vještacima Martini Zaborski i Dariju Jankoviću (list 42-45 spisa), a na matematički izračun vještaka stranke nisu imale primjedbi, utvrdio preplatu u odnosu na valutnu klauzulu u iznosu od 2.043,41 EUR, a koji iznos tužitelj osnovano potražuje radi ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, sve kako je to prethodno navedeno u obrazloženju ove odluke.

25. Zbog svega navedenoga se žalbeni navodi tuženika ne mogu prihvatiti.

26. S obzirom da je tužitelj u sporu nije uspio samo sa neznatnim dijelom svoga zahtjeva, odluka o parničnom trošku, sadržana u točki III. izreke prvostupanjske presude, donesena je pravilnom primjenom odredaba čl. 154. st. 5. i čl. 155. ZPP-a.

27. Slijedom svega navedenog, valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu te, primjenom odredbe iz čl. 368. st. 1. ZPP-a, odlučiti kao u izreci drugostupanjske presude.

U Zagrebu, 27. siječnja 2026.

Predsjednica vijeća:

mr. sc. Iris Gović Penić